Facebookovi prljavi poslovi

Na ovogodišnjem Hrff-u uz filmove koji se bave ljudskim pravima iz različitih perspektiva, imali smo prilike vidjeti i dokumentarni film Čistači (Im Schatten der Netzwelt, Moritz Riesewieck, Hans Block, 2018). Film u kratkim crtama prikazuje radni dan skupine zaposlenika filipinske tvrtke koja za Facebook odrađuje prljave poslove čišćenja stranice od nepoželjnog sadržaja. U podtekstu svakodnevice radnog okruženja ove nevidljive skupine ljudi autori pokušavaju otvoriti pitanje politika moderiranja sadržaja na društvenim mrežama iz perspektive donosioca odluka i utjecaja koji te politike imaju na društvo u cjelini.

Najviše pažnje u filmu posvećeno je upravo osobama koje odrađuju ovaj krvavi posao, njihovoj motivaciji za rad i posljedicama koje on ostavlja na njihovo zdravlje i živote. "Od kad ovo radim, vidio sam bezbroj snimki odsijecanja glave", dramatična je izjava jednog od Čistača, koju je teško zaboraviti. Tijekom svog radnog dana Čistači su prisiljeni pregledati beskrajne količine vizualnih materijala i na temelju ustanovljenih odrednica odlučiti hoće li pojedini sadržaji ostati na Facebooku ili će biti uklonjeni. Osim prizorima najbrutalnijih mučenja i egzekucija, ovi radnici su svakodnevno izloženi i eksplicitnim prizorima seksualnog nasilja nad djecom, snimkama samoubojstava i svog drugog sadržaja koji bi korisnicima pokvario umivenu sliku društvenih mreža kao platformi za objavljivanje fotografija kućnih ljubimaca, rođendanskih proslava i godišnjih odmora. Istovremeno, oni nisu zaposlenici Facebooka s primanjima i radnim pravima karakterističnim za Silicijsku dolinu, nego potplaćeni radnici filipinske tvrtke kojoj Facebook autsorsa svoje "prljave" poslove.

Film također pokušava otvoriti pitanje internetske cenzure, odnosno moderiranja sadržaja na mreži koja bi trebala biti slobodna i dostupna svima. Čistači se tako predstavljaju kao krajnji inkvizitori uploadanog sadržaja, koji također nisu cijepljeni od ideologije. I dok je potpuno jasno da prizori seksualnog nasilja trebaju biti uklonjeni, problem se javlja kad se po istom ključu uklanjaju i sadržaji koji prikazuju ratna stradanja, pogubne pokušaje prelaska granica izbjeglica, policijsko nasilje ili brojne druge prizore objavljene na društvenim mrežama s ciljem podizanja svijesti javnosti, pogotovo u slučajevima kada takve vijesti teško dolaze do mejnstrim medija.

Američki predsjednički izbori i Britanski referendum iz 2016. godine pokazali su kako su društvene mreže, pogotovo Facebook, podobne za manipuliranje glasačima i utjecaj na izborne rezultate. Slučaj Cambridge Analitice, čiji su zviždači priznali da je ova tvrtka angažirana kako bi širenjem lažnih vijesti i pumpanjem posebno kreiranog sadržaja targetirala pojedinačne glasače s ciljem utjecaja na izborne rezultate u Americi, proširio je paniku o opasnosti društvenih mreža za demokraciju. U kontekstu u kojem je sloboda govora i razmjena različitih ideja ultimativna vrijednost, govor mržnje, političke manipulacije i neofašizam samo su simptomi na koje se moramo naviknuti. S druge strane, Facebook vrlo rado blokira određene sadržaje za specifične geo-lokacije, kako neželjene političke poruke ne bi došle do građana u zemljama sa snažnim autokratskim vladama kojima sloboda govora i medija nije visoko na listi prioriteta. Facebookova računica tu je vrlo jasna, udovoljavanje specifičnim zahtjevima određenog tržišta znači da i dalje na njemu mogu zarađivati.

Film nam daje sumornu sliku svijeta u kojem o našoj kulturi, zabavi, političkoj satiri i ostalim sadržajima koje konzumiramo, odlučuje vojska činovnika u mračnim uredima na drugoj strani svijeta. Ono što film ne problematizira su računalni algoritmi koji u puno većoj mjeri utječu na sadržaje koji će nam biti prikazani s jedinim ciljem da što više vremena provedemo na pojedinim platformama i time njihovim dioničarima generiramo što više prihoda. Rasprave o društvenim mrežama često su vođene pesimističnom notom kako se ništa ne može učiniti, a pritom se zaboravlja da su Facebook, Google, Twitter..., još uvijek samo kompanije podložne regulaciji. Jedino je pitanje želimo li u moderaciji sadržaja veći ili manji utjecaj države. Začudno je također kako se u svijetu koji uspješnost poslovanja mjeri isključivo temeljem prihoda, i dalje nastavljamo čuditi da se kompanije koriste manipulacijom svojih korisnika kako bi maksimizirale zaradu.

Internet je nastao kao utopijska ideja slobodnog prostora u kojem svi mogu jednako sudjelovati no stvarnost društveno-ekonomskog sustava nikad nije ostavila prostor u kojem bi to bilo moguće. Iako korporacije vrlo suvereno vladaju on-line prostorom, besplatnim korištenjem društvene mreže stvaraju nam lažan osjećaj da je to nešto što pripada nama. Dobivamo dojam da je to prostor u kojem stvaramo vlastite zajednice, čiji sadržaj samostalno moderiramo i u kojem ravnopravno sudjelujemo, dok u stvarnosti kao korisnici tek proizvodimo sadržaj koji društvenim mrežama generira profit. U takvom aranžmanu rad je naš, a zarada je njihova. Čistači su pritom samo priručno oruđe kojom kompanija pokazuje svoju brigu i želju za rješavanjem problema, a rasprave o cenzuri i slobodi govora vrtlog koji nas vuče dublje u ponor internetskih rasprava u kojim nema pobjednika.