Dođi, sjest ću ti na lice knjiga je Asje Bakić koja se sastoji od selekcije tekstova s portala Muf i Bakićinog bloga "U carstvu melanholije", objavljena ove godine u Frakturi.
Većinu eseja iz ove knjige pročitala sam prije mnogo godina, kad su bili objavljeni na, danas nažalost dokrajčenoj, stranici Muf. Kažem dokrajčenoj, jer smrt Muf-a nije bila prirodna smrt, Muf je, kao i nezanemariv broj lijevo-orijentiranih kulturnih medija – poput, na primjer, Zareza – svojedobno ubijen sprječavanjem dotoka kisika, odnosno, financijskih sredstava neophodnih za funkcioniranje ovakvih vrsta medija, a koji su, pak, neophodni za preživljavanje društava poput hrvatskog.
Muf sam voljela. Čitala sam religiozno svaki tekst, sa svakim od njih, u svojoj glavi, stupala u dijalog. S nekim sam se tekstovima slagala više, s nekima manje. Međutim, ono što mi je bilo bitno jest da sam, čitajući i one tekstove s kojima se ne slažem, često osjećala osjećaje slične onima koji se pojave kod čitanja poezije. Radilo se o nekoj vrsti gotovo fiziološke reakcije na ljepotu. Znalo se dogoditi da pročitam stav s kojim se djelomično ne slažem, ali tekst cijenim zbog njegovog estetskog učinka na mene.
Muf je bio jedino mjesto gdje se moglo pročitati tekstove koji su iz feminističke perspektive govorili o pop kulturi, književnosti, različitim aspektima bivanja ženom u Hrvatskoj, na način koji je bio manje novinarski, a više esejistički, gotovo literaran. Ipak, neki su tekstovi imali izraženu polemičku notu, prkosnu, kontroverznu. Ti su tekstovi bili najljepši. Dugo sam se pitala zašto su mi tekstovi Asje Bakić toliko privlačni. To ipak nije bilo zbog njihovih retoričkih ukrasa. Bilo je to zato što su bili istiniti.
Međutim, razotkrivanje stvarnosti ljudi rijetko kad vole. Najviše pak mrze iskrenost onih ljudi koji ni o kome ne ovise i za koje se čini da ne mare za tuđe mišljenje. Ljudi će se, recimo, žaliti da ne postoji prava književna kritika koja bi razdvajala dobre knjige od loših, ali kad se pojavi nekoliko tekstova koji namjeravaju činiti upravo to, ljudi će reći da nije lijepo vrijeđati tuđe knjige. Kad kritičar umre, ljudi će plakati. Reći će da je umro posljednji kritičar koji je pisao objektivne i nepristrane kritike. Isto se događa i s feministkinjama, filozofima, avangardnim pjesnicima i općenito ljudima koji odabiru da im tuđi magneti ne utječu na kazaljku unutarnjeg kompasa
Otoci i njihove životinje
Počnimo ružnom, dehumanizirajućom hiperbolom. Ona je tu za potrebe mentalnog eksperimenta. Živimo u mizoginoj, nacionalističkoj državi. Ta država u sklopu svog teritorija ima otok papagaja. Na tom otoku žive latentno mizogini ljevičari koji ženama objašnjavaju feminizam i feministkinje koje se ponašanjem trude izjednačiti s mizoginim ljevičarima. Sve pjesme koje znaju uvezene su iz SAD-a. Pjevaju o Beyonce i kako joj je teško, dok ljudi s kontinenta kopaju po kontejnerima. One starije papige sjećaju se starijih pjesama iz doba Jugoslavije. Ove te papige kljucnu ako za sve probleme na svijetu propustiš okriviti kapitalizam. Te dvije vrste papiga žive u konstantnom nadglašavanju. Kriče diskurse koje su naučili, izigravaju angažirane intelektualce. Neke od papiga kriče s katedri, neke s ulica. Većina papiga kriči kroz vlastite tipkovnice.
Živjeti na takvom otoku teško je, ali lijepo. Od aktivističkog burnouta i depresije uzrokovane uočavanjem sve većeg broja nepravdi dobiješ neki svetački dopaminski rush, prekarni uvjeti rada i egzistencijalna nesigurnost ulijevaju ti dojam da si principijelan te da nisi jedan od onih koji se vode korišću, nego da živiš svoje ideale, a povremena afirmacija od strane istomišljenika, jedinih do kojih tvoja pjesma zapravo dopire, daju ti dojam da si zapravo dio nečeg velikog, nekog gibanja koje je upravo u tijeku. Međutim, u trenutku kad počneš previše improvizirati izvan ne samo dominantne ideologije papiga, nego i izvan trendova među papigama, postaješ u boljem slučaju nezanimljiv, a u gorem te se proziva da si desničar ili libertarijanac, ako si muškarac, ili da si glupa i luda ako si žena.
Naravno, u stvarnosti postoji velik broj prekrasnih aktivista i aktivistkinja, bez kojih bi život u Hrvatskoj bio nesumnjivo, višestruko gori. To su ljudi koji su godine, desetljeća života, uložili u borbu s vjetrenjačama. Zapravo, većina aktivistkinja i aktivista koje sam uživo sretala su upravo takvi. Poštujem ih, cijenim, a neke od njih i volim. Ovdje je, pak, riječ o tome što se dogodi kad papiga ode na internet i sjati se, ili kad javnost postane jato. Riječ je o jednoj vrsti kolektivnog ponašanja, kojeg sam i sama nesumnjivo dio svaki put kad svjesno ili nesvjesno isključim empatiju pred osobom koja ne misli isto kao i ja, jer mi se ne sviđa pjesma životinja s njegovog ideološkog otoka. Jer sam imala loš dan, bila sam umorna, možda traumatizirana nekim ranijim iskustvima, i u razgovoru o nekom fenomenu, htjela sam čuti meni poznatu i dragu pjesmu papige, za nju karakteristične motive strukturne, intersekcionalne opresije, ili moj voljeni motiv važnosti smanjenja klasnih nejednakosti dokidanjem eksploatatorskog modela proizvodnje viška vrijednosti na koji su radnici prisiljeni. Međutim, životinja nasuprot mene pjeva neku drugu pjesmu. Možda reve kao magarac, pita gdje sam bila '91., govori da se mladi iseljavaju iz Hrvatske, ili se radi pak o sviscu koji plače zbog velikih poreza, govori kako je poduzetnicima teško i želi bitcoin i vaučer. I odjednom, propuštam razumjeti. Svedem osobu na stav koji ugrožava opstanak moje pjesme, a moja je pjesma ono što me vodi ostvarenju boljeg svijeta, i osoba postaje karikatura opasnosti. Najviše od svega papiga mrzi kad joj se učini da druga papiga pjeva pjesmu svizaca ili magaraca. Tad je u stanju satima kričati na drugu papigu, pokušavajući joj, čupanjem perja, pronaći pod njim svisca ili magarca. Kako je Spinoza u Etici rekao, ljudi najviše mrze ljude koji su im slični, a za koje misle da mrze stvari koje oni sami vole. Freud je to nazvao narcizmom malih razlika.
Asja Bakić tekstom sjedne na lice. Ona ne zapada u lažne dihotomije ili dekorativno korištenje očekivanja svoje percipirane publike.
Kontinent stvarnosti
Stvarnost je trodimenzionalna. O njoj se ne može govoriti iz pozicije jedne ideologije, koliko god ona bila adekvatna za analizu i kritiku fenomena koji se pomoću kategorijalnog aparata nastalog unutar njezinog diskursa obrađuje. Govor o stvarnosti nije catchy, nije dobar za PR. On stvara nelagodu, otpor, suprotstavljanje. Sve su ovo normalni i poželjni oblici reagiranja na tekst. Ako tekst klizi u glavu prelako, kao podmazan, bez imalo otpora, moguće je da netko spolno opći s vašom unutarnjom ideologijom, a vama se to toliko sviđa, da ste zaboravili da vi niste taj tekst koji čitate, i da taj tekst nije realan prikaz stvarnosti. Kad se dogodi takva identifikacija, vi ste, tako reći, pasivan primatelj teksta. Politička korektnost voli tekstove koje je lako primiti i koji, pri umetanju u glavu, stvaraju užitak bez ikakvog otpora. To je vulgaran, površan tekst, zavodljive, oble, forme, glatke površine, ali zapravo beskrvan, bez ikakvog sadržaja. To su književne kritike koje ništa ne kritiziraju, nego se tek razmeću vlastitim znanjem o tome kako se piše kritika te signaliziraju upoznatost s repertoarom ove sezone popularnih knjiga. To su feminističke kritike koje se predstavljaju kao da nešto kritiziraju, ali zapravo samo na novom objektu obrade projiciraju za feminističku zajednicu prihvatljiv niz diskurzivnih uobličenja. Politička korektnost mrzi tekstove koji ti svojom opsežnom, mesnatom trodimenzionalnošću sjednu na lice.
Asja Bakić tekstom sjedne na lice. Ona ne zapada u lažne dihotomije ili dekorativno korištenje očekivanja svoje percipirane publike. Na primjer, tekstu „Prostitucija i ostale vještine”, vješto pomiruje dvije suprotstavljene perspektive – s jedne strane, smatra prostituciju seksualnim radom, dakle radom kojeg karakterizira set vještina, ali je, također, ni ne gleda kao puki „odabir” žene, koja bi, tobože, na tržištu rada, „slobodno odabrala” baviti se baš tim zanimanjem, nego vidi u pozadini sistematskog prostituiranja siromašnih žena vrstu prisile uzrokovane intersekcijom klasnog položaja i roda. Tako ne zapada u zamku da se priključi taboru „za legalizaciju prostitucije” ili taboru „za osudu prostitucije” te uspijeva sintetizirati kritiku fenomena prostitucije i društvene percepcije tog fenomena, bez da kritizira, ili odobrava, prostituiranje kao praksu. Ona se ne „odlučuje” za perspektivu niti radikalnog, niti liberalnog, niti marksističkog feminizma – ona njihovom sintezom, ali i kritikom tih perspektiva, dolazi do kompleksnijeg uvida, bez da zađe u domenu tradicionalističkog pogleda na prostituciju.
Godine 2016., na vrhuncu mode postkolonijalne kritike u našim feminističkim krugovima, kulturnog relativizma, i migrantske krize, kad nikome nije padalo na pamet javno spominjati islam i u kakvom negativnom kontekstu, jer smo znali da bilo koja javno izgovorena riječ može potpiriti vatru mržnje prema izbjeglicama, Bakić za Muf piše tekst u kojem analizira pojavu nošenja burke i nikaba („Hidžab, nikab, burka: dužnost a ne izbor”), te je povezuje s muškim vlasništvom nad ženinim tijelom. Autorica, koja je, inače, ateistkinja odgojena kao muslimanka, sa jednako oštrom kritičkom oštricom siječe zapadnjački licemjerni odnos prema muslimankama i muslimanima, koje zapadno društvo tolerira isključivo ako imaju novaca, kao i religijski licemjerni odnos prema tim istim muslimankama, kojima je, kako kaže Bakić, pokrivanje dužnost, a ne izbor. Govoreći o nikabu, piše da je pokrivanje žena vlasnički čin koji se maskira brigom za ženinu dobrobit. Ovaj je tekst i danas jednako kontroverzan, a bit će kontroverzan i za deset godina. Nevezano za to slažem li se ja s tim tekstom ili ne (nije na meni da se slažem ili ne slažem, ja nisam odgajana kao muslimanka, pa si ni ne dajem za pravo govoriti o kulturnim praksama druge zajednice), cijenim njegovu hrabrost. To nije puka želja da se bude pod svaku cijenu kontroverzan, kakva je inače karakteristična za tekstove koji se na površan način trude biti pametni, hrabri, kritički, drugačiji, nego je to hrabrost da se javno pokuša doći do istinitog zaključka o nekom fenomenu, bez obzira na sve ostalo. Ovaj je tekst iznimno slojevit i kompleksan, jer je upravo takva i svaka druga pojava na ovom svijetu i, posljedično, svi tekstovi koji o njima pokušavaju misliti bez autocenzure. On provocira da ga se čita iznova i iznova, da ga se pokuša uhvatiti za glavu ili rep. Ali on je živ, otima se. Najlakše bi ga bilo nazvati islamofobnim, ali on nije islamofoban. Pokušamo li ga vidjeti kako ono što jest – dolazimo do zaključka da je on produkt suvislo izvedene osobne praxis feministkinje i, kao takav, doprinos skupu feminističkih znanja, iako, na površini, on djeluje politički nekorektno, problematično.
Odmah u sljedećem tekstu, „Europa i njezini barbari”, Bakić kritizira imperijalistički, kolonizatorski, eksploatatorski odnos Europe prema izbjeglicama, imigrantima i religijskim manjinama, a upravo u zapadnjačkom konceptu multikulturalizma i liberalizma, vidi mehanizam za lakšu kontrolu svih čiji identiteti ne odgovaraju parametrima zapadnjačkog čovjeka. Autorica piše:
[s] obzirom na to koliko je od kolonijalizacije profitirala, ne čudi što se Europa svim silama bori da i dalje bude civilizacijska norma, da nastavi biti sinonim društvenog progresa i uređenosti jer na taj način legitimizira vlastite ambicije da kontrolira ostatak svijeta i da mu nameće vlastite vrijednosti za koje misli da su civilizacijski naprednije i jednostavno rečeno, bolje. To znači da je multikulturalizam uvijek bio prodavanje magle[...]. Da bi po uzoru na Europljane postali tolerantni i moderni, imigranti se moraju odreći vlastitog “predmodernog senzibiliteta”, svoje urođene i primitivne “netolerancije”, svog “kolektivnog identiteta”. Moraju se ostvariti kao pojedinci jer liberalna Europa s pojedincima puno lakše izlazi na kraj nego, recimo, s 900.000 Alžiraca koliko ih je sedamdesetih ostalo živjeti u Francuskoj. Osim toga, zapadnjački diskurs o individualnim slobodama pokušava sakriti moć koju, kako Brown kaže, “hegemonijska populacija uvijek ima nad manjinom”. Pojam tolerancije koju Zapad politički neprestano forsira paravan je kulturalnom šovinizmu buržujsko-kršćanskog društva kad se susretne s kulturama koje nisu liberalne i kršćanske (75-76).
Autorica pritom iskustvo današnjih izbjeglica povezuje sa svojim osobnim iskustvom, kao što je o iskustvu muslimanskih žena pisala iz vlastitog iskustva socijalizacije u muslimanskoj obitelji.
Često se, iz aktivističke perspektive, zna zanemariti negativne aspekte pojedinih fenomena, iz straha da ćemo prouzrokovati neželjene efekte, poput širenja mržnje nad ranjivim skupinama, ili alijenacije istomišljenika, ali ako smo empatični i epistemički odgovorni, moguće je političku korektnost zamijeniti političkom odgovornošću.
Kritika i istina
U komparaciji ova dva teksta dolazimo do onoga što smatram najvrjednijim aspektom ovakvog autorskog pristupa: svako je iskustvo kompleksno, svaki fenomen ima pozitivne i negativne stvari. Bakić iskreno i beskompromisno piše o pozitivnim i negativnim aspektima fenomena koji joj okupiraju pažnju. Pritom je najvažnije istaknuti da ona to radi politički odgovorno; sagledavajući objekt u njegovoj kompleksnosti, ona ga razmotava, umjesto da bilježi samo jednu njegovu stranu. Često se, iz aktivističke perspektive, zna zanemariti negativne aspekte pojedinih fenomena, iz straha da ćemo prouzrokovati neželjene efekte, poput širenja mržnje nad ranjivim skupinama, ili alijenacije istomišljenika, ali ako smo empatični i epistemički odgovorni, moguće je političku korektnost zamijeniti političkom odgovornošću. Kao još jedan primjer politički odgovornog pisanja izdvojila bih tekstove „Transrodne žene su žene” i „J'accuse!”, koji su danas vrlo aktualni i relevantni jer naglašavaju da je koncept roda i dalje aktualan za feminizam te kritiziraju isključivanje trans žena iz feminizma, što je, nažalost, sve češća tendencija na feminističkoj sceni u Hrvatskoj i Srbiji.
Radilo se o pisanju feminističke kritike, o pisanju književne kritike, ili o pisanju književnog teksta – smatram da je dugoročno bolje za društvo, a i za pojedince, biti empatičan, odgovoran i potpuno iskren, bez obzira na to „što će drugi reći”.
Upravo zbog toga što ovaj pristup smatram vrijednim, a autoričin pristup iskrenim, mogu ovoj knjizi „oprostiti” neke momente koje bih osobno izbjegla jer ih smatram više antagonizirajućima nego produktivnima, to jest, smatram ih svojevrsnim podbačajima. Konkretnije, mislim na kritike, odnosno, osobne prozivke Jelene Veljače (Jelenadržava, zašto si je ne možemo priuštiti) i Ivane Bodrožić („Sram, druga verzija”). Tekstovi jesu suvislo argumentirani te odražavaju određenu autorsku perspektivu koja se ne svodi tek na ad hominem napad na kolegice, nego, kroz govor o određenom tekstu kojeg je Veljača, odnosno Bodrožić, napisala, kritiziraju određeni pristup i njemu impliciraju djelovanje koje se percipira štetnim. Ipak, smatram da imamo puno većih problema od toga da Jelena Veljača, dok piše svoje kolumne, pristupa fenomenima iz stvarnosti iz vlastite pozicije, ili da Ivana Bodrožić pristupa fenomenima s pozicije djetinje začuđenosti. Stoga, da sam ja autorica knjige, ove tekstove u nju ne bih uvrstila, jer smatram da su oni bili namijenjeni formi javne polemike u određenom trenutku, i kao takve ih je neobično vidjeti u knjizi eseja. Međutim – nisam. Asjina knjiga – Asjina pravila. (Također, treba napomenuti da Bakić u pogovoru nudi objašnjenje zašto je tekst o Veljači ipak uvrstila u knjigu.)
Možda nije savršena, ali Dođi, sjest ću ti na lice je knjiga koja se trudi biti istinita.
Pojam istine u javnom govoru ogadili su ljudi koji, po uzoru na Bena Shapira, krilaticu „facts don't care about your feelings”, koriste kako bi opravdali govor mržnje, iživljavanje nad ugroženima ili puko laganje, ili ljudi koji „istinu” ograničavaju nacionalnim narativima raznih vrsta. Međutim, ono o čemu ovdje pišem i što hvalim, nije puko izricanje „činjenica”, dekontekstualiziranih i kolažiranih tako da odgovaraju nekom ideološkom narativu, pjesmi ove ili one životinje. To nije ni sociopatski govor mržnje pod krinkom slobode govora. Govorim o znanju, kompleksnom sustavu do kojeg se dolazi izazovnim, mukotrpnim procesom autentičnog, produktivnog, kritičkog mišljenja, i javnim manifestacijama tog znanja, za koje je potrebna izrazita hrabrost.
Pravi je feminizam nekad ono što nam djeluje antifeministički. On je suprotan od onoga što bi se u šezdesetima nazvalo drugarskom samokritikom. Pravi je feminizam nekad toliko feministički da mu ne treba performativ, ne treba mu površna izvedba feminističkih diskurzivnih proizvoda jer on, u svojoj unutarnjoj strukturi – jest feminizam sam. On nije kolaž pomodnih feminističkih buzzwordova, već niz produktivnih, autorskih metafora. A ima li feminističkijeg pisanja, od pisanja iz pozicije apsolutnog ženskog autorstva?
Može se reći, dakle, da sam ovoj knjizi došla i da mi je ona sjela na lice. Čitanje ove knjige jest ostajanje bez daha pred teškom, nasilnom ljepotom istine, istine od koje ti se vrti, od koje ne možeš disati, koja ti se nekad i ne sviđa, ali koja je ljudska i zato bolja od svakog uljepšanog prikaza stvarnosti.
