Šišanje kose (i brade)

Više od dvadeset godina odlazim istom frizeru u kvartu skratiti kosu. Platim mu za obavljeni posao, i ostavim napojnicu, taj sitniš zhvale. Kada sam bio posljednji put, zaračunao mi je dva eura šišanje brade do kože mašinicom.

S jedne strane, frizer ima pravo naplatiti svoju uslugu. Nema tu svetih krava, ako brada raste kao korov, mašinica mora raditi. Moja ili njegova. S druge strane… dvadeset godina lojalnosti i napojnica, a nisam dobio "ma pusti, ti si naš"? Ni trunku geste koja kaže: "vrijedimo više od sitniša, imamo odnos"? To nije priča o dva eura. To je priča o pukotini koja se otvori između običaja i tržišta, o trenutku kad shvatiš da si ti mislio da imate nešto nepisano, a on samo bilježi minutažu. I sad više ne znaš jesi li kupac ili stari znanac. Frizerski savez je prekinut jednostranim uvođenjem tarife.

Što sad? Ako mi je to samo zasmetalo kao trzaj ponosa, mogu sve pregristi i zaboraviti. Ali, ako je pukla neka nevidljiva nit povjerenja, onda… možda je vrijeme da moja kosa (i brada) upozna novu mašinicu. Ima u tom činu simbolike: počinješ iznova. U svakom pogledu. Frizer koji ti nakon 20 godina naplatio nekoliko poteza mašinicom ilustrira komercijalnu bešćutnost i zaborav na odnos. Kad rutina odnosa postane prilika za ekstra zaradu, a ne za zahvalnost, gubiš povjerenje.

Drugo brašno, isti kruh

Kupujem kruh u svom naselju, u obližnjoj pekari, koji se zove „domaći“. Primjetnim da nema uvijek istu boju ni teksturu. Pitam trgovkinju o čemu se radi, a ona odgovori da se možda radi o drukčijem/drugom brašnu. Ono, mijenja se vrsta brašna, a ostaju isti naziv kruha i cijena.

To je školski primjer hrvatskog tržišnog nadrealizma: kupiš nešto što se zove „domaći“, a ne znaš ni odakle je, ni što je unutra, ni zašto je svaki dan drukčiji. I svejedno plaćaš istu cijenu, kao da ti netko prodaje ideju kruha, a ne kruh sam. To „možda drugo brašno“, to je vrhunski eufemizam za nema kontrole, nema dosljednosti, nema objašnjenja. Ne postoji proizvod u ozbiljnoj pekarskoj djelatnosti koji se može tako zdušno mijenjati iznutra, a da se izvana prodaje pod istim imenom i po istoj cijeni. To bi bilo kao da ti sutra u „domaćem mlijeku“ nađeš kokos, pa ti kažu: ma možda druga krava.

To znači da pekara nema standardiziranu recepturu (ili je namjerno krši?); da  se promjene u sirovini ne komuniciraju, jer potrošač ionako šuti (osim kad pitaš, kao ja); da je „domaći“ postalo prazna marketinška krinka, a ne garancija kvalitete. U pristojnijim sustavima proizvod se preimenuje ako se receptura promijeni. Ili se jasno navede: „ovaj tjedan od pira“, „ovaj put više ječma“, „slabiji u glutenu“. Ali to traži poštovanje prema kupcu i prema samom kruhu.

Ono što ti prodaju pod istim imenom i cijenom, a promijenili su mu sastav, to je prevara s namjerom (??), dresura kupaca na relativnost kvalitete. Ili kako bi se reklo: "Ni kruh više nije kruh, već socijalna improvizacija.“ Sve to pokazuje odsustvo standarda i poštovanja prema kupcu. Naoko isti proizvod zapravo je lutrija. A naziv „domaći“ postaje marketinški celofan preko industrijskog zrnja

Markice za noževe - za tebe

U kvartovskoj trgovini, nakon kupovine, blagajnica kupcima daje markice uz pomoć kojih se mogu nabaviti noževi na popust. Pitam blagajnicu mogu li ih dobiti, a ona odgovori da ne mogu, jer nisam ostvario račun u potrebnom iznosu. Nakon mene, ženi koja je kupila dvostruko manje nego ja, pokloni pet markica

To je klasičan slučaj kvartovske selektivne pravde, kad pravila vrijede samo za one koji ih ne znaju. Blagajnica, čuvarica lojalnosti i pravila iz internog priručnika koji očito ne vrijedi za sve, ponaša se kao seoski šerif: tko joj je simpatičan ili "njihov", dobije. Tko pita, taj je već sumnjiv. A tko se usudi usporediti, taj je problem.

Ona žena poslije mene vjerojatno je stara mušterija, poznaju se, možda su zajedno u župnom zboru, ili im djeca idu u istu školu. Ili jednostavno, nije pitala, nego je dobila. A ja sam se usudio propitati sistem. E, to se ne oprašta. Ja sam potencijalni potrošač s dostojanstvom, a ne samo broj računa – i to smeta.

To znači da pravila nisu transparentna, da sustav nagrađivanja nije automatiziran, nego prepušten ljudskom faktoru, a ljudski faktor – to je najnestabilnija valuta u Hrvatskoj, da se markice ne dijele prema računu, nego prema dojmu, navici, možda i frizuri tog dana. Inače, ako želiš istjerati pravdu, traži na uvid pravila promocije. Imaš pravo. Ako želiš mir, kupuj s poker faceom i gledaj koliko tko dobije. A ako želiš pravu simboliku, te noževe što ih dijele s popustom – već si ih osjetio. I to u leđa.

To je simptom klijentelizma u malome. Privid sustava, suština samovolje. Pravila su nepisana, a prednost imaju „njihovi“ - po kriteriju blagajničkog osmijeha.

Jezik i ne poštivanje njegovih pravila na portalima

Čitam naslov na vodećem lokalnom, vjestonosnom portalu: "Tvrđava Brod kao savršena kulisa glazbenoj čaroliji". Vidim da bi pravilniji i stilistički jasniji bio naslov „Tvrđava Brod kao savršena kulisa za glazbenu čaroliju.“ Prosurfam po stručnim web stranicama, konzultiram se sa živim znalcima u smislu skupljanja dokaza. Glagol “biti” traži jasno vezivanje kulise uz nešto, a prijedlog “za” jasno pokazuje svrhu ili namjenu (kulisa za nešto).  U prvoj varijanti - “kulisa glazbenoj čaroliji” - imamo dativ bez glagola, što zvuči kao da nešto nedostaje (kao kulisa čemu? zašto? kome?). Sve skupa sitnica je da ne može biti sitnija, ali ima tako neprobavljivih primjera, koji potiču na osvrt.

Pitam (se) zašto su gramatika i pravopis na portalima važni? Zato što kad pravopis padne, pada i povjerenje. A u medijima, povjerenje je valuta. Na portalima se informacije prodaju kao istina, stav, analiza, ekskluziva. Ako u rečenici fali zarez, padež ide mimo zakona, ili se piše smo se vidjeli jućer – čitatelj ne misli “eh, tipfeler”, nego: "Ako ne znaju gdje ide č i ć, kako da im vjerujem što pišu o inflaciji, ratu, cjepivima ili izborima?". Jezik nije samo sredstvo - on je signal pouzdanosti. Kao kad dođeš u restoran, a konobar ti posluži juhu u masnom tanjuru. Možda je juha dobra, ali ti više ne vjeruješ kuhinji. Tako je i s tekstom, ako ne znaš razliku između “nego” i “ne go”, ili pišeš “niti jedan” kao “niti jedan” svaki put, tekst smrdi. Bez obzira na sadržaj.

A to više nije samo estetski problem. To znači da nema urednika, nema lektora, nema kontrole, nema ni odgovornosti. Takvi portali postaju tlo za manipulaciju, klikbejt i neprofesionalizam. Pravopis je kao prometna signalizacija. Kad nje nema, ulica postaje divlji zapad. Kad novinar piše tekst, on u javnost iznosi tuđe vrijeme. Čitatelj daje pažnju, klik, povjerenje. Ako mu uzvratiš nemarom i jezičnim drljanjem, poručuješ:  “Nisi mi toliko važan da ti pišem čitko i jasno.” Na portalima pravopis nije snobizam. To je etika pisanja, znak profesionalizma i granica između vijesti i smeća. I zato je važan, jer ako već živimo u kaosu, makar da rečenična struktura ima glavu i rep. To je kulturno-informacijski ponor, gdje su tekstovi ponekad nepismeni, neuredni, neprovjereni, i svejedno služe kao izvor "informacija". To pokazuje koliko je sama riječ devalvirala, kako je jezik postao sekundaran u komunikaciji, a površnost  institucionalizirana.

****

Četiriri primjera koja sam naveo: frizer s dodatnom naplatom, kruh s različitim sastavom pod istim imenom, markice za noževe koje se dijele po volji, a ne po pravilima, portali koji prodaju istinu uz pomoć kršenja jezičnih pravila, zajedno tvore jasnu ilustraciju sustavne erozije povjerenja u svakodnevne, društvene i mikroekonomske odnose. Točnije rečeno, oni su ilustracija normalizirane netransparentnosti. Naime u sva četiri slučaja informacija je zadržana, prikrivena ili iskrivljena. Ne znaš što plaćaš (frizer), što jedeš (kruh), ni po kojim pravilima nešto dobivaš (markice) ni kako treba pisati i govoriti. Kad osobne simpatije, navike ili „naši ljudi“ postaju važniji od jednakih pravila za sve, tada ne postoji sustav, nego samo gluma sustava. To vodi u proizvoljnost i osjećaj nemoći, jer te netko mjeri po vlastitoj procjeni, ne po pravilima igre.

Svi znamo da „nije kraj svijeta“ zbog dva eura, zbog tko zna kakvog kruha, zbog nepravde s markicama, zbog kršenja standarnih jezičnih varijanti. Ali kad se te sitne nepravde stalno ponavljaju, one postaje norma. Tako se građanin pretvara u potrošača bez prava, a kupac u šutljivog taoca, čitatelj u idiota. To je portret društva u kojem sustav postoji samo na papiru, a stvarni život se odvija u zoni dogovora, osobnih odnosa i tihe pretrpljenosti. Sve izgleda kao kapitalizam, ali ima DNK feudalizma. Ne znaš tko ti je gospodar dana - frizer, pekar, blagajnica ili urednica portala, neslužbenog glasila grada, koji nema lektora, a šopan je novcima poreznih obveznika. I svaki može odlučiti kako mu se hoće. I dobijemo nešto što je više od pojedinačnih frustracija, to je freska svakodnevnog propadanja standarda. U svemu ovome, ljudi djeluju, pišu, prodaju, šišaju, informiraju, ali bez odgovornosti i bez unutarnje logike osim koristi i inercije. Ponašanja nisu motivirana etikom, pravilima ni znanjem, nego navikom, improvizacijom i socijalnim refleksima. Sve prolazi, jer je sve sniženo, i cijene, i kriteriji, i očekivanja. Ruku na srce, odstupanje od standarada naplaćivanja u ovom slučaju, samo za frizera bi bio standard nužne ljudskosti u mikrokapitalizmu.

Ono što sam susreo nisu slučajnosti, nego kultura urušene ozbiljnosti. Ne zna se što je standard, jer više nitko ne očekuje standard. Ne zna se što je profesionalnost, jer ona više nije uvjet da se nešto radi. Ne zna se što je poštenje, jer svi "samo preživljavaju". To je tranzicijski mentalitet bez kraja, gdje sve što bi trebalo biti javno, pošteno, točno i jasno, postaje privatno, mutno, proizvoljno i loše napisano. I kako kaže ona narodna, prepravljena za naše doba: „Ni kruha, ni pravila, ni rečenice s točkom.“

TOČKA.

______________________