Fotografije s temom industrije dio su industrijskog naslijeđa. Svaki grad posjeduje svoju industrijsku baštinu koja je sastavni dio njegove povijesti i identiteta. Sviješću o čuvanju i zaštiti industrijskog naslijeđa štitimo ostatke industrijske kulture koja ima povijesnu, tehnološku, društvenu, arhitektonsku i znanstvenu vrijednost. Brojni radnici formirali su svoj identitet radom u pojedinim tvornicama i upravo su oni aktivni sudionici, makar se sada samo nalazili na fotografijama u muzeju, u podizanju svijesti o važnosti industrijske baštine i nekadašnjeg načina života.
Fotografija je zabilježeni trenutak, dio stvarnosti ili odslik stvarnosti kroz koji se mogu zabilježiti uspomene, događaji ili ljudi. Fotografija nam omogućava sjećanje na prošla vremena kao da i buduće generacije ovaj "dokument stvarnosti" mogu koristiti za istraživanje i učenje.
Svatko može biti autor svoje stvarnosti, većina ljudi pomoću fotoaparata može zaustaviti neki trenutak i kroz sjećanja ili emocije koje većina predmeta iz prošlosti sadržava u sebi, pa tako i fotografija, na taj način sačuvati uspomene za cijeli život.
Pomoću fotografije omogućeno nam je shvatiti odnose prošlosti i sadašnjosti, odnose čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Presudnu ulogu u tumačenju onoga što je zabilježeno na fotografiji predstavlja autor fotografije. Fotograf nešto prenosi, govori nam, stvara priču, svoj doživljaj stvarnosti, ("Ono što vidim je nevažno, ali način na koji to vidim zapravo je ono što je važno", T. Dabac).
Dok većina ljudi čuva fotografije za svoje privatne uspomene i albume, ponekad se istaknu pojedinci koji svojim talentom, senzibilnošću i izraženim umjetničkim izričajem postanu javni predstavnici ovog medija.
Jedan takav pojedinac koji je postao najznačajniji predstavnik umjetničke fotografije u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća bio je Tošo Dabac.
Od svojih profesionalnih početaka, Tošo Dabac usredotočio se na prepoznavanje i prikazivanje ljudskih emocija te je osjećajnost koja ga je obilježavala i kao osobu i kao umjetnika vidljiva na svim njegovim fotografijama. Svoj profesionalni rad započeo je 1930-ih godina serijom fotografija koje su bile posvećene slučajnim prolaznicima, ljudima koji se bore za svoju egzistenciju i čija se svakodnevica mogla iščitati na izrazima njihovih lica. Ulice grada postaju samo kulise za stanovnike, prolaznike, seljake, doseljenike, siromašne, potrebite, obespravljene, one koji traže-čekaju posao.
Portreti i sadržaji ove tematike poznati su u povijesti fotografije 20. stoljeća pod nazivom "social life" ili "socijalni život" jer su prikazivali tadašnju stvarnost koja je bila povezana s političkim i ne baš najboljim gospodarskim posljedicama između dva svjetska rata.
Koju god temu odabrao, radilo se o pejsažu, kulturnom spomeniku, ulici ili industrijskoj fotografiji, uvodeći u prizor čovjeka, fotografija dobiva svoje obilježje, odnosno prikazana emocija te psihičko i materijalno stanje će prevladati nad samim prizorom te će ove karakteristike obilježiti rad Toše Dabca.
Upravo ove karakteristike mogu se vidjeti na portretima radnika koje je ovaj umjetnik fotografirao nakon Drugog svjetskog rata, početkom 1950-ih godina, u tvornici "Đuro Đaković" u Slavonskom Brodu.
Ova tvornica je nakon Drugog svjetskog rata započela svoju obnovljenju i moderniziranu proizvodnju koja ju je dovela do toga da je postala jednom od najvećih i najuspješnijih tvornica na području tadašnje države.
Po završetku rata 1945. godine, krenulo se s obnovom grada, pa tako i obnovom tvornica koje su ponovno dovele do rastuće i uspješne proizvodnje pa tako i do procvata gospodarstva što je bilo presudno za život nove države.
Donošenje petogodišnjeg plana 1947. godine s ciljem obnove gospodarstva zemlje, dovelo je do unapređenja rada već postojećih tvornica kao i otvaranje novih. Te 1947. godine dotadašnja Tvornica vagona, strojeva i mostova dobila je naziv "Đuro Đaković", ime s kojim je postala poznata tijekom idućih desetljeća. Sve do danas zadržala je ovaj naziv.
S ciljem promidžbe obnovljene tvornice kao i uspješne industrijske proizvodnje tadašnje Ministarstvo teške industrije angažiralo je 1949. godine nekoliko fotografa, većinom članove Zagrebačke škole fotografije, koji su kroz svoj objektiv zabilježili prizore iz radničkih hala.
Na fotografijama nastalim u promidžbene svrhe tadašnje države utemeljene na socijalističkom poretku centralno mjesto dodijeljeno je radnicima jer je tadašnji politički i socijalistički ustroj razvijao svijest o važnosti običnog čovjeka. Upravo su radnici i njihov rad prezentirali uspješnost koja je dovela do rasta najvažnijih djelatnosti za razvoj države - industrije i gospodarstva.
Među fotografima koji su dolazili u Brod s ciljem fotografiranja tvornice bili su većinom članovi nekadašnje Zagrebačke škole fotografije - Marijan Szabo, Tošo Dabac, Vilko Zuber, Milan Pavić, Oto Hohnjec.
Većina ovih fotografa je na svojim prikazima zadržala svoj umjetnički izričaj te za njihove fotografije možemo reći da su više umjetničke nego promidžbene te im kao i dokumentima tadašnje stvarnosti pripada važno mjesto u povijesti hrvatske umjetničke fotografije.
Među fotografima koji su došli u Brod, istakao se Tošo Dabac čije se fotografije radnika tvornice "Đuro Đaković" izdvajaju od ostalih. U načinu prikazivanja zadržao je karakterističan umjetnički izričaj po kojemu je i dobio status najvećeg hrvatskog fotografa.
Dabac je tako većinu svojih motiva tvornice usmjerio na radnike, čiji portreti dominiraju u ovom djelu njegova opusa. Načinom snimanja i odabirom motiva, najčešće radnika dok radi za strojem, želio je prikazati odnose, suprostaviti veličine dominantnog stroja i naizgled krhke figure čovjeka. Strojevima koji su većinom bili napravljeni od metala upravljali su radnici koji su nositelji, odnosno najvažniji čimbenici tvornice.
Kao i na ranim prikazima slučajnih prolaznika pa tako i na prikazima radnika u tvornicama, zadržao je bitnu karakteristiku koja je obilježila njegov umjetnički rad a to su emocije koje daju obilježje njegovim motivima i prikazima.
Na većini fotografija dominiraju izrazi lica radnika koja odražavaju emotivne i psihološke karakteristike, njihov unutarnji svijet. Ovdje dolazi do izražaja talent fotografa koji kroz samo jedan pogled ili izraz lica prepoznaje emociju koju bilježi objektivom svog fotoaparata i koja daje određenje cijelom fotografskom prikazu. Na licima radnika možemo prepoznati sljedeće karakteristike: ozbiljnost, usmjerenost, trud, preciznost, ponos, samosvijest kao i težak rad koji se također odražava u svakome od njih.
Većina fotografija nastala je u crno-bijelom formatu. Na poleđini se nalazi signatura, odnosno štambilj Toše Dabca na kojem se nalazi i adresa njegovog ateljea koji se nalazio u Zagrebu, u Ilici. Tada, sredinom 20. stoljeća, ovaj fotograf kao i njegov atelje bili su centar umjetničke fotografije u Hrvatskoj.
Sve do danas Tošo Dabac je zadržao ovaj status i ostao uzor mnogim generacijama sadašnjih i budućih fotografa.
