Miloš Avramović; ‘Južni vetar’ (2018): Bogata naracija s mnoštvom izražajnih likova i dobro povezanih pripovjednih linija
Prošle je godine srpska kinematografija zabilježila dva velika pogotka. Prvo je ‘Teret’ Ognjena Glavonića polučio dojmljiv festivalski uspjeh te impresionirao većinu tzv. zahtjevnijih filmofila i kritičara, da bi potom ‘Južni vetar’ Miloša Avramovića pomeo kino dvorane i izazvao ushit kritičara žanrovskog usmjerenja. A putanja karijere tvorca potonjeg filma doista je čudna. Debitirao je 2006. godine kao 28-godišnjak, ostvarenjem ‘Krojačeva tajna’ koje je domicilna kritika opisala kao jadan pokušaj lynchovskog krimi-trilera i doslovno zgazila, a publika je reagirala jednako negativno i film je ekspresno nestao iz kino dvorana. Punih 12 godina izgledalo je da je Avramović ‘bivši čovjek’, u kinematografiji se pojavljivao isključivo na ‘šljakerskoj’ poziciji asistenta redatelja, da bi se 2015. počeo baviti producenturom, no autorski sve to vrijeme nije postojao. A onda je kasnog ljeta 2018. zaboravljeni filmadžija na Filmskim susretima u Nišu predstavio svoj novi autorski projekt ‘Južni vetar’, akcijski krimić čiji su protagonisti srpski (beogradski) mafijaši i korumpirani policajci. Odmah se pronio glas da Avramović ima materijal za punokrvni hit, a jesenski ulazak u kina to je potvrdio – u otprilike dva i pol mjeseca film je u Srbiji vidjelo preko pola milijuna gledatelja. No nije oduševljena samo publika – srpska kritika, tradicionalno slaba na žanrovski film, ‘Južni vetar’ dočekuje navijački, a slično ga tretira i hrvatska. Reakcije su izrazito pretjerane, međutim, nečeg u tom ostvarenju ipak ima.
Bogata naracija s mnoštvom što dobro ocrtanih, što izražajnih likova, s podosta dobro povezanih pripovjednih linija, svakako je jaka strana filma. Podjednako jaka je i glumačka podjela s briljantnim Nebojšom Glogovcem kao opakim mafijaškim šefom Golubom, ‘šeretski karizmatičnim’ Milošom Timotijevićem kao prepredenim šefom policije, uvijek razgaljujuće ekspresivnim Srđanom Todorovićem kao ‘sitnim, ali bitnim’, živopisnim članom bande kradljivaca automobila, nepogrešivo pouzdanim Draganom Bjelogrlićem kao vođom te bande i Miodragom Radonjićem kao psihički pomaknutim pomagačem ključnog čovjeka bande, glavnog kradljivca kojeg tumači Miloš Biković. S glavnim glumcem, međutim, počinju problemi filma. U osnovi njegov spoj dopadljivog i ljigavog momka dobro odgovara karakteru koji utjelovljuje, a kojeg gledatelji trebaju i voljeti i osuđivati, međutim, Biković je u emotivnije zahtjevnijim scenama redovno limitiran, smanjeno uvjerljiv, pa i patetičan. Dramaturški, nedostatno je obrađen odnos glavnog lika i njegove djevojke (zanimljiva Jovana Stojiljković kojoj je, nažalost, dano premalo prostora), a i emocionalno taj je odnos u završnici nategnut, u sklopu opće namjere afirmiranja obiteljskih vrijednosti (srećom, relativiziranih krvlju koja će s kriminalca pasti na bebu). Također, završni obračun pripadnika dviju kriminalnih skupina izrazito je neuvjerljiv (iako solidno režiran), kao što se i pretjeralo s pokušajima atraktivnih akcijskih scena, prije svega prizora automobilskih (nazovi) jurnjava, jer očito je da ni budžetom ni tehničkim umijećem ekipa filma nije dorasla holivudskim uzorima. Opet, spomenuta mreža likova (nismo nabrojali sve bitne) i fabularnih linija te uzoran tempo kao najbolja sastavnica Avramovićeve režije čine ‘Južni vetar’ zanimljivim i lako gledljivim uratkom, čijih dva sata i deset minuta trajanja prođu vrlo tečno. Iako bi, istini za volju, da su se svi likovi i linije htjeli pravo razigrati, film trebao trajati barem pola sata duže, no valjda je to bio prevelik autorski i producentski izazov. I ovako, riječ je o dobrom ostvarenju koje, međutim, nije zaslužilo usporedbe s Tarantinom i slične kritičarske neumjerenosti, ali publika je svakako došla na svoje.
portalnovosti
Prošle je godine srpska kinematografija zabilježila dva velika pogotka. Prvo je ‘Teret’ Ognjena Glavonića polučio dojmljiv festivalski uspjeh te impresionirao većinu tzv. zahtjevnijih filmofila i kritičara, da bi potom ‘Južni vetar’ Miloša Avramovića pomeo kino dvorane i izazvao ushit kritičara žanrovskog usmjerenja. A putanja karijere tvorca potonjeg filma doista je čudna. Debitirao je 2006. godine kao 28-godišnjak, ostvarenjem ‘Krojačeva tajna’ koje je domicilna kritika opisala kao jadan pokušaj lynchovskog krimi-trilera i doslovno zgazila, a publika je reagirala jednako negativno i film je ekspresno nestao iz kino dvorana. Punih 12 godina izgledalo je da je Avramović ‘bivši čovjek’, u kinematografiji se pojavljivao isključivo na ‘šljakerskoj’ poziciji asistenta redatelja, da bi se 2015. počeo baviti producenturom, no autorski sve to vrijeme nije postojao. A onda je kasnog ljeta 2018. zaboravljeni filmadžija na Filmskim susretima u Nišu predstavio svoj novi autorski projekt ‘Južni vetar’, akcijski krimić čiji su protagonisti srpski (beogradski) mafijaši i korumpirani policajci. Odmah se pronio glas da Avramović ima materijal za punokrvni hit, a jesenski ulazak u kina to je potvrdio – u otprilike dva i pol mjeseca film je u Srbiji vidjelo preko pola milijuna gledatelja. No nije oduševljena samo publika – srpska kritika, tradicionalno slaba na žanrovski film, ‘Južni vetar’ dočekuje navijački, a slično ga tretira i hrvatska. Reakcije su izrazito pretjerane, međutim, nečeg u tom ostvarenju ipak ima.
Bogata naracija s mnoštvom što dobro ocrtanih, što izražajnih likova, s podosta dobro povezanih pripovjednih linija, svakako je jaka strana filma. Podjednako jaka je i glumačka podjela s briljantnim Nebojšom Glogovcem kao opakim mafijaškim šefom Golubom, ‘šeretski karizmatičnim’ Milošom Timotijevićem kao prepredenim šefom policije, uvijek razgaljujuće ekspresivnim Srđanom Todorovićem kao ‘sitnim, ali bitnim’, živopisnim članom bande kradljivaca automobila, nepogrešivo pouzdanim Draganom Bjelogrlićem kao vođom te bande i Miodragom Radonjićem kao psihički pomaknutim pomagačem ključnog čovjeka bande, glavnog kradljivca kojeg tumači Miloš Biković. S glavnim glumcem, međutim, počinju problemi filma. U osnovi njegov spoj dopadljivog i ljigavog momka dobro odgovara karakteru koji utjelovljuje, a kojeg gledatelji trebaju i voljeti i osuđivati, međutim, Biković je u emotivnije zahtjevnijim scenama redovno limitiran, smanjeno uvjerljiv, pa i patetičan. Dramaturški, nedostatno je obrađen odnos glavnog lika i njegove djevojke (zanimljiva Jovana Stojiljković kojoj je, nažalost, dano premalo prostora), a i emocionalno taj je odnos u završnici nategnut, u sklopu opće namjere afirmiranja obiteljskih vrijednosti (srećom, relativiziranih krvlju koja će s kriminalca pasti na bebu). Također, završni obračun pripadnika dviju kriminalnih skupina izrazito je neuvjerljiv (iako solidno režiran), kao što se i pretjeralo s pokušajima atraktivnih akcijskih scena, prije svega prizora automobilskih (nazovi) jurnjava, jer očito je da ni budžetom ni tehničkim umijećem ekipa filma nije dorasla holivudskim uzorima. Opet, spomenuta mreža likova (nismo nabrojali sve bitne) i fabularnih linija te uzoran tempo kao najbolja sastavnica Avramovićeve režije čine ‘Južni vetar’ zanimljivim i lako gledljivim uratkom, čijih dva sata i deset minuta trajanja prođu vrlo tečno. Iako bi, istini za volju, da su se svi likovi i linije htjeli pravo razigrati, film trebao trajati barem pola sata duže, no valjda je to bio prevelik autorski i producentski izazov. I ovako, riječ je o dobrom ostvarenju koje, međutim, nije zaslužilo usporedbe s Tarantinom i slične kritičarske neumjerenosti, ali publika je svakako došla na svoje.
portalnovosti
