Milan Trenc, ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ (2020): Trencova adaptacija Hektorovićeva spjeva idejno-značenjski najzaokupljenija je klasnim stanjem
Dvadeset godina nakon solidnog američkog dugometražnog igranog debija ‘Zen Stories’, ostvarenog u ultraniskobudžetnoj produkciji, Milan Trenc polučio je novi dugometražni igrani rad, ovog puta u hrvatskoj produkciji i sa, kontekstualno gledano, solidnim proračunom – ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’. Riječ je o adaptaciji istoimenog renesansnog spjeva Petra Hektorovića, izuzetno interesantnog po svojoj hibridnosti, odnosno žanrovskom spajanju poslanice, ekloge, putopisa i oblika pučke usmene književnosti, a obilježenog dominantno realističkim pristupom koji nije bio čest u literaturi tog vremena i prostora. Realizam ide ruku pod ruku s interesom za prirodoslovno i etnografsko-zanatsko (opisi prirode, ribarskog pribora, procesa ribarenja i slično) i taj sloj djela čini se vrlo pogodnim za filmski medij kao bazično realističan odnosno mimetičan, no Trenc je samo djelomično pošao tim smjerom.
Najpoznatiji kao ilustrator prestižnih hrvatskih i američkih magazina, s izvorno u Americi i na engleskom jeziku objavljenom slikovnicom ‘Noć u muzeju’ kao najuspješnijim proizvodom dosadašnje karijere (hollywoodska adaptacija iz 2006. bila je kinohit), nekadašnji dječak iz zagrebačke Dubrave i u jednom trenutku istaknuti strip autor odlučio je djelo hvarskog klasika dinamizirati sjećanjima, zamišljajima i snovima njegova pripovjedača (uobičajeno se ultimativno, pa tako i kod Trenca, poistovjećuje s autorom Hektorovićem) kojih u izvorniku nema, a uz to je dodao neku vrstu prologa kojim protagonista smješta u društveno-klasni kontekst: vlastelin u godinama, s ozbiljnim zdravstvenim problemima, gradi svoj dom kao spoj tvrđave i ljetnikovca s ribnjakom, a za njega rade mnogi težaci od kojih su mu neki i dužnici. S dvojicom takvih, ribarima Paskojem (srednjih godina) i Nikolom (mladićem), te maloljetnim Paskojevim sinom, Hektorović kreće na trodnevno putovanje i ribolov od Hvara preko Brača do Šolte i natrag, i Trenc to koristi da podcrta dinamiku staleških odnosa plemića i pučana.
Njegova adaptacija idejno-značenjski najzaokupljenija je upravo klasnim stanjem, koje obilježava i Hektorovićevu mladićku izvanbračnu vezu s djevojkom pučankom, dok se stilski realizam miješa s fantazijom, pri čemu Trenc igra na kartu prvopoglednog nerazlikovanja stvarnosti i mašte, jave i sna. Najzanimljiviji trenutak spajanja zbiljskog i nezbiljskog jest kulminacija klasne napetosti neočekivanim noćnim zaplotnjaštvom Paskoja i Nikole te njihov napad na Hektorovića s namjerom da ga ubiju kako bi mu se istovremeno osvetili za njegovu pređašnju velikašku aroganciju i poništili svoj dug prema njemu, što se ubrzo razotkriva tek kao starčev san, nepravedan prema dvojici ribara i znakovit u pogledu plemićeve savjesti. Nažalost, umjesto da pojača realistički sloj djela i olmijevski intenzivira prirodoslovno-etnografske sastojke, Trenc kreira neintrigantne i pomalo infantilne Hektorovićeve zamišljaje o antičkim muzama, galiji s južnim voćem i susretu s ljubavi iz mladosti (potonji prizor primjer je rijetko viđenog kiča), uz to dodajući i scenu olujne plovidbe koja može neugodno podsjetiti na srodnu iz Vrdoljakova ‘Generala’ (iako profesionalnije izvedenu). Također, čitava je prošlosna priča o ljubavnoj vezi tanka i stereotipna, isključivo u službi klasne agende (koja će naposljetku, usprkos nekih gorkih momenata, završiti pomirljivo) i minimalnih prodora blagog erotizma.
S druge strane, Rade Šerbedžija iznenađujuće je staložen i kvalitetan kao ostarjeli hiroviti velikaš (gotovo ni trunke njegova dobro znanog manirizma ovdje nema), a podjednako su dobri Leon Lučev i neznani Bojan Brajčić kao ribari, tako da cjelina, čiji su nesumnjivo bolji dijelovi obilježeni realizmom, srećom ipak doseže do kvalitativne korektnosti.
Dvadeset godina nakon solidnog američkog dugometražnog igranog debija ‘Zen Stories’, ostvarenog u ultraniskobudžetnoj produkciji, Milan Trenc polučio je novi dugometražni igrani rad, ovog puta u hrvatskoj produkciji i sa, kontekstualno gledano, solidnim proračunom – ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’. Riječ je o adaptaciji istoimenog renesansnog spjeva Petra Hektorovića, izuzetno interesantnog po svojoj hibridnosti, odnosno žanrovskom spajanju poslanice, ekloge, putopisa i oblika pučke usmene književnosti, a obilježenog dominantno realističkim pristupom koji nije bio čest u literaturi tog vremena i prostora. Realizam ide ruku pod ruku s interesom za prirodoslovno i etnografsko-zanatsko (opisi prirode, ribarskog pribora, procesa ribarenja i slično) i taj sloj djela čini se vrlo pogodnim za filmski medij kao bazično realističan odnosno mimetičan, no Trenc je samo djelomično pošao tim smjerom.
Najpoznatiji kao ilustrator prestižnih hrvatskih i američkih magazina, s izvorno u Americi i na engleskom jeziku objavljenom slikovnicom ‘Noć u muzeju’ kao najuspješnijim proizvodom dosadašnje karijere (hollywoodska adaptacija iz 2006. bila je kinohit), nekadašnji dječak iz zagrebačke Dubrave i u jednom trenutku istaknuti strip autor odlučio je djelo hvarskog klasika dinamizirati sjećanjima, zamišljajima i snovima njegova pripovjedača (uobičajeno se ultimativno, pa tako i kod Trenca, poistovjećuje s autorom Hektorovićem) kojih u izvorniku nema, a uz to je dodao neku vrstu prologa kojim protagonista smješta u društveno-klasni kontekst: vlastelin u godinama, s ozbiljnim zdravstvenim problemima, gradi svoj dom kao spoj tvrđave i ljetnikovca s ribnjakom, a za njega rade mnogi težaci od kojih su mu neki i dužnici. S dvojicom takvih, ribarima Paskojem (srednjih godina) i Nikolom (mladićem), te maloljetnim Paskojevim sinom, Hektorović kreće na trodnevno putovanje i ribolov od Hvara preko Brača do Šolte i natrag, i Trenc to koristi da podcrta dinamiku staleških odnosa plemića i pučana.
Njegova adaptacija idejno-značenjski najzaokupljenija je upravo klasnim stanjem, koje obilježava i Hektorovićevu mladićku izvanbračnu vezu s djevojkom pučankom, dok se stilski realizam miješa s fantazijom, pri čemu Trenc igra na kartu prvopoglednog nerazlikovanja stvarnosti i mašte, jave i sna. Najzanimljiviji trenutak spajanja zbiljskog i nezbiljskog jest kulminacija klasne napetosti neočekivanim noćnim zaplotnjaštvom Paskoja i Nikole te njihov napad na Hektorovića s namjerom da ga ubiju kako bi mu se istovremeno osvetili za njegovu pređašnju velikašku aroganciju i poništili svoj dug prema njemu, što se ubrzo razotkriva tek kao starčev san, nepravedan prema dvojici ribara i znakovit u pogledu plemićeve savjesti. Nažalost, umjesto da pojača realistički sloj djela i olmijevski intenzivira prirodoslovno-etnografske sastojke, Trenc kreira neintrigantne i pomalo infantilne Hektorovićeve zamišljaje o antičkim muzama, galiji s južnim voćem i susretu s ljubavi iz mladosti (potonji prizor primjer je rijetko viđenog kiča), uz to dodajući i scenu olujne plovidbe koja može neugodno podsjetiti na srodnu iz Vrdoljakova ‘Generala’ (iako profesionalnije izvedenu). Također, čitava je prošlosna priča o ljubavnoj vezi tanka i stereotipna, isključivo u službi klasne agende (koja će naposljetku, usprkos nekih gorkih momenata, završiti pomirljivo) i minimalnih prodora blagog erotizma.
S druge strane, Rade Šerbedžija iznenađujuće je staložen i kvalitetan kao ostarjeli hiroviti velikaš (gotovo ni trunke njegova dobro znanog manirizma ovdje nema), a podjednako su dobri Leon Lučev i neznani Bojan Brajčić kao ribari, tako da cjelina, čiji su nesumnjivo bolji dijelovi obilježeni realizmom, srećom ipak doseže do kvalitativne korektnosti.
