[caption id="attachment_135334" align="alignnone" width="550"] epaselect epa07864276 Greta Thunberg, the 16-years-old climate activist from Sweden, attends the 2019 Climate Action Summit which is being held ahead of the General Debate of the General Assembly of the United Nations at United Nations Headquarters in New York, New York, USA, 23 September 2019. World Leaders have been invited to speak at the event, which was organized by the United Nations Secretary-General Antonio Guterres, for the purpose of proposing plans for addressing global climate change. The General Debate of the 74th session of the UN General Assembly begins on 24 September. EPA/JUSTIN LANE[/caption]
Nikada nisam brinula o epilogu klimatske krize, hoćemo li svi pomrijeti pod tsunamijima, uraganima i nesnosnim vrućinama. Zauzeta sam katastrofama u koje se razumijem, a za ovu mislim da je nerješiva, pa samo povremeno registriram podatak koji govori da možda nisam u pravu i da postoje ljudi koji imaju sanacijski plan.
Stvar je, mislim, u sljedećem: imamo li razloga za optimizam ovisi o tome postoji li mogućnost da se s (relativno) marginalnim promjenama zaustavi katastrofičan trend, u kojem bi slučaju znanost mogla preuzeti primat nad politikom i uvjeriti političare da interveniraju ne mijenjajući dominantnu ekonomsku paradigmu. Ukoliko je stvar takva da zahtijeva odustajanje od imperativa kapitalističke produktivnosti i rasta (treba pogledati npr. pismo znanstvenika na stranicama Instituta za političku ekologiju) – u što istodobno vjerujem i ostavljam mogućnost da griješim – onda nam posve sigurno nema spasa. Među ostalim, u Pendergrassovoj kritici Franzena govori se o te dvije opcije. Od konačne odluke između akcije i rezignacije dijeli me i činjenica da nemam dovoljno uvida u problem, jer nisam stručnjakinja za klimu i političku ekologiju.
Da je „fenomen Greta“ potaknuo na raščišćavanje epistemičke konfuzije u tom polju i smisla ekoloških rituala u koje smo uvučeni – uključivši obavezu divljenja prema djevojci iz Švedske – danas ne bih bila još više uvjerena u katastrofu. Budući da su se oko Grete Thunberg, koja je u kratkom razdoblju opožarila društvene mreže, dospjela na naslovnicu Timea i postala kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, rasprave u mainstreamu svele na pitanje je li ona božanstvena ili jeziva osoba, nisam čak ni sigurna ni je li ova civilizacija vrijedna spasa.
Desničari su, očekivano, zgroženi udarom srednjestrujaških medija na eugeničke ideale novog Reicha; njima je nedopustivo da se simptomi autizma tretiraju kao ozbiljan aktivizam i što osobe s psihičkim tegobama ne držimo u medicinska četiri zida. Izraz „gretenizam“ koji je skovao Nino Raspudić, možda je i svjetski vrhunac tog bolesno malicioznog stava.
Od liberalnog mainstreama, pa sve do ljevice, proteže se pak estradno-humanistički pogled na Gretinu iznimnu osobnost. Birajući teze, od afirmacije ideje da je dijete po prirodi stvari idealno za vođu svjetske revolucije, do nevjerojatne eksploatacije dijagnoze autizma kao ključa ovog društvenog fenomena, teško se odlučiti je li u tom sadržaju strašniji afektirani pedocentrizam, poricanje uloge političkog konteksta u medijskom usponu konkretnog djeteta ili estradizacija poremećaja mlade Šveđanke.
U tekstu objavljenom pod naslovom „Zašto je Greta dobra?“ Jacobinova autorica Liza Featherstone brzinski prelijeće preko glavnih prigovora fenomenu popularnosti ekološke aktivistkinje, pa kaže da je Greta dobra (u smislu društvene koristi) jer je izravna i jer nam je uspjela skrenuti pažnju. Ona je postala primjer koji smo trebali, kaže autorica, objašnjavajući da je autistični poremećaj sigurno faktor zbog kojeg se Greta može „fenomenalno fokusirati na jednu stvar“.
„U akciji 'Spasite klimu!' jedan od najboljih natpisa posuđen je od Grete. 'Želim da paničarite!' Tako nešto 'normalna' osoba sigurno ne bi rekla“, stoji na kraju teksta u Jacobinu.
Filozof Slavoj Žižek ide još dalje u bulažnjenju, pa kaže da su nam „potrebne autistične žene poput Grete Thunberg“. Ovdje se radi o potpunom gubitku intelektualnog i moralnog kompasa, a ne samo o tome da je za ljevicu netipičan ovako antiintelektualan, pasivno-konzumeristički odnos prema novom ekološkom blockbusteru. Istodobno se, naime, tvrdi da „normalna“ osoba ne može biti fokusirana i izravna, da ishod političkih inicijativa ovisi o retoričkim sposobnostima pojedinca i da je Greta na nešto skrenula pažnju; ništa od toga nije točno. Normalne osobe mogu biti fokusirane i izravne, ishod političkih inicijativa ovisi o mogućnosti političkog organiziranja i odnosima moći, a Greta je očito skrenula pažnju samo na sebe. Nije do nje, da se razumijemo, to je u naravi stvaranja brenda od žive osobe.
Nakon njezinog govora pred UN-om jedva da je zabilježeno kakav je politički dogovor postignut oko klimatske krize. Na koncu, iako se tamo nije dogodilo ništa vrijedno pažnje, sama je Greta idućih dana izjavljivala da je sretna i svijet je otpustio raniji bolni grč na njezinom licu.
Napokon, pitanje autizma. U svijetu se bilježi dramatičan porast oboljenja iz autističnog spektra, koje vrlo rijetko prati pronalaženje stabilnog komunikacijskog kanala sa svijetom, a mnogo češće patnja. Kad Žižek kaže da su nam potrebne autistične žene poput Grete, s naglaskom na autistične, to više nije feministički diskurs – ili nije samo to – već i jedinstven slučaj utilizacije ljudske patnje za korist društva. Žižek nije Raspudić, ali zvuči kao njegovo lijevo krilo koje ne zna što govori i nesvjesno razotkriva koliki je jaz između impulzivnog djeteta i patronizirajućeg divljenja.
Pored toga, donedavna ikona ljevice ovime izravno kaže da nije ljevica ta koja će pokrenuti promjene, potrebno je još više tuđe patnje i tuđe inicijative. Kad će se to dogoditi? Koliko dodatne patnje treba? Koliko autističnih žena u tom bizarnom misaonom eksperimentu? Zašto baš žena?
U stvarnom svijetu opisanih medijskih pojava, fenomen Grete Thunberg i celebrity kulture je pedantno mediološki obrađen, a u popularnoj kulturi već viđen u liku Howarda Bealea iz Lumetove TV Mreže, preciznije, u potresnom trenutku kad glavni lik poziva gledatelje da otvore prozore i viknu „Ja sam potpuno lud i neću ovo više trpjeti! Stvari se moraju promijeniti!“.
Da su pred djetetom zaista pale sve krinke oportune racionalnosti odraslih i da je ovo pobjeda spontaniteta, u kadru koji slijedi ne bi bio pisac koji izražava svoje mišljenje o Greti. Dok polovica gledatelja negoduje, polovica mrmori „ovo je divno, nekad će od toga biti nešto“, ali nitko ne otvara prozor i ne uzvikuje „više neću sjesti u avion!“ ili „od danas ne jedem životinje iz uzgojnih mučilišta!“, meni se čini da je Greta u masovnim medijima i javnosti samo objekt perverzne zabave. Pošto je perverzna zabava ugrađena u klimatsku krizu, ja sam zbog te djevojke još malodušnija u odnosu na sudbinu Zemlje.
lupiga
Nikada nisam brinula o epilogu klimatske krize, hoćemo li svi pomrijeti pod tsunamijima, uraganima i nesnosnim vrućinama. Zauzeta sam katastrofama u koje se razumijem, a za ovu mislim da je nerješiva, pa samo povremeno registriram podatak koji govori da možda nisam u pravu i da postoje ljudi koji imaju sanacijski plan.
Stvar je, mislim, u sljedećem: imamo li razloga za optimizam ovisi o tome postoji li mogućnost da se s (relativno) marginalnim promjenama zaustavi katastrofičan trend, u kojem bi slučaju znanost mogla preuzeti primat nad politikom i uvjeriti političare da interveniraju ne mijenjajući dominantnu ekonomsku paradigmu. Ukoliko je stvar takva da zahtijeva odustajanje od imperativa kapitalističke produktivnosti i rasta (treba pogledati npr. pismo znanstvenika na stranicama Instituta za političku ekologiju) – u što istodobno vjerujem i ostavljam mogućnost da griješim – onda nam posve sigurno nema spasa. Među ostalim, u Pendergrassovoj kritici Franzena govori se o te dvije opcije. Od konačne odluke između akcije i rezignacije dijeli me i činjenica da nemam dovoljno uvida u problem, jer nisam stručnjakinja za klimu i političku ekologiju.
Da je „fenomen Greta“ potaknuo na raščišćavanje epistemičke konfuzije u tom polju i smisla ekoloških rituala u koje smo uvučeni – uključivši obavezu divljenja prema djevojci iz Švedske – danas ne bih bila još više uvjerena u katastrofu. Budući da su se oko Grete Thunberg, koja je u kratkom razdoblju opožarila društvene mreže, dospjela na naslovnicu Timea i postala kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir, rasprave u mainstreamu svele na pitanje je li ona božanstvena ili jeziva osoba, nisam čak ni sigurna ni je li ova civilizacija vrijedna spasa.
Desničari su, očekivano, zgroženi udarom srednjestrujaških medija na eugeničke ideale novog Reicha; njima je nedopustivo da se simptomi autizma tretiraju kao ozbiljan aktivizam i što osobe s psihičkim tegobama ne držimo u medicinska četiri zida. Izraz „gretenizam“ koji je skovao Nino Raspudić, možda je i svjetski vrhunac tog bolesno malicioznog stava.
Od liberalnog mainstreama, pa sve do ljevice, proteže se pak estradno-humanistički pogled na Gretinu iznimnu osobnost. Birajući teze, od afirmacije ideje da je dijete po prirodi stvari idealno za vođu svjetske revolucije, do nevjerojatne eksploatacije dijagnoze autizma kao ključa ovog društvenog fenomena, teško se odlučiti je li u tom sadržaju strašniji afektirani pedocentrizam, poricanje uloge političkog konteksta u medijskom usponu konkretnog djeteta ili estradizacija poremećaja mlade Šveđanke.
U tekstu objavljenom pod naslovom „Zašto je Greta dobra?“ Jacobinova autorica Liza Featherstone brzinski prelijeće preko glavnih prigovora fenomenu popularnosti ekološke aktivistkinje, pa kaže da je Greta dobra (u smislu društvene koristi) jer je izravna i jer nam je uspjela skrenuti pažnju. Ona je postala primjer koji smo trebali, kaže autorica, objašnjavajući da je autistični poremećaj sigurno faktor zbog kojeg se Greta može „fenomenalno fokusirati na jednu stvar“.
„U akciji 'Spasite klimu!' jedan od najboljih natpisa posuđen je od Grete. 'Želim da paničarite!' Tako nešto 'normalna' osoba sigurno ne bi rekla“, stoji na kraju teksta u Jacobinu.
Filozof Slavoj Žižek ide još dalje u bulažnjenju, pa kaže da su nam „potrebne autistične žene poput Grete Thunberg“. Ovdje se radi o potpunom gubitku intelektualnog i moralnog kompasa, a ne samo o tome da je za ljevicu netipičan ovako antiintelektualan, pasivno-konzumeristički odnos prema novom ekološkom blockbusteru. Istodobno se, naime, tvrdi da „normalna“ osoba ne može biti fokusirana i izravna, da ishod političkih inicijativa ovisi o retoričkim sposobnostima pojedinca i da je Greta na nešto skrenula pažnju; ništa od toga nije točno. Normalne osobe mogu biti fokusirane i izravne, ishod političkih inicijativa ovisi o mogućnosti političkog organiziranja i odnosima moći, a Greta je očito skrenula pažnju samo na sebe. Nije do nje, da se razumijemo, to je u naravi stvaranja brenda od žive osobe.
Nakon njezinog govora pred UN-om jedva da je zabilježeno kakav je politički dogovor postignut oko klimatske krize. Na koncu, iako se tamo nije dogodilo ništa vrijedno pažnje, sama je Greta idućih dana izjavljivala da je sretna i svijet je otpustio raniji bolni grč na njezinom licu.
Napokon, pitanje autizma. U svijetu se bilježi dramatičan porast oboljenja iz autističnog spektra, koje vrlo rijetko prati pronalaženje stabilnog komunikacijskog kanala sa svijetom, a mnogo češće patnja. Kad Žižek kaže da su nam potrebne autistične žene poput Grete, s naglaskom na autistične, to više nije feministički diskurs – ili nije samo to – već i jedinstven slučaj utilizacije ljudske patnje za korist društva. Žižek nije Raspudić, ali zvuči kao njegovo lijevo krilo koje ne zna što govori i nesvjesno razotkriva koliki je jaz između impulzivnog djeteta i patronizirajućeg divljenja.
Pored toga, donedavna ikona ljevice ovime izravno kaže da nije ljevica ta koja će pokrenuti promjene, potrebno je još više tuđe patnje i tuđe inicijative. Kad će se to dogoditi? Koliko dodatne patnje treba? Koliko autističnih žena u tom bizarnom misaonom eksperimentu? Zašto baš žena?
U stvarnom svijetu opisanih medijskih pojava, fenomen Grete Thunberg i celebrity kulture je pedantno mediološki obrađen, a u popularnoj kulturi već viđen u liku Howarda Bealea iz Lumetove TV Mreže, preciznije, u potresnom trenutku kad glavni lik poziva gledatelje da otvore prozore i viknu „Ja sam potpuno lud i neću ovo više trpjeti! Stvari se moraju promijeniti!“.
Da su pred djetetom zaista pale sve krinke oportune racionalnosti odraslih i da je ovo pobjeda spontaniteta, u kadru koji slijedi ne bi bio pisac koji izražava svoje mišljenje o Greti. Dok polovica gledatelja negoduje, polovica mrmori „ovo je divno, nekad će od toga biti nešto“, ali nitko ne otvara prozor i ne uzvikuje „više neću sjesti u avion!“ ili „od danas ne jedem životinje iz uzgojnih mučilišta!“, meni se čini da je Greta u masovnim medijima i javnosti samo objekt perverzne zabave. Pošto je perverzna zabava ugrađena u klimatsku krizu, ja sam zbog te djevojke još malodušnija u odnosu na sudbinu Zemlje.
lupiga
