Bernard "Bajdo" Vukas (Zagreb, 01.05.1927. - Zagreb, 04.04. 1983.) jedan od najvećih hajdukovih, jugoslavenskih i europskih igrača u povijesti kojemu je „Zlatna lopta“ France Football-a pobjegla samo zato što u njegovo vrijeme ta nagrada nije ni dodjeljivana, ostati će upamćen kao prvi igrač s ovih prostora koji je nogometni kruh zarađivao van granica tadašnje države. Još tamo 1957.godine išao je igrati u Bolognu. Nakon dvije godine vratio se na poznatoj „vespi“ i ponovo bio najbolji u Hajduku. To je bilo doba kada se do pasoša dolazilo jako teško jer je socijalističko uređenje bilo paradigma beskonfliktnog društva i smatralo se da ne treba nikuda ići kada je u vlastitoj zemlji u najmanju ruku idealno. Bilo bi to službeno objašnjenje zašto se teško odlazilo na igranje u inozemstvo, a neslužbeno da je ondašnji politički establišment mislio da ukoliko ljudi lako budu dolazili do putovnica isprazniti će im se Jugoslavija.
NSJ podržavao je princip tzv. „neamaterizma“. Odnosno igralo se iz ljubavi, mada je često znala kapnuti i pokoja kinta. Isti su se igrači koristili na svjetskim i europskim prvenstvima (i u kvalifikacijama) kao i na OI koje su bile čisti amaterizam. Da bi se prekinulo s takvom praksom FIFA je uputila dopis da se NSJ konačno izjasni o statusu reprezentativnih igrača i ovakvoj, pomalo, čudnoj situaciji. Bilo je to 1966. godine. Nakon toga uslijedilo je usvajanje Općeg pravilnika o statusu i nagrađivanju klubova Prve savezne lige i, naravno, Upustvo o provođenju pravilnika. Pravi egzodus igrača u strane klubove počinje od 01.08.1968. kada NSJ prenosi izdavanje dozvola za odlazak u nadležnost Zajednice klubova Prve savezne lige koja na temelju molbe i drugih dokumenata izdaje dozvole, a NSJ na žutom obrascu FIFA-e potvrđuje certifikat za odlazak u inozemstvo, tj. daje zeleno svjetlo igraču.
Da bi se pojedinac dokopao konvertibilnog tržišta morao je navršiti 28 godina, odslužiti vojsku ili se, koju godinu kasnije, pozvati na iznimne zasluge igranja u reprezentaciji, jednostavnije rečeno dogovoriti se sa Miljanom Miljanićem. Tako naprimjer zbog licenci potrebnih za igranje u inozemstvu bez SP 1974.godine u Njemačkoj ostale su nogometne veličine poput Ramljaka ili Bukala, a prijevremene dozvole izdavale su se „igračinama“ kao Filipović, Miročević, Borota, Nikolić...
Već ovaj poduži uvod bio bi dovoljan da se povuče paralela između „nakada i danas“. Pravilnici i cerifikati su postojali, a pridržavao ih se nije skoro nitko, odnosno tražila se mogućnost da ih se izigra i zaobiđe, kad god je bilo moguće. FIFA je bila prisutna, većinom u negativnom kontekstu kao i državni NS bez obzira da li se radilo o SFRJ (yesterday) ili RH (today). A ovima koji danas kolo vode kod nas, preko Save, i Drine, Miljanić bi se vrlo brzo nametnuo kao moralna vertikala. Samo da je živ, što se podrazumijeva.
U mlade se ulagalo tako što ih se kažnjavalo ukoliko ne vrate reprezentativni dres, štucne ili ručnik u vrijednosti od nekoliko stotina dinara, a istovremeno su se otpisivali dugovi u milijardama (novih ili starih dinara, ma tko bi se više sjećao). Malo je toga bilo transparentno jer se dokumentaciji nije moglo pristupati, kao i danas, odnosno nogometnom puku serviralo se samo ono što su vođe smatrale potrebnim. Uz „jebem ti majku“, i „opet sudi onaj majmun“ suci su i onda i sada bili tu da stvaraju pravila, a ne da ih primjenjuju.
I nacionalizam je oduvijek bio uz nogomet. Iako će se svi na prvu složiti da je nekada bio izraženiji i opasniji čini se ipak da je ondašnje društveno uređenje bilo zrelije nego danas i mnogi problemi koji su bili aktualni s vremenske distance izgledaju drugačije. Tomu u prilog ide izvadak iz prepiske Stipe Oreškovića, tadašnjeg predsjednika SSOH koji se obraćao Slavku Šajberu istaknutom društveno-političkom i sportskom radniku koji je poput većine političara onoga doba negirao prisutnost nacionalno izraženih težnji: “... umanjujući nacionalizam, prikrivamo ga i na taj način negiramo opasnost od nacionalizma svodeći ga na minornu pojavu...“ (lipanj, 1984.). Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća Prosinečki je igrao u Zvezdi, Čava Dimitrijević u Dinamu, Fadil Wokkri u Beogradu, a Đukić i Batrović u Prištini, dok je u Olimpiji igrao tko god se iskrcao pod Bežigradom. Mnogi od njih bi o ovoj temi mogli štošta zanimljivo reći, a mi bi se trebali držati devize da je kod pravih igrača, navijača i ljudi nacionalizam uvijek u ofsajdu.
Ipak, o njegovoj prisutnosti svjedoče nam i turneje Dinama po Americi te Hajduka u Australiji pred početak ratnih zbivanja. Hajdukovci će ostati upamćeni po skidanju zvijezde petokrake sa dresova, a Dinamovci po biranju utakmica te su svih 6 u sklopu turneje odigrali s klubovima koji su se slučajno zvali Croatia. Tada su pipci HDZ-e čvrsto zgrabili modro tkivo kluba iz Maksimira i nisu ga pustili do dana današnjeg.
S rasizmom je slična priča. Ako igrač drugačije boje kože nastupa za klub koji pojedincima odgovara i za kojega drukaju - onda OK. Ali ako isti lik pređe u suparnički tabor ne bih mu bio u koži. Uz majmunsku koreografiju, hukanje i poznato „kmico“ kod nas ih još uvijek ih „časte“ spominjući plinsku komoru, Hitlera i već pomalo zaboravljenog Roberta Mugabea iz Zimbabvea. Sjećanje na tamnoputog Anselme Delicata koji je prije više od trideset godina nastupao za novosadsku Vojvodinu, dođe kao duševno osvježenje. Zvali su ga Žika iz Gabona, a priča kako je prvi puta vidio snijeg je postala antologijska. U Dinamu je jednu službenu utakmicu odigrao Nigerijac Samuel Okwaraji koji je tragično preminuo na utakmici kvalifikacija za SP 1990. između Nigerije i Angole. O tempora, o mores.
Mnogi će divljanje na tribinama i po gradovima, šovinističke, nacionalističke, rasističke i huliganske ispade vezane uz nogomet pripisati psihologiji mase, primitivnosti nacija, balkanskom sindromu, težnjom za samostalnošću ili jednostavno drogi i alkoholu. Ali kako pokušati opravdati ili barem objasniti što se dogodilo na odmorištu Žir u travnju mjesecu ove godine kada je skupina huligana presrela visoku delegaciju HNS-a i malo ih upitala za zdravlje junačko. Iako mnogi nemaju ništa protiv vritnjaka u Vrbanovićevoj stražnjici, ili šamara na Packovoj faci događaj je za svaku osudu i sva sreća da nitko nije imao vatreno oružje pri ruci jer tko zna kako bi sve završilo.
Prije 25 godina kada je izboden nožem Vinko Guina Ćozo, dugogodišnji čuvar mreže NK Slaven iz Trogira svi su bili u sablazni da se nešto slično nikada ne ponovi. Ćozo je bio miran čovjek i sportaš, miljenik Torcide Malari, a u humanoj misiji, dok je branio susjeda, izboli su ga četvorica došljaka iz Bosne koji su kao i on radili u škveru Jozo Lozovina Mosor. Nakon tragičnog događaja usljedila je divljačka odmazda 1000 gnjevnih ljudi koji su porazbijali sve što nije mirisalo na Dalmaciju. Tadašnji podpredsjednik Predsjedništva Hrvatske Antun Vrdoljak je obećao da će se svi truditi kako bi spriječili i kaznili svaki zločin i da takvih ispada u Hrvatskoj nikada više neće biti. Bogu hvala, svi koji su živi i mentalno zdravi jasno mogu vidjeti što je sve spriječeno, sankcionirano i dokle se stiglo.
Bilo kako bilo „Marjane, Marjane...“, „...ime Isusovo“, „Ustani bane...“ i ostali stihovi na nogometnim tribinama nisu nam donjeli baš neke velike koristi, odnosno mogli su se mnogo bolje kapitalizirati. U onom sistemu njihove taktove su slušali i čuli ondašnji milicajci (SUP-ovci) dok su se ostali pravili gluhi. Danas, dok ne baš neznatna skupina navijača, sa ispruženom desnicom uz ustaške pokliče, mjeri visinu kukuruza ili pojedinci pod okriljem noći iscrtavaju svastiku na praznom terenu svi čuju i vide. Čak i ovi u UEFA-i, zahvaljujući mnogobrojnim kamerama jedino MUP-ovci imaju oftalmoloških problema.
Klub oko čijih je gostovanja uvijek bilo najviše ekcesa je beogradska Crvena Zvezda i to često puta i na košarkaškim, a ne samo nogometnim utakmicama samo što su košarkaški incidenti koncentrirani neposredno prije, poslije i za vrijeme odvijanja utakmice dok podaci s nogometa govore o cjelodnevnoj mobilizaciji huligana, odnosno sveopćem derneku po gradu koje počinje u rano jutro na dan odvijanja utakmice i traje do duboko u noć.
Uz nacionalističko-šovinističko-rasistička sranja koja se ponavljaju godinama, tradicionalno pomanjkanje sportske kulture dođe kao melem ili olakotna okolnost jer oni koji su zaduženi za pravljenje nereda na ovim prostorima, nedostatak kulture, jednostavno su dobili u naslijeđe od predhodnih generacija i vrlo vjerojatno će ga i ostaviti za one koji dolaze jer bitno je pobijediti pod svaku cijenu i još pri tome poniziti protivnika, ako je moguće.
O svemu ovome jako lijepo je pisao saborski zastupnik Furio Radin sa svojom ekipom u sklopu Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Tvrdili su da navijačke mase mogu prestati postojati, pretvoriti se u aktivnu grupu ili eskalirati. A kada bi se moglo neutralizirati sve navijače na nogometnim utakmicama koji su skloni izazivanju nereda nitko ne bi mogao garantirati da mirni i usamljeni pojedinac iz udobnog položaja na zapadnoj tribini neće izazvati incident bacanjem predmeta na suca, igrača ili drugog gledatelja.Također nerede mogu izazvati teške riječi i tučnjave među igračima ili funkcionerima bez obzira na tkz. radikalne navijače. Više o tome sigurno znaju Bego i Mamić.
Jer i najnoviji događaj koji se desio na Poljudu neki dan dok su Vatreni igrali s Italijom nije napravila razularena masa nego manja skupina (2-3 fašista) koja je dobro vrlo poznavala stadion i režim na njemu, raspored nadzornih kamera, kao i tehnologiju sredstava za održavanje travnjaka što samo po sebi aludira da nisu obični huligani, već diverzantski specijalci koji su spremni na još mnogo veće nepodobnosti.
Sad bi mogli razviti diskusiju o tome tko je u pravu. Naši ili njihovi. Ukoliko njihovi uopće više i postoje. No blago ćemo zaključiti da je prije bilo bolje što se nogometa tiče. A i popratne pojave nisu niti malo zaostajale sadržajem odnosno kvalitetom. Danas se cijela 1. liga svodi na nekoliko juniora (Vlašić, Balić, Pjaca, Čorić...) i Kramarića koji se spasio odlaskom i boravkom u Leicester Cityju te nam povremenim nastupima omogućio da možemo realno sagledati odnose snaga na nogometnoj karti Europe.
NSJ podržavao je princip tzv. „neamaterizma“. Odnosno igralo se iz ljubavi, mada je često znala kapnuti i pokoja kinta. Isti su se igrači koristili na svjetskim i europskim prvenstvima (i u kvalifikacijama) kao i na OI koje su bile čisti amaterizam. Da bi se prekinulo s takvom praksom FIFA je uputila dopis da se NSJ konačno izjasni o statusu reprezentativnih igrača i ovakvoj, pomalo, čudnoj situaciji. Bilo je to 1966. godine. Nakon toga uslijedilo je usvajanje Općeg pravilnika o statusu i nagrađivanju klubova Prve savezne lige i, naravno, Upustvo o provođenju pravilnika. Pravi egzodus igrača u strane klubove počinje od 01.08.1968. kada NSJ prenosi izdavanje dozvola za odlazak u nadležnost Zajednice klubova Prve savezne lige koja na temelju molbe i drugih dokumenata izdaje dozvole, a NSJ na žutom obrascu FIFA-e potvrđuje certifikat za odlazak u inozemstvo, tj. daje zeleno svjetlo igraču.
Da bi se pojedinac dokopao konvertibilnog tržišta morao je navršiti 28 godina, odslužiti vojsku ili se, koju godinu kasnije, pozvati na iznimne zasluge igranja u reprezentaciji, jednostavnije rečeno dogovoriti se sa Miljanom Miljanićem. Tako naprimjer zbog licenci potrebnih za igranje u inozemstvu bez SP 1974.godine u Njemačkoj ostale su nogometne veličine poput Ramljaka ili Bukala, a prijevremene dozvole izdavale su se „igračinama“ kao Filipović, Miročević, Borota, Nikolić...
Već ovaj poduži uvod bio bi dovoljan da se povuče paralela između „nakada i danas“. Pravilnici i cerifikati su postojali, a pridržavao ih se nije skoro nitko, odnosno tražila se mogućnost da ih se izigra i zaobiđe, kad god je bilo moguće. FIFA je bila prisutna, većinom u negativnom kontekstu kao i državni NS bez obzira da li se radilo o SFRJ (yesterday) ili RH (today). A ovima koji danas kolo vode kod nas, preko Save, i Drine, Miljanić bi se vrlo brzo nametnuo kao moralna vertikala. Samo da je živ, što se podrazumijeva.
U mlade se ulagalo tako što ih se kažnjavalo ukoliko ne vrate reprezentativni dres, štucne ili ručnik u vrijednosti od nekoliko stotina dinara, a istovremeno su se otpisivali dugovi u milijardama (novih ili starih dinara, ma tko bi se više sjećao). Malo je toga bilo transparentno jer se dokumentaciji nije moglo pristupati, kao i danas, odnosno nogometnom puku serviralo se samo ono što su vođe smatrale potrebnim. Uz „jebem ti majku“, i „opet sudi onaj majmun“ suci su i onda i sada bili tu da stvaraju pravila, a ne da ih primjenjuju.
I nacionalizam je oduvijek bio uz nogomet. Iako će se svi na prvu složiti da je nekada bio izraženiji i opasniji čini se ipak da je ondašnje društveno uređenje bilo zrelije nego danas i mnogi problemi koji su bili aktualni s vremenske distance izgledaju drugačije. Tomu u prilog ide izvadak iz prepiske Stipe Oreškovića, tadašnjeg predsjednika SSOH koji se obraćao Slavku Šajberu istaknutom društveno-političkom i sportskom radniku koji je poput većine političara onoga doba negirao prisutnost nacionalno izraženih težnji: “... umanjujući nacionalizam, prikrivamo ga i na taj način negiramo opasnost od nacionalizma svodeći ga na minornu pojavu...“ (lipanj, 1984.). Sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća Prosinečki je igrao u Zvezdi, Čava Dimitrijević u Dinamu, Fadil Wokkri u Beogradu, a Đukić i Batrović u Prištini, dok je u Olimpiji igrao tko god se iskrcao pod Bežigradom. Mnogi od njih bi o ovoj temi mogli štošta zanimljivo reći, a mi bi se trebali držati devize da je kod pravih igrača, navijača i ljudi nacionalizam uvijek u ofsajdu.
Ipak, o njegovoj prisutnosti svjedoče nam i turneje Dinama po Americi te Hajduka u Australiji pred početak ratnih zbivanja. Hajdukovci će ostati upamćeni po skidanju zvijezde petokrake sa dresova, a Dinamovci po biranju utakmica te su svih 6 u sklopu turneje odigrali s klubovima koji su se slučajno zvali Croatia. Tada su pipci HDZ-e čvrsto zgrabili modro tkivo kluba iz Maksimira i nisu ga pustili do dana današnjeg.
S rasizmom je slična priča. Ako igrač drugačije boje kože nastupa za klub koji pojedincima odgovara i za kojega drukaju - onda OK. Ali ako isti lik pređe u suparnički tabor ne bih mu bio u koži. Uz majmunsku koreografiju, hukanje i poznato „kmico“ kod nas ih još uvijek ih „časte“ spominjući plinsku komoru, Hitlera i već pomalo zaboravljenog Roberta Mugabea iz Zimbabvea. Sjećanje na tamnoputog Anselme Delicata koji je prije više od trideset godina nastupao za novosadsku Vojvodinu, dođe kao duševno osvježenje. Zvali su ga Žika iz Gabona, a priča kako je prvi puta vidio snijeg je postala antologijska. U Dinamu je jednu službenu utakmicu odigrao Nigerijac Samuel Okwaraji koji je tragično preminuo na utakmici kvalifikacija za SP 1990. između Nigerije i Angole. O tempora, o mores.
Mnogi će divljanje na tribinama i po gradovima, šovinističke, nacionalističke, rasističke i huliganske ispade vezane uz nogomet pripisati psihologiji mase, primitivnosti nacija, balkanskom sindromu, težnjom za samostalnošću ili jednostavno drogi i alkoholu. Ali kako pokušati opravdati ili barem objasniti što se dogodilo na odmorištu Žir u travnju mjesecu ove godine kada je skupina huligana presrela visoku delegaciju HNS-a i malo ih upitala za zdravlje junačko. Iako mnogi nemaju ništa protiv vritnjaka u Vrbanovićevoj stražnjici, ili šamara na Packovoj faci događaj je za svaku osudu i sva sreća da nitko nije imao vatreno oružje pri ruci jer tko zna kako bi sve završilo.
Prije 25 godina kada je izboden nožem Vinko Guina Ćozo, dugogodišnji čuvar mreže NK Slaven iz Trogira svi su bili u sablazni da se nešto slično nikada ne ponovi. Ćozo je bio miran čovjek i sportaš, miljenik Torcide Malari, a u humanoj misiji, dok je branio susjeda, izboli su ga četvorica došljaka iz Bosne koji su kao i on radili u škveru Jozo Lozovina Mosor. Nakon tragičnog događaja usljedila je divljačka odmazda 1000 gnjevnih ljudi koji su porazbijali sve što nije mirisalo na Dalmaciju. Tadašnji podpredsjednik Predsjedništva Hrvatske Antun Vrdoljak je obećao da će se svi truditi kako bi spriječili i kaznili svaki zločin i da takvih ispada u Hrvatskoj nikada više neće biti. Bogu hvala, svi koji su živi i mentalno zdravi jasno mogu vidjeti što je sve spriječeno, sankcionirano i dokle se stiglo.
Bilo kako bilo „Marjane, Marjane...“, „...ime Isusovo“, „Ustani bane...“ i ostali stihovi na nogometnim tribinama nisu nam donjeli baš neke velike koristi, odnosno mogli su se mnogo bolje kapitalizirati. U onom sistemu njihove taktove su slušali i čuli ondašnji milicajci (SUP-ovci) dok su se ostali pravili gluhi. Danas, dok ne baš neznatna skupina navijača, sa ispruženom desnicom uz ustaške pokliče, mjeri visinu kukuruza ili pojedinci pod okriljem noći iscrtavaju svastiku na praznom terenu svi čuju i vide. Čak i ovi u UEFA-i, zahvaljujući mnogobrojnim kamerama jedino MUP-ovci imaju oftalmoloških problema.
Klub oko čijih je gostovanja uvijek bilo najviše ekcesa je beogradska Crvena Zvezda i to često puta i na košarkaškim, a ne samo nogometnim utakmicama samo što su košarkaški incidenti koncentrirani neposredno prije, poslije i za vrijeme odvijanja utakmice dok podaci s nogometa govore o cjelodnevnoj mobilizaciji huligana, odnosno sveopćem derneku po gradu koje počinje u rano jutro na dan odvijanja utakmice i traje do duboko u noć.
Uz nacionalističko-šovinističko-rasistička sranja koja se ponavljaju godinama, tradicionalno pomanjkanje sportske kulture dođe kao melem ili olakotna okolnost jer oni koji su zaduženi za pravljenje nereda na ovim prostorima, nedostatak kulture, jednostavno su dobili u naslijeđe od predhodnih generacija i vrlo vjerojatno će ga i ostaviti za one koji dolaze jer bitno je pobijediti pod svaku cijenu i još pri tome poniziti protivnika, ako je moguće.
O svemu ovome jako lijepo je pisao saborski zastupnik Furio Radin sa svojom ekipom u sklopu Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Tvrdili su da navijačke mase mogu prestati postojati, pretvoriti se u aktivnu grupu ili eskalirati. A kada bi se moglo neutralizirati sve navijače na nogometnim utakmicama koji su skloni izazivanju nereda nitko ne bi mogao garantirati da mirni i usamljeni pojedinac iz udobnog položaja na zapadnoj tribini neće izazvati incident bacanjem predmeta na suca, igrača ili drugog gledatelja.Također nerede mogu izazvati teške riječi i tučnjave među igračima ili funkcionerima bez obzira na tkz. radikalne navijače. Više o tome sigurno znaju Bego i Mamić.
Jer i najnoviji događaj koji se desio na Poljudu neki dan dok su Vatreni igrali s Italijom nije napravila razularena masa nego manja skupina (2-3 fašista) koja je dobro vrlo poznavala stadion i režim na njemu, raspored nadzornih kamera, kao i tehnologiju sredstava za održavanje travnjaka što samo po sebi aludira da nisu obični huligani, već diverzantski specijalci koji su spremni na još mnogo veće nepodobnosti.
Sad bi mogli razviti diskusiju o tome tko je u pravu. Naši ili njihovi. Ukoliko njihovi uopće više i postoje. No blago ćemo zaključiti da je prije bilo bolje što se nogometa tiče. A i popratne pojave nisu niti malo zaostajale sadržajem odnosno kvalitetom. Danas se cijela 1. liga svodi na nekoliko juniora (Vlašić, Balić, Pjaca, Čorić...) i Kramarića koji se spasio odlaskom i boravkom u Leicester Cityju te nam povremenim nastupima omogućio da možemo realno sagledati odnose snaga na nogometnoj karti Europe.
