Dalibor Matanić, ‘Egzorcizam’ (2017): Jasno je vidljiva namjera redatelja da se kritički osvrne ne samo na crkveni konzervativizam i hipokriziju, nego i na tzv. radikalni ateizam, te da rješenje ponudi u suradnji suprotstavljenih strana
Poznato je da je Dalibor Matanić sineast koji usprkos reputaciji jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih autora pristaje raditi filmove u svakojakim produkcijskim uvjetima. Jedan je od rijetkih stvarnih entuzijasta među domaćim filmašima, pa nije čudno da je u vlastitoj produkciji i uz podršku Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula odlučio napraviti gerilski horor s budžetom manjim od sto tisuća kuna, znači otprilike onolikim koliko iznose honorari nekih naših producenata i režisera na takozvanih ozbiljnim produkcijama koje, naravno, financira HAVC javnim novcem. Korijeni novog Matanićevog ostvarenja leže u istoimenoj kazališnoj predstavi ‘Egzorcizam’ koju je postavio u spomenutom pulskom INK-u; za vrijeme rada na njoj, glasi priča, Matanić i ekipa saznali su za slučaj mlade djevojke iz Vodnjana nad kojom je navodno izvršen obred istjerivanja đavla. Pokušali su saznati više, no slučaj je, kažu, zataškan i službeno se ništa nije dogodilo. Nastavili su s istraživanjem i došli do podataka da se po hrvatskim crkvama redovno, na mjesečnoj pa i tjednoj bazi, održavaju molitve za čišćenje, ali i pravi egzorcizmi. To je bilo polazište za film u kojem ‘obred egzorcizma zapravo funkcionira kao okidač za promjene koje su neophodne za opstanak današnjeg društva u kojem pojedinac mora preuzeti odgovornost i utrti put za opstanak zajednice koja je progresivnija, otvorenija, tolerantnija, odgovornija i ravnopravnija’.
Vidljivo je da je Matanić kao i toliko puta dosad u projekt ušao sa željom za izravnim društvenim angažmanom, što je rezultiralo nizom općih mjesta. Egzorcizam će tako u njegovom filmu razotkriti obiteljsko seksualno nasilje nadahnuto zloglasnim austrijskim slučajem Fritzl, također će se pokazati da je svećenik koji izvodi egzorcizam licemjerna grješna duša koja je prekršila celibat, a novinarka konzervativne televizijske stanice koja prati cijeli slučaj bit će označena kao beskrupulozna karijeristica i također licemjerka. Izvedbeno, film varira od trasha koji doslovno kopira klišeje niskobudžetnih konfekcijskih horora do impresivnih prizora moćne tjelesne glume mlade Nike Ivančić, a generalno se čini ponajviše nadahnut onom linijom filmova strave proizašlom iz ‘Projekta vještice iz Blaira’. Nažalost, Matanić postupak miješanja objektivne i subjektivne kamere (potonja pripada TV snimatelju) preuzima posve mehanički, ne dobivši ništa bitno iz te kombinacije, a glumačke mu izvedbe jako osciliraju. Pored spomenute Nike Ivančić koja se sjajno snašla (i doslovno) uronjena u visoko postavljene zahtjeve fizičke izvedbe kao djevojka nad kojom se vrši egzorcizam, odlična je i redateljeva supruga Helena Minić Matanić kao njezina sestra i majka, Janko Popović Volarić nakon fijaska u Marasovićevom ‘Goranu’ uvjerljiv je kao svećenik sa skrivenim teretom na duši, dobra je i Senka Bulić kao gorljivo ateistička (pseudo)psihologinja, no Lana Gojak kao televizijska novinarka i Marko Braić kao snimatelj znatno su slabiji, pri čemu im na ruku nisu išle ni stereotipne replike.
Jasno je vidljiva Matanićeva namjera da se kritički osvrne ne samo na crkveni konzervativizam i hipokriziju, nego i na tzv. radikalni ateizam, te da rješenje ponudi u suradnji suprotstavljenih strana. Sve bi to bilo lijepo da ne živimo u zemlji u kojoj su Crkva i njezini saveznici u velikoj ofenzivi, a pobornici sekularnosti na margini, pri čemu je ugrožena i sama koncepcija sekularne države, što Matanić, čini se, ne vidi. Neovisno o tome, ‘Egzorcizam’ je dobrodošao kao jedan od ultrarijetkih hrvatskih pokušaja u žanru horora, pogotovo s obzirom na uvjete svog nastanka, no bilo bi ipak bolje da je riječ o kreativno znatno potentnijem prinosu.
Poznato je da je Dalibor Matanić sineast koji usprkos reputaciji jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih autora pristaje raditi filmove u svakojakim produkcijskim uvjetima. Jedan je od rijetkih stvarnih entuzijasta među domaćim filmašima, pa nije čudno da je u vlastitoj produkciji i uz podršku Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula odlučio napraviti gerilski horor s budžetom manjim od sto tisuća kuna, znači otprilike onolikim koliko iznose honorari nekih naših producenata i režisera na takozvanih ozbiljnim produkcijama koje, naravno, financira HAVC javnim novcem. Korijeni novog Matanićevog ostvarenja leže u istoimenoj kazališnoj predstavi ‘Egzorcizam’ koju je postavio u spomenutom pulskom INK-u; za vrijeme rada na njoj, glasi priča, Matanić i ekipa saznali su za slučaj mlade djevojke iz Vodnjana nad kojom je navodno izvršen obred istjerivanja đavla. Pokušali su saznati više, no slučaj je, kažu, zataškan i službeno se ništa nije dogodilo. Nastavili su s istraživanjem i došli do podataka da se po hrvatskim crkvama redovno, na mjesečnoj pa i tjednoj bazi, održavaju molitve za čišćenje, ali i pravi egzorcizmi. To je bilo polazište za film u kojem ‘obred egzorcizma zapravo funkcionira kao okidač za promjene koje su neophodne za opstanak današnjeg društva u kojem pojedinac mora preuzeti odgovornost i utrti put za opstanak zajednice koja je progresivnija, otvorenija, tolerantnija, odgovornija i ravnopravnija’.
Vidljivo je da je Matanić kao i toliko puta dosad u projekt ušao sa željom za izravnim društvenim angažmanom, što je rezultiralo nizom općih mjesta. Egzorcizam će tako u njegovom filmu razotkriti obiteljsko seksualno nasilje nadahnuto zloglasnim austrijskim slučajem Fritzl, također će se pokazati da je svećenik koji izvodi egzorcizam licemjerna grješna duša koja je prekršila celibat, a novinarka konzervativne televizijske stanice koja prati cijeli slučaj bit će označena kao beskrupulozna karijeristica i također licemjerka. Izvedbeno, film varira od trasha koji doslovno kopira klišeje niskobudžetnih konfekcijskih horora do impresivnih prizora moćne tjelesne glume mlade Nike Ivančić, a generalno se čini ponajviše nadahnut onom linijom filmova strave proizašlom iz ‘Projekta vještice iz Blaira’. Nažalost, Matanić postupak miješanja objektivne i subjektivne kamere (potonja pripada TV snimatelju) preuzima posve mehanički, ne dobivši ništa bitno iz te kombinacije, a glumačke mu izvedbe jako osciliraju. Pored spomenute Nike Ivančić koja se sjajno snašla (i doslovno) uronjena u visoko postavljene zahtjeve fizičke izvedbe kao djevojka nad kojom se vrši egzorcizam, odlična je i redateljeva supruga Helena Minić Matanić kao njezina sestra i majka, Janko Popović Volarić nakon fijaska u Marasovićevom ‘Goranu’ uvjerljiv je kao svećenik sa skrivenim teretom na duši, dobra je i Senka Bulić kao gorljivo ateistička (pseudo)psihologinja, no Lana Gojak kao televizijska novinarka i Marko Braić kao snimatelj znatno su slabiji, pri čemu im na ruku nisu išle ni stereotipne replike.
Jasno je vidljiva Matanićeva namjera da se kritički osvrne ne samo na crkveni konzervativizam i hipokriziju, nego i na tzv. radikalni ateizam, te da rješenje ponudi u suradnji suprotstavljenih strana. Sve bi to bilo lijepo da ne živimo u zemlji u kojoj su Crkva i njezini saveznici u velikoj ofenzivi, a pobornici sekularnosti na margini, pri čemu je ugrožena i sama koncepcija sekularne države, što Matanić, čini se, ne vidi. Neovisno o tome, ‘Egzorcizam’ je dobrodošao kao jedan od ultrarijetkih hrvatskih pokušaja u žanru horora, pogotovo s obzirom na uvjete svog nastanka, no bilo bi ipak bolje da je riječ o kreativno znatno potentnijem prinosu.
