Ustavni sud s deset sudaca nije rješenje. Ali ni onaj popunjen političkom lakrdijom to nije. Prvo pokazuje bolest. Drugo je skriva vladavinom prava
“I sve šta znan je da neznan ništa
Karakul klišta meni su riči, lud san
Trčin po strani, svuda paravani
Melankolični skeptik baca bombe na sustav”
Aleksandar Antić
Paket je puknuo. Predsjednica Vrhovnog suda je izabrana, Ustavni sud nije popunjen. Troje kandidata nije dobilo potrebnu većinu, slijedi novi javni poziv. A Ustavni sud, tijelo koje bi trebalo čuvati Ustav od politike, nastavlja raditi u stanju u koje ga je dovela upravo politika.
Gornje je bitno. Ne više Plenkovićeva ranija tvrdnja o “vezanim imenovanjima”. Ona ostaje samo slika simptoma. Politički paket je raskinut, no šteta ostaje. Vrhovni sud je dobio predsjednicu. Ustavni sud ostaje s deset sudaca. Više ne gledamo tek tvrdoglavo političko inaćenje, no njegove posljedice. Krnji Sud, sporna vijeća, potrošene kandidate, novi poziv i pitanje ima li vladavina prava uopće koristi od Ustavnog suda koji se popunjava kao politička križaljka.
Saborsko glasanje nije bilo kraj postupka, već njegovo javno poniženje. Kandidati su “izbačeni” pred Sabor kao rezultat dogovora koji se raspao prije no je postao odluka. Vladajući nisu imali potrebnu većinu, a oporba se nije uključila u glasanje. Sabor nije odlučio već je prikazao nemoć vlastitog modela odlučivanja. Izbor ustavnih sudaca pretvorio se u institucionalnu lakrdiju s ozbiljnim posljedicama.
Najveća šteta neuspjeha nije u tom što Ustavni sud danas ima deset, a ne trinaest sudaca. To je samo vidljiv problem. Veća je šteta u tome što je postupak izbora poslao poruku svakom budućem kvalitetnom kandidatu. Ne javljaj se ako nisi dio dogovora jer bit ćeš potrošen kao tuđi argument! A ako si dio dogovora, upravo to će biti prva sumnja u tebe. Javni poziv pretvoren je u politički filtar, stručnost u ukras stranačkog kadroviranja. U tom je stvarna degradacija. Ne kad kandidat ne prođe, već kad ozbiljan čovjek shvati da pitanje i nije ima li znanje, integritet. Nego tko iza njega stoji, tko ga gura, a na kraju tko će ga potrošiti. Procedura formalno jest otvorena svima. No u stvarnosti otvorena je samo onima koji su prethodno dobili mig da je dogovor moguć. A i tada, upravo zbog tog miga, čak i dobar kandidat ulazi u postupak obilježen kao nečiji.
Tu leži “mina”. Sustav proizvodi vlastito opravdanje. Prvo obeshrabri najbolje. Zatim iz reduciranog bazena bira politički prihvatljive. Konačno, javnosti objašnjava da se biraju najbolji među dostupnima. Struka i znanje nisu razlog izbora, samo adut u političkom nadmetanju. Jedna ih strana koristi da pritisne drugu. Druga ih, ako dogovor uspije, koristi da opravda ono što je politički dogovoreno. Kandidat ne ulazi u Sud kao autoritet, već kao maneken iz političke rasprave.
Nije dovoljno reći da Ustavni sud valja popuniti. Naravno. Ustav predviđa trinaest sudaca. Taj broj nije ukras, već dio institucionalne arhitekture odlučivanja, vijeća, većina. Ipak, reći da Sud treba imati trinaest sudaca nije isto što i reći da ga treba popuniti bilo kako. Formalno popunjen Sud može biti opasniji od krnjeg Suda ako se popunjava tako da se unaprijed zna kome suci izbor duguju. I kakve se odluke od njih očekuju. Krnji Sud je problem. No politički ukalupljen Sud još je veći. Jer prvi pokazuje pogrešnost postupka. Drugi to prikriva prisegom.
Ustavni sud s deset sudaca jest Ustavni sud. Treba to jasno izreći. Nije nestao, odluke nisu automatski nevaljane niti se ustavni poredak urušio zato što troje sudaca nije izabrano. Ali to nije Sud kakav je Ustav projektirao. To nije taj broj, argumentacija bez tri suca može biti reducirana. Odlučivanje nemoguće. Između ništavosti i normalnosti neugodan je prostor institucionalne redukcije. A Hrvatska se upravo tu našla.
Sud s deset sudaca postoji. No samozavaravajuće je misliti da je sve normalno. Manjak sudaca utječe na rad Suda, rješavanje, opterećenje. Na predvidljivost i povjerenje. Nije riječ o tri prazne stolice, već o smanjenom kapacitetu institucije koja odlučuje o ustavnosti, temeljnim pravima, izbornim sporovima, zaštiti građana od vlasti. Zato ni spor oko vijeća nije tehnički detalj. Sud mora raditi. Tisuće ustavnih tužbi ne mogu čekati političku katarzu. Građani ne smiju biti taoci neizabranih sudaca, saborskih taktika i unutarnjih odnosa na Sudu. Ali Sud ne smije sam kompromitirati vlastitu funkciju. Ako se zbog deset sudaca formiraju promjenjiva vijeća, pravila moraju biti jasna i nevezana uz konkretne predmete. Sud koji zbog manjka sudaca improvizira radi funkcionalnosti, sam može kompromitirati upravo ono što pokušava spasiti.
Rad po pravilima. To je bit. Ne blokada u ime načela. A ni improvizacija u ime funkcioniranja. Ako se predvidivost vijeća pretvori u izgovor za nerad, tad prestaje biti ustavnopravna savjest. Postaje opstrukcija. Ako se funkcionalnost pretvori u diskrecijsku reorganizaciju, prestaje odgovorno upravljanje. Do te dileme, jasno, nije ni smjelo doći. Ali jest. Jer Sabor nije obavio svoju dužnost.
Dolazimo do neugodnog pitanja. Što je gore, Ustavni sud s deset sudaca, nepotpun, oslabljen, ponižen? Ili s trinaest sudaca, ali popunjen logikom političke tezge koja od početka kompromitira neovisnost? Prvo nije normalno. Drugo je normalizirana farsa. A ustavni poredak ne može živjeti ni s jednim ni s drugim. Demokratski je poštenije priznati taj ustavni defekt nego ga kriti kadrovskom dekoracijom. Nepopunjen Ustavni sud otkriva da sustav ne radi. Politički popunjen stvara opasniji privid da sustav radi, ali zapravo samo proizvodi očekivane odluke. A najopasnija odluka suda nije ona pogrešna, već očekivana.
Zato je farsa o vladavini prava opasna. Ona ne nastaje tek kada se Ustav krši. Nastaje kada se svi ponašaju kao da se Ustav poštuje, a zapravo se igra, “upravlja” njegovim čuvarom, Ustavnim sudom. Institucije postoje. Procedure također. Ali smisao slabi. Sud više nije ograničenje vlasti, već raspored političkog rizika. Ustavnost više nije zaštita građana, nego riječ kojom se prikriva institucija zaglavljena u političkom blatu u koje ju je politika sama gurnula.
U liberalnoj demokraciji Ustavni sud nije važan zato što ima lijep naziv. Ne, on jamči da pravo ne postane produžena ruka politike. Svrha mu je da vlasti kaže “ne” kada to nitko drugi ne može. Ili ne želi. Da građanima, bar ponekad, dokaže da Ustav nije samo svečani tekst koji se citira kad odgovara. Ako je Sud politički kompromitiran, on ne kompromitira samo sebe. Već i ustavnost koju bi trebao štititi.
Iliberalizam rijetko kreće ukidanjem sudova. To je pregrubo, nepotrebno. Sudovi ostaju. Ustav ostaje. Izbori ostaju. Samo se postupno “pripitomljuju”. Prestaju smetati. Prestaju proizvoditi neugodu onima koji vladaju. Neovisnost se ne ukida, samo postaje prihvatljivost. Stručnost se ne odbacuje, samo se koristi kao dekoracija političkog dogovora. Sudovi ne nestaju, samo prestaju biti granica vlasti. Zato prošli saborski petak nije bio samo dan neuspjelog izbora troje sudaca. Bio je lekcija kako se proizvodi institucionalna nevjerodostojnost. Kandidati su potrošeni. Novi će biti oprezni. Najbolji će dvaput razmisliti žele li ući u postupak u kojem njihova biografija ne služi izboru, već nadmetanju. Oni koji dobiju politički mig ulazit će s njegovim teretom. Oni koji ga ne dobiju mogu biti iskorišteni kao kulisa javnog poziva. Tako se ne gradi ustavni autoritet. Samo se prlja ustavnost.
Nije, dakle, pitanje kad ćemo dobiti troje sudaca. Već kakav će put do njih biti. Ako sve bude samo iteracija iste scene, problem neće biti riješen. Možda samo bolje režiran. Ako se opet bude tražilo tko je čiji, čiju se stručnost može upotrijebiti kao dokaz političke čistoće, tad Ustavni sud neće biti popunjen. Samo upakiran. A takav ne čuva Ustav. Već položaj onih koji su ga pakirali. Možda je zato neuspjeli izbor korisno razotkrivanje. Nismo dobili suce, ali jesmo jasniju sliku. Vidimo da se Ustavni sud ne popunjava kao čuvar Ustava, nego dogovara radi političke sigurnosti. Vidimo da se od vladavine prava traži da izgleda uredno čak i ako je sadržajno kompromitirana.
Ustavni sud s deset sudaca nije rješenje. Ali ni Ustavni sud popunjen političkom lakrdijom to nije. Prvo pokazuje bolest. Drugo je pokušava sakriti vladavinom prava. Od nefunkcionalnih, ili nepostojećih, institucija ima nešto gore. One koje rade ukrivo. Trebaju li nam uopće takve? Možda je za hrvatsku demokraciju važnije da se bolest vidi. Najopasnija farsa nije ona koja propadne u Saboru. Gora je ona koja prođe, prisegne i počne odlučivati u ime Ustava.
