Inflacija i sve veći troškovi života inspirirali su brojne medijske redakcije u Hrvatskoj da čitateljima ponude razne prijedloge ušteda. Portali vrve člancima o racionalnijem trošenju električne energije, pažljivijem kupovanju nužnih namirnica i opreznijem baratanju s dostupnim financijskim instrumentima. Unatoč povišenoj frekvenciji, nije riječ o novom medijsko-edukacijskom žanru. Pod oznakom financijske pismenosti koja se, uz informatičku pismenost, tretira kao dio obrazovnog standarda uz one oblike pismenosti koje smo naslijedili iz prijašnjih stoljeća, ljudima se nude razni alati za snalaženje u svijetu izuzetno prožetom financijskim tokovima i izazovima.
U tom se prosvjetiteljskom valu profilirala i jedna medijska zvijezda. Radi se o profesoru matematike Toniju Milunu koji narodu stoji na usluzi za objašnjenja vezana uz kredite, organiziranje potrošnje i općenito baratanje novcem. Milun se redovito pojavljuje na portalima i na televizijama i prilično uvjerljivo, koristeći svoje matematičko znanje, ukazuje na zamke suvremenog financijskog svijeta. I nema ništa sporno u njegovim tumačenjima, na primjer odnosa glavnice i kamate, i zasigurno njegovi savjeti mogu biti korisni u organiziranju svakodnevice i izbjegavanju nepotrebnih financijskih utega. Međutim, problem s njegovom pozicijom gurua financijske pismenosti i sa samim konceptom takve pismenosti ne leži u konkretnom sadržaju već u društvenom i političkom statusu i ulozi koja im se pripisuje.
Vrlo lako se stekne dojam da nas napredak u matematičkom obrazovanju i financijskoj pismenosti sami od sebe mogu lišiti ekonomskih problema u kojima se nalazimo. Bez obzira na visinu plaće ili primanja, možemo, uz pomoć formula i financijskog opreza, sami sebi posložiti bolji i komotniji život. Prilično je lako uočljivo da takvoj perspektivi nedostaje politička dimenzija. Drugim riječima, pretpostavljaju se određene cifre – poput one o visini plaće ili troškova liječenja – kao dane, kao da ih je profesor u školi “izmislio” za potrebe testa. Sasvim se iz vida gubi da je riječ o promjenjivim ciframa i da ta promjenjivost ovisi u značajnoj mjeri o političkom odnosu snaga. Ako u firmi u kojoj radite nemate snažan sindikat koji se može izboriti za povišenje plaća onda ste osuđeni isključivo na matematičke formule od prvog do prvog. Ako je pak sindikat prisutan onda se možete nadati da će vam sindikalni pristanak učiniti matematički zadatak nešto lakšim. Također, ako u državi postoji snažna lijeva politička stranka ili nekakav masovni pokret onda se možete nadati da će zaustaviti privatizaciju zdravstva ili neke druge javne usluge i na taj način spriječiti rast životnih troškova i opet matematiku učiniti nešto jednostavnijom.
Drugi problem sa spomenutim statusom i ulogom financijske pismenosti tiče se pretpostavljene racionalnosti. Koliko god financijskih sredstava imali mjesečno na raspolaganju, zna se što bi bili racionalno postavljeni prioriteti. I načelno, nema tu ništa pretjerano sporno: svi ćemo se složiti da je “racionalnije” kupiti hranu i platiti režije nego otputovati na egzotičnu destinaciju. Ono što jest sporno je polazna pretpostavka da se potrošnja odvija u racionalnim uvjetima. Uzmimo u obzir reklame. Gotovo cijela reklamna industrija se zasniva na obećanjima boljeg svijeta koja nisu usko vezana uz uporabnu vrijednost proizvoda koji se reklamira. I ne radi se tu o nekom ekscesu: reklame su sastavni dio kapitalizma, presudan način saznavanja za proizvode i uspostavu tržišta. U kapitalizmu nema plana potrošnje, proizvođači se natječu za plasman svojih proizvoda putem reklama. I ta ih konkurencija tjera na sve, da upotrijebimo eufemizam, maštovitije prikaze svojih proizvoda. Inzistiranje na racionalnosti potrošnje, koliko god ona bila samorazumljiva, u ovakvim okolnostima je prilično deplasirano. Kako nekome s niskim primanjima kome su vrata boljeg svijeta zaključana objasniti da mu je nekakva ekscesna kupovina proizvoda “iznad njegovih mogućnosti” koji obećaje, barem privremeno, bolji svijet, iracionalna? Možda je njemu svijet u kojem si ne može stvoriti bolji život, iracionalan upravo onaj koji reklame obećavaju.
Financijska pismenost je, naravno, izuzetno koristan alat u financijaliziranom svijetu, ali ona je status instrumenta za dostizanje boljeg života mogla steći samo u doba brutalne depolitizacije radnih odnosa i rada općenito. Ona bi trebala biti samo jedan “predmet” u obrazovanju sindikalnog članstva, a ne matematička zamjena za sindikat. Toni Milun vam može pomoći u racionalizaciji trošenja plaće i čitanju ugovora za kredit za stan, ali sindikat vam može te plaće povisiti, a politička stranka vas može projektom javne stanogradnje lišiti kreditne anksioznosti.
