Frljić - intendant, a ne govno

"Hvala Bogu da se netko iz kazališta sjetio reagirati", rekla je Mani Gotovac, komentirajući postavljanje fotografije Bojana Glavaševića na pročelje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivan plemeniti Zajc u Rijeci. I tako je intendant riječkog teatra, Oliver Frljić, dobio potporu struke za performans kojim je prokomentirao višetjedni puzajući pokušaj puča u Savskoj 66 i jednu od prvih meta izmanipuliranih invalida rata, uvjerenih da im, uz socijalne, pripadaju i političke privilegije.

Naravno, Frljić je dobio potporu struke ukoliko pod tim pojmom podrazumijevamo – Mani Gotovac.

Ostatak te famozne struke ili glasno šuti ili još glasnije govori gluposti. "Molim vas, ne spominjite me u vezi s Frljićem; ne želim komentirati i praviti mu mukte reklamu; njemu je do toga da izazove skandal, ne želim mu pomagati; možemo razgovarati o predstavama ako ih napravi, a ne o plakatima", piše Slobodna Dalmacija, sublimirajući izgovore glumaca, dramaturga i redatelja, koji su odbili komentirati postavljanje fotografije pomoćnika ministra branitelja i ono što na njoj piše: "Ja ne mrzim. Heroj a ne zločinac".

Problem je, eto, to što posao intendanta nije da pravi performanse i što teatri nisu mjesta političkih, već scenskih djelatnosti. Tako kaže struka, ona u koju ne spadaju ni Mani Gotovac, ni Oliver Frljić. I nisu sami, treba priznati, ali ni gužva nije neka.

Famozna struka, ona većinska, želi teatar bez politike, zgraža se bilo kakvog društvenog angažmana i uvijek ima stav o bitnim pitanjima. S druge strane je, kažu, profesionalni provokator u kreativnoj krizi, samoreklamer i... i još nešto, nije bitno što.

Nije da tu nema istine: struka zbilja ima jasan stav, oštro se protivi utjecaju politike na teatar, ne libi se reći što misli, samo pod dva uvjeta - ako nema nikakvih posljedica ili ako ih je ta odvratna politika sa svojim jednako odvratnim akterima izigrala i već dogovorenu poziciju povjerila nekome drugom, još spremnijem na vazelinski odnos prema prvom centru moći i stožeru za kadrovske križaljke u oblasti scenskih umjetnosti.

Zato je lako, a može biti i korisno – promijeni li se vlast, Frljić će biti indendant sve do printanja rješenja o njegovom razrješenju – oštriti neku stvar na redatelju i intendantu koji se, o smrtnog li grijeha, nije razdužio od mišljenja prema kojem između etike i estetike stoji znak jednakosti, a ako već nekada nešto treba stradati, onda je bolje da to bude estetika.

Postavljanje fotografije Bojana Glavaševića ne predstavlja neko čudo neviđeno, niti u tom činu ima velike umjetničke vrijednosti, ali ona u ovom slučaju i ovom trenutku nije uopće bitna. Važno je legitimiranje, oglašavanje pripadnosti onoj strani nasuprot koje je vojna hunta u nastanku i njeni planovi, prema kojima više neće biti sporno igrati komad po tekstu Ante Tomića i Ivice Ivaniševića na dan pada Vukovara, jer se komadi o zauzimanju srpskih stanova u Splitu početkom devedesetih, neće igrati nikako.

Koliko je licemjerja, ma čistog šupakluka, u kritiziranju Frljića zbog Glavaševića, ne govori samo ono što je o njemu rečeno sada, već u jednakoj, pa i većoj mjeri, ono o čemu „struka“ inače šuti. A šuti, recimo, o Dubrovačkim ljetnim igrama, iako povoda za reakciju ima za izvoz. Tamo je glumac Dražen Šivak, na premijeri Dantonove smrti (režija: Oliver Frljić) pitao sa scene gradonačelnika Andru Vlahušića je li platio kartu, a on mu odgovorio da nije, ali da jeste - misleći, naravno, na proračunska sredstva - platio predstavu! U Dubrovniku su, zatim, jednostavno i lako, rutinski, cenzurirali Bobu Jelčića i od tamo, iz Dubrovnika, nekakav dogradonačelničić, otpisujući Krešimiru Dolenčiću, najavljuje pretvaranje Dubrovačkih ljetnih igara u zabavu za turiste, u dio šarolike ponude - zajedno sa ribom sa gradela, suvenirima... – zarad povećanja vanpansionske potrošnje.

Primjera kokošjeg sljepila takozvane kazališne struke ima puno, jako puno, a svaki govori navlas isto: da je hrvatski teatar močvara premrežena, često i prizemnim, interesima. Za rat je, drugačije kazano, potrebno jedno, ali za pacifiziranje umjetnosti i, posljedično, njeno obesmišljavanje - dvoje, odnosno dvije strane. Oni kojima trebaju dosadna kazališta i oni koji će zbog plaće i(li) funkcije takva praviti, pojeftinjujući sadržaj do kraja.

Ne bukvalno, naravno, već suštinski: u tom okviru je cijena predstave, ma kolika bila, manje bitna od toga da predstava ne govori o nečemu što sa zbiljom ima bilo kakvu vezu. Pronađeno u prijevodu: ništa nije skupo, sve dok je benigno, po mogućnosti i, kako reče onaj mučenik iz Dubrovnika, "opuštajuće i komično".

Ništa politici ne odgovara kao teatar bez politike i u društvu poput ovoga ničega besmislenijeg nema od apolitične umjetnosti. Nisu Oliver Frljić i rijetki, njemu slični, jedini koji to znaju. Sasvim suprotno, istu stvar na isti način razumiju i oni s druge strane barikade, samo su ili kupljeni ili će biti na rasprodaji ili su, što bi bilo najmanje zlo, tek ono što nije ženski spolni organ, već karakterna osobina.

E, zbog toga je nevažno što struka, neka struka, misli o fotografiji Bojana Glavaševića na pročelju zgrade riječkog teatra. Važno je ono što ona predstavlja i što poručuje. Kome ta poruka nije jasna ili neće da mu bude jasno, njemu pomoći nema. Baš kao što pomoć “struke“ još jednom ne treba Oliveru Frljiću.