Najbolja poveznica između ljubavi prema nogometu i bonvivanskog načina života koji me zakačio ovih blagdanskih dana (može još malo sarmice najdraži zete? – punica prevaljuje preko usta svakih pola sata) svakako je naš jedini i neponovljivi, dugovječni trener svih trenera - Miroslav Ćiro Blažević. Iako se cijeli život krećem u krugovima ljudi koji savršeno dobro znaju koliko on ne zna o nogometu njegov fenomen postaje mi dodatno zanimljiv kada se dokazalo da i nad „lopovom ima lopov“ te da se trenirajući u Zadru, izgleda, prvi puta u životu nije naplatio, odnosno, državni istražitelji su bili brži te mu pohapsili šefove i ostavili ga na bez para i mogućnosti da nabavi pečenku za Božić i dariva prijatelje. Iako i dalje poput opruge amortizira pljuske i nastavlja izjavljivati gluposti po kojima je postao poznat i koje ga krase u starosti izgleda se ipak opametio te na vrijeme isključio telefon Sinovčićevim odvjetnicima. Ako ovo pročita neka slobodno dođe na ručak. Rado ću podijeliti ostatke pečenke koju mi je kupio stari Mrke, a ispekao „priša“. Samo ne smijem starom reći da će Ćiroki doći u goste jer ga on baš ne voli. A to je zbog toga što je Mrke uvijek (poput Bandića) imao svoje ljude svugdje pa tako i u NK Rijeka i to prije 40 i više godina. Bajke su se tada pričale po Podvinjskim kaletama o karakteru i naravi bosančića iz Travnika koji je u Rijeci našao odskočnu dasku za kasnija bauljanja po klubovima manje važnosti ili bolje rečeno vremenskim periodima u kojima ti klubovi kada je u njima boravio Ćiro nisu značili gotovo ništa. Navodno da je za „stoju“ (sto novih dinara ili 10 hiljada starih, crvendaća ili konja) odjeven skakao u bazen u svako doba godine da bi zabavio društvo i poboljšao osobni budžet.
Šarlatan, lak na jeziku, slatkorječiv i prevrtljiv kune se u svoje bosanstvo, srpstvo, hrvatstvo, švajcarstvo, šiptarstvo, francustvo i jugoslavenstvo svojatajući nacionalnosti ovisno o trenutnim potrebama, odnosno, platežnim mogućnostima onih koji mu pune kesu. Nogometaški sve što je napravio da valja bilo je u Dinamu 1982. te s reprezentacijom Hrvatske 1998. Ruku na srce sa igračima kakvi su bili Kranjčar, Deverić, Mlinarić, Zajec i ostali iz te generacije prvak bi bio bilo tko drugi, možda čak Dražen Medić ili Zoran Mamić. Pogotovo što mu je u prilog išao zakon velikih brojeva jer je do te 1982. NK Dinamo 24 godine bio bez titule, a kao pripadnik tkz. „velike četvorke“ jednostavno je došao red da i Zagrebčani osvoje titulu, unatoč činjenici da ih je vodio Ćiro. Što se tiče reprezentacije igrače mu je selekcionirao i odgojio Mirko Jozić, a taktiku postavio Tomislav Ivić na čuvenoj utakmici s Italijom u Palermu dok je on glumio dvorsku ludu na dvoru Tuđmanovih. Kasnije je sve bilo po onoj Mujinoj:“ Ti Ćiro samo pazi da kerovi nisu gladni i ništa ne diraj“ i eto ti najbolje plaćene dvorske lude na svijetu. Ustvari, i tu je zasrao. Bio je najbolje plaćen, ali je ostao tek treći. Ostale njegove nogometne putešesvije osim u Nantesu nisu vrijedne spomena jer vjerojatno ni on sam ne zna gdje je sve bio i kome se uvlačio pod kožu i u razne otvore (Sion, Grasshoper,Iran, Osijek, Mura, Varteks,Bosna, Kina, Tuzla, Priština pa čak i i Hajduk te mnogi drugi). Mnogi koji navijaju za Hajduk i dan danas tvrde: „Jebo ga onaj ´ko ga doveo“, a Crvena Zvezda iz Beograda nije postala najveći klub ovih prostora samo zato što je bila prvak Evrope nego i zato što nikada nije davala šansu pojedincima poput njega, odnosno zato, jer su Džajić i društvo prepoznali njegov šlamperaj i hohštapleraj. Također nikada nije bio ni u NK Podvinje, ali tamo je i dan danas njegova slika u zagrljaju sa Antunom Gajgerom (jednako oni vole pare, samo što Gašo zna više nogometa i što Ćiro nije prelazio iz kluba u klub za rezervoar benzina, dvadeset maraka ili večeru u Mosoru).
Psihologija pojedinca i njezin utjecaj na psihologiju mase postala mi je zanimljiva upravo na primjeru Ćire Blaževića sada već daleke 1986. godine kada se prvi puta vratio da pomogne Dinamu (onako drugarski i volonterski na „lepu reč“). Debi na prepunom Maksimiru mu je bio u 2. prvenstvenom kolu kada je gostovao Dinamo iz Vinkovaca, a ja sam se ciljano našao na utakmici u sklopu ljetnih praznika koji su uključivali obavezan posjet jednoj prvoligaškoj utakmici u pratnji nekoga iz familije i to na zapadnoj tribini Maksimirskog stadiona koji je u ono vrijeme bio respektabilna građevina i ostavljao upečatljiv dojam na svakoga, a kako neće na klinca iz Broda koji je 35000-40000 ljudi na jednom mjestu mogao vidjeti samo na TV ekranu. Ćiro istrčava sa bijelim šalom, razdragana masa kliče mu, odobrava i sjeća se na prošle dane, a Zagrebčani, naravno, gube utakmicu od provincijskog imenjaka iz Vinkovaca. Ne sjećam sa više rezultata. Mislim da je bilo 1:2 ili 0:2, ali se dobro sjećam ljudi koji su sjedili u mome neposrednom okruženju. Starija zagrebačka gospoda koja za utakmicu kažu tekma, za žvakaću kauguma, a za birtiju pajzl, za kantu hamper, a za 15 minuta – frtalj, ukusno odjevena i odmjerena Sve sami frajeri, Agrameri i Purgeri koji su na moje opće zaprepaštenje pljuvali i gadili po „najvećem nogometnom šinu na Balkanu“ od prve do posljednje minute utakmice. Iako tad nisam bio sasvim mali, nisam se provukao džaba, nisam niti navijao, a kamoli vidio Asima Ferhatovića još dugo godina poslije nisam sebi mogao objasniti kako u isto vrijeme, na istom stadionu,istom čovjeku (ustvari, Ćiri) navijači istoga kluba dijele komplimente i pljuju ga na sva zvona.
A najviše me je zbunjivala činjenica, odnosno događaj, koji se desio upravo te daleke 1982. godine na zagrebačkom Mirogoju. Moja baka po majci – Anka Perković rođ. Sertić obilazeći grobove rođaka koji su se,bježeći od četničkog noža i krsta, nastanili po Trešnjevačkim kućercima, a kasnije preselili na Mirogoj u jednoj šetnji (tad je imala preko 70 godina) susrela ni manje, ni više nego Ćiru Blaževića. Ne samo što ga je susrela nego mu je izrazila želju da ga upozna, zagrlila ga i da je onda bilo mobitela vjerojatno bi s njim načinila i selfie. Svi koji su tada bili u bakinoj pratnji danas su pokojni kao i ona sama, a vjerojatno i oni Ćirinog društva nisu prošli puno bolje tako da je jedini živi svjedok toga susreta sam trener. I dan danas se prepričava ta anegdota. Baba je njemu divanila o „našima i vašima“, o Lici, Slavoniji i unučadi, a on je njoj ne imavši skoro ništa pri ruci poklonio nekoliko Dinamovih značaka i velikodušno se ponudio da plati put do Slavonskog Broda. Lovu je ponosno odbila jer je vjerojatno njemu bila potrebnija. Značke je prihvatila i podjelila unucima, a meni je kao Hajdukovcu pripala jedna koja mi se ispremješala sa ostalima pa tako ni dan danas ne znam koja je točno bila iz Ćirine ruke, ali mi to zaista nije ni bitno. Siguran sam da kada bih zamolio Zdravka Mamića dobio buh dvije, a možda i tri. Ali njega ne bi pozvao na ručak nikada, dok Ćiri poziv stoji. Bolje da dođe na objed nego za trenera u Marsoniju. Ili ne daj Bože u NK Podvinje.
Šarlatan, lak na jeziku, slatkorječiv i prevrtljiv kune se u svoje bosanstvo, srpstvo, hrvatstvo, švajcarstvo, šiptarstvo, francustvo i jugoslavenstvo svojatajući nacionalnosti ovisno o trenutnim potrebama, odnosno, platežnim mogućnostima onih koji mu pune kesu. Nogometaški sve što je napravio da valja bilo je u Dinamu 1982. te s reprezentacijom Hrvatske 1998. Ruku na srce sa igračima kakvi su bili Kranjčar, Deverić, Mlinarić, Zajec i ostali iz te generacije prvak bi bio bilo tko drugi, možda čak Dražen Medić ili Zoran Mamić. Pogotovo što mu je u prilog išao zakon velikih brojeva jer je do te 1982. NK Dinamo 24 godine bio bez titule, a kao pripadnik tkz. „velike četvorke“ jednostavno je došao red da i Zagrebčani osvoje titulu, unatoč činjenici da ih je vodio Ćiro. Što se tiče reprezentacije igrače mu je selekcionirao i odgojio Mirko Jozić, a taktiku postavio Tomislav Ivić na čuvenoj utakmici s Italijom u Palermu dok je on glumio dvorsku ludu na dvoru Tuđmanovih. Kasnije je sve bilo po onoj Mujinoj:“ Ti Ćiro samo pazi da kerovi nisu gladni i ništa ne diraj“ i eto ti najbolje plaćene dvorske lude na svijetu. Ustvari, i tu je zasrao. Bio je najbolje plaćen, ali je ostao tek treći. Ostale njegove nogometne putešesvije osim u Nantesu nisu vrijedne spomena jer vjerojatno ni on sam ne zna gdje je sve bio i kome se uvlačio pod kožu i u razne otvore (Sion, Grasshoper,Iran, Osijek, Mura, Varteks,Bosna, Kina, Tuzla, Priština pa čak i i Hajduk te mnogi drugi). Mnogi koji navijaju za Hajduk i dan danas tvrde: „Jebo ga onaj ´ko ga doveo“, a Crvena Zvezda iz Beograda nije postala najveći klub ovih prostora samo zato što je bila prvak Evrope nego i zato što nikada nije davala šansu pojedincima poput njega, odnosno zato, jer su Džajić i društvo prepoznali njegov šlamperaj i hohštapleraj. Također nikada nije bio ni u NK Podvinje, ali tamo je i dan danas njegova slika u zagrljaju sa Antunom Gajgerom (jednako oni vole pare, samo što Gašo zna više nogometa i što Ćiro nije prelazio iz kluba u klub za rezervoar benzina, dvadeset maraka ili večeru u Mosoru).
Psihologija pojedinca i njezin utjecaj na psihologiju mase postala mi je zanimljiva upravo na primjeru Ćire Blaževića sada već daleke 1986. godine kada se prvi puta vratio da pomogne Dinamu (onako drugarski i volonterski na „lepu reč“). Debi na prepunom Maksimiru mu je bio u 2. prvenstvenom kolu kada je gostovao Dinamo iz Vinkovaca, a ja sam se ciljano našao na utakmici u sklopu ljetnih praznika koji su uključivali obavezan posjet jednoj prvoligaškoj utakmici u pratnji nekoga iz familije i to na zapadnoj tribini Maksimirskog stadiona koji je u ono vrijeme bio respektabilna građevina i ostavljao upečatljiv dojam na svakoga, a kako neće na klinca iz Broda koji je 35000-40000 ljudi na jednom mjestu mogao vidjeti samo na TV ekranu. Ćiro istrčava sa bijelim šalom, razdragana masa kliče mu, odobrava i sjeća se na prošle dane, a Zagrebčani, naravno, gube utakmicu od provincijskog imenjaka iz Vinkovaca. Ne sjećam sa više rezultata. Mislim da je bilo 1:2 ili 0:2, ali se dobro sjećam ljudi koji su sjedili u mome neposrednom okruženju. Starija zagrebačka gospoda koja za utakmicu kažu tekma, za žvakaću kauguma, a za birtiju pajzl, za kantu hamper, a za 15 minuta – frtalj, ukusno odjevena i odmjerena Sve sami frajeri, Agrameri i Purgeri koji su na moje opće zaprepaštenje pljuvali i gadili po „najvećem nogometnom šinu na Balkanu“ od prve do posljednje minute utakmice. Iako tad nisam bio sasvim mali, nisam se provukao džaba, nisam niti navijao, a kamoli vidio Asima Ferhatovića još dugo godina poslije nisam sebi mogao objasniti kako u isto vrijeme, na istom stadionu,istom čovjeku (ustvari, Ćiri) navijači istoga kluba dijele komplimente i pljuju ga na sva zvona.
A najviše me je zbunjivala činjenica, odnosno događaj, koji se desio upravo te daleke 1982. godine na zagrebačkom Mirogoju. Moja baka po majci – Anka Perković rođ. Sertić obilazeći grobove rođaka koji su se,bježeći od četničkog noža i krsta, nastanili po Trešnjevačkim kućercima, a kasnije preselili na Mirogoj u jednoj šetnji (tad je imala preko 70 godina) susrela ni manje, ni više nego Ćiru Blaževića. Ne samo što ga je susrela nego mu je izrazila želju da ga upozna, zagrlila ga i da je onda bilo mobitela vjerojatno bi s njim načinila i selfie. Svi koji su tada bili u bakinoj pratnji danas su pokojni kao i ona sama, a vjerojatno i oni Ćirinog društva nisu prošli puno bolje tako da je jedini živi svjedok toga susreta sam trener. I dan danas se prepričava ta anegdota. Baba je njemu divanila o „našima i vašima“, o Lici, Slavoniji i unučadi, a on je njoj ne imavši skoro ništa pri ruci poklonio nekoliko Dinamovih značaka i velikodušno se ponudio da plati put do Slavonskog Broda. Lovu je ponosno odbila jer je vjerojatno njemu bila potrebnija. Značke je prihvatila i podjelila unucima, a meni je kao Hajdukovcu pripala jedna koja mi se ispremješala sa ostalima pa tako ni dan danas ne znam koja je točno bila iz Ćirine ruke, ali mi to zaista nije ni bitno. Siguran sam da kada bih zamolio Zdravka Mamića dobio buh dvije, a možda i tri. Ali njega ne bi pozvao na ručak nikada, dok Ćiri poziv stoji. Bolje da dođe na objed nego za trenera u Marsoniju. Ili ne daj Bože u NK Podvinje.
