Od početka ovog stoljeća kao jedini stabilni oblik vlasti u Hrvatskoj pokazao se pasivni domobranski kompromis znan i kao “europski HDZ”. Milanovićeva kandidatura za premijera će nam pokazati može li i SDP iznjedriti svoju formulu aktivnog domobranskog kompromisa koji se zasniva na ideološkom radu u njegovom predsjedničkom mandatu. Tu formulu obilježava dislokacija klasnog kompromisa u obliku približavanja urbanih srednjih klasa i “proletera hrvatstva” poput Hrvata iz BiH i dijela braniteljske populacije.
Inflacija notifikacija na WhatsAppu u petak popodne mogla je značiti samo da se dogodio nekakav društveni ili politički potres. Nakon što je parlamentarne izbore začinio odredivši srijedu kao dan njihova održavanja, predsjednik Zoran Milanović je u društvu čelnika SDP-a Peđe Grbina najavio i da će biti SDP-ov kandidat za premijera. Pored toga što je opteretio neočekivanim poslom drugu smjenu u medijskim redakcijama, Milanović je planove za vikend poremetio koalicijskim partnerima i političkim suparnicama. A profesori ustavnog prava i stručnjaci za ustavna pitanja preuzeli su društveni status koji su epidemiolozi uživali u ovo vrijeme prije četiri godine.
Ovaj tekst nastaje prije odluke Ustavnog suda o različitim dimenzijama ustavnosti Milanovićeva poteza i njihovim implikacijama, tako da se nećemo baviti tim aspektom priče. Nećemo ni ulaziti u neposredne špekulacije o učincima tog poteza na izborne rezultate, već samo ustanoviti da koaliciji predvođenoj SDP-om šanse definitivno i izrazito rastu. I pišemo bez obzira na to kako Ustavni sud definira Milanovićevu ulogu u kampanji s obzirom na to da je potvrdio da ne planira odstupiti s dužnosti predsjednika koju trenutno obnaša. Pažnju ćemo posvetiti širem ideološkom okviru u kojem se cijeli proces odvija i rasponima političkih mogućnosti koje taj okvir pruža. Milanovićev mandat, odluka o kandidiranju i recepcija na nominalnoj ljevici, kao i desnici, precizno ocrtavaju taj okvir.
Pasivni kompromis
S obzirom na ratnu i autoritarnu dimenziju političkog sustava kod nas u devedesetima, valja uzeti početak stoljeća kao ishodišnu točku suvremene hrvatske demokracije. Od pobjede koalicije SDP-a i HSLS-a zajedno s pridruženim koalicijskim partnerima 3. siječnja 2000. godine pa do danas kao jedini model stabilne vlasti pokazao se “europski HDZ”. SDP-ova vlast u tom periodu i ona kratka HDZ-ova dok mu je na čelu bio Karamarko bile su, pogotovo potonja, prilično nestabilne, što zbog unutarnjih trvenja što zbog političkih prijetnji. Ono što nazivamo “europskim HDZ-om”, personificiranim Ivom Sanaderom i Plenkovićem, predstavlja zapravo domobranski kompromis. A to je i definicija okvira spomenutog u prethodnom pasusu. Riječ je o kompromisu koji je ideološki stvaran, ali i o kompromisu koji funkcionira kao zamišljeni klasni kompromis koji ne govori klasnim jezikom. Stvaran je i s obzirom na ekonomsku podlogu koja ga je omogućavala: u Sanaderovo vrijeme to je činila hiperinflacija potrošačkih i stambenih kredita, a u Plenkovićevo europski novac i iseljavanje koje smanjilo nezaposlenost i povećalo doznake iz inozemstva.
Ideološku dimenziju kompromisa ne treba previše objašnjavati: HDZ može stabilnije znatno vladati ako ublaži ekstremno desnu retoriku i svoje desno krilo umiri “dvostrukim konotacijama” i javnim novcem. Pored toga što time donekle proširi vlastitu bazu, prvenstveno demobilizira one glasače i političke snage kojima je glavni motiv političkog djelovanja antinacionalizam. Kad se pak radi o klasnoj dimenziji domobranskog kompromisa sasvim je očito da ne počiva na definiranim socijalnim i ekonomskim klasama već na različitim kulturnim kapitalima i navikama. Plenković je zapravo ništa drugo doli pasivni kompromis između dijela desnih urbanih srednjih klasa i provincijsko-braniteljske populacije koja svoj politički cenzurirani klasni identitet gradi od autentičnog hrvatstva i mržnje prema urbanim srednjim klasama, njihovim sushijima, prajdovima, odvajanjima otpada i čudnim muzikama. Održavanje pasivnog kompromisa ovisi o nizu razloga, ali važno je naglasiti da domobranski kompromis predvođen HDZ-om može biti isključivo pasivnog karaktera.
Aktivni kompromis
Na drugoj pak strani, onoj SDP-ovoj, do sada nije bilo kapaciteta za domobranski kompromis. Oba dosadašnja mandata na vlasti SDP-a bila su obilježena opasnošću od nekog oblika političkog ili paravojnog puča. Za klasni kompromis nije bilo mjesta jer je SDP davno odustao od bilo kakve klasne politike, a nije imao, naravno, pristup spomenutom cenzuriranom klasnom identitetu. Na ideološkoj ravni su pristali ionako na sve osim retoričke rehabilitacije NDH, tako da ni tu nije bilo previše prostora. Ali, prostor za oblik domobranskog kompromisa otvorio se za vrijeme i zbog Milanovićeva predsjedničkog mandata. Ono što se uobičajeno naziva “Milanovićevim skretanjem desno” nije ništa drugo nego pokušaj aktivnog domobranskog kompromisa ili, kao što smo u detaljnijoj analizi tog skretanja prije dvije godine ustvrdili – spontane ideologije “druge republike”.
Milanović je predsjednički mandat na razini imidža inscenirao prilično precizno. Prepoznata nonšalancija je učinak te preciznosti i ograničenih ovlasti. On se pokušavao predstaviti i kao “dijete ulice” i kao ozbiljan intelektualac. Nije, naravno, ni jedno ni drugo. Apokrifnu klasnu biografiju pokušao je “ispisati” druženjem s bivšim generalima HVO-a što bi mu navodno trebalo dati street cred, a intelektualnu nadmoć bi gradio nasumičnim referencama i aluzijama kojima bi impresionirao preplašene novinare i ismijavao potkapacitirane hadezeovce. Također, pristao je igrati na desnu igru po kojoj u većinskom narodu ne postoji klasna podjela osim one kulturne, ali je ta podjela itekako rezervirana za druge društvene grupe: među Srbima postoji Pupovac i siromašne babe u Licu, a među ženama bogate glumice koje bez pokrića pričaju o diskriminaciji i “normalne” žene koje šute. Prema susjednim narodima nije zauzeo klasični šovinistički stav već orijentalistički, itekako prisutan na hrvatskoj liberalnoj ljevici, koji također sugerira jasne odnose “civilizacijske” nadmoći. A za nultu političku godinu implicitno je odabrao 1971. godinu kako bi sa sebe i SDP-a skinuo navodni komunistički teret.
Milanović je, dakle, netko tko pokušava izgraditi aktivni domobranski kompromis. I taj ga put vodi do niza paradoksa. Bio je, primjerice, dosta glasan oko položaja i izbornih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što se tiče izbornih prava, tu je uglavnom bio u pravu, ali to nije ključni učinak njegova angažmana po tom pitanju. On je tim angažmanom, paradoksalno, uspostavio navodni klasni most između hrvatskih urbanih elita i Hrvata u BiH koji u imaginarnoj strukturi hrvatstva predstavljaju proletere bez obzira na imovinski status. I ta struktura nije sasvim imaginarna: od devedesetih naovamo hrvatske su urbane srednje klase prema Hercegovcima pogotovo, a i prema ostalim provincijalcima, često iskazivale klasni prijezir. Milanović, dakle, politički profitira od dislocirane klasne politike u Hrvatskoj u kojoj je ekonomska dimenzija odavno potisnuta.
Biografski, Plenković i Milanović su djeca “crvene buržoazije”, od kojih je jedan u HDZ-u, a drugi u SDP-u. Sasvim slučajno, moglo je biti i obrnuto. I svaki ima svoju formulu domobranskog kompromisa. Plenković pasivnu, naslonjenu na “dedramatizaciju”, a Milanović aktivno, naslonjenu na dramatizaciju. Ovi će izbori pokazati može li se ta formula aktivnog domobranskog kompromisa pretvoriti u izbornu pobjedu. I ako se pretvori, hoće li moći relativno stabilno vladati.
