Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
Antikomunističke kampanje u istočnoj Europi ne bave se izgradnjom demokratskijeg društva, nego rehabilitacijom ekstremne desnice.
Antifašisti u Poljskoj prošle su godine održali komemoraciju za poljske učesnike Internacionalnih brigada na osamdesetu obljetnicu Španjolskog građanskog rata. Njihovo je okupljanje napadnuto i kroz vrata je ubačena dimna bomba. Na projektilu je bila napisana fraza „ha pasado,“ odnosno „prošli smo,“ Francov odgovor Dolores Ibárruri („no pasarán“) na dan kada je Republika pala.
Još jedna ikonička fraza koju se povezuje s građanskim ratom mnogo duguje poljskom utjecaju. „A las Barricadas,“ himna anarhosindikalističke CNT federacije, postala je najpoznatija pjesma rata – ali nije baš bila original. Melodiju je napisao Józef Pławiński, a riječi Wacław Święcicki, obojica poljski socijalistički glazbenici. Njihova je „Warszawianka“ postala himna poljske revolucije 1905. godine, kada su radničke milicije pokušale svrgnuti rusku carsku vladu.
Danas je progresivna historija pod napadom ne samo u Poljskoj, već i diljem Istočne Europe. Od svojih početaka, „dekomunizacija“ nije ciljala samo na sovjetsku eru, nego i na raniju socijalističku i republikansku historiju. 1990-ih, kada je mađarska vlada započela kompletno uklanjanje komunističkih spomenika, odlučila ih je sve pohraniti na jednom mjestu.
Rođen je budimpeštanski Memento Park, a arhitekt koji ga je nakon osvojenog natječaja trebao dizajnirati, Ákos Eleőd, bio je jasan oko njegove svrhe. „U ovom parku“, rekao je, „radi se o diktaturi.“
No, za jedan park o diktaturi, ima zanimljivu postavu. Pored spomenikâ političarima iz komunističkog perioda – i Marxu, Engelsu i Lenjinu – stoje ljevičari iz prethodnih generacija. Tu su našle svoje mjesto komemoracije i ličnosti kratkoživuće Mađarske Sovjetske Republike iz 1919. godine, uključujući Tibora Szamuelyja i Jenőa Landlera, kao i Edea Chlepkóa i Bélu Kuna, koji su smaknuti u Staljinovim čistkama. Statue Róberta Kreutza i Endrea Ságvárija, koje su ubili nacisti i mađarska fašistička vlada tijekom Drugog svjetskog rata, također su u parku. Njima se pridružuju Miklós Steinmetz i I.A. Ostapenko, satnici Crvene armije koji su poginuli oslobađajući Budimpeštu od njemačke okupacije. I naravno, tu je memorijal mađarskoj internacionalnoj brigadi u Španjolskoj.
Nažalost, ne iznenađuje da inicijative koje tvrde da propituju diktaturu ustvari demoniziraju one koji su se borili protiv fašizma. Dekomunizacija je postala oruđe kojim ponovno oživljeni nacionalistički pokreti rehabilitiraju vlastitu prošlost – koja je često uključivala kolaboraciju s nacistima.
2015. godine, jašući na valu nacionalističkih sentimenata nakon sukoba na istoku zemlje, Ukrajina je započela intenzivan proces dekomunizacije. Odonda je tisuće ulica i stotine gradova preimenovano, u svakom kutku zemlje srušeni su kipovi Lenjinu, a političke stranke za koje je procijenjeno da gaje previše simpatija prema komunističkoj prošlosti zabranjene su – uključujući Komunističku partiju Ukrajine, koja je redovito dobivala milijune glasova.
Zakon koji je bio na izglasavanju u ukrajinskom parlamentu nije se ticao isključivo komunizma. Njegov je tekst obećavao borbu protiv veličanja i „komunističkih i nacionalsocijalističkih totalitarnih režima“. No 2015. godine, u vrijeme usvajanja ovih mjera, ukrajinska je vlada ustvari institucionalizirala fašističke paravojske u sklopu vlastitih oružanih snaga. Tog ljeta je Azovski bataljun, kojega su osnovali članovi neonacističke Socijal-nacionalne skupštine, službeno pretvoren u Pukovniju specijalnih operacija Ukrajinske vojske. Njezini su članovi to proslavili fotografijama na kojima su pokazali svoje tetovaže SS-a, simbole koje je vlada navodno zabranila.
Institucionalizacija fašizma nije ograničena na vojsku. Ekstremna desnica sve je više zastupljena i u službenoj historiji, što je dio revizionističkog projekta kojeg sponzorira država, osmišljenog u svrhu uzdizanja ukrajinskog nacionalizma.
Najpoznatiju ličnost za rehabilitaciju predstavlja Stepan Bandera, nacionalistički vođa koji je kolaborirao s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata i čija je Ukrajinska ustanička armija učestvovala u Holokaustu.
No daleko od toga da je Bandera jedina ličnost koja je podvrgnuta ovakvom rebrandingu. U listopadu 2017. godine ukrajinski grad Vinica otkrio je spomenik Simonu Petljuri koji je predvodio antikomunistički ustanak protiv boljševičke revolucije. Pod njegovom vladavinom, tijekom pogromâ u Ukrajinskoj Narodnoj Republici, ubijeno je pedeset tisuća Židova. Ovo nije prikaz događaja kojega grad pokušava prikriti – lokalne su vlasti naposljetku odlučile postaviti njegov kip u historijskoj židovskoj četvrti, nedaleko jedne od malobrojnih preostalih sinagoga.
Dekomunizacija je i drugdje poslužila kao plašt za napade na istočnoeuropske Židove. Litvanska vlada, željna izgradnje nacionalističkog narativa koji opravdava kolaboraciju s nacistima, optužila je židovske partizane za ratne zločine. Spomenik njihovoj borbi, nekoć postavljen na istaknutom mjestu u glavnom gradu zemlje, skriven je od pogleda u još jednom parku „diktature“. Njegova plaketa danas bilježi da su partizani koji su se borili protiv nacistâ – u zemlji u kojoj je gotovo dvjesto tisuća poginulo u Holokaustu – „većinom bili Židovi“. Litvanci, kako piše, „nisu podržavali komuniste“.
Dosje Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi je sumoran – transferi stanovništva, politička represija i prisilne kolektivizacije u velikoj mjeri doprinose tome da resantiman ne jenjava. No pokušaj dekomuniziranja ima jako malo veze s izgradnjom demokratskijeg društva. U svojoj srži, to je projekt stvoren u svrhu ponovnog ispisivanja historije, opraštanja fašizmu i osuđivanja onih koji su se borili protiv njega.
Ronan Burtenshaw urednik je Jacobina za Europu.
slobodnifilozofski
Antikomunističke kampanje u istočnoj Europi ne bave se izgradnjom demokratskijeg društva, nego rehabilitacijom ekstremne desnice.
Antifašisti u Poljskoj prošle su godine održali komemoraciju za poljske učesnike Internacionalnih brigada na osamdesetu obljetnicu Španjolskog građanskog rata. Njihovo je okupljanje napadnuto i kroz vrata je ubačena dimna bomba. Na projektilu je bila napisana fraza „ha pasado,“ odnosno „prošli smo,“ Francov odgovor Dolores Ibárruri („no pasarán“) na dan kada je Republika pala.
Još jedna ikonička fraza koju se povezuje s građanskim ratom mnogo duguje poljskom utjecaju. „A las Barricadas,“ himna anarhosindikalističke CNT federacije, postala je najpoznatija pjesma rata – ali nije baš bila original. Melodiju je napisao Józef Pławiński, a riječi Wacław Święcicki, obojica poljski socijalistički glazbenici. Njihova je „Warszawianka“ postala himna poljske revolucije 1905. godine, kada su radničke milicije pokušale svrgnuti rusku carsku vladu.
Danas je progresivna historija pod napadom ne samo u Poljskoj, već i diljem Istočne Europe. Od svojih početaka, „dekomunizacija“ nije ciljala samo na sovjetsku eru, nego i na raniju socijalističku i republikansku historiju. 1990-ih, kada je mađarska vlada započela kompletno uklanjanje komunističkih spomenika, odlučila ih je sve pohraniti na jednom mjestu.
Dekomunizacija je postala oruđe kojim ponovno oživljeni nacionalistički pokreti rehabilitiraju vlastitu prošlost – koja je često uključivala kolaboraciju s nacistima
Rođen je budimpeštanski Memento Park, a arhitekt koji ga je nakon osvojenog natječaja trebao dizajnirati, Ákos Eleőd, bio je jasan oko njegove svrhe. „U ovom parku“, rekao je, „radi se o diktaturi.“
No, za jedan park o diktaturi, ima zanimljivu postavu. Pored spomenikâ političarima iz komunističkog perioda – i Marxu, Engelsu i Lenjinu – stoje ljevičari iz prethodnih generacija. Tu su našle svoje mjesto komemoracije i ličnosti kratkoživuće Mađarske Sovjetske Republike iz 1919. godine, uključujući Tibora Szamuelyja i Jenőa Landlera, kao i Edea Chlepkóa i Bélu Kuna, koji su smaknuti u Staljinovim čistkama. Statue Róberta Kreutza i Endrea Ságvárija, koje su ubili nacisti i mađarska fašistička vlada tijekom Drugog svjetskog rata, također su u parku. Njima se pridružuju Miklós Steinmetz i I.A. Ostapenko, satnici Crvene armije koji su poginuli oslobađajući Budimpeštu od njemačke okupacije. I naravno, tu je memorijal mađarskoj internacionalnoj brigadi u Španjolskoj.
Nažalost, ne iznenađuje da inicijative koje tvrde da propituju diktaturu ustvari demoniziraju one koji su se borili protiv fašizma. Dekomunizacija je postala oruđe kojim ponovno oživljeni nacionalistički pokreti rehabilitiraju vlastitu prošlost – koja je često uključivala kolaboraciju s nacistima.
2015. godine, jašući na valu nacionalističkih sentimenata nakon sukoba na istoku zemlje, Ukrajina je započela intenzivan proces dekomunizacije. Odonda je tisuće ulica i stotine gradova preimenovano, u svakom kutku zemlje srušeni su kipovi Lenjinu, a političke stranke za koje je procijenjeno da gaje previše simpatija prema komunističkoj prošlosti zabranjene su – uključujući Komunističku partiju Ukrajine, koja je redovito dobivala milijune glasova.
Zakon koji je bio na izglasavanju u ukrajinskom parlamentu nije se ticao isključivo komunizma. Njegov je tekst obećavao borbu protiv veličanja i „komunističkih i nacionalsocijalističkih totalitarnih režima“. No 2015. godine, u vrijeme usvajanja ovih mjera, ukrajinska je vlada ustvari institucionalizirala fašističke paravojske u sklopu vlastitih oružanih snaga. Tog ljeta je Azovski bataljun, kojega su osnovali članovi neonacističke Socijal-nacionalne skupštine, službeno pretvoren u Pukovniju specijalnih operacija Ukrajinske vojske. Njezini su članovi to proslavili fotografijama na kojima su pokazali svoje tetovaže SS-a, simbole koje je vlada navodno zabranila.
Institucionalizacija fašizma nije ograničena na vojsku. Ekstremna desnica sve je više zastupljena i u službenoj historiji, što je dio revizionističkog projekta kojeg sponzorira država, osmišljenog u svrhu uzdizanja ukrajinskog nacionalizma.
U svojoj srži, dekomunizacija je projekt stvoren u svrhu ponovnog ispisivanja historije, opraštanja fašizmu i osuđivanja onih koji su se borili protiv njega
Najpoznatiju ličnost za rehabilitaciju predstavlja Stepan Bandera, nacionalistički vođa koji je kolaborirao s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata i čija je Ukrajinska ustanička armija učestvovala u Holokaustu.
No daleko od toga da je Bandera jedina ličnost koja je podvrgnuta ovakvom rebrandingu. U listopadu 2017. godine ukrajinski grad Vinica otkrio je spomenik Simonu Petljuri koji je predvodio antikomunistički ustanak protiv boljševičke revolucije. Pod njegovom vladavinom, tijekom pogromâ u Ukrajinskoj Narodnoj Republici, ubijeno je pedeset tisuća Židova. Ovo nije prikaz događaja kojega grad pokušava prikriti – lokalne su vlasti naposljetku odlučile postaviti njegov kip u historijskoj židovskoj četvrti, nedaleko jedne od malobrojnih preostalih sinagoga.
Dekomunizacija je i drugdje poslužila kao plašt za napade na istočnoeuropske Židove. Litvanska vlada, željna izgradnje nacionalističkog narativa koji opravdava kolaboraciju s nacistima, optužila je židovske partizane za ratne zločine. Spomenik njihovoj borbi, nekoć postavljen na istaknutom mjestu u glavnom gradu zemlje, skriven je od pogleda u još jednom parku „diktature“. Njegova plaketa danas bilježi da su partizani koji su se borili protiv nacistâ – u zemlji u kojoj je gotovo dvjesto tisuća poginulo u Holokaustu – „većinom bili Židovi“. Litvanci, kako piše, „nisu podržavali komuniste“.
Dosje Sovjetskog Saveza u Istočnoj Europi je sumoran – transferi stanovništva, politička represija i prisilne kolektivizacije u velikoj mjeri doprinose tome da resantiman ne jenjava. No pokušaj dekomuniziranja ima jako malo veze s izgradnjom demokratskijeg društva. U svojoj srži, to je projekt stvoren u svrhu ponovnog ispisivanja historije, opraštanja fašizmu i osuđivanja onih koji su se borili protiv njega.
Ronan Burtenshaw urednik je Jacobina za Europu.
slobodnifilozofski
