U Münsteru, u Njemačkoj, upravo je održan sastanak ministara vanjskih poslova skupine G7 na kojem su usvojene mjere protiv Rusije, Irana, ali je i Kina proglašena za „suparnika“. Ukrajina će dobiti milijarde da se bori protiv Rusije i za obnovu, Iran i Rusija će biti bačeni na koljena, a zajedničkim snagama će G7 suzdržati Kinu. Spisak lijepih želja ne završava ovdje, ali je paradoks da je istovremeno njemački kancelar Olaf Scholz bio u Kini, u društvu izvršnih direktora najmoćnijih njemačkih kompanija, gdje je Xi Jinpinga molio za „više suradnje“ i veće otvaranje Kine za njemački biznis, a zauzvrat Kini nije ponudio ništa.
Ali što uopće može učiniti EU? Euro je pao na 20-godišnji minimum i s njim trguje se ispod tečaja dolara, inflacija je na povijesnom vrhuncu, vanjskotrgovinski deficit raste nenormalnom brzinom, ECB je u kolapsu, a EU je u egzistencijalnoj krizi.
Kao što se predvidjelo u lipnju, na temelju podataka o cijenama proizvođača, potrošačke cijene nastavile su rasti i sada se dvoznamenkasta inflacija primjećuje ne u trećini, već u velikoj većini europskih zemalja. Klubu se spremaju pridružiti i „veliki“ EU akteri kao Italija, Španjolska i Portugal, a sada prvih deset antirekorda izgleda ovako:
U najvećem europskom gospodarstvu, Njemačka je zabilježila rast inflacije na 10,9%, najviše od 1951. godine. A, sudeći prema rastu proizvođačkih cijena, trend će se nastaviti. U kolovozu je proizvođački indeks cijena (PPI) u Njemačkoj napravio rekordan proboj od 1948. godine i rastao je 7,9% mjesečno. Godišnja dinamika proizvođačkih cijena postavila je rekord svih vremena - 45,8%.
U eurozoni srpanjski PPI porastao je za 43,3%, a isključujući električnu energiju - za 14,5%. Glavni pokretač rasta cijena bila je energija koja je poskupjela za 116,8% na godišnjoj razini, no aktivno poskupljuju i netrajni proizvodi široke potrošnje. U trajnim dobrima rast cijena ostao je na srpanjskim razinama i iznosio je 9,8%.
Glavni rekorderi u pogledu stopa rasta PPI su Irska (97,4%), Rumunjska (70,9%) i Bugarska (68,3%). Od velikih gospodarstava, najgora situacija je u Italiji (50,5%), najbolja je u Francuskoj (29,5%). Imajte na umu da je prosječno vrijeme potrebno za prijenos proizvođačkih cijena na potrošačke cijene nekoliko mjeseci i one tek trebaju rasti.
Industrijska inflacija, prema Eurostatu
Vanjskotrgovinska bilanca EU nastavila se brzo pogoršavati. Za godinu je izvoz porastao 20,7% na godišnjoj razini na 219 milijardi eura u kolovozu, ali je uvoz porastao za enormnih 52,7% ili na 276,7 milijardi eura, stvarajući rekordni mjesečni deficit od rekordnih 57 milijardi eura. U prvih osam mjeseci 2022. deficit je premašio 309 milijardi eura, usporedbe radi, lani je to bila pozitivna bilanca od 91 milijarde eura.
Glavni razlog za sve što se događa je naravno sve veći deficit u energetskom sektoru, koji je sa 152 milijarde eura u 2021. porastao na 423 milijarde eura u 2022. godini. Od siječnja do kolovoza, trgovinski deficit EU s Kinom gotovo se udvostručio, sa 140 milijardi eura na 259 milijardi eura, trgovinski deficit s Rusijom utrostručio se i sa 37 milijardi eura skočio na 115 milijardi eura, a trgovinski deficit s Norveškom višestruko se povećao i s 2,6 milijardi eura skočio na 60 milijardi eura. Podsjetimo, Norveška nije htjela biti dio EU i ne pristaje na „paket energetske solidarnosti“, ni u cijenama ni u isporukama.
S prilično stabilnih 25 milijardi eura mjesečnog vanjskotrgovinskog suficita u razdoblju 2015.-2021. regija je prešla na negativnu bilancu od 60 milijardi eura, što prema optimističnom scenariju dovodi godišnje ukupne gubitke blizu 500 milijardi eura, blago rečeno.
Vanjskotrgovinska bilanca, prema Eurostatu
Neupućenima su gore navedene brojke slabo poznate i često lutaju između dvije krajnosti, od tvrdnji “loše je u EU, njeni će se stanovnici ove zime smrzavati” i “ništa se strašno ne događa u velikoj Europi s njenom stoljetnom poviješću”. Događa se tu svašta, ali se još uvijek ne smrzava. Barem ne doslovno. Mnogi neće ni osjetiti razliku, neki će ozdraviti i bit će im bolje nego prije, ali neki će osjetiti ovaj teret, a to je srednja i niža srednja klasa, koja čini najveći postotak ukupne populacije.
Recimo, Rusija je devedesetih bila na dnu. Samo dno. Totalno. To je očito svakome, da ne govorim onima koji su radili u financijama i barem malo studirali ekonomiju. No, većina Rusa devedesetih je i dalje uživala u životu, rađala djecu, a dio ih se danas tog razdoblja povijesti sjećaju kao „vrlo dobrog, čak i najslobodnijeg vremena“.
Stoga, za one koji se loše osjećaju zbog brojki, želim podijeliti činjenice i vrijednosne sudove o krizi koja bukti u Europi iz stupova američke medijske sfere. Štoviše, od onih čiji je narativ pomaknut ili striktno usmjeren na drugi pol, posve suprotan ruskoj propagandi.
Bloomberg: Europska industrija posustaje pod teretom visokih cijena energije. Proizvođači u kemijskoj industriji, industriji stakla, metala i papira bore se da im pogoni ostanu otvoreni.
WSJ: SAD su imale najviše koristi od energetske krize. Pogođene skokom cijena plina, europske kompanije premještaju proizvodnju u SAD zbog stabilnijih cijena energije i snažne državne potpore.
CNN: Europa će biti ranjena i rizik od podjele u regiji je stvaran. Građani bi se mogli pobuniti protiv zapadne strategije ekonomske izolacije Rusije. Da vidimo kako će biti jaka zima.
Na internetu je sve više priča o nenormalno visokim računima za struju, u kojima posao postaje nerentabilan. Primjerice, vlasnik malog kafića u Athloneu u Irskoj preko ljeta je dobio račun od 9024 eura, što je 250% više nego prošle godine. A vlasnik pekare u Mülheimu u Njemačkoj do kraja godine očekuje četverostruko povećanje troškova električne energije.
Ali jedna od najupečatljivijih ilustracija krize jest činjenica da je na vršnim razinama na spot tržištu energija potrebna za proizvodnju tone aluminija bila gotovo dvostruko skuplja od terminskih ugovora za isporuke tona ovog istog aluminija. Ne upozoravaju uzalud europske čeličane na prijetnju za opstanak industrije, ne samo na povećanje troškova.
Zanimljivi su podaci i iz Njemačke. U rujanskom istraživanju industrijskog sektora, 90% poduzeća izjavilo je da rastuće cijene električne energije i sirovina predstavljaju ili opasnost za njihovu egzistenciju ili ozbiljan rizik.
Gotovo svaka peta kompanije razmišlja o preseljenju proizvodnje u inozemstvo. I rado im, beneficijama i subvencijama, izlaze u susret u SAD-u, što jako brine Berlin i Pariz.
Europa već ubrzano smanjuje potrošnju energije. Gasi noćnu rasvjetu zgrada u gradovima, smanjuje količinu tople vode, ograničava grijanje javnih zgrada i poziva građane na štednju, od savjeta da se manje tuširaju do kazni zbog kršenja temperaturnog ograničenja na klima uređajima. Ipak, prognoze najuglednijih analitičara i dalje su razočaravajuće:
Procjenjujemo da će računi za električnu energiju doseći vrhunac početkom 2023. na oko 500€ mjesečno za tipično europsko kućanstvo, što znači povećanje od oko 200% u usporedbi s 2021. godinom. Za Europu u cjelini to znači povećanje potrošnje za 2000 milijardi eura ili oko 15% BDP-a. A s nultim protokom iz Rusije, računi za struju mogli bi porasti na 600 eura mjesečno.
Istraživanje Goldman Sachsa
Ali sve je to samo vrh ledenog brijega. Početkom rujna, potpredsjednik norveškog naftnog diva Equinor rekao je za Bloomberg o potrebi da se europskim energetskim kompanijama osigura najmanje 1500 milijardi dolara likvidnosti zbog zahtjeva za maržom. Štoviše, on ovu procjenu koja podupire trgovanje papirima još uvijek smatra najmanjim mogućim iznosom.
Da budemo jasni, proizvođači i trgovci energijom prodaju terminske ugovore za plin kako bi zaštitili trgovinu između SAD-a i Europe, dok brodovi prelaze ocean. Detaljnije, kako bi se osigurali od situacije u kojoj tvrtka kupuje LNG od Amerikanaca za 3000 dolara, a do isporuke tereta mu padne cijena na 2000 dolara, kompanija otvara posebnu klauzulu na terminskim ugovorima za LNG.
Međutim, s tržištem u pomami kao nikad prije i cijenom plina koja je varirala gore-dolje o za 1000 dolara u tjedan dana, dok je relativno nedavno iznosila samo oko 200 dolara, zahtjevi za osiguranje kroz te klauzule su se u klirinškim kućama promijenili, a kako biste izbjegli zahtjeve za maržom koji bi mogli pokrenuti čitav niz bankrota, energetskim tvrtkama morate osigurati 1500 milijardi dolara likvidnosti. A to je mrtvi kapital vezan za derivate.
“Kriza prelazi u sljedeću fazu. Ako jedna od velikih energetskih kompanija propadne, postoji bojazan da bi moglo doći do domino efekta”, rekao je John Francis Lambert, nedavno bivši izvršni direktor HSBC banke i osnivač kuće Lambert Commodities. Uglavnom, događa se ono na što je još početkom ožujka upozorio eminentni analitičar Zoltan Pozhar iz Credit Suissea , govoreći o krizi likvidnosti, “Lehmanovoj” spirali i takozvanoj “margin call doom loop”.
Grafikon cijena plina i struje u Njemačkoj
Zamislite se samo na mjestu financijskog direktora trgovačke kuće Trafigura, koji je u ožujku trebao hitno pronaći milijarde dolara. Uz ovakvu situaciju se takav novac ne posuđuje ni Trafiguri. I općenito, morate shvatiti da kada vam toliko treba, onda je vrlo ograničen broj kreditora koji vam mogu pomoći.
Pitanje papirnatog trgovanja resursima samo je jedan od problema koji se nadvio nad energetski sektor u Europi. Trgovci na malo prodaju dio električne energije unaprijed kako bi osigurali određenu cijenu, ali moraju položiti gotovinski depozit na burzama u slučaju neplaćanja prije nego što se električna energija proizvede. A njena vrtoglava cijena značila je da kompanije moraju položiti veće maržne depozite.
To jest, s jedne strane, "cash squeeze" izazvan je zahtjevima klirinških centara za pružanjem izvedenih financijskih instrumenata, s druge strane, zahtjevima energetskih burzi. Vlasnici solarnih ili vjetroelektrana zadovoljni su trenutnom situacijom, jer im se cijena proizvodnje energije nije promijenila, što se ne može reći za one koji rade s fosilnim gorivima. I mnoge kompanije se sada bore da dramatično ne povećaju svoju kratkoročnu zaduženost.
Nezeleni energenti tvrde da postoje samo dva izlaza iz situacije. To su ili davanje državnih zajmova ili promjena regulatornih pravila. Jedan veliki njemački Uniper gubi toliko da je tražio ov vlade više od 9 milijardi dolara za spašavanje, ali Uniperu je išlo tako loše da je tvrtka na kraju nacionalizirana.
Ukupno je Njemačka od ožujka do sada podijelila gotovo 100 milijardi eura poticaja i pripremila je plan za podjelu još 200 milijardi eura za sada već „zombi korpopracije“, čime su, usput rečeno, vrlo nezadovoljni u Parizu.
U rujnu su Švedska, Finska, Švicarska i Austrija najavile davanje hitne pomoći energetskom sektoru. Velika Britanija raspravlja o planu pomoći od 150 milijardi funti.
A sada zamislite samo što će se događati u europskom financijskom sektoru ako ECB intenzivira razgovore s čelnicima banaka o njihovoj spremnosti na pristajanje na potencijalni porast neispunjenih obveza korporacija. Odnosno, već odavno nije pitanje hoće li biti loše, nego koliko će biti loše i jesu li banke dovoljno kapitalizirane. Zaustavimo se na ovome detaljnije.
Bilanca Europske središnje banke, plavo, raste zbog programa kupnje javnog sektora ili državnih obveznica zemalja eurozone.
Od 2015. godine zemlje eurozone poželjele su sve probleme riješiti uz pomoć zajma i počele su aktivno posuđivati novac, odnosno prodavati državne obveznice. Po tada postavljenoj stopi blizu nule nije bilo kupaca duga u traženom iznosu, pa je ESB počela otkupljivati obveznice sa štampanjem eura.
Tržište je bilo preplavljeno likvidnošću, a svi su bili zadovoljni helikopterskim novcem, od subvencija za električne automobile, do visokih naknada za nezaposlene i drugim bonusima. Mnogi izvan EZU, ne razumjevši situaciju, su čak zavidjeli ovom „blagostanju“. Čak su kao primjer navodili tako velikodušne i humane europske vlade koje su, primjerice, tijekom pandemije svojim građanima podijelile po nekoliko tisuća eura.
Zbog monetarne i fiskalne politike euro je postao znatno veći, a zbog koronavirusnih ograničenja i poremećenih opskrbnih lanaca znatno manji. Potražnja je počela premašivati ponudu i inflacija je počela rasti. S monetarnom politikom štampanja novca to bi se svakako dogodilo, no pandemija je taj proces ubrzala i intenzivirala, a energetska kriza je dodatno pogoršala situaciju.
Za suzbijanje inflacije postoje dvije učinkovite metode. Prva je podizanje ključne stope i smanjenje bilance središnje banke ili prodaja obveznica, što će dovesti do povećanja prinosa na obveznice. I u jednoj i u drugoj varijanti novac će poskupjeti, jer će poskupjeti posuditi ga, pa će se rjeđe htjeti od njega odvojiti i kupiti nešto za njega, što će početi usporavati inflaciju. Međutim, to dovodi do smanjenja gospodarske aktivnosti i uništavanja ukupnog truda.
ESB je, kao i ostale središnje banke G7, dugo vremena ignorirala inflaciju, odgađajući odluku o njenom zaustavljanju i time značajno pogoršala problem. Ali na kraju je počela dizati stopu i nedavno ju je podigla do 2%, što je uz inflaciju preko 10% zanemarivo sa stajališta klasične monetarne teorije, a možda i previše za gospodina Erdogana i njegove ekstravagantne ideje o monetarnoj politici.
Podizanje stopa dovelo je do rasprodaje na tržištu duga i odgovarajućeg povećanja njihovih prinosa. A kada cijena obveznica padne, dolazi do manjka likvidnosti i sada je manje dostupna kroz REPO operacije, a iste te likvidnosti treba više zbog gubitaka u bilanci i održavanja pozicija. Samo trenutak, REPO tržište u eurozoni procjenjuje se na oko 9000 milijardi eura.
I sve što je Christine Lagarde, šefica ESB, znala smisliti jeste da je za sve kriv Vladimir Putin.
"To je ono što Putin pokušava učiniti, izazvati kaos i uništiti velik dio Europe", rekla je Christine Lagarde tijekom gostovanja na irskoj televiziji RTE.
"Ova energetska kriza uzrokuje golemu inflaciju koju moramo pobijediti. Svatko tko se tako ponaša mora biti vođen zlim silama. Bolesni ruski predsjednik je užasna osoba", rekla je Lagarde.
Nema loših politika prije 2020. godine, nema pandemije i helikopterskog novca, nema ni iznuđenog rata protiv Rusije i sankcija, već je sve smislila „užasna osoba u Kremlju“.
Neravnoteža u TARGET2 iz Euro Crisis Monitora
Ne znam je li joj itko vjeruje, ali ovako izgledaju neravnoteže u međubankarskom platnom sustavu prekograničnih transfera TARGET2. Ovo je, grubo govoreći, analog sustava SWIFT, ali ne za komercijalne, već za nacionalne banke eurozone. A ako jedna nacionalna banka ima manjak u sustavu TARGET2 u odnosu na druge, onda to znači da je posudila novac i osigurala likvidnost kroz REPO svojim poslovnim bankama za pokrivanje plaćanja, umjesto da sredstva propusti kroz sustav naplate.
Najveći dužnici su Portugal, Italija, Grčka i Španjolska, čiji ukupni dug premašuje 1200 milijardi eura. Sudeći niz, može se činiti da ih financiraju isključivo Njemačka i sićušni Luksemburg, no ta je distorzija posljedica činjenice da su te dvije zemlje velika financijska središta kroz koja prolaze naplate. U stvarnosti postoji mnogo više "donatora" iz zemalja skupine PIGIS.
Najzanimljivije je da teoretski neravnoteže uopće ne bi trebalo biti, a nije je ni bilo sve do krize 2008. godine, dok nije otkrivena prijevara Lehman Brothersa. U kakvim je problemima, dakle, europski bankarski sustav, kako će se restrukturirati dugovi u uvjetima paneuropskog manjka likvidnosti i hoće li postojeća struktura to izdržati, veliko je pitanje.
U jednoj eminentnoj švicarskoj banci su rekli da se bankrot se ne isplati čekati, da je bolje proglasiti ga odmah. Ali opet imamo pristup "too big to fail". No Credit Suisse, spomenuta banka, nedavno je najavila otpuštanje 9000 zaposlenika.
Istovremeno je Banka Engleske, koja je prijetila obuzdavanjem inflacije, kapitulirala i najavila intervenciju na tržištu duga. Odnosno, ponovno je pokrenut QE program, koji samo štampa novac, iako je planirano upravo suprotno. Banka Engleske je počela štampati funte i povećavati saldo, iako je obećala da će ga smanjiti. Odnosno, bori se povećanjem stope i podržava inflaciju kupnjom obveznica u isto vrijeme. Točno je da Velika Britanija nije Europska unija od 2020., ali Europska središnja banka je otprilike u istoj poziciji.
I tako možemo zaroniti u "niže slojeve" financijskog svijeta i govoriti o konkretnim problemima u eurozoni jako dugo, ali to neće biti zanimljivo publici, a jedan članak ne može reći sve. Vjerujte, događaji koji se odvijaju bit će detaljno opisani u udžbenicima i proučavat će se na ekonomskim fakultetima.
Zaključak: Novi svijet nastaje, samo treba otvoriti oči
Središnje banke u "razvijenim" gospodarstvima su se, zbog mahnitog emitiranja novca, zapravo dovele u slijepu ulicu i sada traže ravnotežu između visine inflacije i dubine recesije. A situacija u Europskoj uniji u pozadini energetske krize je nešto što nitko ne zna kako će završiti. Na ovom mjestu želim navesti teze iz nedavnog govora Josepa Borrella, umirovljene briselske birokracije i predsjednika Europskog parlamenta, na godišnjoj konferenciji veleposlanika EU:
„Suočavamo se s jednom od najvećih energetskih kriza od prvog naftnog šoka '70-ih. Živimo u doba radikalne neizvjesnosti. Brzina i razmjeri promjena su iznimni. Događaji za koje smo mislili da se nikada neće dogoditi se nižu jedan za drugim. Bit će još crnih labudova. Trpimo posljedice dugogodišnjeg procesa u kojem smo odvojili izvore svoga blagostanja od izvora svoje sigurnosti“, rekao je Borell.
“Naš prosperitet temeljio se na jeftinoj energiji koja je dolazila iz Rusije. Ruski plin je jeftin i pristupačan, siguran i stabilan. Kineski radnici, sa svojim niskim plaćama, učinili su puno više na obuzdavanju inflacije nego sve središnje banke zajedno. Treba nam potpuno restrukturiranje gospodarstva. Perestrojka će biti teška i stvorit će političke probleme. Svijet u kojem su nam Sjedinjene Države osiguravale sigurnost, a Kina i Rusija temelj našeg prosperiteta, više ne postoji“, priznao je Josep Borrell, a ne znam shvaćate li težinu izgovorenog?
„Svi slijede FED jer će inače valuta biti devalvirana. Svi trče dizati kamate. To će nas odvesti u globalnu recesiju“, dodao je na kraju, ali to „svi“ je tipično eurocentrično razmišljanje, jer to rade one središnje banke, uključujući ESB, koje su vjerovale da će vječno kontrolirati globalne tokove novca.
Preporučam da sami pročitate transkript govora, kako biste bili sigurni da se gore napisano zapravo uglavnom sastoji od Borrellovih citata. Osim toga, rekao je mnogo važnih i ne baš, ali svakako zanimljivih stvari, poput činjenice da je unatoč svim problemima u EU zabrinuta zbog nespremnosti Konga da žrtvuje svoj gospodarski razvoj zarad borbe protiv klimatskih promjena. Odnosno, kriza je kriza, ali zeleni lobi ide po planu.
Želim još jednom naglasiti da se ne radi o novinaru “prokremaljskih izdanja”, već šefu europske diplomacije koji objašnjava svojim građanima da su Rusija i Kina bili garant ekonomskog blagostanja EU. Rusija i Kina, s energijom i radnom snagom, davale su jeftine stvari Zapadu. To je zauzvrat ostavilo Europskoj središnjoj banci slobodu štampanja novca godinama. I jasno je da je Christine Lagarde jako ljuta na „užasnu osobu iz Kremlja“ koja je odlučila da Rusija, ali tek nakon nametnutih sankcija, više neće biti plinska stanica EU.
Ali zamislite koliko je teško priznanje Borella, koji je jasno rekao da se ekonomski prosperitet u Europi nije temeljio na demokratskim vrijednostima, poštenim izborima, smjeni vlasti, vladavini prava i slobodi manjina, nego na ruskom plinu i kineskoj robi i radnoj snazi.
Na, analitičar Zoltan Pozhar iz Credit Suissea, koji je bio jedan od vodećih stručnjaka američkog Ministarstva financija, Federalnih rezervi, MMF-a i Svjetske banke, te jedan od autora i izvođača spašavanja američkog gospodarstva 2008.-2009. kada je pokrenuta štamparije, rekao je:
„Ako pogledate poseban odnos između Kine i Rusije u ovom kontekstu, taj odnos možete vidjeti kao "savez resursa" koji Zapadu pruža ono što mu je potrebno kako bi osigurao društvenu stabilnost za one koji su na dnu ekonomske piramide. Zamislite Rusiju kao "globalnu sustavno važnu banku prirodnih resursa" i Kinu kao "globalnu sustavno važnu banku rada", koje su najveći svjetski proizvođači sirovina i robe široke potrošnje. Oni su osigurali dva osnovna čimbenika za zlatno doba niske inflacije“, rekao je Zoltan Pozhar.
Nakon ovoga, nadam se da je svima jasno da toga svijeta više nema i da će svatko morati zaraditi ono što uživa, a Rusija i Kina se neće zaustaviti u realizaciji te druge vrste „Novog svjetskog poretka“. Mogu li se SAD i EU, odnosno skupina G7 tome oduprijeti? Da, ali samo uz potpunu vojnu i političku kapitulaciju Rusije i Kine. Ali je li to moguće? Odgovor ostavljam vama…
