Hrvatski film ponekad doista uspijeva biti većim od života. Pritom pod pojmom život pomišljam na onu činjenicu koja nadilazi nekad biologijsku, a danas tehnologijsku, predodređenost. U doba kad smo već poprilično daleko od nekog, davno povijesno proklamiranog humanizma, utoliko više geste humanosti dobivaju na težini. Drugim riječima, sve je važnije biti čovjekom. Patetično? Da, ali i jedino moguće u obezljuđenoj zbilji. A baš je, nažalost, hrvatska zbilja danas obilježena obezljuđenjem. Ne, nije to tek neki hrvatski specifikum, ali boli upravo nas koji živimo u ovoj zemlji. Točnije, sve nas koji ne pristajemo biti dijelom povijesnog revizionizma kroz koji neki nastoje rehabilitirati ustaštvo. Jer, upravo se o tome radi u dugometražnom prvijencu Dane Budisavljević.
Dnevnik Diane Budisavljević dugo je godina pripreman kao filmski iskaz. Gotovo pa cijelo desetljeće, ali… vrijedilo je! Autorica je pokazala kako se uspješno snalazi s historiografski obrađenom građom. No, još važnije, pokazala je i artistički nerv nenametljive emotivnosti kroz vrlo jednostavan, transparentan filmski jezik. Naime, što? Dnevnik Diane Budisavljević toplo je ispričana priča o dobroti i ljudskosti u vrijeme totalnog rasapa upravo dobrote i ljudskosti. Priča je to o redateljičinoj daljnjoj rođakinji (točnije, njezina supruga, dr. Julija Budisavljevića) gotovo identična imena, koja je tijekom Drugog svjetskog rata svojom Akcijom spasila skoro 10 tisuća djece. Pripovijest je uobličena kroz sjajno glumački protumačen naslovni lik protagonistice, koju i više negoli sugestivno tumači Alma Prica. Dijalozi u filmu, pritom, podsjećaju na diskurs vrhunskih majstora riječi - Franza Kafke i Berta Brechta, koji su pak njemačkom jeziku dali ono što je najteže postići – jednostavnost. Složit će se svaki pisac i dionik diskurzivne prakse da je najsloženije biti jednostavan.
Dakle, Diana Budisavljević (inače Austrijanka i katolkinja, djevojačkog prezimena Obexer), supruga cijenjenog primarijusa srpske nacionalnosti (Igor Samobor), u paklu NDH-azije najprije skuplja pomoć za u logorima zatvorene žene pravoslavne vjeroispovijesti, da bi zatim krenula u akciju spašavanja njihove male djece. Dakle, djece koja nisu, zbog nedoraslosti i dobi, mogla biti upućena u radne logore u Njemačkoj. Autorica svoju filmsku storiju uobličuje u svojevrsnoj hibridnoj formi. Naime, radi se o amalgamu igranog i dokumentarnog filma, obogaćenom i više negoli dragocjenim i dramatičnim arhivskim materijalom. Sve je u ovom filmu, dojmljive monokromatske teksture, u funkciji njegove temeljne ideje. Ta je, pak, sadržana u gorljivoj i neodgodivoj autoričinoj namjeri da potencijalnog (baš i upravo!) hrvatskog gledatelja uvjeri u jednu drukčiju sliku Hrvatske od one koju revizionisti nameću od 90-ih godina prošlog stoljeća. Naime, relativiziranje ustaških zločina, pa i otvoreno negiranje specifičnosti upravo ovog kvislinškog režima, nanijelo je gotovo nepopravljivu štetu povijesnom (sebe) poimanju državotvorstva, ali i mentalnim sklopovima mlađih generacija. Jednako tako, stvorilo je okvire za mržnju koji daleko nadilaze eponimni Araličin naslov.
Između 1941. i 1945., dakle cijelim tijekom Drugog svjetskog rata, na ovim prostorima Diana Budisavljević revno je radila humanitarne poslove. Najprije je to bilo skupljanje hrane za logorašice u Lobor-gradu, prvom koncentracijskom logoru za žene i njihovu djecu u NDH, a kasnije se posvetila kartotekama i popisima djece čiji su roditelji bili odvođeni u njemačke radne logore. Taj je posao bio u stalnoj prismotri tzv. Udružbe, koja je bila pandan kasnijoj socijalno-političkoj udruzi, a čiji su poslovi bili vezani uz djecu i mlade. Dramaturški, pak, pripovijest je zaokružena sa završetkom rata i preuzimanjem Dianine kartoteke od strane nove, narodne vlasti. (Zamrznut kadar njezina lika na kraju filma jednostavan je autoričin empatijski čin prema protagonistici.)
U već spomenutoj crno-bijeloj vizuri, posebično se sugestivnom čini narativna koherencija između igranih dijelova, iskaza svjedoka logora u Staroj Gradišci i Jasenovcu, te – najdramatičnije – dosad vrlo rijetko viđenih arhivskih snimki djece u logorima. Neke su od tih stravičnih sekvenci doista nešto od najužasnijeg materijala koji se posljednjih godina mogao vidjeti na hrvatskom filmu. Svjedoci Zorka Janjanin, Nada Vlaisavljević i Milorad Jandrić intimno-dramatičnim iskazom, u ruiniranim ostacima negdašnjih zdanja smrti, obraćaju se kameri s nepatvorenom iskrenošću, nenametljivo tražeći u gledatelju svog slušatelja i empatičkog svjedoka. Autorica pak posebice očuđujući moment – a s kojim u čamcu na Savi i zaokružuje narativnu liniju – posvećuje čovjeku koji „niti zna tko je, niti kada je rođen, niti tko su mu roditelji“. Živko Zelenbrz čovjek je bez identiteta koji je stigao pred kraj svog života, ne mogavši smjestiti svoju egzistenciju u vremensko-prostorne odnose. Motivom njegovog veslanja u čamcu autorica je zaokružila svoj film. Poantirala je sliku njegove izgubljenosti u rijeci života, bez mogućnosti da se iskrca negdje na obalu sigurnog identiteta.
Zvukovno ozračje filma nešto je što artističkom dojmu dodaje još jednu vrlo sugestivnu dimenziju. Naime, Dnevnik Diane Budisavljević dobio je svoju auditivnu sliku koja je u suzvučju s osnovnim tonom cijeloga filma. Soundtrack su uobličili braća Sinkauz. U melankoličnim pasažima violončela posebice su dojmljivi dijelovi s tišinom, a u kojoj je zabilježeno nijemo svjedočenje o umiranju djece. Kao da nam je ostavljen prostor da se u tišini pomolimo za njihove duše.
Međutim, ono što se piscu ovih redaka čini najdojmljivijim u filmu Dnevnik Diane Budisavljević zapravo je nesmiljeni umjetnički optužujem (Zolin J'accuse), nenametljivo, ali jasno kritički prema svjetonazorskom i mentalnom sklopu ustaštva, pa posljedično tome i pristaša ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. Može li se jednostavno biti dobar prema drugima a da se za to ne traži nikakvo posebno priznanje, osim spoznaje da je nečiji život spašen? Upravo se to desilo s Dianom Budisavljević, čiji je dnevnik pronađen tek nakon njezine smrti. Bila je samozatajna i skromna, plemenita osoba i nije se hvalila svojim dnevnikom. Prava je sreća da je njezina unuka Silvia Szabo (inače i maleni lik u filmu) pronašla taj dnevnik, koji je dakle poslužio autorskom timu – na čelu s povjesničarom Silvestrom Miletom – da još od 2010. historiografsko-istraživački priprema materijale za ovaj predragocjeni film.
Film Dane Budisavljević mogli bismo rodovski odrediti doku-fikcijom. Međutim, što ako bismo ipak rekli da se ovdje radi o igranoj fakciji? Upravo u današnjoj Hrvatskoj svjedočimo o eksplicitno shizofrenoj vjernosti europskim vrijednostima dok se s druge strane, nerijetko čuje mržnja prema Srbima, Romima i inim drukčijima, oličenima u figuri imigranta. „Tim gore po činjenice!“, rekao bi Hegel. Stoga, film Dane Budisavljević predstavlja mnogo više od pukog kulturnog artefakta. Dnevnik Diane Budisavljević nije tek potvrda artističke zrelosti svoje autorice nego i umjetničko-politički iskaz koji traži akciju – sada i ovdje.
Utopijski? Da, ali i jedino moguće ako želimo očuvati trag ljudskosti u obesmišljenom okružju suvremenosti. Stoga je ovaj hrvatski film vapaj za Hrvatskom koju čine - ljudi. Jer, cijeli nas ovaj umjetničko-kulturološki, pa i politički projekt poučava da su stotine hrvatskih građana spasili djecu drugog etničkog podrijetla, udomljujući ih u vremenima zla.
Ima li ikakve šanse za tako nešto danas? Ili barem da ovaj film doživi prikazivanje na HRT1, odmah poslije Dnevnika u tzv. prime timeu, od 20.10?* Ima li današnja Hrvatska još uvijek šansu pokazati da je zemlja svih svojih građana? Bi li Diogen iz Sinope na HRT-u svojom svjetiljkom još uvijek našao čovjeka?
Pulska je kino-publika, no i stručna kritika što je ocjenjivala filmove na ovogodišnjoj Puli, prepoznala snagu ovog iskaza. Dana Budisavljević je i više negoli zaslužila glavnu nagradu za režiju i Veliku Zlatnu arenu za najbolji film. Možda je ipak njezin život Pjesma Havaja!
