Dobitnici nagrade Nada Dimić, svojevrsne alternativne nagrade Grad Zagreba, za 2018. godinu su novinarka Sanja Despot i kazališni redatelj Oliver Frljić. Nagrada je dodijeljena u četvrtak, u devastiranom ambijentu na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, pred pedesetak okupljenih.
Glavna urednica portala Faktograf.hr i suradnica Forum.tm-a Sanja Despot, dobila je priznanje za seriju tekstova, njih petnaestak, o Istanbulskoj konvenciji, a Oliver Frljić – koji uličnu kocku s kaldrme tek treba preuzeti, s obzirom da zbog obaveza nije bio u Zagrebu - za predstavu „Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella, u satiričkom kazalištu Kerempuh.
Običaj ustanovljen prošle godine nastavljen je i ove, pa su dobitnici novčani dio nagrade, pet tisuća kuna, proslijedili drugim organizacijama: Sanja Depot Ženskoj mreži Hrvatske, a Oliver Frljić Mreži antifašistkinja Zagreba.
Sanja Despot izrazila je zahvalnost na dodijeljenoj nagradi, posebno zbog imena koje nosi. Istaknula je važnost činjenice da su mediji i dalje prepoznati kao polje koje zaslužuje da se na njega obrati pažnja i da u medijima još uvijek ima ozbiljnih oaza u okviru kojih se može ozbiljno raditi. „Na žalost, veliki broj tih oaza nalazi se u neprofitnom sektoru koji su na izdisaju ili rade s velikom mukom“, rekla je Sanja Despot.
Frljić je poručio da mu je drago što je ovogodišnji dobitnik nagrade koja nosi ime hrabre žene, koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata borila protiv ustaštva i drago mi je ako me je netko prepoznao kao nastavak te borbe. „Nažalost, u Hrvatskoj i danas imamo rehabilitaciju te ideologije i svaki doprinos borbi protiv toga vidim kao nešto iznimno vrijedno. Drago mi je da nagrada izgleda ovako kako izgleda, jer sljedeći puta kada mi budu obijali stan, imat ću nešto pri ruci – čvrsto i sigurno“.
Vesna Kesić, novinarka i aktivistkinja, podsjetila je da je nagrada osnovana 8. svibnja prošle godine kao protestni čin protiv aktualnog gradonačelnika Milana Bandića koji je nekad cijenjenu Nagradu Grada Zagreba kompromitirao i instrumentalizirao za vlastitu političku promociju i najgori politički konformizam. „Čuveni Miki najprije je Nagradu Grada, posvećenu Danu oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 1945. - dan prije zvaničnog datuma oslobođenja Evrope i bezuvjetne predaje sila osovine - premjestio na do tada nevažan datum 31. svibnja, i posvetio Majci Božjoj od Kamenitih vrata, do tada neprimjetljivoj svetici, ako je uopće postojala u memoriji grada. Tako je gradonačelnik počeo izmišljati tradiciju, rekao bi britanski povjesničar Eric Hobsbawn. A da bi se izmišljalo nove tradicije treba gurnuti u zaborav neke već postojeće. I tako je nekad nepokoreni grad ostao bez svog autentičnog dana oslobođenja, a hrvatski narodni heroji i heroine iz NOB-a zamijenjeni su Majkom Božjom koja obitava u spilji Kamenitih vrata“, kazala je Vesna Kesić, naglasivši da je zadnji okidač bilo ime lanjskog dobitnika Jakova Sedlara za njegov filmski i povijesni falsifikat, o Jasenovcu kojeg su problematizirali svi relevantni povjesničari, pa čak i oni desne orijentacije.
„Film, naime, uz sve povijesno nedokazane i neprovjerene činjenice, (npr. da je logor Jasenovac bio u funkciji i nakon oslobođenja, 1945. i služio kao "komunistički logor"), Sedlar se je poslužio i jednim prozirnim falsifikatom koji je mogao raskrinkati svaki vještiji klinac koji se na svom kompjuteru igra s aplikacijama za grafički dizajn. U filmu se pokazuje navodni dokument naslovne stranice Vjesnika iz 1945. godine, na čijoj naslovnici piše da su leševi iz Jasenovca (uzvodno) doplivali do Zagreba. To je valjda trebao biti neporecivi dokaz imbecilnosti tadašnje vlasti i njihovih medijskih slugu, iako je svako iole informiran znao da se radi o izmišljotini.
Bio je to onaj trenutak u kojem se voda prelijeva preko ruba čaše. Ne samo da smo dobili politički tendenciozan i povijesno netočan film. Dobili smo i fotošopirane činjenice, mnogo prije Trumpovih alternativnih činjenica. Sve to s namjerom da se relativiziraju strahote logora smrti, umanji broj žrtava, omalovaži sjećanje na njih, povrijedi njihove potomke i revidira dio slavne povijesti Grada i Republike. Time je gradonačelnik izazvao gnušanje velikog dijela građana Zagreba i čitave Hrvatske, a potom i svijeta. Zato smo odlučili osnovati alternativnu nagradu. Posvetili smo je Nadi Dimić, hrabroj i prkosnoj mladoj djevojci koju su fašisti okrutno mučili i ubili, bez da im je odala ijedan podatak ili ime pripadnica i pripadnika antifašističkog otpora i radniče borbe. Nazvali smo je i "drugačijom nagradom za drugačiji Zagreb", istaknula je Vesna Kesić.
Nagradu je osnovao i dodjeljuje Fond za druge/Fund for Others, kojeg su utemeljili kustosko-plesačko-koreografsko-performersko-aktivistički par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković s ciljem poticanja umjetničkih i aktivističkih projekata i dodatne edukacije pojedinaca/pojedinki i kolektiva čiji rad i ideje osnažuju i inspiriraju zajednicu u kojoj žive. Uz njih dvojicu, u grupu koja je 2017. godine pokrenula "Nadu Dimić" bili su kulturne radnice i aktivisti/ce Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić.
Kako je osnivač nagrade Fond za druge, u nju su, ističu organizatori, ugrađene i vrijednosti na kojima se Fond temelji: poticanje solidarnosti i prijateljstva među umjetnicima, kulturnim djelatnicima, aktivistima i građanima i građankama. U žiriju za "Nadu Dimić, 2018" bili su prošlogodišnja dobitnica i dobitnik, Sanja Iveković i Igor Grubić, Miroslav Sikavica kojemu je novčani dio nagrade 2017. proslijedila Sanja Iveković, Kruno Lokotar kao predstavnik šibenskog festivala Fališ, kojem je financijsku potporu za opstanak dao Igor Grubić i Vesna Kesić ispred Fonda za druge i inicijalne grupe nagrade.
Nagrada se sastoji od "ulične kocke" (kaldrme), simbola pučke pobune i protesta s ugraviranim imenima dobitnika/dobitnice i od novčanih sredstava koja ove godine iznose 5000 kuna. Sredstva se prikupljaju iz dobrotvornih priloga i donacija. Nagrada Nada Dimić uručuje se istoga dana kada i službena, sada očito "Bandićeva nagrada", čime njen alternativni i protestni karakter ostaju jasno naglašeni. Zagrebu i Republici potrebni su drugačija kultura, drugačija umjetnosti i drugačije nagrade. "Nada Dimić" jedan je od znakova početaka takve preobrazbe.
Sanja Despot: Zašto ću novčanu nagradu proslijediti Ženskoj mreži Hrvatske
„Ne želimo biti hodajuće maternice“, poručile su sluškinje koje su se u prosincu prošle godine spustile s ekrana na ulice zagrebačkog Gornjeg grada tijekom zadnjeg dana saborske sjednice prije praznika, kako bi upozorile na neispunjeno obećanje premijera Plenkovića da će do kraja 2017. Hrvatska ratificirati Istanbulsku konvenciju.
Usprkos hladnoći i kiši, u veljači su okupirale Cvjetni trg i tražile isto. Prosvjedom „Sluškinje ustaju za ratifikaciju Istanbulske konvencije“ 10. veljače obilježen je globalni događaj „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama“.
Hrabro su se poredale na prosvjedu protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u ožujku u Zagrebu gdje ih je samo policija štitila od nasilja onih koji se predstavljaju kao pravi reprezenti hrvatskog naroda. S tog prosvjeda inicijative koja se zove „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ najsnažnija je ostala slika umirovljenog hrvatskog generala koji se nasilno nadvisuje i prijeti aktivistici jer je pokušala razviti transparent na kojem se traži previše - rodna ravnopravnost.
Sluškinje su i prije nekoliko dana izašle na ulice kako bi upozorile da sama ratifikacija dokumenta nije dovoljna. Samo u zadnjih mjesec dana tri žene ubijene su rukom njihovih supruga i partnera.
Sjedile su na tramvajskoj pruzi u Ilici kako bi usporile „hodače“, a njihovoj izvještačenoj ružičastoj radosti suprotstavile crninu i vijenac s vrpcom koja upozorava kako zbog posljedica ilegalnih pobačaja godišnje u svijetu umire 47 tisuća žena. Puštale su lampione u more u Splitu u spomen na sve žene žrtve nasilja i ubijene, ukazivale na probleme radnica, ali i potrebu priznanja ratnih zločina i oprosta. Međutim, ono što je naročito obilježilo godinu iza nas bile su upravo nijeme povorke žena u zagasito crvenim uniformama s bijelim kapama koje im zaklanjaju lice. Ne zato što su izgledale efektno, već zato što je vrlo, vrlo lako zamislivo da će distopija Margaret Atwood postati naša stvarnost, ako joj se na vrijeme ne odupremo.
Veći dio novčane nagrade koju dobivam uz „Nadu Dimić“ stoga dodjeljujem Ženskoj mreži Hrvatske, uz veliko priznanje svim ženskim inicijativama i aktivisticama koje su svoju hrabrost, maštu i sredstva uložile u ove akcije, bolno svjesna da će im ubuduće trebati za slične performanse.
Oliver Frljić: Zašto ću nagradu proslijediti Mreži antifašistkinja Zagreba
Recentna fašizacija Hrvatske rijetko je u javnom prostoru pronalazila one koji su se usuđivale nazvati je njezinim pravim imenom. Još su bili rjeđi oni koji su razumjeli da iza ideološke halabuke te fašizacije stoje ekonomski interesi. Rečeno Brechtovim riječima: "Fašizam je povijesna faza u koju je stupio kapitalizam, dakle utoliko nova a ujedno i stara pojava."
Fašizam NDH, sa svojom manufakturom smrti u koncentracionim logorima, drugačiji je od današnjeg fašizma u kojem Željka Markić u ime obitelji demokratskim putem oduzima prava homoseksualcima, ženama i nacionalnim manjinama. Tko je sljedeći na redu u tom događanju naroda.hr, tek ćemo vidjeti.
Uz svo fizičko, simboličko i medijsko nasilje koje proizvodi, hrvatski fašizam u suštini ostaje kukavica. On se nikada ne deklarira svojim pravim imenom. On će svoju ustašku kapu brzo sakriti iza ministarske fotelje, a ustaški pozdrav pokušati prodati pod opernu ariju.
Zbog hrabrosti da imenuju fašizam u današnjoj Hrvatskoj, ali i hrvatski fašizam - novčani iznos ove nagrade predajem u ruke Mreže mladih antifašistkinja Zagreba. Njih vidim kao nastavljače i nastavljačice one borbe koju je vodila Nada Dimić, žena po kojoj ova nagrada nosi ime. Mreža antifašistkinja Zagreba služi i kao podsjetnik da se antifašizam nikada ne može strpati u uske nacionalne okvire. Oni su dovoljno široki jedino za njegovog antipoda
