Službeni stav od strane Ujedinjenih naroda spram Međunarodnog dana žena ima svoje korijene u ranom dvadesetom stoljeću i organiziranim radničkim pokretima u Europi i Sjevernoj Americi. U to vrijeme, žene u većini zemalja nisu imale pravo glasovati, a kamoli kandidirati se za bilo koje vodeće mjesto, sve uz mnoga druga prava koja moderna žena danas uzima zdravo za gotovo. Primjera radi, udana žena je često trebala zakonski pristanak svog supruga da bi joj se priznalo pravo na vlasništvo, otvorene bankovne račune ili kako bi se uopće zaposlila.
Živimo u 2016. Žene su se izborile za jednakost s muškarcima u Europi, zar ne? EU se ponosi jednakim pravima za muškarce i žene, kao jednoj od temeljnih vrijednosti utkanih u našu svakodnevicu, a u pisanom obliku utemeljenih Rimskim sporazumom, pa i ne tako davne, 1957. godine. Tada je to bilo uvjetovano više ekonomskom nuždom, nego idealizmom. No, koliko se temeljne vrijednosti EU podudaraju sa stvarnošću?
U 2003. godini je Europska komisija pokrenula praksu vođenja baze podataka za praćenje broja muškaraca i žena na ključnim pozicijama odlučivanja u Europi. Statistike pokazuju da su žene na vodećim pozicijama u velikim tvrtkama u EU zastupljene sa 4%, a situacija se ne razlikuje bitno niti u politici, gdje je tek 22,6% žena zastupnica u EU parlamentu. Nadalje, u prosjeku muškarci za isti posao primaju 16% veću plaću nego žene. Žene još uvijek nisu posve izjednačene u pravima s muškarcima, te je pred njima još mnogo posla.
Zato i danas postoji snažan feministički pokret, no isti često izaziva i neugodne reakcije čak i kod pripadnica nježnijeg spola, pa će i same često za sebe reći da su „humanisti“, „egalisti“ i slično. Feministice, koje se susreću s nerazumijevanjem okoline, stalno ponavljaju kako im je jedini cilj postići „jednakost“, te da nisu zagovornice dominacije nad svim ljudima, već pružanjem potpore ženama i njihovim „osnaživanjem“ rade na rješavanju nejednakosti.
Je li feminizmu potrebno rebrendiranje ili možda, a to će mnoge jako naljutiti, napuštanje pokreta koji je usprkos svemu i s obzirom na političke i gospodarske trendove u svijetu, u potpunosti izgubio izvorni smisao, pa čak postao kontraproduktivan kao tek jedan u beskrajnom i šarenom, krajnje raspršenom mnoštvu pokreta za prava ove ili one vrste koji u konačnici postižu vrlo malo. Toliko malo, da je svijet svakim nadolazećim trenutkom sve ružniji, neprijateljskiji, a mnogima od famoznih 99% stanovništva, i muškog i ženskog, potpuno neprijateljsko mjesto gdje ne ostvaruju niti najosnovnije potrebe, poput prava na zaposlenje, stanovanje ili hranu i vodu.
Unatoč još uvijek brojnim neriješenim pitanjima prava žena, prije svega pravo na rad, potom jednaku plaću za jednako odrađeni posao kao i muškarac, potom prava svih žena ovog svijeta, ne samo bogatih zemalja Zapada, feministički pokret vrijeme i resurse često troši na manje važne ciljeve. Iako može zvučati surovo, nepojmljivo je da feministički pokret veliki dio svog vremena troši u borbi za takozvana „rodna prava“, dok se istovremeno zaboravlja ostatak svijeta i ogroman broj žena kojima treba podrška u borbi koja je još u povojima.
Borba feminističkog pokreta se općenito udaljila od izvornih ciljeva, između ostalog, jer je većina tih ciljeva ostvarena.
No, primjetno je skretanje u teme koje su prioritet raznih nevladinih udruga, a zazire se od tema u kojima bi se, po prirodi feminističkog pokreta, trebala dati jasna podrška skupinama i narodima u svijetu, ali se to ne čini, jer su oni proglašeni geostrateškim neprijateljima Zapada.
Tako se danas feministički pokret rijetko oglašava po pitanju Sirije, gdje je jedini jamac ženskih prava vlada u Damasku, a na početku takozvane "revolucije" su feministice jasnu i glasnu potporu davale upravo islamistima koji bi, da su uspjeli srušiti Assadovu vladu, sirijske žene vratili u Srednji vijek.
Rijetko će feministički pokret dati otvorenu podršku Kubi ili Venezueli, gdje je ministrica obrane u posljednjoj Chavezovoj vladi bila žena sa završenom vojno-pomorskom akademijom, admiral Carmen Melendez Teresa Rivas, a na drugoj se strani kao primjer ističu ministrice obrane Njemačke, Švedske, Norveške, Nizozemske i Gruzije, koje su funkciju preuzele bez ikakvog vojnog znanja, isključivo zbog „političke podobnosti“ i popunjavanja rodne kvote.
Jednako je i s „palestinskim pitanjem“, kojeg se feministički pokret i njegove nevladine udruge stidljivo i rijetko dotiču, a kada to i čine nikada nema otvorene i jasne osude izraelskog režima.
U tom kontekstu je zanimljiv rad i inicijativa dr. Simone Sharoni, profesorice na ženskim studijima Sveučilišta u Plattsburghu, znanstvenice i feministkinje, aktivistice koja je svoju karijeru podredila „rodnoj prirodi“ izraelsko-palestinskog sukoba, ali s ciljem vršenja ekonomskog i političkog pritiska na Izrael kao sredstva osiguranja promjene politike spram Palestine. Ciljevi kampanje su prisiljavanje Izraela da okonča okupaciju i kolonizaciju palestinske zemlje, izjednačavanje u pravima izraelskih i palestinskih građana i poštivanje prava na povratak palestinskih izbjeglica i protjeranih.
U svom nedavnom znanstvenom radu dr. Sharoni objašnjava relevantnost kampanje, kao i potrebu za praktičnom transnacionalnom solidarnosti feminističkih pokreta i udruga.
Prije nekoliko tjedana je dr. Sharoni održala govor na skupu na sveučilištu Columbia, koji su organizirale palestinske studentske aktivističke skupine.
Dr. Sharoni je postavila pitanja poput: "Što izraelski apartheid i seksualno zlostavljanje u studentskim kampusima imaju zajedničko? Kako feministička kritična analiza može pomoći u razumijevanju nasilja u oba slučaja? Kako možemo iskoristiti ovu komparativnu analizu i zastupati preživjele žrtve nasilja i zahtijevati da se počinitelje pozove na odgovornost? Što učiniti po pitanju stvaranja anticionističkog krajolika, kako u Izraelu, tako i u inozemstvu?“
Dr. Simona Sharoni: „Kao prvo, postoji izravna veza između nasilja okupacije i seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja nad palestinskim i izraelskim židovskim ženama. Ovaj dugogodišnji vojni sukob ima rodne dimenzije.
Na primjer, za vrijeme služenja vojnog roka, počeli smo postavljati pitanje o povezanosti nasilja okupacije Palestine i nasilja nad ženama, jer Izraelci čak i nakon obaveznog služenja vojnog roka, zadržavaju svoje oružje do navršene 55. godine života, što je rezultiralo i mnogim ubojstvima bračnih partnera, žena koje su ubijene oružjem koje pripada državi.“
Dr. Sharoni navodi i pitanje sukoba utjecaja na počinitelja nasilja u smislu militarizacije muškog identiteta. Tako svaki ratni sukob ima i rodnu dimenziju. No, prije svega, do osnivanja pokreta je došlo kao odgovor na inicijativu palestinskih ženskih skupina koje su 2005. godine pozvale međunarodnu zajednicu na solidarnost, kojoj je, eto, trebalo 10 godina da odgovori. Usprkos tome, dr. Sharoni kaže kako je za nju „taj pokret sredstvo za postizanje cilja, a to je stvaranje pravednog i ravnopravnog društva koje uključuje i Palestinu.“
Transnacionalne feministice u Izraelu i Palestini su počele artikulirati kako bi post-apartheidski Izrael i Palestina trebali izgledati.
„Što se tiče Izraelaca i Palestinaca, diskurs je da postoji "ciklus nasilja", no naravno, to nije ciklus nasilja, već se radi o povijesti kolonizacije i naseljenika, kolonijalnog pokreta od strane Izraela koji je posijao sjeme za ovaj sukob. Dakle, nasilje proizlazi iz toga, a valja naglasiti da vladaju strukturne snage nejednakosti i način na koji je nasilje ugrađeno u njih.
„Tu je i potpuni nedostatak suosjećanja za palestinske patnje. Kontradiktorno je suosjećati s poviješću patnji židova, a istovremeno ne priznavati patnje palestinskog naroda. Postalo je uvriježeno kriviti Palestince za nasilje koje se provodi nad njima, kao i kada se okrivljuje žrtvu silovanja u sveučilišnom kampusu da je sama, svojim ponašanjem izazvala svog silovatelja šaljući mu mješovite poruke.
Tako se kaže: "Tko je kriv Palestincima, oni su odbacili mirovne pokušaje, oni su izabrali Hamas ..."
Nema odgovornosti bez jasnog izricanja odgovornosti za počinitelja nasilja, a to je izraelski režim koji već desetljećima krši međunarodno pravo.
Silovanje na bojnom polju je zločin protiv čovječanstva, a ne nesporazum prouzrokovan krivom komunikacijom.
Palestincima se ne vjeruje, jer je Izrael demokratska država, pa može malo i pretjerati. Jednako je to pogrešno razmišljanje, kao i kada se za počinitelja silovanja kaže, „On je inače dobar dečko.“
Prisutna je i tendencija da se obeshrabruje, diskreditira i delegitimizira aktivizam, pogotovo kada je usmjeren protiv institucija, te ih poziva na odgovornost. Studentskim aktivistima (SJP) se redovito prijeti optužbama da su prekršili pravila ponašanja u kampusu i isključenjem iz istog.
Izraelski ženski pokret i mainstream feministički pokret u SAD-u već godinama ne donose stav o Palestini.
Nije moguće promatrati palestinsko-izraelsku krizu kao "jednostavno pitanje". To je zastarjeli pristup.
Feministička ideja na osnovu intersekcijske feminističke analize, prepoznaje rodnu opresiju kao sustavnu, te isprepletenu s drugim oblicima sustavne represije. Postkolonijalni feminizam se bavi posebno feminističkom kritikom naseljenika na palestinska područja, ali problem je u tome što je za mnoge liberalne židovske feministkinje ideja o liječenju cionizma kod naseljenika u tom izraelskom kolonijalnom projektu posve nova i predstavlja izazov u radu s generacijama koje su dugi niz godina „odgajane“ kako vidjeti Izrael,“ završava dr. Sharoni.
AMSI
Živimo u 2016. Žene su se izborile za jednakost s muškarcima u Europi, zar ne? EU se ponosi jednakim pravima za muškarce i žene, kao jednoj od temeljnih vrijednosti utkanih u našu svakodnevicu, a u pisanom obliku utemeljenih Rimskim sporazumom, pa i ne tako davne, 1957. godine. Tada je to bilo uvjetovano više ekonomskom nuždom, nego idealizmom. No, koliko se temeljne vrijednosti EU podudaraju sa stvarnošću?
U 2003. godini je Europska komisija pokrenula praksu vođenja baze podataka za praćenje broja muškaraca i žena na ključnim pozicijama odlučivanja u Europi. Statistike pokazuju da su žene na vodećim pozicijama u velikim tvrtkama u EU zastupljene sa 4%, a situacija se ne razlikuje bitno niti u politici, gdje je tek 22,6% žena zastupnica u EU parlamentu. Nadalje, u prosjeku muškarci za isti posao primaju 16% veću plaću nego žene. Žene još uvijek nisu posve izjednačene u pravima s muškarcima, te je pred njima još mnogo posla.
Zato i danas postoji snažan feministički pokret, no isti često izaziva i neugodne reakcije čak i kod pripadnica nježnijeg spola, pa će i same često za sebe reći da su „humanisti“, „egalisti“ i slično. Feministice, koje se susreću s nerazumijevanjem okoline, stalno ponavljaju kako im je jedini cilj postići „jednakost“, te da nisu zagovornice dominacije nad svim ljudima, već pružanjem potpore ženama i njihovim „osnaživanjem“ rade na rješavanju nejednakosti.
Je li feminizmu potrebno rebrendiranje ili možda, a to će mnoge jako naljutiti, napuštanje pokreta koji je usprkos svemu i s obzirom na političke i gospodarske trendove u svijetu, u potpunosti izgubio izvorni smisao, pa čak postao kontraproduktivan kao tek jedan u beskrajnom i šarenom, krajnje raspršenom mnoštvu pokreta za prava ove ili one vrste koji u konačnici postižu vrlo malo. Toliko malo, da je svijet svakim nadolazećim trenutkom sve ružniji, neprijateljskiji, a mnogima od famoznih 99% stanovništva, i muškog i ženskog, potpuno neprijateljsko mjesto gdje ne ostvaruju niti najosnovnije potrebe, poput prava na zaposlenje, stanovanje ili hranu i vodu.
Unatoč još uvijek brojnim neriješenim pitanjima prava žena, prije svega pravo na rad, potom jednaku plaću za jednako odrađeni posao kao i muškarac, potom prava svih žena ovog svijeta, ne samo bogatih zemalja Zapada, feministički pokret vrijeme i resurse često troši na manje važne ciljeve. Iako može zvučati surovo, nepojmljivo je da feministički pokret veliki dio svog vremena troši u borbi za takozvana „rodna prava“, dok se istovremeno zaboravlja ostatak svijeta i ogroman broj žena kojima treba podrška u borbi koja je još u povojima.
Borba feminističkog pokreta se općenito udaljila od izvornih ciljeva, između ostalog, jer je većina tih ciljeva ostvarena.
No, primjetno je skretanje u teme koje su prioritet raznih nevladinih udruga, a zazire se od tema u kojima bi se, po prirodi feminističkog pokreta, trebala dati jasna podrška skupinama i narodima u svijetu, ali se to ne čini, jer su oni proglašeni geostrateškim neprijateljima Zapada.
Tako se danas feministički pokret rijetko oglašava po pitanju Sirije, gdje je jedini jamac ženskih prava vlada u Damasku, a na početku takozvane "revolucije" su feministice jasnu i glasnu potporu davale upravo islamistima koji bi, da su uspjeli srušiti Assadovu vladu, sirijske žene vratili u Srednji vijek.
Rijetko će feministički pokret dati otvorenu podršku Kubi ili Venezueli, gdje je ministrica obrane u posljednjoj Chavezovoj vladi bila žena sa završenom vojno-pomorskom akademijom, admiral Carmen Melendez Teresa Rivas, a na drugoj se strani kao primjer ističu ministrice obrane Njemačke, Švedske, Norveške, Nizozemske i Gruzije, koje su funkciju preuzele bez ikakvog vojnog znanja, isključivo zbog „političke podobnosti“ i popunjavanja rodne kvote.
Jednako je i s „palestinskim pitanjem“, kojeg se feministički pokret i njegove nevladine udruge stidljivo i rijetko dotiču, a kada to i čine nikada nema otvorene i jasne osude izraelskog režima.
U tom kontekstu je zanimljiv rad i inicijativa dr. Simone Sharoni, profesorice na ženskim studijima Sveučilišta u Plattsburghu, znanstvenice i feministkinje, aktivistice koja je svoju karijeru podredila „rodnoj prirodi“ izraelsko-palestinskog sukoba, ali s ciljem vršenja ekonomskog i političkog pritiska na Izrael kao sredstva osiguranja promjene politike spram Palestine. Ciljevi kampanje su prisiljavanje Izraela da okonča okupaciju i kolonizaciju palestinske zemlje, izjednačavanje u pravima izraelskih i palestinskih građana i poštivanje prava na povratak palestinskih izbjeglica i protjeranih.
U svom nedavnom znanstvenom radu dr. Sharoni objašnjava relevantnost kampanje, kao i potrebu za praktičnom transnacionalnom solidarnosti feminističkih pokreta i udruga.
Prije nekoliko tjedana je dr. Sharoni održala govor na skupu na sveučilištu Columbia, koji su organizirale palestinske studentske aktivističke skupine.
Dr. Sharoni je postavila pitanja poput: "Što izraelski apartheid i seksualno zlostavljanje u studentskim kampusima imaju zajedničko? Kako feministička kritična analiza može pomoći u razumijevanju nasilja u oba slučaja? Kako možemo iskoristiti ovu komparativnu analizu i zastupati preživjele žrtve nasilja i zahtijevati da se počinitelje pozove na odgovornost? Što učiniti po pitanju stvaranja anticionističkog krajolika, kako u Izraelu, tako i u inozemstvu?“
Dr. Simona Sharoni: „Kao prvo, postoji izravna veza između nasilja okupacije i seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja nad palestinskim i izraelskim židovskim ženama. Ovaj dugogodišnji vojni sukob ima rodne dimenzije.
Na primjer, za vrijeme služenja vojnog roka, počeli smo postavljati pitanje o povezanosti nasilja okupacije Palestine i nasilja nad ženama, jer Izraelci čak i nakon obaveznog služenja vojnog roka, zadržavaju svoje oružje do navršene 55. godine života, što je rezultiralo i mnogim ubojstvima bračnih partnera, žena koje su ubijene oružjem koje pripada državi.“
Dr. Sharoni navodi i pitanje sukoba utjecaja na počinitelja nasilja u smislu militarizacije muškog identiteta. Tako svaki ratni sukob ima i rodnu dimenziju. No, prije svega, do osnivanja pokreta je došlo kao odgovor na inicijativu palestinskih ženskih skupina koje su 2005. godine pozvale međunarodnu zajednicu na solidarnost, kojoj je, eto, trebalo 10 godina da odgovori. Usprkos tome, dr. Sharoni kaže kako je za nju „taj pokret sredstvo za postizanje cilja, a to je stvaranje pravednog i ravnopravnog društva koje uključuje i Palestinu.“
Transnacionalne feministice u Izraelu i Palestini su počele artikulirati kako bi post-apartheidski Izrael i Palestina trebali izgledati.
„Što se tiče Izraelaca i Palestinaca, diskurs je da postoji "ciklus nasilja", no naravno, to nije ciklus nasilja, već se radi o povijesti kolonizacije i naseljenika, kolonijalnog pokreta od strane Izraela koji je posijao sjeme za ovaj sukob. Dakle, nasilje proizlazi iz toga, a valja naglasiti da vladaju strukturne snage nejednakosti i način na koji je nasilje ugrađeno u njih.
„Tu je i potpuni nedostatak suosjećanja za palestinske patnje. Kontradiktorno je suosjećati s poviješću patnji židova, a istovremeno ne priznavati patnje palestinskog naroda. Postalo je uvriježeno kriviti Palestince za nasilje koje se provodi nad njima, kao i kada se okrivljuje žrtvu silovanja u sveučilišnom kampusu da je sama, svojim ponašanjem izazvala svog silovatelja šaljući mu mješovite poruke.
Tako se kaže: "Tko je kriv Palestincima, oni su odbacili mirovne pokušaje, oni su izabrali Hamas ..."
Nema odgovornosti bez jasnog izricanja odgovornosti za počinitelja nasilja, a to je izraelski režim koji već desetljećima krši međunarodno pravo.
Silovanje na bojnom polju je zločin protiv čovječanstva, a ne nesporazum prouzrokovan krivom komunikacijom.
Palestincima se ne vjeruje, jer je Izrael demokratska država, pa može malo i pretjerati. Jednako je to pogrešno razmišljanje, kao i kada se za počinitelja silovanja kaže, „On je inače dobar dečko.“
Prisutna je i tendencija da se obeshrabruje, diskreditira i delegitimizira aktivizam, pogotovo kada je usmjeren protiv institucija, te ih poziva na odgovornost. Studentskim aktivistima (SJP) se redovito prijeti optužbama da su prekršili pravila ponašanja u kampusu i isključenjem iz istog.
Izraelski ženski pokret i mainstream feministički pokret u SAD-u već godinama ne donose stav o Palestini.
Nije moguće promatrati palestinsko-izraelsku krizu kao "jednostavno pitanje". To je zastarjeli pristup.
Feministička ideja na osnovu intersekcijske feminističke analize, prepoznaje rodnu opresiju kao sustavnu, te isprepletenu s drugim oblicima sustavne represije. Postkolonijalni feminizam se bavi posebno feminističkom kritikom naseljenika na palestinska područja, ali problem je u tome što je za mnoge liberalne židovske feministkinje ideja o liječenju cionizma kod naseljenika u tom izraelskom kolonijalnom projektu posve nova i predstavlja izazov u radu s generacijama koje su dugi niz godina „odgajane“ kako vidjeti Izrael,“ završava dr. Sharoni.
AMSI
