A kako drukčije nazvati državu koja tjera svoje najbolje ljude? I u kojoj se ti perfidni, desničarski šupci koji vladaju Hrvatskom tako boje slobode, pa gaze i nasrću na sve one koji nastoje prozračiti tu nepodnošljivu, ksenofobnu zajednicu.
Predsjednik hrvatskoga parlamenta u službeni je posjet, kao neku velevažnu ličnost, primio stanovitog Romana Leljaka, e da ga ovaj pouči o načinima otvaranja arhiva bivše države. Lik je inače osuđivani kriminalac, ali u Sloveniji. Koja je tako daleko da se ovdje ne zna o kakvom je „ekspertu“ riječ. Istodobno svoj je laboratorij i besplatna predavanja na Medicinskom fakultetu u Splitu napustio ugledni znanstvenik dr. Ivan Đikić, nakon niza uvreda i prijetnji, jer se usudio ukazati na plagijatorstvo ministra znanosti. Otišao je priznati znanstvenik, ispraćen ciničnim laprdanjem premijera o slobodi izbora, a ostao ministar plagijator kojemu je parlament, kao premijerovom miljeniku, izglasao povjerenje.
Istovremeno s mjesta šefa HAVC-a, Hrvatskog audio-vizualnog centra, popljuvan i prokazan kao lopov, prinuđen je otići režiser Hrvoje Hribar koji je od provincijske, nacionalističke produkcije napravio jedini uređeni dio posve devastirane hrvatske kulture, za kojim ostaju zanimljiva fimska ostvarenja s otklonom od stalne nacionalističke mitomanije, temeljena na nezgodnim temama mračne strane hrvatskog rata devedesetih. A upravo je jedan takav film, Masakr u Dvoru, u koprodukciji s Dancima, označio početak hajke na Hribara i kraj HAVC-a kakvim ga je on osmislio. Film opisuje stradanje grupe psihičkih bolesnika od strane nepoznatih vojnika, ali je strašno povrijedio ovdašnje branitelje koji su, eto, ipak „prepoznali“ da su civile ubili hrvatski vojnici i hitac za početak lova je ispaljen.
Uz svesrdnu pomoć bišeg ministra kulture, fašiste Zlatka Hasanbegovića, koji i sada vodi glavnu riječ u pacificiranju kulture i medija, započela je tako difamacija čovjeka koji je omogućio stvaranje dobrih filmova i serija, sve ozbiljni grijesi, dakle, ali na najveći je, kao sredstvo njegova konačnog rušenja, ukazala budna državna ideološka revizija. To jest da nije tražio mišljenje resornog ministarstva za dodjelu iznosa većih od 200 tisuća kuna, odnosno nije išao po partijsko mišljenje o tome kojemu će filmskom projektu dati novac. Činio je dakle upravo ono zbog čega je HAVC, kao nezavisna insititucija, i utemeljen. Čovjeku bačenom u glib odvratnih ustaških prijetnji i svakovrsnih uvreda nije se u doprinos zaračunalo ni to da su na današnjoj javnoj televiziji, kao mjestu procvata najgore mješavine diletantizma i vjerskog fanatizma, jedino gledljive upravo serije i filmovi nastale u sedmogodišnjoj produkciji HAVC-a. Ne računaju se ni stalni dolasci velikih stranih koprodukcija koje ovdje snimaju megapopularne serije i ostavljaju ozbiljne novce lokalnim sredinama, ne priznaje se značajna dobit od izvoza filmskih usluga, niti da po prvi put filmski sustav više zarađuje nego troši. Sve je to napravila ustanova sa samo devet zaposlenih ljudi kojoj su revizorski ideolozi pronašli još jedan strašan grijeh – plaćanje jednog parking mjesta, iako HAVC nema službenog automobila!
Hrvoje Hribar izbačen je iz institucije koju je stvorio, uz gromoglasni aplauz obijesnih, neobrazovanih branitelja i profašističke vlasti, i teško će se uskoro opet snimati filmovi Dalibora Matanića ili Rajka Grlića, ali hoće film „General“. Šuplja, nacionalistička saga o Anti Gotovini, kojega je Haški sud oslobodio krivnje za ratni zločin nad srpskim civilima samo zato jer je Amerika, zbog sebe same, odlučila da se nikome neće suditi zbog zapovjedne odgovornosti. Sada film o tom bivšem legionaru i kriminalcu, osuđenom osamdesetih u Francuskoj na višegodišnju zatvorsku kaznu, lažnoj nacionalnoj ikoni, snima Antun Vrdoljak, danas zagriženi nacionalist, nekada omiljeni jugoslavenski režiser brojnih partizanskih filmova, potom šef Hrvatske televizije devedesetih koji je tu kuću temeljito „očistio“ od Srba i nepoćudnih Hrvata.
U svojoj 85. godini Vrdoljak tako snima veliku nacionalističku fantazmu za koju je samo od javne televizije dobio skoro deset milijuna kuna, bez javnog natječaja i bez odobrenja Nadzornog odbora HRT-a, dakle protuzakonito. Pa onda na snimanje filma o „čistoći domovinskog rata“ uposlio čitavu svoju familju, od zeta do nekoliko sinova. Svakako, premijer Plenković može biti zadovoljan, rušilački pohod kroz institucije odlično se odrađuje, izgone se prgavi individualci, vraćaju pouzdani gadovi, krka se državna lova tome Vrdoljaku koji se gebelsovski hvalio kako je upravo Hrvatska televizija onomad dobila rat protiv Srbije. Čime nego odvratnom huškačkom propagandom.
Onom istom koja danas rezultira terorističkim napadom na LGBT klub u Zagrebu s desetkom ozljeđenih i prestravljenih pripadnika jedne nezaštićene, omrznute zajednice. Ili onom jedne klerofašističke provladine udruge iz koje je vlast regrutirala svoje opasne, homofobne savjetnike, a koja traži zabranu izlaženja srpskog tjednika Novosti na tri godine i povrat novca, jer da vrijeđa većinski narod, a Hrvatsku naziva „šupačkom državom“. A kako drukčije nazvati državu koja tjera svoje najbolje ljude? I u kojoj se ti perfidni, desničarski šupci koji vladaju Hrvatskom tako boje slobode, pa gaze i nasrću na sve one koji nastoje prozračiti tu nepodnošljivu, ksenofobnu zajednicu.
tacno
Predsjednik hrvatskoga parlamenta u službeni je posjet, kao neku velevažnu ličnost, primio stanovitog Romana Leljaka, e da ga ovaj pouči o načinima otvaranja arhiva bivše države. Lik je inače osuđivani kriminalac, ali u Sloveniji. Koja je tako daleko da se ovdje ne zna o kakvom je „ekspertu“ riječ. Istodobno svoj je laboratorij i besplatna predavanja na Medicinskom fakultetu u Splitu napustio ugledni znanstvenik dr. Ivan Đikić, nakon niza uvreda i prijetnji, jer se usudio ukazati na plagijatorstvo ministra znanosti. Otišao je priznati znanstvenik, ispraćen ciničnim laprdanjem premijera o slobodi izbora, a ostao ministar plagijator kojemu je parlament, kao premijerovom miljeniku, izglasao povjerenje.
Istovremeno s mjesta šefa HAVC-a, Hrvatskog audio-vizualnog centra, popljuvan i prokazan kao lopov, prinuđen je otići režiser Hrvoje Hribar koji je od provincijske, nacionalističke produkcije napravio jedini uređeni dio posve devastirane hrvatske kulture, za kojim ostaju zanimljiva fimska ostvarenja s otklonom od stalne nacionalističke mitomanije, temeljena na nezgodnim temama mračne strane hrvatskog rata devedesetih. A upravo je jedan takav film, Masakr u Dvoru, u koprodukciji s Dancima, označio početak hajke na Hribara i kraj HAVC-a kakvim ga je on osmislio. Film opisuje stradanje grupe psihičkih bolesnika od strane nepoznatih vojnika, ali je strašno povrijedio ovdašnje branitelje koji su, eto, ipak „prepoznali“ da su civile ubili hrvatski vojnici i hitac za početak lova je ispaljen.
Uz svesrdnu pomoć bišeg ministra kulture, fašiste Zlatka Hasanbegovića, koji i sada vodi glavnu riječ u pacificiranju kulture i medija, započela je tako difamacija čovjeka koji je omogućio stvaranje dobrih filmova i serija, sve ozbiljni grijesi, dakle, ali na najveći je, kao sredstvo njegova konačnog rušenja, ukazala budna državna ideološka revizija. To jest da nije tražio mišljenje resornog ministarstva za dodjelu iznosa većih od 200 tisuća kuna, odnosno nije išao po partijsko mišljenje o tome kojemu će filmskom projektu dati novac. Činio je dakle upravo ono zbog čega je HAVC, kao nezavisna insititucija, i utemeljen. Čovjeku bačenom u glib odvratnih ustaških prijetnji i svakovrsnih uvreda nije se u doprinos zaračunalo ni to da su na današnjoj javnoj televiziji, kao mjestu procvata najgore mješavine diletantizma i vjerskog fanatizma, jedino gledljive upravo serije i filmovi nastale u sedmogodišnjoj produkciji HAVC-a. Ne računaju se ni stalni dolasci velikih stranih koprodukcija koje ovdje snimaju megapopularne serije i ostavljaju ozbiljne novce lokalnim sredinama, ne priznaje se značajna dobit od izvoza filmskih usluga, niti da po prvi put filmski sustav više zarađuje nego troši. Sve je to napravila ustanova sa samo devet zaposlenih ljudi kojoj su revizorski ideolozi pronašli još jedan strašan grijeh – plaćanje jednog parking mjesta, iako HAVC nema službenog automobila!
Hrvoje Hribar izbačen je iz institucije koju je stvorio, uz gromoglasni aplauz obijesnih, neobrazovanih branitelja i profašističke vlasti, i teško će se uskoro opet snimati filmovi Dalibora Matanića ili Rajka Grlića, ali hoće film „General“. Šuplja, nacionalistička saga o Anti Gotovini, kojega je Haški sud oslobodio krivnje za ratni zločin nad srpskim civilima samo zato jer je Amerika, zbog sebe same, odlučila da se nikome neće suditi zbog zapovjedne odgovornosti. Sada film o tom bivšem legionaru i kriminalcu, osuđenom osamdesetih u Francuskoj na višegodišnju zatvorsku kaznu, lažnoj nacionalnoj ikoni, snima Antun Vrdoljak, danas zagriženi nacionalist, nekada omiljeni jugoslavenski režiser brojnih partizanskih filmova, potom šef Hrvatske televizije devedesetih koji je tu kuću temeljito „očistio“ od Srba i nepoćudnih Hrvata.
U svojoj 85. godini Vrdoljak tako snima veliku nacionalističku fantazmu za koju je samo od javne televizije dobio skoro deset milijuna kuna, bez javnog natječaja i bez odobrenja Nadzornog odbora HRT-a, dakle protuzakonito. Pa onda na snimanje filma o „čistoći domovinskog rata“ uposlio čitavu svoju familju, od zeta do nekoliko sinova. Svakako, premijer Plenković može biti zadovoljan, rušilački pohod kroz institucije odlično se odrađuje, izgone se prgavi individualci, vraćaju pouzdani gadovi, krka se državna lova tome Vrdoljaku koji se gebelsovski hvalio kako je upravo Hrvatska televizija onomad dobila rat protiv Srbije. Čime nego odvratnom huškačkom propagandom.
Onom istom koja danas rezultira terorističkim napadom na LGBT klub u Zagrebu s desetkom ozljeđenih i prestravljenih pripadnika jedne nezaštićene, omrznute zajednice. Ili onom jedne klerofašističke provladine udruge iz koje je vlast regrutirala svoje opasne, homofobne savjetnike, a koja traži zabranu izlaženja srpskog tjednika Novosti na tri godine i povrat novca, jer da vrijeđa većinski narod, a Hrvatsku naziva „šupačkom državom“. A kako drukčije nazvati državu koja tjera svoje najbolje ljude? I u kojoj se ti perfidni, desničarski šupci koji vladaju Hrvatskom tako boje slobode, pa gaze i nasrću na sve one koji nastoje prozračiti tu nepodnošljivu, ksenofobnu zajednicu.
tacno
