Pitanje za milijun eura je zašto su se nekadašnji slobodarski dijelovi ove zemlje pretvorili u proustaške gnojnice u kojima se, kao nedavno na karnevalu u Imotskom, ‘duhovito’ repriziraju prizori iz Jasenovca ili Jadovnog. Ali taj milijun nitko ne želi, a i da želi, ne može ga zaraditi jer to pitanje jedva da itko postavlja
Hajde da smo i to dočekali. U povodu nedavnog fašničkog incidenta u Imotskom, gdje su spaljena dvojica istospolnih partnera držeći u krilu, što je posebno bolesno, malenog srpskog dječaka, glasno su ustali protiv politički vrhovi i HDZ-a i SDP-a. Nije da oko tih stvari i dosad nije bilo slaguckanja nakon što je čelno mjesto u HDZ-u od Tomislava Karamarka preuzeo Andrej Plenković. Jer tko bi normalan, da se poslužimo novim političkim terminom Zorana Milanović, bio u stanju podržati spaljivanje kartonske replike Milorada Pupovca ili, i više, ćirilicu kao ugaoni kamen ne samo srpske nego i hrvatske pismenosti. Pa to, naravno, nije učinio ni sadašnji vrh HDZ-a. Ali sada se otišlo uočljivi korak naprijed. Urarski podudarno, na svinjariju iz Imotskog, koju je organizirao čovjek koji se slika uz kukasti križ, što znači da tog dana Imotski nije bio, kako se veli, fašnička nego fašistička republika, reagirale su obje vodeće stranke. I to u dlaku istom argumentacijom. Da se u ovakvim pokladnim prigodama smije spaljivati političare koji utjelovljuju vrhove političke moći, ali, za boga miloga, ne i pripadnike manjina, ove ili one vrste, uz koje puno prije ide atribut nemoći.
Dakle, vrlo je dobro što su HDZ i SDP ovako sinkronizirano reagirali na divljački ispad u Imotskom. Ili, da to malo prizemljimo, takvo reagiranje sigurno nije loše. Ovo ublažavanje potrebno je jer i dalje ostaje otvoreno tko je ključni krivac da se ovakve bezumne stvari uopće događaju, a to vraća u priču obje najveće stranke. Pa takve bezumnosti su moguće zato što HDZ otpočetka hrvatsku državnu samostalnost nije gradio na nekakvim vilsonovskim, pa ni badinterovskim idejama prava na nacionalnu samostalnost ili ni izbliza prvenstveno na njima. Nego je glavnu polugu tog osamostaljenja potražio u mržnji prema drugima, a tu je imotsko spaljivanje malog Srbina u liku Nenada Stazića neporeciv dokaz da je tako ostalo i danas. A SDP? On je gledao da to baš otvoreno ne podrži, ali se nije otvoreno ni suprotstavio, naprotiv, imam osobno svjedočenje jednog entuzijastičkog člana SDP-a srpske nacionalnosti iz okolice Zagreba kojemu je Račan početkom devedesetih otvoreno, u oči, rekao da mu takvi u stranci više nisu poželjni. Zoran Milanović? Da imam neko slično svjedočanstvo, bez brige, objavio bih ga kao i ovo. Postoji, istinabog, ona njegova kao proljev u mozak odbojna izjava o Srbima kao šaci jada, ali kako je nastala nezakonitim snimanjem, uzet ću je kao prišivak na koji se ne treba osvrtati.
Ali zato postoji itekako zakonita osnova za konstataciju da Milanović kao premijer nije mrdnuo prstom da se uvede građanski odgoj u hrvatske škole (što čini samorazumljivim i njegovo nedavno imenovanje konzervativne Jadranke Žarković za predsjednikovu savjetnicu za odgoj i obrazovanje), jer valjda je jasno što bi taj odgoj trebao donijeti. Trebao bi učenicima usaditi u glavu da spaljivanje srpske dojenčadi, kao i svake druge, nije dobro nego nesnošljivo loše, otprilike loše kao da se netko odluči preseliti iz vlastite kuće u kanalizacijsko podzemlje koje leži ispod nje. Tako sada imamo to da je jedino grad Rijeka uveo takav, građanski odgoj u svoje škole, dok se drugdje nitko ne javlja makar s idejicom da bi u doglednoj budućnosti napravio isto. I što bi? Pa evo, nedavno je u kvarnerskoj metropoli održan dosad najveći karneval, s više od deset hiljada maškara, fašničkih surogata i slično, i nitko od njih nije spaljen, pogotovo ne zbog razloga nalik onima u Imotskom. To uključuje i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je odlučio pojaviti se u liku maršalove supruge Jovanke Broz. Jovanka, doduše, nije održala na riječkim pokladama nikakav politički govor, kao što ni za života nije radila, ali u Rijeci nikome nije palo na pamet da potpali lomaču pod njom ni kao nekadašnjom prvom damom jugoslavenskog komunizma, a kamoli ličkom Srpkinjom. Eto, tako stoje stvari s HDZ-om i SDP-om. Kada se podvuče crta ispod protekla tri desetljeća, tu je puno više lošeg nego dobrog, štoviše, tu je loše tako duboko, ‘strukturno’ usađeno da ni mačjim očima, kojima mrak nije nikakav problem, ne vidiš svjetlo na kraju tunela. Ali eto, te dvije stranke su u povodu događaja u Imotskom održale nos iznad vodostaja civilizacijskog minimuma i to je, ponavljam, dobro.
No zato je taj događaj poslužio kao vododijelnica, što također ne mora biti loše, da se Plenkovićeva opozicija unutar HDZ-a, plus njeni ‘suverenistički’ saveznici, pokaže u svjetlu anticivilizacijskih retarda, što zbilja i jesu. Oni su imotsko simboličko spaljivanje homoseksualaca i srpske nejači proglasili uspješnim humorističkim, ha-ha, performansom, usto i umjetničkom slobodom, koju ‘komunistički mentalitet’ zaostao u glavama Plenkovića i Milanovića ne može, je li, razumjeti. Željka Markić čak je podsmješljivo predložila da HDZ i SDP osnuju zajedničko povjerenstvo koje će unaprijed odlučivati koje se krnje smije, a koje ne smije spaljivati, iako ni da se ubiješ ne možeš shvatiti što je tu smiješno. Pa naravno da u svakoj normalnoj zemlji sve normalne političke stranke moraju ‘koalirati’, tj. konsenzualno prihvatiti da imotsko gmizanje po dnu kanalizacijske cijevi, kao i svako slično, izlazi iz okvira civilizacijski prihvatljivog.
Ali badava ti. Neki novinarski pripuzi ovakvih političkih stavova guraju nam pod nos da su i kartonske replike Franje Tuđmana svojedobno spaljivane na nekim fašnicima, ali zaboravljaju spomenuti ‘sitnicu’ da je to prihvatljivo ako je riječ o Tuđmanu kao ocu hrvatske privatizacije, o čemu se najvjerojatnije i radi. Ali je apsolutno neprihvatljivo ako je riječ o nevoljkom tastu srpskog ženika svoje kćeri Nevenke. Je li to tako teško shvatiti? Ili sve moralne standarde ove zemlje treba sravniti sa zemljom i zatim ih, ciglu po ciglu, graditi iznova. Bojim se da je ovo drugo bliže istini cijelom duljinom zidarske špage. Ali tko mene pita. Još jedna od novinarskih podguzica vladajućeg političkog mišljenja poziva se ovih dana na to da je Imotska krajina dala najviše španjolskih boraca pa to, kao, oduzima pravo kritičarima imotske fašničke paljevine da se oglašavaju, iako te Španjolce inače nitko ni o čemu ne pita. Ma o tome se, čovječe božji, ovdje i radi. O raspadu skale elementarnih civilizacijskih vrijednosti, i to u toliko nepodnošljivoj mjeri da su se nekadašnji slobodarski dijelovi zemlje pretvorili u proustaške gnojnice u kojima se karnevalski ‘duhovito’ repriziraju prizori iz Jasenovca ili Jadovnog.
Pitanje za milijun eura je zašto i kako se to dogodilo Hrvatskoj, ali taj milijun nitko ne želi, a ako bi ga i poželio, nema šanse da ga zaradi jer to pitanje jedva da u ovoj zemlji itko postavlja.
Hajde da smo i to dočekali. U povodu nedavnog fašničkog incidenta u Imotskom, gdje su spaljena dvojica istospolnih partnera držeći u krilu, što je posebno bolesno, malenog srpskog dječaka, glasno su ustali protiv politički vrhovi i HDZ-a i SDP-a. Nije da oko tih stvari i dosad nije bilo slaguckanja nakon što je čelno mjesto u HDZ-u od Tomislava Karamarka preuzeo Andrej Plenković. Jer tko bi normalan, da se poslužimo novim političkim terminom Zorana Milanović, bio u stanju podržati spaljivanje kartonske replike Milorada Pupovca ili, i više, ćirilicu kao ugaoni kamen ne samo srpske nego i hrvatske pismenosti. Pa to, naravno, nije učinio ni sadašnji vrh HDZ-a. Ali sada se otišlo uočljivi korak naprijed. Urarski podudarno, na svinjariju iz Imotskog, koju je organizirao čovjek koji se slika uz kukasti križ, što znači da tog dana Imotski nije bio, kako se veli, fašnička nego fašistička republika, reagirale su obje vodeće stranke. I to u dlaku istom argumentacijom. Da se u ovakvim pokladnim prigodama smije spaljivati političare koji utjelovljuju vrhove političke moći, ali, za boga miloga, ne i pripadnike manjina, ove ili one vrste, uz koje puno prije ide atribut nemoći.
Dakle, vrlo je dobro što su HDZ i SDP ovako sinkronizirano reagirali na divljački ispad u Imotskom. Ili, da to malo prizemljimo, takvo reagiranje sigurno nije loše. Ovo ublažavanje potrebno je jer i dalje ostaje otvoreno tko je ključni krivac da se ovakve bezumne stvari uopće događaju, a to vraća u priču obje najveće stranke. Pa takve bezumnosti su moguće zato što HDZ otpočetka hrvatsku državnu samostalnost nije gradio na nekakvim vilsonovskim, pa ni badinterovskim idejama prava na nacionalnu samostalnost ili ni izbliza prvenstveno na njima. Nego je glavnu polugu tog osamostaljenja potražio u mržnji prema drugima, a tu je imotsko spaljivanje malog Srbina u liku Nenada Stazića neporeciv dokaz da je tako ostalo i danas. A SDP? On je gledao da to baš otvoreno ne podrži, ali se nije otvoreno ni suprotstavio, naprotiv, imam osobno svjedočenje jednog entuzijastičkog člana SDP-a srpske nacionalnosti iz okolice Zagreba kojemu je Račan početkom devedesetih otvoreno, u oči, rekao da mu takvi u stranci više nisu poželjni. Zoran Milanović? Da imam neko slično svjedočanstvo, bez brige, objavio bih ga kao i ovo. Postoji, istinabog, ona njegova kao proljev u mozak odbojna izjava o Srbima kao šaci jada, ali kako je nastala nezakonitim snimanjem, uzet ću je kao prišivak na koji se ne treba osvrtati.
Ali zato postoji itekako zakonita osnova za konstataciju da Milanović kao premijer nije mrdnuo prstom da se uvede građanski odgoj u hrvatske škole (što čini samorazumljivim i njegovo nedavno imenovanje konzervativne Jadranke Žarković za predsjednikovu savjetnicu za odgoj i obrazovanje), jer valjda je jasno što bi taj odgoj trebao donijeti. Trebao bi učenicima usaditi u glavu da spaljivanje srpske dojenčadi, kao i svake druge, nije dobro nego nesnošljivo loše, otprilike loše kao da se netko odluči preseliti iz vlastite kuće u kanalizacijsko podzemlje koje leži ispod nje. Tako sada imamo to da je jedino grad Rijeka uveo takav, građanski odgoj u svoje škole, dok se drugdje nitko ne javlja makar s idejicom da bi u doglednoj budućnosti napravio isto. I što bi? Pa evo, nedavno je u kvarnerskoj metropoli održan dosad najveći karneval, s više od deset hiljada maškara, fašničkih surogata i slično, i nitko od njih nije spaljen, pogotovo ne zbog razloga nalik onima u Imotskom. To uključuje i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je odlučio pojaviti se u liku maršalove supruge Jovanke Broz. Jovanka, doduše, nije održala na riječkim pokladama nikakav politički govor, kao što ni za života nije radila, ali u Rijeci nikome nije palo na pamet da potpali lomaču pod njom ni kao nekadašnjom prvom damom jugoslavenskog komunizma, a kamoli ličkom Srpkinjom. Eto, tako stoje stvari s HDZ-om i SDP-om. Kada se podvuče crta ispod protekla tri desetljeća, tu je puno više lošeg nego dobrog, štoviše, tu je loše tako duboko, ‘strukturno’ usađeno da ni mačjim očima, kojima mrak nije nikakav problem, ne vidiš svjetlo na kraju tunela. Ali eto, te dvije stranke su u povodu događaja u Imotskom održale nos iznad vodostaja civilizacijskog minimuma i to je, ponavljam, dobro.
No zato je taj događaj poslužio kao vododijelnica, što također ne mora biti loše, da se Plenkovićeva opozicija unutar HDZ-a, plus njeni ‘suverenistički’ saveznici, pokaže u svjetlu anticivilizacijskih retarda, što zbilja i jesu. Oni su imotsko simboličko spaljivanje homoseksualaca i srpske nejači proglasili uspješnim humorističkim, ha-ha, performansom, usto i umjetničkom slobodom, koju ‘komunistički mentalitet’ zaostao u glavama Plenkovića i Milanovića ne može, je li, razumjeti. Željka Markić čak je podsmješljivo predložila da HDZ i SDP osnuju zajedničko povjerenstvo koje će unaprijed odlučivati koje se krnje smije, a koje ne smije spaljivati, iako ni da se ubiješ ne možeš shvatiti što je tu smiješno. Pa naravno da u svakoj normalnoj zemlji sve normalne političke stranke moraju ‘koalirati’, tj. konsenzualno prihvatiti da imotsko gmizanje po dnu kanalizacijske cijevi, kao i svako slično, izlazi iz okvira civilizacijski prihvatljivog.
Ali badava ti. Neki novinarski pripuzi ovakvih političkih stavova guraju nam pod nos da su i kartonske replike Franje Tuđmana svojedobno spaljivane na nekim fašnicima, ali zaboravljaju spomenuti ‘sitnicu’ da je to prihvatljivo ako je riječ o Tuđmanu kao ocu hrvatske privatizacije, o čemu se najvjerojatnije i radi. Ali je apsolutno neprihvatljivo ako je riječ o nevoljkom tastu srpskog ženika svoje kćeri Nevenke. Je li to tako teško shvatiti? Ili sve moralne standarde ove zemlje treba sravniti sa zemljom i zatim ih, ciglu po ciglu, graditi iznova. Bojim se da je ovo drugo bliže istini cijelom duljinom zidarske špage. Ali tko mene pita. Još jedna od novinarskih podguzica vladajućeg političkog mišljenja poziva se ovih dana na to da je Imotska krajina dala najviše španjolskih boraca pa to, kao, oduzima pravo kritičarima imotske fašničke paljevine da se oglašavaju, iako te Španjolce inače nitko ni o čemu ne pita. Ma o tome se, čovječe božji, ovdje i radi. O raspadu skale elementarnih civilizacijskih vrijednosti, i to u toliko nepodnošljivoj mjeri da su se nekadašnji slobodarski dijelovi zemlje pretvorili u proustaške gnojnice u kojima se karnevalski ‘duhovito’ repriziraju prizori iz Jasenovca ili Jadovnog.
Pitanje za milijun eura je zašto i kako se to dogodilo Hrvatskoj, ali taj milijun nitko ne želi, a ako bi ga i poželio, nema šanse da ga zaradi jer to pitanje jedva da u ovoj zemlji itko postavlja.
