Prva epizoda odlične (reprizne) serije ‘Ptice nebeske’ emitirana je na HRT-u 13. prosinca, a druga 14. siječnja! To znači da se onima koji sastavljaju programsku shemu fućka i za navike gledatelja, i za autore serije, i za pisca koji je napisao scenarij, a to je Ivo Brešan, koji je između prve i druge epizode dospio umrijeti, laka mu bila crna zemlja
Branko Nađvinski napokon je prekinuo koncept post/novogodišnjeg programa HTV-a kao kombinacije propovjedaonice i hidrometeorološkog zavoda, pa priznao da na svijetu ima i drugih zanimljivih stvari osim boga i mećave, na primjer američka vanjska politika. ‘Obama je ublažio posljedice teške ekonomske krize, ali je došlo do povećanja razlike između bogatih i siromašnih. Bilo je tu uspjeha, ali i neuspjeha. Istinski veliki predsjednici ostavljaju naslijeđe koje je kadrovsko, a ovdje se dogodio lom’, rekao je Dražen Lalić. ‘Rezultat je pobjeda Donalda Trumpa’, dodao je.
Anđelko dr. Milardović bio je kritičniji. ’Što se tiče vanjske politike, Obama je dobio Nobela za mir, što je paradoksalno jer se radi o čelniku države koja ratuje već 231 godinu. Negativna dimenzija njegova mandata je priča o Guantanamu i dekonstrukcija država istočnog Mediterana…’
E, ovo zadnje za nas je ključno. Amerika je ušla u avanturu razbijanja Sirije, odnosno rušenja Asada, nesvjesna posljedica mogućeg neuspjeha. Iz Sirije je trebalo izbaciti Ruse i dovesti neku vlast koja će biti prihvatljiva američkim saveznicima kako bi se, između ostalog, osigurala sigurna trasa za katarski plin prema Europi. No plan nije uspio, a prema Europi su umjesto katarskog plina krenuli milijuni sirijskih izbjeglica, koji su doveli do Brexita te silovitog pomaka Njemačke i Francuske udesno. Rušenje Asada moglo bi dakle dovesti do rušenja Europe, ključnog projekta američke politike nakon Drugog svjetskog rata. Dođe li do toga, Obama će biti rodonačelnik dalekosežne političke tragedije. Takvu fatalnu grešku nije napravio nijedan američki predsjednik. Već je Trumpov protekcionizam znak poraza liberalne ideje, globalizacije i svjetskog tržišta. Smrt TTIP-a je kraj kraja povijesti. Trump sada, kako se čini, nasrće na Kinu, koja prestiže Ameriku na gospodarskom planu, što je vijest koja ledi krv u žilama. Planet je ponovno, govoreći nogometnim jezikom, postao ‘kup nacija’. Rusko uskraćivanje podrške Marine Le Pen i simpatije za umjerenog Francoisa Fillona, koji ipak ima šanse – on je protiv sankcija Rusiji, ali nije protiv EU-a, poput Le Pen – jedina su dobra vijest za Europu, čini se, ali sačekajmo…
Urednici Trećeg programa ne poštuju vlastitu publiku ni kolikoj je crno pod noktom. Hajde, ako još možemo razumjeti da se na Prvom programu termini stalnih emisija mijenjaju zbog božićnih i novogodišnjih praznika, misa, mladih misa, krštenja, proštenja, krizmi, firmi, konklava, koncila i ostalih važnih događaja, kako objasniti to da se mijenjaju termini serija na Trećem? Prva epizoda odlične (reprizne) serije ‘Ptice nebeske’ emitirana je 13. prosinca, a druga 14. siječnja – s mjesec dana razlike! Pa majku mu staru, unerednici! To znači da se onima koji sastavljaju programsku shemu fućka i za navike gledatelja, i za autore serije, i za pisca koji je napisao scenarij, a to je pokojni Ivo Brešan, koji je između prve i druge epizode dospio umrijeti, laka mu bila crna zemlja.
Brešan je od svih naših dramskih pisaca bio možda najbolji poznavatelj ovdašnjih ljudi, mentaliteta i karaktera, označenih u uzrečicama ‘znam ja nas – jebo ti nas’, ‘ja tebi vojvodo, ti meni serdare’, ‘imal’ mene tute’ i tako dalje i tomu slično, pa njegove uratke treba prikazivati uvijek i stalno, jer to smo mi, znam ja nas – jebo ti nas. U drugoj epizodi ‘Ptica nebeskih’ prevaranti Grof i Motka glume lažnog invalida i franjevca koji ga ‘čudom’ spasi, pa time opsjeni svjetinu koja masovno počne uplaćivati za knjigu svetog Franje. Grof i Motka (koji autora kritike neodoljivo podsjećaju na Božu i Grmoju) žele, međutim, više: njihov je cilj zlatna samostanska relikvija, ali u samostanu najprije nalijeću na novog razbojnika, većeg kalibra, zloglasnog Barača (briljantni Fabijan Šovagović), no na kraju se i sam gvardijan pokaže opakim realistom koji, kako sam kaže, ne vjeruje u pretkazanja, navještenja i slične trice. Uplašen da će im Barač oteti sve, Motka zacvili kako će izgubiti sve dotad ukradeno: ‘Toliki trud, toliki udruženi rad, ti vrapca.’
‘Udruženi rad’ bio je – podsjetimo zaboravne, naučimo mlađe – sinonim za socijalističku privredu. Sve je to dakle lopovska predstava s vjerujućim, naivnim, zaluđenim pukom, kako onda tako i dan-danas, taj je zaluđeni i vjerujući puk meta ovakvih prevaranata i bit će dok god se od njega ima što ukrasti, od Ine do HEP-a.
Ima na Trećem i dobrih stvari, omakne se. Film Miloša Formana ‘Crni Petar’ (1964.) jedna je od njih. Uz ‘Ljubavi jedne plavuše’ i ‘Gori, moja gospođice’, ‘Crni Petar’ jedan je od najboljih domovinskih filmova ovog velikog autora – koji je, kako smo saznali iz solidnih, ali ne i vrhunskih ‘Posebnih dodataka’ – smatrao da filmove treba snimati iz zabave. ‘Crni Petar’ je, to je danas prilično jasno, ne samo vrhunsko ostvarenje češkog zlatnog doba, već je, na neki način, rodno mjesto cijelog jednog intimističkog smjera u jugoslavenskoj kinematografiji, čiji su ključni ljudi odgojeni u Pragu. U ‘Crnom Petru’ vidimo sve bitne elemente kasnije poetike prvog velikog filma Emira Kusturice ‘Sjećaš li se Dolly Bell’ i drugog, ‘Oca na službenom putu’, ali tom filmu očito puno duguje i kultna serija Srđana Karanovića i Rajka Grlića ‘Grlom u jagode’, pa onda, nastavno na to, i cijeli niz sentimentalnih filmova o odrastanju, od Snježane Tribuson do Dejana Aćimovića. Forman zaslužuje ciklus, idealno, ponedjeljkom u 20 sati navečer, u terminu gdje je dosad išao Alain Delon, osim ako urednici za koji tjedan ne nastave i njegov ciklus, što nas nakon Brešana ne bi smjelo iznenaditi.
Dok na Prvom traje misa, na N1 ide tiha misa. Nataša Božić ugostila je Orhideju Gauru Hodak iz ‘Nacionala’ i kolegicu Anku Bilić Keserović s N1, koja je dala konstruktivnu kritiku predsjedničine novogodišnje ekskurzije u Ameriku, koju razni antisuverenistički raspoloženi elementi ne prepoznaju kao državničku turneju, tihu, niskoprofilnu diplomaciju i slično. Govoreći o Kolindinom nastupu u emisiji ‘Iza (željezne) zavjese’, Bilić Keserović je rekla kako joj se čini da je ‘predsjednica odabrala jedan medij, javnu televiziju i jednog novinara koji joj se sklon’. Bila je to kontrolirana situacija i kritička pitanja uopće nisu postavljena. Priopćenje iz Ureda predsjednice sadržavalo je samo jednu rečenicu, da ona odlazi u SAD. Kako? Zašto? S kime? Koja je svrha? Zbog toga se priča počela i valjati, pa je tijekom putovanja iz SAD-a morala objašnjavati, a ta objašnjenja, ali i mjesto – pred ogradom Bijele kuće – izazvali su salve kritika. Predsjednica je onda čekala dva dana da nastupi na TV-u. Rekla je da je riječ o službenom putovanju, da je htjela pozicionirati Hrvatsku pred novom američkom administracijom, ali je rekla da Trumpa uopće ova regija ne zanima. ‘Pa što je radila onda tamo?’ pita se Anka Bilić Keserović. Vrag zna, možda je lovila pokemone, no stručnjaci za međunarodnu politiku kažu ovako: Međunarodne posjete ne mogu biti unilateralne. Ne možeš se sam pozvati i doći. U protokolu mora postojati poziv zemlje-domaćina. Specifičnost SAD-a je u tome što strani državnici dolaze i zbog zasjedanja UN-a ili razgovora u UN-u, ali to kod KGK očigledno nije bio slučaj. Poziv može biti i nižeg reda (recimo, poziv na inauguraciju, koji ne predviđa nužno i službene susrete s predstavnicima domaćina, ali se, naravno, smatra službenim i važnim). To mogu biti, recimo, i međunarodne konferencije, zasjedanja UN-a i slično, ali se onda uvijek kaže kako se taj-i-taj sreo s tim-i-tim ‘na marginama konferencije’ i slično. Da je, recimo, neko američko sveučilište pozvalo KGK da održi predavanje ili da ju je Atlantic Council pozvao na radni ručak ili da, recimo, isto održi predavanje, to bi se smatralo neslužbenim posjetom, ali ako se procijeni da je domaćin koji šalje poziv utjecajna i jaka institucija, takav posjet bi se mogao platiti iz državnog proračuna. U pravilu, takvi se posjeti onda kombiniraju s drugim aktivnostima (posjet dijaspori itd.), kojih ovdje nije bilo. Dakle svaki odlazak bez prethodnog službenog poziva iz zemlje u koju se ide i bez prethodno definirane liste aktivnosti, sugovornika/sastanaka (a ta lista treba biti protokolarno zavedena i usklađena s premijerom i ministrom vanjskih poslova, kao sukreatorima vanjske politike), smatra se privatnim posjetom. Hrvatski rečeno – izletom!
portalnovosti
Tema dana, HRT, 10. siječnja, 20:00
Branko Nađvinski napokon je prekinuo koncept post/novogodišnjeg programa HTV-a kao kombinacije propovjedaonice i hidrometeorološkog zavoda, pa priznao da na svijetu ima i drugih zanimljivih stvari osim boga i mećave, na primjer američka vanjska politika. ‘Obama je ublažio posljedice teške ekonomske krize, ali je došlo do povećanja razlike između bogatih i siromašnih. Bilo je tu uspjeha, ali i neuspjeha. Istinski veliki predsjednici ostavljaju naslijeđe koje je kadrovsko, a ovdje se dogodio lom’, rekao je Dražen Lalić. ‘Rezultat je pobjeda Donalda Trumpa’, dodao je.
Anđelko dr. Milardović bio je kritičniji. ’Što se tiče vanjske politike, Obama je dobio Nobela za mir, što je paradoksalno jer se radi o čelniku države koja ratuje već 231 godinu. Negativna dimenzija njegova mandata je priča o Guantanamu i dekonstrukcija država istočnog Mediterana…’
E, ovo zadnje za nas je ključno. Amerika je ušla u avanturu razbijanja Sirije, odnosno rušenja Asada, nesvjesna posljedica mogućeg neuspjeha. Iz Sirije je trebalo izbaciti Ruse i dovesti neku vlast koja će biti prihvatljiva američkim saveznicima kako bi se, između ostalog, osigurala sigurna trasa za katarski plin prema Europi. No plan nije uspio, a prema Europi su umjesto katarskog plina krenuli milijuni sirijskih izbjeglica, koji su doveli do Brexita te silovitog pomaka Njemačke i Francuske udesno. Rušenje Asada moglo bi dakle dovesti do rušenja Europe, ključnog projekta američke politike nakon Drugog svjetskog rata. Dođe li do toga, Obama će biti rodonačelnik dalekosežne političke tragedije. Takvu fatalnu grešku nije napravio nijedan američki predsjednik. Već je Trumpov protekcionizam znak poraza liberalne ideje, globalizacije i svjetskog tržišta. Smrt TTIP-a je kraj kraja povijesti. Trump sada, kako se čini, nasrće na Kinu, koja prestiže Ameriku na gospodarskom planu, što je vijest koja ledi krv u žilama. Planet je ponovno, govoreći nogometnim jezikom, postao ‘kup nacija’. Rusko uskraćivanje podrške Marine Le Pen i simpatije za umjerenog Francoisa Fillona, koji ipak ima šanse – on je protiv sankcija Rusiji, ali nije protiv EU-a, poput Le Pen – jedina su dobra vijest za Europu, čini se, ali sačekajmo…
Ptice nebeske, HRT, 14. siječnja 20:00
Urednici Trećeg programa ne poštuju vlastitu publiku ni kolikoj je crno pod noktom. Hajde, ako još možemo razumjeti da se na Prvom programu termini stalnih emisija mijenjaju zbog božićnih i novogodišnjih praznika, misa, mladih misa, krštenja, proštenja, krizmi, firmi, konklava, koncila i ostalih važnih događaja, kako objasniti to da se mijenjaju termini serija na Trećem? Prva epizoda odlične (reprizne) serije ‘Ptice nebeske’ emitirana je 13. prosinca, a druga 14. siječnja – s mjesec dana razlike! Pa majku mu staru, unerednici! To znači da se onima koji sastavljaju programsku shemu fućka i za navike gledatelja, i za autore serije, i za pisca koji je napisao scenarij, a to je pokojni Ivo Brešan, koji je između prve i druge epizode dospio umrijeti, laka mu bila crna zemlja.
Brešan je od svih naših dramskih pisaca bio možda najbolji poznavatelj ovdašnjih ljudi, mentaliteta i karaktera, označenih u uzrečicama ‘znam ja nas – jebo ti nas’, ‘ja tebi vojvodo, ti meni serdare’, ‘imal’ mene tute’ i tako dalje i tomu slično, pa njegove uratke treba prikazivati uvijek i stalno, jer to smo mi, znam ja nas – jebo ti nas. U drugoj epizodi ‘Ptica nebeskih’ prevaranti Grof i Motka glume lažnog invalida i franjevca koji ga ‘čudom’ spasi, pa time opsjeni svjetinu koja masovno počne uplaćivati za knjigu svetog Franje. Grof i Motka (koji autora kritike neodoljivo podsjećaju na Božu i Grmoju) žele, međutim, više: njihov je cilj zlatna samostanska relikvija, ali u samostanu najprije nalijeću na novog razbojnika, većeg kalibra, zloglasnog Barača (briljantni Fabijan Šovagović), no na kraju se i sam gvardijan pokaže opakim realistom koji, kako sam kaže, ne vjeruje u pretkazanja, navještenja i slične trice. Uplašen da će im Barač oteti sve, Motka zacvili kako će izgubiti sve dotad ukradeno: ‘Toliki trud, toliki udruženi rad, ti vrapca.’
‘Udruženi rad’ bio je – podsjetimo zaboravne, naučimo mlađe – sinonim za socijalističku privredu. Sve je to dakle lopovska predstava s vjerujućim, naivnim, zaluđenim pukom, kako onda tako i dan-danas, taj je zaluđeni i vjerujući puk meta ovakvih prevaranata i bit će dok god se od njega ima što ukrasti, od Ine do HEP-a.
Crni Petar, HRT, 14. siječnja, 22:30
Ima na Trećem i dobrih stvari, omakne se. Film Miloša Formana ‘Crni Petar’ (1964.) jedna je od njih. Uz ‘Ljubavi jedne plavuše’ i ‘Gori, moja gospođice’, ‘Crni Petar’ jedan je od najboljih domovinskih filmova ovog velikog autora – koji je, kako smo saznali iz solidnih, ali ne i vrhunskih ‘Posebnih dodataka’ – smatrao da filmove treba snimati iz zabave. ‘Crni Petar’ je, to je danas prilično jasno, ne samo vrhunsko ostvarenje češkog zlatnog doba, već je, na neki način, rodno mjesto cijelog jednog intimističkog smjera u jugoslavenskoj kinematografiji, čiji su ključni ljudi odgojeni u Pragu. U ‘Crnom Petru’ vidimo sve bitne elemente kasnije poetike prvog velikog filma Emira Kusturice ‘Sjećaš li se Dolly Bell’ i drugog, ‘Oca na službenom putu’, ali tom filmu očito puno duguje i kultna serija Srđana Karanovića i Rajka Grlića ‘Grlom u jagode’, pa onda, nastavno na to, i cijeli niz sentimentalnih filmova o odrastanju, od Snježane Tribuson do Dejana Aćimovića. Forman zaslužuje ciklus, idealno, ponedjeljkom u 20 sati navečer, u terminu gdje je dosad išao Alain Delon, osim ako urednici za koji tjedan ne nastave i njegov ciklus, što nas nakon Brešana ne bi smjelo iznenaditi.
TNT, N1, 15. siječnja, 09:00
Dok na Prvom traje misa, na N1 ide tiha misa. Nataša Božić ugostila je Orhideju Gauru Hodak iz ‘Nacionala’ i kolegicu Anku Bilić Keserović s N1, koja je dala konstruktivnu kritiku predsjedničine novogodišnje ekskurzije u Ameriku, koju razni antisuverenistički raspoloženi elementi ne prepoznaju kao državničku turneju, tihu, niskoprofilnu diplomaciju i slično. Govoreći o Kolindinom nastupu u emisiji ‘Iza (željezne) zavjese’, Bilić Keserović je rekla kako joj se čini da je ‘predsjednica odabrala jedan medij, javnu televiziju i jednog novinara koji joj se sklon’. Bila je to kontrolirana situacija i kritička pitanja uopće nisu postavljena. Priopćenje iz Ureda predsjednice sadržavalo je samo jednu rečenicu, da ona odlazi u SAD. Kako? Zašto? S kime? Koja je svrha? Zbog toga se priča počela i valjati, pa je tijekom putovanja iz SAD-a morala objašnjavati, a ta objašnjenja, ali i mjesto – pred ogradom Bijele kuće – izazvali su salve kritika. Predsjednica je onda čekala dva dana da nastupi na TV-u. Rekla je da je riječ o službenom putovanju, da je htjela pozicionirati Hrvatsku pred novom američkom administracijom, ali je rekla da Trumpa uopće ova regija ne zanima. ‘Pa što je radila onda tamo?’ pita se Anka Bilić Keserović. Vrag zna, možda je lovila pokemone, no stručnjaci za međunarodnu politiku kažu ovako: Međunarodne posjete ne mogu biti unilateralne. Ne možeš se sam pozvati i doći. U protokolu mora postojati poziv zemlje-domaćina. Specifičnost SAD-a je u tome što strani državnici dolaze i zbog zasjedanja UN-a ili razgovora u UN-u, ali to kod KGK očigledno nije bio slučaj. Poziv može biti i nižeg reda (recimo, poziv na inauguraciju, koji ne predviđa nužno i službene susrete s predstavnicima domaćina, ali se, naravno, smatra službenim i važnim). To mogu biti, recimo, i međunarodne konferencije, zasjedanja UN-a i slično, ali se onda uvijek kaže kako se taj-i-taj sreo s tim-i-tim ‘na marginama konferencije’ i slično. Da je, recimo, neko američko sveučilište pozvalo KGK da održi predavanje ili da ju je Atlantic Council pozvao na radni ručak ili da, recimo, isto održi predavanje, to bi se smatralo neslužbenim posjetom, ali ako se procijeni da je domaćin koji šalje poziv utjecajna i jaka institucija, takav posjet bi se mogao platiti iz državnog proračuna. U pravilu, takvi se posjeti onda kombiniraju s drugim aktivnostima (posjet dijaspori itd.), kojih ovdje nije bilo. Dakle svaki odlazak bez prethodnog službenog poziva iz zemlje u koju se ide i bez prethodno definirane liste aktivnosti, sugovornika/sastanaka (a ta lista treba biti protokolarno zavedena i usklađena s premijerom i ministrom vanjskih poslova, kao sukreatorima vanjske politike), smatra se privatnim posjetom. Hrvatski rečeno – izletom!
portalnovosti
