Koliko je Dolenčić svojim intervjuom i ukupnim djelovanjem dolio kapi ulja na vatru nacionalne histerije, ne može se egzaktno utvrditi. Pretpostavljam da u trenutku kad je saznao za smrt članova obitelji Zec nije pretjerano razbijao glavu svojim izjavama i negativnim stereotipima koje su one promovirale o pripadnicima određene nacionalne skupine. Jer pred njim su tek bile režije Tuđmanovih mimohoda i sličnih priredbi u kojima je nacionalno krdo moglo unisono rikati.


(Malo)građanska obrazina, koju je hrvatsko glumište u poratnom vremenu navuklo na svoje nacionalističko lice iz devedesetih, pokušala je skriti onu prošlost u kojoj su hrvatski službenici Talije shvatili da je kvazipatriotizam garniran šovinističkom retorikom kurentna roba u Tuđmanovoj operetnoj državici. Redatelj Krešimir Dolenčić, kao i mnogi drugi, nije se libio da na takvom tržištu ponudi svoje domovinske agitprop usluge, vjerojatno ne opterećujući savjest sudbinom onih koje je Tuđmanov režim htio svesti na razuman postotak, a u čemu mu je svesrdno pomagala nacionalideološka propagandna mašinerija nad kojom je i Dolenčić zasukao svoje kazališne rukave. Od režiranja Tuđmanovih mimohoda i Šuškova pogreba, do aktualnog ravnanja Dubrovačkim ljetnim igrama i docenture na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Dolenčić je uvijek pokazivao nevjerojatan talent za političko dodvoravanje i amneziju u odnosu na vlastitu prošlost koja bi u novom političkom vremenu mogla biti smetnja. Najozbiljniji Dolenčićevi konkurenti u disciplini političkog poltronstva, Leo Katunarić i Ozren Prohić, nisu se tako dobro snašli u novom vremenu – njihova krimogena narav izgubila je političko sponzorstvo, pa su suđeni i nepravomoćno osuđeni zbog financijskih malverzacija u Zagrebačkom kazalištu mladih. Nota bene: Prohić je, kao i Dolenčić, još uvijek zaposlenik na zagrebačkoj ADU.


Nacionalna glupost, koju ovih dana gledamo i u formi međusobnih tužbi Srbije i Hrvatske za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, dovela je u srpsko-hrvatsku medijsku žižu i rečenog Krešimira Dolenčića. Jedan njegov davni intervju, iz vremena kada je Thompsonov povik “Za dom – spremni!” s nacionalne dalekovidnice uvjeravao pripadnike srpske manjine da im se u novoj državi neće ništa dogoditi, nakratko je uskomešao i hrvatsku kazališnu žabokrečinu, da bi je na kraju vratio u stanje nacionalne harmonije, prožete ideološkim ravnovjesjem i pune razumijevanja za verbalne ispade iz ranih devedesetih koji su stigmatizirali hrvatske građane srpske nacionalnosti.


Sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, institucije na kojoj je Dolenčić trenutno zaposlen, još uvijek nije stiglo nikakvo službeno priopćenje kojim bi se navedena ogradila od govora mržnje svog zaposlenika. Nisu se pojavila ni pojedinačna očitovanja Dolenčićevih kolega jer oni vjerojatno, kao i Jutarnji list, smatraju da su “takve zajapurene istupe 90-ih imali mnogi, ne samo Dolenčić, i tko zna kod koga bismo mogli pronaći slične incidente kad bismo pažljivo pregledavali medijske arhive ratnog razdoblja”. Šutljive kolege profesori bi, kao i velika većina hrvatskog glumišta, vjerojatno mirna srca potpisali i nastavak teksta u Jutarnjem koji advocira za amnestiranje Dolenčića od onoga što je govorio i radio u danima ponosa i slave: “Naši susjedi s dunavske strane morali bi, nažalost, biti svjesni činjenice – koju Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj itekako znaju – da su mnogi vrlo liberalni i tolerantni Hrvati u vrijeme najgorih ratnih užasa privatno o Srbima i vojnoj agresiji u afektu izgovarali nezamislivo besprizorne konstatacije”. Pošto pojam liberalnog i tolerantnog Hrvata nije u kontradikciji s izgovaranjem “nezamislivo besprizornih konstatacija” o Srbima, onda ne bi trebalo biti problema da se “nezamislivo besprizorne konstatacije” o Srbima, a da ne okrznu liberalnost i toleranciju Hrvata, ovdje ponove.


Dakle, riječima samog Dolenčića, a uz asistenciju Sanje Muzaferije: “Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto”. Ovaj sukus hrvatske tolerancije, koja će se dvadeset i kusur godina kasnije izvlačiti da svojim neciviliziranim, ratnohuškačkim izjavama nije sotonizirala cijeli narod, nego samo pojedine njegove pripadnike, u rečenom političkom kontekstu i atmosferi nacionalne histerije bio je jasan signal da “divlje stoke s istoka” ima i među nama i da joj ne treba dati šansu.


Dolenčićev intervju objavljen je 12. 11. 1991. Nepunih mjesec dana kasnije “divlja stoka s istoka” je pronađena u samom srcu Zagreba. Obitelj Zec ubijena je u noći sa 7. na 8. 12. 1991. Prethodno je dvanaestogodišnja Aleksandra od svojih školskih kolega trpjela uvrede da je “mala srpska kurva”, a njezin otac Mihajlo dobivao anonimna pisma s prijetnjom da se odseli ili će biti ubijen. Koliko je Dolenčić svojim intervjuom i ukupnim djelovanjem dolio kapi ulja na vatru nacionalne histerije, ne može se egzaktno utvrditi. Pretpostavljam da u trenutku kad je saznao za smrt članova obitelji Zec nije pretjerano razbijao glavu svojim izjavama i negativnim stereotipima koje su one promovirale o pripadnicima određene nacionalne skupine. Jer pred njim su tek bile režije Tuđmanovih mimohoda i sličnih priredbi u kojima je nacionalno krdo moglo unisono rikati.


Kad se izvlači na jezične finese, Dolenčić ne smije zaboraviti da značenje izgovorenog kreira kontekst u kojem je izrečeno. I njegov nekadašnji poslodavac, pokojni Franjo Tuđman je krajinske Srbe tijekom i nakon Oluje pozivao da ostanu i da im se ništa neće dogoditi: “Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava…” Njegove je riječi, nažalost, poslušalo i pet stanovnika zaseoka Grubori.


Izvor: tacno