“Bilo je to doista zlatno doba, ne samo što se tiče političke slobode, nego i tema – bile su to teme za koje bi svaki novinar na kugli zemaljskoj rezao žile”; “Pisali smo sve forme, sve sadržaje i sve teme.” “Imali smo puno više vremena no što imaju današnji novinari”; “Novinarstvo je funkcioniralo po principu specijalista, novinara koji znaju grane o kojima pišu – znaju background, ljude, znaju projicirati događaje (...) iza toga stajala je vrhunska profesionalna i tematska obrazovanost”; “Njegovalo se mnogo ozbiljnije novinarstvo (...) Sada u nekoliko novina morate tražiti dva solidna teksta, a tada ih je u jednim novinama bilo dvanaest. Riječ je o prijelazu iz jedne galaksije u drugu”; “Novine su danas u svojoj šarolikosti praktično jednoumne. Glavna struja novina je dosadnija nego li osamdesetih, a osim toga novine na jednak način inzistiraju na održavanju postojećeg poretka. Dapače, osamdesetih je u novinama bilo više kritike socijalizma nego li što je danas kritike kapitalizma (...) Ljudi su tada novine više čitali i više su im vjerovali.” - ovako se neki od najboljih hrvatskih novinara prisjećaju kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vremena kada su svi štampani mediji u Hrvatskoj bili u nadležnosti Socijalističkog saveza radnog naroda, a kazneni zakon sadržavao je zloglasni članak 133, koji je kažnjavao „verbalni delikt“ i „neprijateljsku propagandu“ te je 1980. godine za političke delikte optuženo gotovo 600 građana. Pri zapošljavanju se u obzir uzimao kriterij moralno-političke podobnosti, a još 1989. godine zbog pisanja o krizi sistema zabranjen je tjednik Start.
Unatoč svemu te su godine zabilježene kao najbolje doba hrvatskih novina. Ponuda listova bila je ogromna, a u usporedbi s današnjima, tadašnje se naklade doimaju znanstvenom fantastikom. Start je prodavan i u 200.000 primjeraka, Danas, koji će u transformaciji javne scene odigrati vrlo važnu ulogu, do 190.000, Večernji list do 370.000, Vjesnik stotinjak tisuća, a regionalne novine kao što je Slobodna Dalmacija u najboljim su danima dosizale nakladu od nevjerojatnih 150.000 primjeraka. Izdavačka kuća Vjesnik, s 5.000 zaposlenika, slovila je kao jedna od najuspješnijih u Europi i možda najmoćnija na potezu od Beča do Istanbula.
Tjednik Start zabranjen je 1989. godine zbog pisanja o krizi sistema (FOTO: analiziraj.ba)
Krajem 2012. godine s četvero veterana hrvatske štampe, aktivnih od osamdesetih - Marinkom Čulićem, Vladom Rajićem, Jasnom Babić i Viktorom Ivančićem razgovarali smo za nedavno ugašenu emisiju “Skrivena strana dana” Trećeg programa Hrvatskog radija, urednice Ljubice Letinić. Kroz ciklus od pet emisija na temu štampanog novinarstva u Hrvatskoj osamdesetih godina - čije proširene transkripte donosimo u ovom feljtonu u pet narednih tekstova - svjedoci i protagonisti tog vremena odgovarali su na pitanja poput: kako je bilo raditi kao novinar osamdesetih godina - što se kažnjavalo, a što toleriralo? Kakav je bio odnos partije i države prema medijima i koliko su novine morale biti obzirne prema moćnicima? Kakvo se novinarstvo tada njegovalo, naročito danas gotovo pa prognana forma reportaže? Kako je moguće da su - u formalno jednopartijskom sustavu u kojem nije postojala sloboda govora - novine funkcionirale kao mnogo važnija društvena institucija, koja je pri tom njegovala bitno veće standarde i uvjete rada nego li što je slučaj danas? Kako je moguće da su - po općem konsenzusu - bile ozbiljnije, profesionalnije i informativnije nego li u današnjem, navodno demokratskom kapitalizmu? Kako je hrvatsko novinarstvo reagiralo na pojavu Slobodana Miloševića i destrukciju Jugoslavije? Koliko je bila smislena tadašnja paradigma o novinarstvu koje „mora koristiti društvu“ i novinarima kao „društveno političkim radnicima“ te kako je današnja paradigma profita razorila naše štampane medije? Koliko je zaista postojalo pan-jugoslavensko novinsko tržište? Kako je funkcionirala famozna „omladinska štampa“ i koliko nam danas nedostaje?
Navedeni novinari, pri tom, u svojim odgovorima situaciju krajem osamdesetih godina sagledavaju kroz prizmu današnjice, pa je riječ i o komparaciji dva - vrlo različita - novinarska razdoblja. Premda je svaka nostalgična projekcija o zlatnom dobu štetna mistifikacija, pogubna po angažman u sadašnjosti, postoje razlozi zbog čega je kraj osamdesetih godina tako upamćen. Naime, u usporedbi s onim što opisuju naši sugovornici, danas su od novinarstva – a i od društva – preostali tek simulacija i ruševine.
“Ovakvo novinarstvo kakvo mi u ovom trenutku imamo će se sve više urušavati (...) Novinarske forme, način oblikovanja građe, pisanje tekstova, rad na terenu, sve to nazaduje, i to ispod razine osamdesetih i devedesetih godina. To je strašno (...) Problemi u kojima je danas novinarstvo ne proizlaze iz novinarstva (...) To je stvar koja proizlazi iz načina na koji je postavljen politički sistem”, kaže Jasna Babić, te dodaje: “Stvoren je vrlo čudan sistem (...) Mladi novinari su isprepadani i bez samopouzdanja (...) ako ne postoji novinarska solidarnost, ako je svaki novinar osamljena jedinka, naravno da se ne može sam boriti protiv izdavača, gazde, urednika koji vrši mobing nad njim, ucjenjuje ga, zahtjeva od njega da piše po narudžbi.”
U javnosti su novinari od nekad ugledne struke danas postali doslovce objekt prezira (FOTO: Lupiga.Com)
Vlado Rajić, novinar s višedesetljetnom karijerom, zaključuje: “Nema više hrvatskih novina, nema više javnog glasila. (...) Priča o tome da su kompjuteri uništili štampu je glupost.”
Naime, politika na vlasti u Hrvatskoj - u prvom redu HDZ-ova, ali riječ je i o posljedicama čitavog društvenog sistema uvedenog nakon 1990. godine - privatizacijama, političkim uništavanjem te shvaćanjem novinarstva kao sredstva manipulacije dovela je do uništenja tiskanog novinarstva u našoj zemlji, s drastičnim negativnim posljedicama po društvo. U situaciji u kojoj je profit postao apsolutni kriterij, u kojoj - obrazlaže Babić - kapitalistima "imenovanim političkim dekretom (...) treba svaki novinar da popunjava prostor između dva oglasa", a novine su samo "otpadak tog zatvorenog kruga", od novinarstva preostaje tek fikcija.
Čitatelji su potpuno prestali vjerovati današnjim novinama koje, dodaje ova iskusna novinarka, neizmjerno lažu, pa nije čudo da su u javnosti novinari od nekad ugledne struke postali doslovce objekt prezira.
Rajić ovako opisuje hrvatske tabloide: “Vi možete napraviti automobil od kartona, ali – je li to auto? On izgleda kao auto, ali da li se može voziti? Ne može. Da li ove novine možete čitati kao novine – dakle da nešto doznate – ili možete gledati slike? Tabloid u hrvatskom novinarstvu je kartonski auto. Sve je u redu, sliči na novine, ima i redakciju i prostor, ima i impresum, ali to iz milijun razloga nisu novine.”
S našim sugovornicima razgovarali smo i o etici novinarstva.
“Devedeset posto novinarske scene zapravo je propaganda postojećeg poretka i postojećeg odnosa snaga te proizvodnja poželjne javnosti. Takav sustav treba na neki način stalno podrivati. Vjerujem samo u onaj mali dio novinarstva koji proizvodi društvenu nelagodu. Jedino to danas ima smisla. Čak su i te velike legende i mitologije o takozvanom neutralnom, objektivnom novinarstvu – koje informira ljude, donosi im samo informacije i ostavlja da oni sami donose zaključke – također dosta idiotske”, kazao je Viktor Ivančić.
"Problemi u kojima je danas novinarstvo ne proizlaze iz novinarstva" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)
Ključni moment propasti novinarstva bio je kada se novinarstvo prestalo shvaćati kao javno dobro te kada je ono samo sebe prestalo shvaćati kao instituciju koja se treba zalagati za društvenu dobrobit.
Nasuprot tome, Ivančić tvrdi: “Uvijek sam bio borbeni novinar koji je zastupao svoje stavove i mislim da je to normalno. Smatrao sam da jeste uloga novinara da pomaže društvu i da čini dobre stvari. Danas je to sto i prvi kriterij, što je po meni najveća tragedija. (...) Činjenica je da novinarstvo doživljava debakl od onda otkada je sebe otrglo od služenja javnom interesu. To je i samoubilački put, jer novinarstvo dokida samo sebe. Prodajete publiku oglašivačima, a vaše je samo da 'nahvatate' te ljude i utrapite ih nekoj korporaciji čiji je interes da njima manipulira. (...) Kad se ta struka, novinarska, dovela u stanje da ne živi od prodaje svog proizvoda, osudila je sebe na propast. Dok se to ne promjeni, nema joj spasa. Novinarstvo će biti zabavljačka, odnosno zavodnička industrija.”
Kakvi su izgledi za budućnost?
“Slomili su se, na kraju krajeva, cijeli svjetovi, pa i novinarstvo i to – bez obzira na detalje – uglavnom na gore. Stvoren je potpuno novi tip društva, koji je izgubio osjećaj da su novine vrijednost. Umjesto toga ih je društvo bacilo na tržište (...) Postavlja se pomalo epohalno pitanje - što ta društva namjeravaju sa sobom i što onda namjeravaju sa svojim medijima”, kaže Marinko Čulić.
“U Europi, a i u modernijim zemljama novog svijeta ne postoji novinarstvo koje nema sufinancirane novine. Dakle, država svojim novcem mora održavati profesionalnost koja osigurava informiranje građana, bez navijanja, bez žutila”, kaže Vlado Rajić.
A što se tiče većine današnjeg novinarstva u Hrvatskoj, Ivančić je krajem 2012. godine rekao kako nije siguran “da ono treba imati budućnost“.
"Činjenica je da novinarstvo doživljava debakl od onda otkada je sebe otrglo od služenja javnom interesu" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)
„Istinski želim propast nekim medijskim industrijama. Mislim da nema puno efekta od nade u neko njihovo popravljanje. Veća korist bi bila da se tih par sistema sruši te da se onda iz nove pozicije gradi nešto drugo”, objašnjava Ivančić.
Dvije napomene za kraj ovog uvoda. Prvo, s četvero sugovornika se razgovaralo odvojeno, a njihovi odgovori su potom kolažirani, odnosno presloženi po smislu, s obzirom da su im postavljena ista ili slična pitanja. Time je postignut efekt dijaloga, no on je u neku ruku fingiran.
Drugo - i važnije. S udaljenosti od četiri i pol godine, teško se oteti dojmu da su hrvatski mediji uspješno nastavili propadati. Nema više Zareza. Neprofitni su mediji - nakon iznimno uspješnog blickriga Zlatka Hasanbegovića, čiju politiku dobrim dijelom, pozivajući se na “ideološki neutralne” procedure, nastavlja Nina Obuljen - gurnuti na rub propasti. Nema više magazina Forum (doduše, nastavio je postojati u on-line izdanju). Fundamentalističke i braniteljske udruge progone tjednik Novosti i podižu prijave zbog "vrijeđanje države i naroda". Novi list objavljuje šovinističke proljeve poput teksta o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, čiji je autor takozvani književnik Davor Velnić. HRT je pročišćen od nepoželjnih novinara i emisija, a Treći program Radija pretvoren u ispostavu katoličkog pravovjerja. RTL i Nova TV zdušno debiliziraju javnost, uz osjetne primjese desnila. Zato se bez obzira na vremensku distancu čini da ovi transkripti nisu mnogo izgubili na aktualnosti.
Priča o novinarstvu osamdesetih priča je koja iz današnje perspektive izaziva tugu. S onu strane svake idealizacije - naši sugovornici govore i o političkim progonima te rigidnim zatiranjima slobode riječi u bivšoj državi (ističući, međutim, da je devedesetih stvoren tiranski sustav) - u narednih pet tekstova ovog feljtona donosimo dragocjena svjedočanstva o nestalom svijetu jedne profesije, ali i o širem društvenom kontekstu tog vremena. Prije svega je to priča o razaranju jedne društvene institucije i važnog društvenog dobra, a zajedno s njim i o propadanju društva.
Prvi dio feljtona čitajte sljedećeg tjedna.
lupiga
Unatoč svemu te su godine zabilježene kao najbolje doba hrvatskih novina. Ponuda listova bila je ogromna, a u usporedbi s današnjima, tadašnje se naklade doimaju znanstvenom fantastikom. Start je prodavan i u 200.000 primjeraka, Danas, koji će u transformaciji javne scene odigrati vrlo važnu ulogu, do 190.000, Večernji list do 370.000, Vjesnik stotinjak tisuća, a regionalne novine kao što je Slobodna Dalmacija u najboljim su danima dosizale nakladu od nevjerojatnih 150.000 primjeraka. Izdavačka kuća Vjesnik, s 5.000 zaposlenika, slovila je kao jedna od najuspješnijih u Europi i možda najmoćnija na potezu od Beča do Istanbula.
Tjednik Start zabranjen je 1989. godine zbog pisanja o krizi sistema (FOTO: analiziraj.ba)
Krajem 2012. godine s četvero veterana hrvatske štampe, aktivnih od osamdesetih - Marinkom Čulićem, Vladom Rajićem, Jasnom Babić i Viktorom Ivančićem razgovarali smo za nedavno ugašenu emisiju “Skrivena strana dana” Trećeg programa Hrvatskog radija, urednice Ljubice Letinić. Kroz ciklus od pet emisija na temu štampanog novinarstva u Hrvatskoj osamdesetih godina - čije proširene transkripte donosimo u ovom feljtonu u pet narednih tekstova - svjedoci i protagonisti tog vremena odgovarali su na pitanja poput: kako je bilo raditi kao novinar osamdesetih godina - što se kažnjavalo, a što toleriralo? Kakav je bio odnos partije i države prema medijima i koliko su novine morale biti obzirne prema moćnicima? Kakvo se novinarstvo tada njegovalo, naročito danas gotovo pa prognana forma reportaže? Kako je moguće da su - u formalno jednopartijskom sustavu u kojem nije postojala sloboda govora - novine funkcionirale kao mnogo važnija društvena institucija, koja je pri tom njegovala bitno veće standarde i uvjete rada nego li što je slučaj danas? Kako je moguće da su - po općem konsenzusu - bile ozbiljnije, profesionalnije i informativnije nego li u današnjem, navodno demokratskom kapitalizmu? Kako je hrvatsko novinarstvo reagiralo na pojavu Slobodana Miloševića i destrukciju Jugoslavije? Koliko je bila smislena tadašnja paradigma o novinarstvu koje „mora koristiti društvu“ i novinarima kao „društveno političkim radnicima“ te kako je današnja paradigma profita razorila naše štampane medije? Koliko je zaista postojalo pan-jugoslavensko novinsko tržište? Kako je funkcionirala famozna „omladinska štampa“ i koliko nam danas nedostaje?
Navedeni novinari, pri tom, u svojim odgovorima situaciju krajem osamdesetih godina sagledavaju kroz prizmu današnjice, pa je riječ i o komparaciji dva - vrlo različita - novinarska razdoblja. Premda je svaka nostalgična projekcija o zlatnom dobu štetna mistifikacija, pogubna po angažman u sadašnjosti, postoje razlozi zbog čega je kraj osamdesetih godina tako upamćen. Naime, u usporedbi s onim što opisuju naši sugovornici, danas su od novinarstva – a i od društva – preostali tek simulacija i ruševine.
“Ovakvo novinarstvo kakvo mi u ovom trenutku imamo će se sve više urušavati (...) Novinarske forme, način oblikovanja građe, pisanje tekstova, rad na terenu, sve to nazaduje, i to ispod razine osamdesetih i devedesetih godina. To je strašno (...) Problemi u kojima je danas novinarstvo ne proizlaze iz novinarstva (...) To je stvar koja proizlazi iz načina na koji je postavljen politički sistem”, kaže Jasna Babić, te dodaje: “Stvoren je vrlo čudan sistem (...) Mladi novinari su isprepadani i bez samopouzdanja (...) ako ne postoji novinarska solidarnost, ako je svaki novinar osamljena jedinka, naravno da se ne može sam boriti protiv izdavača, gazde, urednika koji vrši mobing nad njim, ucjenjuje ga, zahtjeva od njega da piše po narudžbi.”
U javnosti su novinari od nekad ugledne struke danas postali doslovce objekt prezira (FOTO: Lupiga.Com)
Vlado Rajić, novinar s višedesetljetnom karijerom, zaključuje: “Nema više hrvatskih novina, nema više javnog glasila. (...) Priča o tome da su kompjuteri uništili štampu je glupost.”
Naime, politika na vlasti u Hrvatskoj - u prvom redu HDZ-ova, ali riječ je i o posljedicama čitavog društvenog sistema uvedenog nakon 1990. godine - privatizacijama, političkim uništavanjem te shvaćanjem novinarstva kao sredstva manipulacije dovela je do uništenja tiskanog novinarstva u našoj zemlji, s drastičnim negativnim posljedicama po društvo. U situaciji u kojoj je profit postao apsolutni kriterij, u kojoj - obrazlaže Babić - kapitalistima "imenovanim političkim dekretom (...) treba svaki novinar da popunjava prostor između dva oglasa", a novine su samo "otpadak tog zatvorenog kruga", od novinarstva preostaje tek fikcija.
Čitatelji su potpuno prestali vjerovati današnjim novinama koje, dodaje ova iskusna novinarka, neizmjerno lažu, pa nije čudo da su u javnosti novinari od nekad ugledne struke postali doslovce objekt prezira.
Rajić ovako opisuje hrvatske tabloide: “Vi možete napraviti automobil od kartona, ali – je li to auto? On izgleda kao auto, ali da li se može voziti? Ne može. Da li ove novine možete čitati kao novine – dakle da nešto doznate – ili možete gledati slike? Tabloid u hrvatskom novinarstvu je kartonski auto. Sve je u redu, sliči na novine, ima i redakciju i prostor, ima i impresum, ali to iz milijun razloga nisu novine.”
S našim sugovornicima razgovarali smo i o etici novinarstva.
“Devedeset posto novinarske scene zapravo je propaganda postojećeg poretka i postojećeg odnosa snaga te proizvodnja poželjne javnosti. Takav sustav treba na neki način stalno podrivati. Vjerujem samo u onaj mali dio novinarstva koji proizvodi društvenu nelagodu. Jedino to danas ima smisla. Čak su i te velike legende i mitologije o takozvanom neutralnom, objektivnom novinarstvu – koje informira ljude, donosi im samo informacije i ostavlja da oni sami donose zaključke – također dosta idiotske”, kazao je Viktor Ivančić.
"Problemi u kojima je danas novinarstvo ne proizlaze iz novinarstva" - Jasna Babić (FOTO: Lupiga.Com)
Ključni moment propasti novinarstva bio je kada se novinarstvo prestalo shvaćati kao javno dobro te kada je ono samo sebe prestalo shvaćati kao instituciju koja se treba zalagati za društvenu dobrobit.
Nasuprot tome, Ivančić tvrdi: “Uvijek sam bio borbeni novinar koji je zastupao svoje stavove i mislim da je to normalno. Smatrao sam da jeste uloga novinara da pomaže društvu i da čini dobre stvari. Danas je to sto i prvi kriterij, što je po meni najveća tragedija. (...) Činjenica je da novinarstvo doživljava debakl od onda otkada je sebe otrglo od služenja javnom interesu. To je i samoubilački put, jer novinarstvo dokida samo sebe. Prodajete publiku oglašivačima, a vaše je samo da 'nahvatate' te ljude i utrapite ih nekoj korporaciji čiji je interes da njima manipulira. (...) Kad se ta struka, novinarska, dovela u stanje da ne živi od prodaje svog proizvoda, osudila je sebe na propast. Dok se to ne promjeni, nema joj spasa. Novinarstvo će biti zabavljačka, odnosno zavodnička industrija.”
Kakvi su izgledi za budućnost?
“Slomili su se, na kraju krajeva, cijeli svjetovi, pa i novinarstvo i to – bez obzira na detalje – uglavnom na gore. Stvoren je potpuno novi tip društva, koji je izgubio osjećaj da su novine vrijednost. Umjesto toga ih je društvo bacilo na tržište (...) Postavlja se pomalo epohalno pitanje - što ta društva namjeravaju sa sobom i što onda namjeravaju sa svojim medijima”, kaže Marinko Čulić.
“U Europi, a i u modernijim zemljama novog svijeta ne postoji novinarstvo koje nema sufinancirane novine. Dakle, država svojim novcem mora održavati profesionalnost koja osigurava informiranje građana, bez navijanja, bez žutila”, kaže Vlado Rajić.
A što se tiče većine današnjeg novinarstva u Hrvatskoj, Ivančić je krajem 2012. godine rekao kako nije siguran “da ono treba imati budućnost“.
"Činjenica je da novinarstvo doživljava debakl od onda otkada je sebe otrglo od služenja javnom interesu" - Viktor Ivančić (FOTO: Lupiga.Com)
„Istinski želim propast nekim medijskim industrijama. Mislim da nema puno efekta od nade u neko njihovo popravljanje. Veća korist bi bila da se tih par sistema sruši te da se onda iz nove pozicije gradi nešto drugo”, objašnjava Ivančić.
Dvije napomene za kraj ovog uvoda. Prvo, s četvero sugovornika se razgovaralo odvojeno, a njihovi odgovori su potom kolažirani, odnosno presloženi po smislu, s obzirom da su im postavljena ista ili slična pitanja. Time je postignut efekt dijaloga, no on je u neku ruku fingiran.
Drugo - i važnije. S udaljenosti od četiri i pol godine, teško se oteti dojmu da su hrvatski mediji uspješno nastavili propadati. Nema više Zareza. Neprofitni su mediji - nakon iznimno uspješnog blickriga Zlatka Hasanbegovića, čiju politiku dobrim dijelom, pozivajući se na “ideološki neutralne” procedure, nastavlja Nina Obuljen - gurnuti na rub propasti. Nema više magazina Forum (doduše, nastavio je postojati u on-line izdanju). Fundamentalističke i braniteljske udruge progone tjednik Novosti i podižu prijave zbog "vrijeđanje države i naroda". Novi list objavljuje šovinističke proljeve poput teksta o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, čiji je autor takozvani književnik Davor Velnić. HRT je pročišćen od nepoželjnih novinara i emisija, a Treći program Radija pretvoren u ispostavu katoličkog pravovjerja. RTL i Nova TV zdušno debiliziraju javnost, uz osjetne primjese desnila. Zato se bez obzira na vremensku distancu čini da ovi transkripti nisu mnogo izgubili na aktualnosti.
Priča o novinarstvu osamdesetih priča je koja iz današnje perspektive izaziva tugu. S onu strane svake idealizacije - naši sugovornici govore i o političkim progonima te rigidnim zatiranjima slobode riječi u bivšoj državi (ističući, međutim, da je devedesetih stvoren tiranski sustav) - u narednih pet tekstova ovog feljtona donosimo dragocjena svjedočanstva o nestalom svijetu jedne profesije, ali i o širem društvenom kontekstu tog vremena. Prije svega je to priča o razaranju jedne društvene institucije i važnog društvenog dobra, a zajedno s njim i o propadanju društva.
Prvi dio feljtona čitajte sljedećeg tjedna.
lupiga
