Nedavno mi je mama rekla da je pobacala sve naše stare VHS kazete. „Pa nemamo video godinama!”, rekla je, a mene je spopao nalet tuge i bijesa, onakav kakav te spopadne kad ti netko ukrade najveće blago. Otkad pamtim, u našoj kući su filmovi bili pozadinski šum i bili su jedan od interesa koje sam dijelila sa sestrama.
Imali smo mi film za svako raspoloženje – u svojoj buntovnoj fazi, zavoljela sam „10 razloga zašto te mrzim” i otad sam taj film pogledala možda i stotinjak puta, u svom nastojanju da postanem knjiški moljac bila sam opsjednuta „Matildom”, kad sam maštala kakva osoba želim biti jednog dana, gledala sam „Braveheart”, a kad sam bila romantično raspoložena, gledala sam „Notting hill” (pogrešno sam prije 20 godina na naljepnicu napisala „Nothing hill”) ili „Moj dečko se ženi” – uglavnom, pretjerivala sam s filmovima Julije Roberts. Kad sam se trebala nabrijati za učenje, gledala sam „Plavušu s Harvarda” (i da, upisala sam pravni fakultet), a dok sam bila nezaposlena, često sam gledala „Dva tjedna za ljubav” (Sandra Bullock bila je u našem kućanstvu voljena skoro kao Julia Roberts).
Kad sam se morala isplakati, gledala sam „Imitaciju života” ili „Sjaj u travi”, tu i tamo „Pomajku” (Julia Roberts again), kad sam se spremala za pustolovine, gledala sam „Gooniese” ili „Jumanji” – a sestre su mi se, dakako, uvijek pridružile na kauču. Kad smo bile željne sestrinske ljubavi, gledale bismo „Zamku za roditelje” (dok je ostatak svijeta ludio za sestrama Olsen, kod nas je br. 1 bila Lindsey Lohan), kad nam se pjevalo, gledale smo „Kosu”, kad smo bile beznadne, gledale smo „Armageddon” ili „Dan nezavisnosti”.
Ljeti bismo gledale „Prljavi ples”, u jesen bismo gledale „Hocus Pocus” (mama ga je jednog popodneva snimila na blef, znajući da će nam se svidjeti film o tri sestre vještice), a za Božić „Grincha” i „Sam u kući” (OK, nekad i tijekom godine) 1, 2 i 3 (totalno underrated film), i uvijek smo imale plan odgledati sveto trojstvo „Kuma” odjednom, kao „Gilmoreice” (također, prvih šest sezona smo imale na VHS-u), ali samo je najmlađa uvijek uspijevala u tom naumu (ona je, naposljetku, završila studij režije na ADU). Uz filmove smo sanjarile i učile o svijetu, i o sebi, i ne bih mogla niti poželjeti šarenije djetinjstvo (niti drugačije sestre), djetinjstvo pod utjecajem filmova Garyja Marshalla i Nore Ephron, zlatnog doba Hollywooda i klasičnih brodvejskih songova, prožeto filmskim scenarijima, velikim romantičnim gestama, upečatljivim dijalozima, epskim tragičnim završetcima, ali i happy endovima.
Istina jest, nije mi mama ukrala djetinjstvo bacivši filmsko blago, ukralo ga je vrijeme. Ipak, voljela bih ga još jednom imati u rukama, sjesti na kauč i stisnuti play. Sad smo odrasle – postale smo netko i nešto, odselile se od kuće. Kad je Baby Spice rekla da se seli, kupila sam joj ovu knjigu u izdanju Iris Illyrice, kao hommage svim našim popodnevnim filmskim seansama koje bismo provele više pričajući, nego gledajući televizor, jer dijaloge smo, ionako, znale napamet. Knjigu „Filmski klub” napisao je David Gilmour – ne Pink Floydov David Gilmour, nego kanadski filmski kritičar istog imena, da ne bude zabune.
Knjiga bi se mogla nazvati džepnom enciklopedijom must-watch filmova, ali je ona, prije svega, crtica iz života autora. Naime, nakon brojnih izostanaka i loših ocjena, David je uvidio da je njegov sin, srednjoškolac Jesse, potpuno neizainteresiran za školu, i da on to ne može promijeniti ni dubljenjem na trepavicama. Stoga, postavlja mu ultimatum – može odustati od škole, ali samo ako će živjeti kod njega, ne drogirati se i pogledati bar tri filma tjedno sa svojim starim. David je u to vrijeme bio između poslova i imao je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, na Jessejevu radost. I tako je počelo.
Iako se radi o knjizi koja je prevedena na tridesetak jezika i prodana u pola milijuna primjeraka diljem svijeta, mnogi su čitatelji njome, barem ako je suditi po Goodreadsu, ostali razočarani. No, u obranu Davida Gilmoura, rekla bih da su njihova očekivanja bila prevelika, i da su ostali zatečeni nepretencioznošću uratka jednog važnog filmskog kritičara koji bi mogao o filmovima raspredati danima, i to iz raznih perspektiva. Meni se, pak, baš sviđa što je odabrao upravo ovu perspektivu – perspektivu roditelja koji se nesprestano pita isplati li se glumiti da je kul i je li svom djetetu dao dozvolu da upropasti svoj život, uvijek se čvrsto držeći onog ultimativnog pravila roditeljstva – S djecom nikad ništa ne možeš isforsirati.
David i Jesse započinju filmski klub gledanjem „400 udaraca” Francoisa Truffauta, „Sirovih strasti”, „Sjever-sjeverozapada”, „Zločina i prijestupa”, random redoslijedom gledaju i klasike kao što su „Casablanca” i „Kradljivac bicikala” te šund filmove kao što su „Showgirls” ili „Ishtar”, uvijek se vraćajući na neke od autorovih omiljenih redatelja – Hitchcocka, Tarantina, Woodyja Allena. Gledaju filmove i razgovaraju – o Rebecci Ng, o Beatlesima, o alkoholu, o Hitleru, o nevjeri, o Nixonu, o lezbijkama i kokainu, o Johhnyju Carsonu, veličini pimpeka, o početku života. „To su bila vremena! Možda sam čekao posao, ali nisam čekao život. Život je bio tu, sjedio je u pletenoj stolici pokraj mene. Znao sam koliko je to čudesno još dok je trajalo – no bilo mi je jasno da se u daljini nazire kraj.”
Možda se nekome tko nije imao pun ormar VHS kazeta obrazovanje djeteta filmskom umjetnošću ne čini kao bog-zna-kako-dobra-ideja, ali ja bih se usudila kopirati ju jednog dana, kad mi djeca porastu (naravno, radije bih izbjegla ovu nezaposlenost i odustanak od srednjoškolskog obrazovanja). David Gilmour si je u „Filmskom klubu” dao oduška – pisao je o roditeljstvu kakvo ono jest (nesavršeno), i o emocijama (nezaboravnim) koje filmovi bude. Nije isticao koliko je nagrada koji glumac dobio, koji kadrovi su predstavljali revoluciju u svijetu filma, nego se prisjećao svojih odlazaka u kino, svojih prvih ljubavnih iskustava, spoznaja do kojih su ga često doveli upravo filmovi.
David tako objašnjava Jesseju zašto je James Dean podcijenjen kao glumac, a hvaljen samo kao frajer, koja uloga je napravila facu od Richarda Gerea (nikad čula za taj film!), on se divi nizu prekrasnih, privlačnih gesti zanosne Audrey Hepburn i redateljskim sposobnostima čuvenog Clinta Eastwooda (znate li vi što Clint veli prije snimanja, umjesto riječi: ‘Akcija!’?), on uzima Romana Polanskog kao podsjetnik na to da smo sretniji nego što mislimo da jesmo, on zaljubljenog mladca na primjeru najbolje filmske scene iz „Prave romanse” poučava da „ne može biti sa ženom koju ne može odvesti u kino.”
Nije ova knjiga nalik enciklopedijama filma kakve možemo pronaći na policama knjižara, nego je oda filmskoj čaroliji bez koje bi nam život bio daleko bezbojniji i dosadniji. Iako se na kraju romana nalazi popis svih spomenutih filmova u knjizi (svih 118 – nije li to sjajna to-watch-list?), pročitavši ga nećete pohitati pogledati neki od fimova koje su Davida i Jesseja naveli da razgovaraju o smislu života, o ljubavnim jadima, problematičnim ženama i o planovima što-ću-biti-kad-odrastem – posegnut ćete za svojim starim VHS kazetama (ako ste sretnici) i uživati u feel-good filmskom maratonu kojem se uvijek vraćate u nadi da ćete se, gledajući ih, osjećati kao onog dana kad ste prvi put vidjeli njihovu najavnu špicu. To je ono što čini filmove velikima – to ljudsko iskustvo na platnu, i ljudske emocije u gledalištu. Ova simpatična knjiga, lišena mudrovanja i hvalisanja, odaje čast toj veličini – toj moći da u jednom trenutku u vremenu spoji nespojivo – oca i sina (ili tri sestre), na kauču, s kokicama u krilu, i brigama na kraj pameti.
„Jednog je dana Jesse ustao prije podneva, što sam proslavio pustivši mu ‘Dr. No’ (1962.), prvi film o Jamesu Bondu. Pokušao sam mu dočarati kakvo su uzbuđenje izazvali filmovi o Bondu kad su se tek pojavili. Imali su taj neki urbani štih i bili tako zločesti. Kad si jako mlad, objasnio sam mu, filmovi imaju snažan utjecaj na tvoju imaginaciju i mogu na tebe ostaviti dubok dojam. To je mnogo teže postići jednom kad odrasteš. Uživiš se u priču na način na koji poslije nećeš moći…”
ziher
Filmovi koji život znače
Imali smo mi film za svako raspoloženje – u svojoj buntovnoj fazi, zavoljela sam „10 razloga zašto te mrzim” i otad sam taj film pogledala možda i stotinjak puta, u svom nastojanju da postanem knjiški moljac bila sam opsjednuta „Matildom”, kad sam maštala kakva osoba želim biti jednog dana, gledala sam „Braveheart”, a kad sam bila romantično raspoložena, gledala sam „Notting hill” (pogrešno sam prije 20 godina na naljepnicu napisala „Nothing hill”) ili „Moj dečko se ženi” – uglavnom, pretjerivala sam s filmovima Julije Roberts. Kad sam se trebala nabrijati za učenje, gledala sam „Plavušu s Harvarda” (i da, upisala sam pravni fakultet), a dok sam bila nezaposlena, često sam gledala „Dva tjedna za ljubav” (Sandra Bullock bila je u našem kućanstvu voljena skoro kao Julia Roberts).
Kad sam se morala isplakati, gledala sam „Imitaciju života” ili „Sjaj u travi”, tu i tamo „Pomajku” (Julia Roberts again), kad sam se spremala za pustolovine, gledala sam „Gooniese” ili „Jumanji” – a sestre su mi se, dakako, uvijek pridružile na kauču. Kad smo bile željne sestrinske ljubavi, gledale bismo „Zamku za roditelje” (dok je ostatak svijeta ludio za sestrama Olsen, kod nas je br. 1 bila Lindsey Lohan), kad nam se pjevalo, gledale smo „Kosu”, kad smo bile beznadne, gledale smo „Armageddon” ili „Dan nezavisnosti”.
Ljeti bismo gledale „Prljavi ples”, u jesen bismo gledale „Hocus Pocus” (mama ga je jednog popodneva snimila na blef, znajući da će nam se svidjeti film o tri sestre vještice), a za Božić „Grincha” i „Sam u kući” (OK, nekad i tijekom godine) 1, 2 i 3 (totalno underrated film), i uvijek smo imale plan odgledati sveto trojstvo „Kuma” odjednom, kao „Gilmoreice” (također, prvih šest sezona smo imale na VHS-u), ali samo je najmlađa uvijek uspijevala u tom naumu (ona je, naposljetku, završila studij režije na ADU). Uz filmove smo sanjarile i učile o svijetu, i o sebi, i ne bih mogla niti poželjeti šarenije djetinjstvo (niti drugačije sestre), djetinjstvo pod utjecajem filmova Garyja Marshalla i Nore Ephron, zlatnog doba Hollywooda i klasičnih brodvejskih songova, prožeto filmskim scenarijima, velikim romantičnim gestama, upečatljivim dijalozima, epskim tragičnim završetcima, ali i happy endovima.
Svi must-watch filmovi stanu u džep!
Istina jest, nije mi mama ukrala djetinjstvo bacivši filmsko blago, ukralo ga je vrijeme. Ipak, voljela bih ga još jednom imati u rukama, sjesti na kauč i stisnuti play. Sad smo odrasle – postale smo netko i nešto, odselile se od kuće. Kad je Baby Spice rekla da se seli, kupila sam joj ovu knjigu u izdanju Iris Illyrice, kao hommage svim našim popodnevnim filmskim seansama koje bismo provele više pričajući, nego gledajući televizor, jer dijaloge smo, ionako, znale napamet. Knjigu „Filmski klub” napisao je David Gilmour – ne Pink Floydov David Gilmour, nego kanadski filmski kritičar istog imena, da ne bude zabune.
Knjiga bi se mogla nazvati džepnom enciklopedijom must-watch filmova, ali je ona, prije svega, crtica iz života autora. Naime, nakon brojnih izostanaka i loših ocjena, David je uvidio da je njegov sin, srednjoškolac Jesse, potpuno neizainteresiran za školu, i da on to ne može promijeniti ni dubljenjem na trepavicama. Stoga, postavlja mu ultimatum – može odustati od škole, ali samo ako će živjeti kod njega, ne drogirati se i pogledati bar tri filma tjedno sa svojim starim. David je u to vrijeme bio između poslova i imao je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, na Jessejevu radost. I tako je počelo.
Očekivali pretencioznost, pa ostali razočarani
Iako se radi o knjizi koja je prevedena na tridesetak jezika i prodana u pola milijuna primjeraka diljem svijeta, mnogi su čitatelji njome, barem ako je suditi po Goodreadsu, ostali razočarani. No, u obranu Davida Gilmoura, rekla bih da su njihova očekivanja bila prevelika, i da su ostali zatečeni nepretencioznošću uratka jednog važnog filmskog kritičara koji bi mogao o filmovima raspredati danima, i to iz raznih perspektiva. Meni se, pak, baš sviđa što je odabrao upravo ovu perspektivu – perspektivu roditelja koji se nesprestano pita isplati li se glumiti da je kul i je li svom djetetu dao dozvolu da upropasti svoj život, uvijek se čvrsto držeći onog ultimativnog pravila roditeljstva – S djecom nikad ništa ne možeš isforsirati.
„No, kako to često biva kad se radi o vlastitom djetetu, pokazalo se da sam bio u krivu. Misliš da ih poznaješ bolje nego itko nakon svih tih penjanja i silaženja stubama, spremanja za spavanje, tuge, sreće, brige i bezbrižnosti – no nisi u pravu. Na kraju uvijek iz rukava izvuku neki trik koji nisi mogao niti zamisliti.”
Filmski preodgoj
David i Jesse započinju filmski klub gledanjem „400 udaraca” Francoisa Truffauta, „Sirovih strasti”, „Sjever-sjeverozapada”, „Zločina i prijestupa”, random redoslijedom gledaju i klasike kao što su „Casablanca” i „Kradljivac bicikala” te šund filmove kao što su „Showgirls” ili „Ishtar”, uvijek se vraćajući na neke od autorovih omiljenih redatelja – Hitchcocka, Tarantina, Woodyja Allena. Gledaju filmove i razgovaraju – o Rebecci Ng, o Beatlesima, o alkoholu, o Hitleru, o nevjeri, o Nixonu, o lezbijkama i kokainu, o Johhnyju Carsonu, veličini pimpeka, o početku života. „To su bila vremena! Možda sam čekao posao, ali nisam čekao život. Život je bio tu, sjedio je u pletenoj stolici pokraj mene. Znao sam koliko je to čudesno još dok je trajalo – no bilo mi je jasno da se u daljini nazire kraj.”
Možda se nekome tko nije imao pun ormar VHS kazeta obrazovanje djeteta filmskom umjetnošću ne čini kao bog-zna-kako-dobra-ideja, ali ja bih se usudila kopirati ju jednog dana, kad mi djeca porastu (naravno, radije bih izbjegla ovu nezaposlenost i odustanak od srednjoškolskog obrazovanja). David Gilmour si je u „Filmskom klubu” dao oduška – pisao je o roditeljstvu kakvo ono jest (nesavršeno), i o emocijama (nezaboravnim) koje filmovi bude. Nije isticao koliko je nagrada koji glumac dobio, koji kadrovi su predstavljali revoluciju u svijetu filma, nego se prisjećao svojih odlazaka u kino, svojih prvih ljubavnih iskustava, spoznaja do kojih su ga često doveli upravo filmovi.
Životne lekcije kao iz filma
David tako objašnjava Jesseju zašto je James Dean podcijenjen kao glumac, a hvaljen samo kao frajer, koja uloga je napravila facu od Richarda Gerea (nikad čula za taj film!), on se divi nizu prekrasnih, privlačnih gesti zanosne Audrey Hepburn i redateljskim sposobnostima čuvenog Clinta Eastwooda (znate li vi što Clint veli prije snimanja, umjesto riječi: ‘Akcija!’?), on uzima Romana Polanskog kao podsjetnik na to da smo sretniji nego što mislimo da jesmo, on zaljubljenog mladca na primjeru najbolje filmske scene iz „Prave romanse” poučava da „ne može biti sa ženom koju ne može odvesti u kino.”
Nije ova knjiga nalik enciklopedijama filma kakve možemo pronaći na policama knjižara, nego je oda filmskoj čaroliji bez koje bi nam život bio daleko bezbojniji i dosadniji. Iako se na kraju romana nalazi popis svih spomenutih filmova u knjizi (svih 118 – nije li to sjajna to-watch-list?), pročitavši ga nećete pohitati pogledati neki od fimova koje su Davida i Jesseja naveli da razgovaraju o smislu života, o ljubavnim jadima, problematičnim ženama i o planovima što-ću-biti-kad-odrastem – posegnut ćete za svojim starim VHS kazetama (ako ste sretnici) i uživati u feel-good filmskom maratonu kojem se uvijek vraćate u nadi da ćete se, gledajući ih, osjećati kao onog dana kad ste prvi put vidjeli njihovu najavnu špicu. To je ono što čini filmove velikima – to ljudsko iskustvo na platnu, i ljudske emocije u gledalištu. Ova simpatična knjiga, lišena mudrovanja i hvalisanja, odaje čast toj veličini – toj moći da u jednom trenutku u vremenu spoji nespojivo – oca i sina (ili tri sestre), na kauču, s kokicama u krilu, i brigama na kraj pameti.
„Jednog je dana Jesse ustao prije podneva, što sam proslavio pustivši mu ‘Dr. No’ (1962.), prvi film o Jamesu Bondu. Pokušao sam mu dočarati kakvo su uzbuđenje izazvali filmovi o Bondu kad su se tek pojavili. Imali su taj neki urbani štih i bili tako zločesti. Kad si jako mlad, objasnio sam mu, filmovi imaju snažan utjecaj na tvoju imaginaciju i mogu na tebe ostaviti dubok dojam. To je mnogo teže postići jednom kad odrasteš. Uživiš se u priču na način na koji poslije nećeš moći…”
ziher
