Fašizam u Europi. Kako to?

Europski parlament na posljednjoj plenarnoj sjednici prošlog tjedna usvojio je zajedničku Rezoluciju o porastu neofašističkog nasilja u Europi pri čemu je istaknuta nužnost zabrane neofašističkih, neonacističkih i drugih skupina, zaklada ili udruga koje veličaju i glorificiraju nacizam i fašizam te šire govor mržnje i nasilje u javnom prostoru i internetu, ali je naglašena važnost suradnje s tijela kaznenog progona, obavještajnih agencija, sudstva i organizacija civilnog društva u borbi protiv fašizma, rasizma, ksenofobije i drugih oblika netolerancije.

Rezoluciju je podržalo 355 zastupnika i zastupnica Europskog parlamenta, među kojima su Ivan Jakovčić i Dubravka Šuica, dok je 90 njih bilo protiv te 39 suzdržanih, među kojima je i Ruža Tomašić. Čak 267 zastupnika i zastupnica nije pristupilo glasanju, a u njih se ubrajaju i ostali europarlamentarci iz Hrvatske.

Povoda i razloga za usvajanje ovakve rezolucije na razini Europe je mnogo, a i kako se ističe u tekstu izostanak ozbiljnog djelovanja protiv neofašističkih i neonacističkih skupina, ali i političkih stranaka koje potiču mržnju i nasilje, omogućilo je pojavu vala ksenofobije u Europi. Iako se naglašava kako niti jedna članica EU nije imuna na spomenute pojave, rezolucija podsjeća na napad u Norveškoj iz 2011. kada je ubijeno 77 osoba, kao i na ubojstvo britanske zastupnice u parlamentu Jo Cox iz 2016., napad na zastupnicu EP-a i ujedno pokretačicu inicijative za usvajanje ove rezoluciju Eleonoru Forenzu na antifašističkom skupu u Bariju iz rujna ove godine te ubojstvo LGBTIQ aktivista Zaka Kostopulosa u središtu Atene.

U "dobrom društvu" našla se i Hrvatska, točnije citira se dio izvještaja Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI), koju je osnovalo Vijeće Europe, iz svibnja ove godine u kojoj se izražava zabrinutost zbog porasta desničarskog ekstremizma i neofašizma u Hrvatskoj.
"U javnom diskursu sve je više prisutan rasistički i nesnošljiv govor mržnje. Glavni ciljevi su mu Srbi, LGBT osobe i Romi. Nacionalizam je u porastu, osobito među mladima, ponajprije u obliku hvaljenja fašističkog ustaškog režima. U lokalnim medijima i na internetu uobičajeni su izrazir asizma i ksenofobije protiv Srba, LGBT osoba i izbjeglica, kao i uvredljiv izričaj kad se govori o Romima. Događaju se i fizički napadi protiv tih skupina kao i njihove imovne", ističe se u izvještaju ECRI-a.

Dodatno, napominje se kako se odgovori hrvatskih vlasti na te događaje ne mogu smatrati u cijelosti odgovarajućima jer rijetko javnosti upućuju bilo kakvu poruku protiv govora mržnje te da se većina slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira kao prekršaje, a ne kaznena djela. "Nepoduzimanje kaznenog progona znači kako nema učinkovitog odvraćanja protiv počinjenja takvih kaznenih djela. Odredbe o rasističkoj motiviranosti kao otegotnoj okolnosti također se rijetko primjenjuju zbog toga što u pravosuđu nema dovoljno znanja i stručnosti za prepoznavanje zločina iz mržnje", obrazlaže se.

Na preporuke ECRI-a nadovezuje se i Rezolucija kojom se pozivaju države članice da snažno osude i sankcioniraju zločine iz mržnje, govor mržnje i prebacivanje krivnje od strane političara i javnih dužnosnika na svim razinama i u svim vrstama medija, s obzirom na to da izravno normaliziraju i jačaju mržnju i nasilje u društvu. Naglasak treba biti, navodi se u tekstu, na prevenciji kroz obrazovanje, kako mladih tako i svih javnih službenika, pružanju zaštite žrtvama zločina iz mržnje, jačanju zakonodavnog okvira, ali i zaštiti zajednica te organizacija civilnog društva koje se bore protiv fašizma, rasizma, ksenofobije i drugih oblika netolerancije.

Neizostavna je i edukacija novinara, posebice onih u javnim medijima s ciljem jačanja razine svijesti o izazovima i diskriminaciji s kojima se suočavaju žrtve neofašističkih i neonacističkih organizacije, a države članice pozivaju se na osuđivanje i suzbijanje svih oblika poricanja holokausta, uključujući trivijalizaciju i minimalizaciju zločina nacista i njihovih suradnika, ponajviše u političkom i medijskom diskursu.

No koliko toga dopire do predstavnika vlasti u Hrvatskoj? Kako se čini, jako malo, barem što se tiče prezentacije stavova domaćoj javnosti jer diskurs političara se mijenja čim pređu državne granice. Tako predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u UN-u propagira "humanost, solidarnost i suosjećanje" poput life coacha dok na "domaćem terenu" manjine okrivljuje za nasilje koje im se događa, potiče daljnju militarizaciju društva, a u kontekstu izbjeglica potiče mitomaniju o dolasku velikog broja "mladih i snažnih muškaraca" u Europu, ulizujući se austrijskim i mađarskim desničarima. A u tome predsjednicu slijede i saborski zastupnici poput Hrvoja Zekanovića iz Hrasta koji je nakon Istanbulske konvencije pronašao novu temu za širenje panike među pučanstvom.

"Hrvatska je zadnja linija obrane, europski stražar, kao što jer nekoć bila 'predziđe kršćanstva', danas također brani EU od migranata koji nezakonito pokušavaju ući u europski prostor. Oni kažu migrirati, a ja ću reći kolonizirati", rekao je Zekanović u Saboru i nastavio Ilčićevu poslanicu o "opasnim Drugima". Drugi pak saborski zastupnik Željko Glasnović gotovo u svakom govoru u Saboru uvrijedi nekoliko društvenih skupina što prođe uz mlaku reakciju oporbe i komentar predsjednika Sabora o "slobodnom govoru". Isti taj zastupnik ponosno je prije nekoliko dana potvrdio kako gostuje na konferenciji njemačkih neonacista NPD-a (Nacionaldemokratska stranka Njemačke) jer je to "domoljubna i patriotski nastrojena stranka".

No, Hrvatska nema problema s porastom desnog ekstremizma, tako to vidi i premijer Plenković kada umanjuje značaj paljenja tjednika Novosti na zagrebačkom trgu. "Gradimo Hrvatsku 2018. godine kao društvo koje je uključivo, tolerantno, u kojem većina treba štititi manjine", kazao je Plenković povodom nedavnog napada na Milorada Pupovca. S druge strane, uključivost i tolerancija, ne odnose se na izbjeglice jer "Hrvatska će, kao i što je do sada radila, štiti hrvatske granice od nezakonitih ulazaka i"migracija".Kako u takvoj situaciji gdje je policijsko nasilje prema izbjeglicama dio državne politike očekivati snažno određenje predstavnika vlasti protiv ksenofobije? Kako očekivati snažnu osudu fašizma kada javni servis promovira revizionistička djela poput filma i knjige Mit o Jasenovcu autora Romana Leljaka ili Vukićevu knjigu Radni logor Jasenovac bez ikakve reakcije nadležnih institucija? Kako očekivati zaštitu žrtava kada pravosuđe nasilje iz mržnje tretira kao prekršaj, a ne kazneno djelo? Kako se gradi uključivo i tolerantno društvo kada se kriminalizira solidarnost? Kako se štite manjine kada se dopušta zloupotrebljavanje demokratskih instrumenata za širenje netrpeljivosti? Kako će takva Hrvatska napraviti išta što se navodi u rezoluciji Europskog parlamenta?

Nažalost, nikako. Neće se napraviti ništa, reakcija će izostati jer "dobro je sve", to su "marginalne pojave". Stvarnost je da Hrvatska ne zaostaje previše za Italijom, Mađarskom i Poljskom gdje je ekstremna desnica jašući na valu populizma zasjela na vlast i u kratkom vremenu iskoristila ekonomsku i društvenu krizu za legitimaciju ksenofobnih politika. Iako na oko nevažni, predstojeći izbori za Europski parlament pokazat će u kojem smjeru će Europa ići - smjeru "ujedinjeni u različitosti" ili "ujedinjeni u mržnji".