„Mi i oni želimo istu stvar – Palestinu. Tu je tvrdi ključ problema”. Tako je svojedobno problem Židova i Arapa opisao prvi izraelski premijer David Ben-Gurion, a povjesničar i novinar Dario Špelić smatra da je u riječima utemeljitelja izraelske države srž starog problema i novog sukoba.
Stari problem je ponovno prokrvario, suočili smo se s prizorima ubijene djece u spavaćim sobama u kibucu, do slika uništene bolnice u Gazi gdje su se sklonili civili, krenula je spirala teške humanitarne krize u Gazi, sukob prijeti da se prelije izvan granica malog, ali gusto naseljenog pojasa. U razgovoru za Telegram povjesničar i autor hvaljene emisije Povijest četvrtkom govori o dubokoj i teškoj povijesti sukoba te mogućim raspletima.
TELEGRAM: Najavljena izraelska kopnena akcija još nije počela, posjet američkog predsjednika dogodio se nakon razaranja bolnice u Gazi za što se dvije strane međusobno optužuju, iz Gaze stižu potresni prizori, prosvjeduje se na ulicama arapskih glavnih gradova, Hezbolah prijeti Europi, Srednji istok vrije… Može li se uopće predvidjeti razvoj situacije te koje bi poteze mogli povući ključni igrači?
ŠPELIĆ: Njemački general Helmut von Moltke Stariji govorio je da nijedan plan ne preživi kontakt s neprijateljem. Američki predsjednik Joe Biden je još dok ga je njegova limuzina vozila prema predsjedničkom zrakoplovu imao plan: otputovati u Izrael, susresti se s izraelskim premijerom, nakon toga otputovati u Jordan na sastanak s predsjednikom Egipta, jordanskim kraljem i prvim čovjekom Palestinske samouprave. Dati podršku Izraelu nakon krvavog Hamasovog napada, a onda se kao vođa najmoćnije zemlje svijeta predstaviti i kao posrednik u mogućem rješenju sukoba.
Prvo je put u Jordan otkazao Mahmud Abbas, predsjednik Palestinske samouprave, pa Jordan. Ako je vjerovati novinskim izvještajima, Biden je na put prema predsjedničkom zrakoplovu krenuo uvjeren da će imati široki krug sastanaka na kojima će se sastati s ključnim ljudima Bliskog istoka. Kada je poletio, imao je dogovoren susret samo s jednom stranom u sukobu. Razlog za otkazivanje susreta u Jordanu bio je napad na bolnicu u Gazi.
Henry Kissinger je u svojim memoarima opisao diplomaciju na Srednjem istoku kao mučnu močvaru beskrajnog manevriranja i zbrke. Ono što se događa svakog dana u Gazi i oko nje potvrđuje te riječi. Na sve to još dolazi izjava umirovljenog generala Davida Petraeusa, bivšeg direktora CIA-e, da bi izraelski ulazak u Gazu bio poput Mogadiša na steroidima. Sve što možemo očekivati je još veći broj žrtava. Što je veći broj žrtava, to manje možemo znati što će se dogoditi.
TELEGRAM: Hamasov napad na jug Izraela 7. listopada bio je mnogo toga: zločin, demonstracija vojne lukavosti, sramoćenje izraelske obavještajne službe i obrambenih snaga. Iako Izrael i Palestinci imaju dugu povijest međusobnih sukoba i brutalnosti, mnogi komentatori smatraju da je napad izveden kako bi se izazvala krvava odmazda Izraela. Je li Hamasov napad zamka u koju Izrael upada?
ŠPELIĆ: Vjerojatno ćemo o motivima Hamasovog napada raspravljati još dugo vremena. On je toliko krvav, drastičan i toliko nalik na ono što je radila Islamska država koja je provodila dekapitacije, pokolje, razna nasilja samo da bi pokazala svoju beskompromisnost i spremnost da ide do kraja.
Hamas i Izrael su u sukobu ovakvog tipa od 2005., kada je Izrael otišao iz Gaze. Godinu dana kasnije 2006., počinje prva kriza s otmicom izraelskog vojnika Gilada Shalita, nakon koje počinje u Gazi izraelska operacija Ljetne kiše. Krajem 2008. godine Izrael pokreće operaciju Lijevano olovo, prvu veliku operaciju ulaska u Gazu.
Od tada se redovito ponavlja krug nasilja: Hamas ispaljuje rakete na Izrael, šalje svoje pripadnike u pokušaj proboja u Izrael ili organizira napad bombašima samoubojicama. Izrael odgovara zračnim udarima na Gazu. Egipat ili neka druga arapska zemlja, ponekad i Turska, posreduje u dogovoru o prekidu vatre. Nastupa primirje koje traje nekoliko mjeseci i onda sve kreće ispočetka.
Iza toga se broje žrtve, stotine i tisuće stradalih u sukobima, od kojih najviše stradaju civili u Gazi. Prije 17 godina Izrael je pokrenuo veliku operaciju zbog samo jednog otetog izraelskog vojnika, a sada čak i ne znamo koliko je ljudi oteo Hamas. Je li riječ o 200, 250 talaca, ima li među njima, kako tvrdi Hamas, izraelskih vojnika, čak i časnika?
Možda Hamasova operacija zrcali motive Islamske države – da jasno kažu kako namjeravaju dignuti sukob na razinu koja ga može dovesti do apokaliptičnih razmjera.
TELEGRAM: Što je Hamasov cilj? Njihove su vođe pokušavale brutalan napad opravdati riječima “sad je dosta”, tvrdeći da je to odgovor na stalne provokacije i kontinuirane patnje Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali. No, upravo u to vrijeme Izrael i Saudijska Arabija bili su na putu normaliziranja odnosa. Saudijci su sada suspendirali razgovore. Mogu li se razlozi Hamasovog bolnog početnog udara na Izrael tražiti u tajmingu i pokušaju sabotiranja normalizacije odnosa ovih dviju zemalja?
ŠPELIĆ: Nije bez temelja mišljenje da se Hamas bojao da više uopće neće biti relevantan. Jer, što ako Kraljevina Saudijska Arabija, kuća Sauda koja je čuvar svetih mjesta Meke i Medine, prizna državu Izrael?
Teško da se danas može zamisliti veći preokret u međunarodnim odnosima. Egipatsko priznanje države Izrael 1979. bio je veliki povijesni korak. Priznanje postojanja države Izrael od Saudijske Arabije bio bi krupan zaokret u odnosima na Srednjem istoku. To bi značilo da je Saudijska Arabija zaključila da ono što se događa u Gazi, kao i okupacija dijela Zapadne obale, više nisu prepreka priznanju države Izrael. A to nije mala stvar.
TELEGRAM: Tim se pregovorima žestoko protivio i Iran…
ŠPELIĆ: Islamska republika Iran suparnik je Saudijske Arabije i Iran ne priznaje postojanje države Izrael. Ali, u tu priču ulazi i Narodna republika Kina koja radi na približavanju Kraljevine Saudijske Arabije i Irana. Zamislite situaciju da Kraljevina Saudijska Arabija prizna državu Izrael, a da Islamska republika Iran uz posredovanje Kine normalizira odnose sa Saudijskom Arabijom. Kakav je tada status Hamasa? Kakav bi bio odnos između Hamasa i Irana, koji ga novčano i materijalno podržava?
Bi li jedan od uvjeta približavanja Saudijske Arabije i Izraela bio sljedeći: želite li normalizaciju odnosa s nama, a to znači otvaranje vrata širom svijeta, morate se odmaknuti od Hamasa? To je sve u skladu s mišljenjem da se Hamas pobojao da neće više biti relevantan, da će biti gurnut u stranu.
Moguće je da se vodstvo Hamasa odlučio na napad nalik onima koje je izvodila Islamska država s ciljem da upropaste pokušaje daljnjeg priznavanja Izraela od arapskih država, pa čak i da se dovedu u pitanje i postojeći Abrahamski sporazumi o normalizaciji odnosa između Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata s Izraelom.
TELEGRAM: U prijašnjim je ratovima Izrael tvrdio kako želi žestoko kazniti Hamas i uništiti njegove vojne kapacitete. Ovog puta je drugačije, jer izraelski čelnici kažu da žele potpuno uništiti Hamas. Iako raspolaže vojnim kapacitetima da udari na Hamasovu infrastrukturu, nije jasno što izraelske vojne snage može čekati u Gazi te koliko dugo će im saveznici dopustiti odgovor na listopadski napad, a Amerikanci davati carte blanche.
ŠPELIĆ: Pitanje je što znači uništenje? Je li to uništenje Hamasovog vodstva i većine boraca Hamasa, uništenje skladišta raketa, pronalazak većine tunela koji vode iz Gaze u Izrael? Hoće li to ‘uništenje’ biti samo predah kojim će se kupiti vrijeme dok Hamas ponovno ne ojača.
Zaoštrimo stvari: kad je Al-Kaida izvela napad 11. rujna 2001., zadala je najveći udarac Sjedinjenim Američkim Državama. No konačni rezultat bilo je uništenje baze Al-Kaide u Afganistanu, ustrajan lov na njezine zapovjednike i političke vođe. Nakon te svoje najveće pobjede, Al-Kaida je kao organizacija bila uništena.
Ali, ostala je ideja, ostali su odjeci Al-Kaide koji su se u Iraku pretvorili u Islamsku državu koja je još gora, nasilnija i opakija prijetnja. Što ako se uništenjem Hamasa dodatno ojačaju ili stvore novi radikalni islamistički pokreti i terorističke organizacije?
TELEGRAM: Za razliku od Islamske države, Hamas je organizacija koja je duboko utkana u palestinsko društvo. Mogu se uvijek vojno uništiti rakete i beton tunela, ali ne i ljudi koji su spremni poginuti za svoje ciljeve, posebno kada odgovor Izraela stvara nove patnje civila u Gazi… Je li uništenje Hamasa, kako je najavio izraelski premijer Benjamin Netanyahu, vrijedno dugotrajnog, krvavog rata s velikim žrtvama i neizvjesnim krajnjim rezultatom?
ŠPELIĆ: Pobijedi li Izrael, uspije li čak i uništiti Hamas, pitanje je hoćete li stvoriti još većeg, opasnijeg neprijatelja? Istjerivanje PLO iz Libanona 1982., imalo je za posljedicu stvaranje Hezbolaha. Kada se čini da ste riješili jedan problem, stvoren je drugi. Je li ovaj napad zamka za Izrael? Kada bi Hamas ispalio 1500 raketa na Izrael, znalo se da slijedi izraelski odgovor. Napasti kibuce, ubiti svakog tko se nađe na putu, Hamas je znao da će na to Izrael morati odgovoriti i da će odgovoriti žešće nego prijašnjih godina.
No, što to znači na terenu? Hoće li se pretresti svaka kuća u Gazi, pokušati pronaći svaki tunel, znači li to okupaciju Gaze? Što će biti sa stanovnicama, kolike će biti civilne žrtve, što će biti s onima koji će pred borbama pokušati pobjeći u druge zemlje? Što ako odmazda za Hamasov sračunato krvavi napad dovede do još veće podrške Hamasu? Kako znate da se njegovi pripadnici neće utopiti u stanovništvu? Kako ćete prepoznati zadnjeg pripadnika Hamasa?
Povezujem rasplet ove situacije s krvavom bitkom za Mosul koja je trajala mjesecima. Mosul, grad na sjeveru Iraka, teško može bez milijardi dolara uloženih da se oporavi od višemjesečnih borbi u kojima su ga iračke, kurdske i savezničke snage oslobodile od Islamske države. Tamo je svaka kuća bila utvrda, grad je bio posut minama iznenađenja, improviziranim eksplozivnim napravama, snajperisti su bili posvuda.
Što ako se izraelska intervencija u Gazi pretvori u višemjesečne ulične borbe? Nitko ne zna kakva će biti reakcija ne samo arapskog svijeta, nego i Europe i Sjedinjenih Država. Do sada znamo da su svi upadi u Gazu, čak i rat s Hezbolahom 2006., imali rok trajanja. U tim sukobima pitanje je bilo samo koliko će Sjedinjene Države dopustiti da traje izraelski udar te koliko će važne arapske države, poput Egipta i Saudijske Arabija, trpjeti napad Izraela na Gazu i Libanon.
TELEGRAM: Kako će u slučaju kopnene intervencije Izraela, reagirati arapske zemlje, što može biti točka preokreta?
ŠPELIĆ: Koliko bliskoistočne i srednjoistočne države mogu trpjeti, uđu li izraelske snage u Pojas, ulične borbe u Gazi? Ako pak sve prestane za tridesetak dana, poput rata s Hezbolahom 2006. godine, je li Izrael ostvario svoj cilj uništenja Hamas?
Hoće li tada vodstvo Hamasa reći: krenuli su nas uništiti, a mi smo još na životu. Što ako je ovaj sukob samo uvod u novi krug sukoba, krvavijih od onih koji su bili tijekom prva dva desetljeća ovog stoljeća. Često citiram profesora Mirka Bilandžića koji u mojim emisijama o Srednjem istoku kaže: “Kad god mislite da ste riješili nešto na Srednjem istoku, to rješenje je u pravilu izvor novog problema.”
TELEGRAM: Komentirajući eventualnu intervenciju Irana ili Hezbolaha, američki predsjednik Joe Biden im je poručio “Nemojte!”. Dva nosača aviona u istočnom Mediteranu čvrsta su američka poruka Iranu da se ne miješa, jer će u protivnom Amerikanci intervenirati. Na Srednjem istoku prava crta razdvajanja je između Sjedinjenih Država i njegovih saveznika s jedne strana, dok su im suprotstavljeni Iran i njegovi saveznici. Koliko daleko može ići sukob?
ŠPELIĆ: Neće doći do kataklizme, ali može doći do žestoke destabilizacije u svijetu i do regionalnog sukoba kojeg ćemo osjetiti. Što ako se otvori sjeverna fronta i ako Hezbolah uđe u opći sukob s Izraelom? To bi izazvalo žestoki odgovor Izraela jer bi se on tada mogao smatrati opkoljenim, izloženim na dvije fronte.
Što ako počne nova Intifada na Zapadnoj obali, što ako Palestinska samouprava i PLO ne budu više mogli kontrolirati što se događa na Zapadnoj obali? Palestinska uprava koju nadzire PLO i Fatah kao najjača organizacija u PLO-u ne žele tako nešto, oni nisu ljubitelji onog što radi Hamas. No, takav razvoj situacije doveo bi do prelijevanja sukoba izvan Gaze, Zapadne obale rijeke Jordan ili južnog Libanona.
Ako bi pak Iran stao iza Hezbolaha i Hamasa, to bi sve diglo na još veću, opasniju razinu. A onda je pitanje kako će reagirati Turska, Egipat, Saudijska Arabija i naravno Sjedinjene Države.
TELEGRAM: Zašto Egipat drži svoje granice zatvorene pa čak i u mirnim vremenima ne dopušta rutinski pristup iz Gaze preko prijelaza Rafah?
ŠPELIĆ: Egipat je uvijek imao posredničku ulogu, jer je htio da sve što se događa u Gazi završi relativno brzo. Egipat ima velikih problema s Islamskom državom na Sinaju, imao je velikih problema s islamistima, njemu ne treba prelijevanje sukoba iz Gaze u Egipat. Egiptu je u interesu da sukob završi i da završi brzo. Ako se to ne dogodi, pitanje je kakva će biti reakcija Kaira.
TELEGRAM: Sukobi na Bliskom i Srednjem istoku uvijek gadno prelijevaju prema vani. Kako bi se eskalacija mogla odraziti na Zapad?
ŠPELIĆ: U ratovima je najgora stvar stradavanje ljudi. No, postoje i druge stvari koje treba imati na pameti. Živimo u svijetu koji je određen naftnim embargom iz 1973., kada je u četiri mjeseca cijena nafte skočila četiri puta zbog rata Izraela s Egiptom i Sirijom. U tom ratu, znanom i kao Jomkipurski, nakon početnih uspjeha arapskih vojski, prije svega egipatske, postalo je jasno da će Izrael uz golemu američku pomoć svladati vojske Egipta i Sirije.
U trenutku kada je izraelska vojska prodirala prema Damasku i kada je prešla na afrički kontinent zemlje članice OPEC-a, prevođene Saudijskom Arabijom koja dotada nije htjela koristiti naftu kao političko oružje, odlučile su nametnuti naftni embargo zemljama koje su podržavale Izrael i smanjiti proizvodnju nafte.
Rezultat je cijena nafte koja poskupljuje četiri puta. To je bio takav udar za svjetsku ekonomiju nakon kojeg je završilo i onih slavnih 30 godina u kojima je uživala i Europa bilježeći veliki rast temeljen na jeftinoj energiji koja je dolazila sa Srednjeg istoka. Zbog rata na Bliskom istoku, više te jeftine energije nije bilo.
TELEGRAM: Rat u Ukrajini se ne smiruje, za koji će mjesec uči u treću godinu, a sada je svijet suočen s još jednim ozbiljnim sukobom? Može li svijet, s geopolitičkim odnosima snaga kakve poznajemo, izdržati ovakva dva izazova?
ŠPELIĆ: Kod bilo kakvog zaoštravanja na Srednjem istoku treba biti posebno pažljiv, jer se ne zna kako sve to može završiti. Uzmite samo ekonomske posljedice ruske invazije na Ukrajinu koje osjećamo još danas. Svi strepe hoće li uz ovakvu inflaciju još poskupjeti cijene energenata.
Što ako stvari na Srednjem istoku odu tako daleko da arapske države ponovno iskoriste naftu kao političko oružje, ili ako se poremeti opskrba naftom na Srednjem istoku? Nije to tako nevjerojatno; u iransko-iračkom ratu napadali su se tankeri koji su vozili naftu iz Perzijskog ili Arapskog zaljeva u ostatak svijeta. Godine 1984. misteriozno su se u Crvenom moru pojavile podvodne mine za koje se dan danas ne zna tko ih je postavio, možda Libija, možda netko drugi.
Na portalu Politico naišao sam na članak u kojem se piše da su strateške naftne rezerve SAD-a, stvorene baš nakon Jomkipurskog rata 1973. za izvanredne situacije, na najnižoj razini u zadnjih nekoliko desetljeća. Bidenova administracija pustila je u promet 40 posto tih naftnih rezervi zbog rata u Ukrajini želeći ustaliti cijene nafte.
Postoje ljudi koji znaju da umjesto 727 milijuna barela nafte za vrijeme Obamine administracije Sjedinjene Države u strateškim rezervama sada imaju 351 milijun barela. Krene li opći rat u Gazi, krene li komešanje na Srednjem istoku, pitanje kada će neki trgovci naftom obratiti pažnju na to stanje u američkim strateškim rezervama, na pitanje sigurnosti opskrbe naftom koja se crpi na Srednjem istoku.
Hoće li zemlje OPEC-a i OPEC+ reagirati na sukob Izraela i Hamasa ili na njegovo širenje, to sada nitko ne može znati. Možda se sve riješi kao u proteklim sukobima Izraela i Hamasa, uz doduše znatno veće žrtve, ali ipak s nekim primirjem. A opet, moguće je da stvari izmaknu kontroli.
TELEGRAM: Neki europski lider, poput britanskog premijera Rishija Sunaka, upozoravaju Izrael da se suzdrže odnosno minimiziraju napade na civile. Jasno je da će u izraelskom odgovoru, nažalost, stradavati civili. Slike koje stižu iz Gaze nepodnošljivo su tužne. Gdje su tu Ujedinjeni narodi?
ŠPELIĆ: Iznenađuje koliko su od ruske agresije na Ukrajinu Ujedinjeni narodi postali nebitni. Uvijek su, kada bi izbio neki sukob, imali nekakvog specijalnog izaslanika koji bi otišao na teren ili bi bila poslana misija koja je pokušavala posredovati među sukobljenim stranama.
Još su uvijek važna institucija u međunarodnom poretku, ali kad je u pitanju pokušaj rješavanja sukoba, što se jasno vidi nakon ruske agresije na Ukrajinu, zapravo ne postoje kao ozbiljan faktor koji bi mogao pridonijeti smirivanju sukoba ili otvaranju razgovara sukobljenih strana.
Kako će reagirati svijet? Žrtve su goleme, a izgleda da će biti još veće. Nije jasno kako će se u Gazi, uđu li izraelske snage, izbjeći daljnje civilne žrtve. Vjerujem da nećemo dugo moći gledati prizore iz Gaze nalik na onima iz Mosula iz 2016. i 2017. godine.
U prijašnjim ratovima oko Gaze od 2005. godine, kada su se izraelske vojne i sigurnosne snage od tamo povukle, uvijek je postojao rok koliko su izraelske snage mogle operirati i on nikada nije bio predug. Kada je došlo do sukoba Izraela i Hezbolaha na jugu Libanona 2006., kad je Izrael usporedno s ratom s Hezbolahom pokušavao napadima na infrastrukturu prisiliti libanonsku vladu da ona pritisne Hezbolah, taj je sukob završio nakon 34 dana i bez izraelske jasne pobjede. Zasad samo znamo da će svaki dan ovog rata biti puno skuplji nego svi dosadašnji sukobi oko Gaze.
TELEGRAM: Izrael je dugo Hezbolah doživljavao ozbiljnijim i jačim protivnikom od Hamasa. Uključi li se Libanon, koliko su jake snage Hezbolaha u usporedbi s Hamasovim?
ŠPELIĆ: Hezbolah je neusporedivo jači od Hamasa, iako je teško govoriti koliko Hezbolah zapravo ima naoružanih i uvježbanih pripadnika. Hezbolah ne odaje taj broj, a i žestoko se izložio u Siriji kako bi se održao režim Bashara al-Assada. Hezbolahov arsenal puno je sofisticiraniji, brojniji i snažniji od onog koje je uspio nabaviti Hamas.
Hezbolah je, treba se podsjetiti, u ratu 2006., raketom zemlja-more skoro potopio izraelski korvetu ispred obale Libanona. Jedna milicija imala je tako sofisticirano oružje i znala ga je upotrijebiti da je skoro potopila izvrsno opremljen brod Izraelskih obrambenih snaga koji je patrolirao ispred obale Libanona.
Hezbolah ima protutenkovsko oružje koje je 2006. zaustavljalo izraelske tenkove Merkava, imaju raketne bacače čije rakete mogu dosegnuti duboko u teritorij Izraela. Dobro je ukopan na jugu Libanona, ima uvježbane i motivirane borce koji se mogu suprotstaviti izraelskim obrambenim snagama u klasičnom sukobu. Hezbolah je puno jača i opasnija organizacija od Hamasa. U tom trenutku Izrael će se osjećati jako ugrožen.
TELEGRAM: Jednom ste, opisujući kako birate teme u emisiji Povijest četvrtkom, rekli da ‘rat, po sili nasilja i silovitosti događaja, uvijek ima publiku te da, kada bi se birale teme po željama, eter bi bio pun razbojnika, silnika, ratnika i političke i vojne povijesti’. Je li vas iznenadila žustrina rasprava na društvenim mrežama kada je riječ o sukobu u Gazi?
ŠPELIĆ: Nastojim se čuvati takvih rasprava. Ima jedna mračna misao Martina Heideggera koja kaže da svjetlo javnosti pomračuje sve. U demokratskom društvu smatramo da je javnost dobra, da je dobro čuti sve glasove. Problem s ovim sukobom jest u tome što on izaziva podjele izvan arapskog i muslimanskog svijeta, podjele koje su žustre, drastične i prijete da izađu iz razumnih okvira.
Kurdi su u teškom stanju desetljećima pa, osim demonstracija u Njemačkoj, teško da se itko sjeti što se s njima događa i u kakvom su nezavidnom stanju. Irski problem traje od 12. stoljeća kad je engleski kralj Henry Drugi poslao normanske vitezove u napad na Irsku kako mu ne bi radili problem u njegovom kraljevstvu. Ali, izvan Velike Britanije, Irske i Sjedinjenih Država nismo do sada vidjeli, ni u najgorim trenucima sukoba u Irskoj, da itko demonstrira na ulicama europskih gradova zato što britanska vojska odvodi bez suda na stotine ljude u zatvore ili zbog toga što se na ulicama Belfasta i Derryja vodio ulični rat.
Ovaj sukob izaziva žustre rasprave, ali ovaj sukob hrani i terorizam. Za niz palestinskih terorističkih skupina poput Demokratske fronte za oslobođenje Palestine, Narodne fronte za oslobođenje Palestine, Crnog rujna pa do europskih lijevih terorističkih skupina, palestinski problem bio je razlog za izvođenje terorističkih napada.
Stanje u Palestini je kao opravdanje svojih napada koristila i Al-Kaida. Što ako ova situacija opet izazove val terorističkih napada? Svaki rat u Gazi doveo je do porasta ekstremističkog aktivizma u Europi. Ovaj posljednji po tome nije drugačiji. Ponekad su rasprave samo galama. Ali, ponekad one prerastu u nešto gore i opasnije od galame. U Europi bi se moralo moći razgovarati o stanju na Srednjem istoku, a da se ne skačemo jedni drugima za grlo.
TELEGRAM Postoji li neka lekcija iz povijesti koja bi se mogla primijeniti na ovaj sukob. Ili nam je na raspolaganju samo ona da svaki rat jednom završi?
ŠPELIĆ: Svi ratovi završavaju, ali na koji način i uz koju cijenu? Vođe ratom kreću na put na kojem nema pametnog povrataka. Što je bilo u glavi predsjedniku Vladimiru Putinu kad je krenuo na Ukrajinu? Na kraju će platiti ogromnu cijenu. Smatralo ga se opasnim, ali razumnim čovjekom koji promišljao svoje korake. A onda je pokrenuo rat u kojemu je ruska oružana sila, koju je obnavljao desetljećima, osramoćena na prilazima Kijevu i svedena na to da iza pojasa minskih polja i rovova pokušava izdržati napad ukrajinske vojske. To pokazuje da se oni koji bi trebali učiti iz povijesti, to ne rade.
Rat u Ukrajini dokaz je da ljudi koji imaju moć nad životom i smrti ne razmišljaju puno o životima svojih građana, a pogotovo da ne uče iz povijesti. Postao sam pesimist po pitanju učenja iz povijesti. To naravno ne znači da se povijest ne treba poučavati i proučavati, ali nju uče ljudi koji nemaju moći, ljudi poput vas i mene, ljudi u obrazovnom sustavu, građanke i građani. Oni koji imaju moć, ne uče iz povijesti.
TELEGRAM: Mali, gusto naseljeni prostor između Jordana i Sredozemlja groblje je mirovnih planova, međunarodnih samita, tajnih pregovora, rezolucija UN-a, mirovnih inicijativa pod pokroviteljstvom američkih predsjednika. Zašto su svi planovi da se postigne dugotrajniji mir propadali, zašto u svakom desetljeću bukne rat?
ŠPELIĆ: Postoji razlika u razgovorima o miru koji se vode prije stvaranja države Izrael i poslije. Prije stvaranja države Izrael, bilo je pokušaja da se dođe do nekakvog dogovora između Arapa i Židova. Već 1918., kad je bilo jasno da Osmansko carstvo neće preživjeti Prvi svjetski rat, dolazi do sastanka Faisala, sina Huseina, šerifa i emira Meke s kojim su Britanci pokrenuli Arapsku pobunu protiv Osmanskog carstva.
Faisal se sastao s Chaimom Weizmannom, čelnikom cionističkog pokreta i kasnijim prvim predsjednikom Države Izrael. Oni su krajem 1918. dogovorili sporazum: Faisal je bio spreman priznati postojanje židovske države u Palestini, koja bi postojala pored arapske države. Problem je bio u tome što je Faisal mislio da će arapska država biti onakva kakvu su mu obećali predstavnici Velike Britanije koji su potaknuli ustanak Arapa protiv Osmanskog carstva.
Oni su njegovom ocu Huseinu, nagovarajući ga da povede pobunu protiv Osmanskog carstva, obećali veliku državu, s možda Damaskom kao glavnim gradom. U tako uređenom Srednjem istoku, židovska država zauzimala bi manji dio teritorija i Fejsal je s tim mogao živjeti.
Problem je nastupio kad je on shvatio da Francuska želi Siriju i Damask, a da Britanija ima druge planove kad je u pitanju arapska država, da je spremna stvoriti Kraljevinu Irak i emirat Transjordaniju, te uzeti teritorij od rijeke Jordana od Sredozemnog mora pod svoju upravu.
Mandat za upravljanje tim dijelom Srednjeg istoka, Liga nacija dat će Velikoj Britaniji. Naravno, u tom slučaju nema razloga da pristanete na židovsku u državu – jer što vam je preostalo nakon što su europske sile raskomadale ostatak Srednjeg istoka? U tom slučaju Arapi bi mali komadić zemlje dijelili s Židovima pa od toga plana nije bilo ništa. Kako je to izraelski povjesničar Benny Morris u svojoj povijesti cionističko-arapskog sukoba napisao: “To je bilo poput pješčane dine u pustinjskoj oluji.”
Nakon stvaranja države Izrael pojavio se kronični problem kako uopće sklopiti mir s onim što su arapske države nazivale cionističkom tvorevinom. Ako ne priznajete Državu Izrael, kako onda možete pregovarati s nečim čije postojanje ne priznajete i čije se nastajanje u arapskom svijetu naziva Nakba ili “Katastrofa”.
Odmah nakon prvog arapsko-izraelskog rata, Fejsalov brat Abdulah, prvi jordanski kralj, pokušava s izraelskom vladom dogovoriti mir. Predlaže Državi Izrael da u zamjenu za mir da koridor kako bi država Jordan izašla na Sredozemno more, ali Izrael nije vidio razlog za te pregovore. Onda je 1951. Abdulah ubijen, ubio ga je palestinski nacionalist. Abdulah je stvorio Kraljevinu Jordan, ali tako što je i anektirao Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem koji je trebao biti dio arapske države u Palestini. Nije bio jedini koji se tako ponašao, Egipat je uzeo Gazu koja je isto trebala biti dio Arapske države. Jedino je Abdulah zbog te aneksije platio glavom. I od mira tek tada nije bilo ništa.
I sad je jasno zašto je do mira tako teško doći. Čak i ako krenete prema postizanju mira, pitanje je kako ćete završiti. Egipatski predsjednik Anvar el-Sadat je 1977. godine, uz rizik da će pogoršati odnose s arapskim zemljama, otišao u posjet Izraelu, govorio u Knessetu. Četiri godine kasnije ubili su ga vlastiti vojnici.
I izraelski premijer Yitzhak Rabin koji je pokrenuo važne pregovore s PLO-om u Oslu čiji je rezultat sporazum potpisan u Washingtonu. Kako je završio? Ubio ga je židovski desničarski ekstremist koji se protivio miru. S jedne strane teško je pregovarati s državama i organizacijama s kojima ratujete, a kad se i nešto postigne u pregovorima, velika je šansa da ćete to skupo platiti. Anvar el-Sadat i Yitzhak Rabin, dva bitna čovjeka bliskoistočne politike nakon Drugog svjetskog rata, platila su mir životima. Čak i kad dođe do proboja, poput razgovora u Oslu koji se rezultirali sporazumima Oslo 1 i Oslo 2, i na arapskoj i na židovskoj strani imate žestoke protivnike tog dogovora.
Na arapskoj strani to su radikali pout Hamasa, mada ne samo njega, koji tvrde da se ne pregovara s cionističkom tvorevinom i za koje je jedino rješenje je Države Izrael nema. S druge strane, radikalna desnica u Izraelu smatrala je da su sporazumi Oslo I. i Oslo II. trojanski konj. Argument je sljedeći: pustili ste PLO, koji je do tada bio u Tunisu, u Gazu i na Zapadnu obalu.
Da ne govorimo o stavu vjerskih fanatika u Izraelu koju ne mogu uopće smisliti pregovore s Palestincima ili davanje bio kakvih ustupaka njima. Dakle, kad se i postignu važni pomaci, uvijek nastupi povratni udar koji često poništi ono što je postignuto. Primjerice, zone kontrole na zapadnoj A, B i C dogovorene u Oslu II. koje su trebale trajati najviše pet godina traju i dan danas na ovaj ili onaj način, a od sporazuma iz Osla prošlo je nekoliko desetljeća.
Mir je i inače teško i postići među zaraćenim stranama. Činjenica da je dan danas u Koreji na snazi primirje koje traje 70 godina, mirovni sporazum koji bi okončao rat na Korejskom poluotoku još nije postignut, govori puno o tome koliko je teško uspostaviti mir. A na Korejskom poluotoku imate samo Sjevernu i Južnu Koreju i saveznike tih država. A na Srednjem istoku Državu Izrael, pa susjedne arapske države, pa širi arapski svijet, pa širi muslimanski svijet, pa organizacije koje nisu države, ali su jednako moćne poput država, poput Hamasa i Hezbolaha.
