Posljednje godine prošlog stoljeća, točno na desetu obljetnicu rušenja Berlinskog zida, američki politolog Francis Fukuyama napisao je znamenitu knjigu Kraj povijesti i posljednji čovjek u kojoj je, pojednostavljeno govoreći, zaključio kako su, konačno i zauvijek, pobijedili neoliberalna demokracija i kapitalizam.

Povijest je danas, tri desetljeća od nestanka jednog od najvećih simbola podjele svijeta na dva suprotstavljena bloka, te dvadeset godina od Fukuyamine knjige, blago rečeno, živahna i, kažimo tako, poprilično agresivna.

Liberalna demokracija postala je savršen mehanizam uspona antidemokratskih snaga, a neoliberalni kapitalizam protivnik i onih pokreta kojima su jednakost i sloboda floskule, a solidarnost nešto što vrijedi samo unutar zatvorenih, pomalo ksenofobnih i rasističkih društava.

Često se i olako sva krivica za masovno širenje neželjenih posljedica demokracije svaljuje na populizam i populiste. Složenom problemu pronađen je jednostavan uzrok, a takav je kontekst sjajan za prešućivanje niza važnih pitanja, poput: Postoji li uopće politika bez populizma?; Je li svaki populizam loš ili je loš onaj iza kojeg stoji loša politika?; Može li se lijevim populizmom odgovoriti na desni?; Zašto je desni populizam prije lijevog shvatio moć novih medija i načina komunikacije?; Jesu li društvene mreže krive za uspjeh populističkih pokreta ili su populistički pokreti samo vješti u njihovom korištenju; te, na kraju: Je li strah od populizma postao sredstvo utišavanja kritičke misli, pa se ama baš svaka kritika ekonomskog poretka i društvenog uređenja proglašava populizmom i automatski diskreditira?

Rušenje Berlinskog zida bilo je povijesni događaj s velikim simboličkim značajem, praćen golemim očekivanjima u takozvanom istočnom, odnosno socijalističkom bloku država. Od tada do danas, neke od tih zemalja prošle su brutalne građanske ili međusobne ratove, sve su doživjele proces tranzicije, u svima je došlo do desekularizacije javnog prostora, ali i do jačanja revizionizma i iracionalizma u znanosti.

Nešto je, očito, pošlo po krivu. Očekivanja su, znamo, do sada smo naučili, a i živimo to svaki dan, iznevjerena, povijest je, po tko zna koji puta, krivo (s)krenula, jedna je dogma zamijenjena drugom...

Europa je, parafrazirajući Churchilla, u proteklih 30 godina proizvela više povijesti nego li je mogla podnijeti. Proces proizvodnje iste se, međutim, ne prekida, što podrazumijeva i kontinuitet grešaka, ako ne i činjenje većih.

Naša ideja nije da taj proces prekinemo u roku odmah, već da s gostima i gošćama FALIŠ-a pokušamo osvijetliti moguće načine popravke štete koja, baš kao i njeni uzroci, strahovito podsjeća na vrijeme od prije stotinjak godina. Vrijeme koje vodi ka samo jednoj podjeli svijeta: na crveno i crno.

Dobrodošli na sedmi FALIŠ, na vaše i naše mjesto za jednu borbu.

Link: FESTIVAL ALTERNATIVNE LJEVICE ŠIBENIK