Stota godišnjica dadaističkog pokreta: Usred Velikog rata, između Francuske, Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, u neutralnoj Švicarskoj, u podrumu europske klaonice – utočište su pronašli brojni i šaroliki ljudi iz svih krajeva Europe, mahom oni koji su, iz ovih ili onih razloga, bježali od rata i ratovanja te od političkih progona.
"Lokal je bio dupkom pun; mnogi više nisu mogli naći mjesto. Oko šest sati navečer, dok se još marljivo čekićalo i postavljalo futurističke plakate, pojavila se jedna deputacija, orijentalnog izgleda, u kojoj su bila četiri čovječuljka s mapama i slikama pod rukom. Predstavili su se: Marcel Janco, slikar, Tristan Tzara, Georges Janco i jedan četvrti gospodin čije mi je ime isparilo. Tu se zatekao i Arp i svi su se sporazumjeli bez previše riječi. Uskoro su, među drugim lijepim stvarima, visjeli Jancovi raskošni 'arkanđeli', a Tzara je još iste večeri čitao stihove starinskoga stila, koje je, na nimalo antipatičan način, vadio iz džepova kaputa."
Tako je, u svom dnevniku, njemački pjesnik Hugo Ball opisao događaj koji se s pravom smatra rođenjem "dade" i "dadaizma", a koji se – vjerojatno ni njemu, ni njegovoj partnerici, Emmy Hennings, njemačkoj kabaretskoj izvođačici i pjesnikinji koja je također bila tamo, ni njemačko-francuskom umjetniku Hansu Arpu, ni rumunjskim "čovječuljcima" Tristanu Tzari i braći Janco, ni drugim sudionicima, odnosno publici – nije činio kao početak neke revolucije. Za razliku od ciriške "čete male, ali slučajne", mi danas vidimo da je ona pokrenula nešto nalik na revoluciju. Ili, pak, pravu revoluciju, ako se oslobodimo predodžbe da je revolucija samo manje ili više nasilno svrgavanje neke vlasti, kojemu slijedi bezvlašće i uspostava nove neke vlasti.
Bilo je to u Zürichu, 5. veljače 1916. godine. Ne znam kako to, ali u Švicarskoj je peti dan veljače 1916. bio subota, kao što i piše na plakatu kojim se najavljuju "muzički nastupi i recitacije" u "Umjetničkoj krčmi Voltaire" u Ulici ogledala br. 1, a u Hrvatskoj je, ako je vjerovati vremenskim kalkulatorima, peti dan veljače 1916. bio petak, baš kao i nakon sto godina. Možda je i to neka dadaistička zmešancija, tko zna.
Kako god bilo, događaj je najavljen u lokalnim novinama 2. veljače 1916., a obavijest je bila prilično skromna:
"Cabaret Voltaire. Pod ovim se imenom ustanovilo društvo mladih slikara i literata čiji je cilj stvoriti jedno središte za umjetničku zabavu. Princip kabarea treba biti da se na svakodnevnim okupljanjima održavaju muzički i recitatorski nastupi gostujućih umjetnika, pa se mladim umjetnicima Züricha upućuje poziv da se bez obzira na posebna usmjerenja pojave s prijedlozima i prilozima."
Fotografije: Hrvoje Jurić
Nakon prve večeri u pokrajnjoj prostoriji restorana Mljekara (Meierei), koju su Ball i Hennings unajmili od bivšeg nizozemskog mornara Ephraima Jana, stvari su se zakotrljale. 6. veljače nastupa dvadesetak Rusa, orkestar balalajki; 11. veljače dolazi njemački psihoanalitičar, pjesnik i bubnjar Richard Huelsenbeck koji, prema Ballovim riječima, "pledira za to da se pojača ritam (crnački ritam)"; 26. veljače "svi su obuzeti nekom opijenošću koju nije moguće definirati. Mali kabare gotovo se raspada i postaje pozornica ludih emocija". I tako dalje, iz dana u dan. 15. ožujka Ball kaže: "Kabare treba odmor. Svakodnevni nastupi, i to ovako napeti, ne samo da iscrpljuju nego i demoraliziraju. Usred turbulencija čitavo mi tijelo drhti." Ali usprkos trenutnom zamoru, nastavlja se dalje. Muzika, poezija, izložbe slika, performansi, čitanje manifesta i govori... Sve je bilo, zaključujemo prema zapisima svjedoka, izrazito nekonvencionalno, nehijerarhijski, anarhično, u slobodnom stilu, na rubu incidenta – uskoro će se početi govoriti: dadaistički. U travnju 1916. pokretanje časopisa, gdje se, na Ballov prijedlog, prvi put pojavljuje ime "dada", riječ uzeta iz nekog leksikona: "Tzara gnjavi zbog časopisa. Moj prijedlog da ga nazovemo Dada prihvaća se. (...) 'Dada' na rumunjskom znači 'da, da', a u francuskom je to drveni konjić. Za Nijemce je to znak glupave naivnosti i blesave povezanosti s dječjim kolima." Kasnije će Ball dodavati i druga značenja u drugim jezicima, kao i Tzara: "Iz novina se saznaje da crnci iz plemena Kru rep svete krave nazivaju 'dada'. Kocka i majka u određenom kraju Italije: dada. Drveni konj, dadilja, dvostruka potvrda u ruskom i rumunjskom: dada". I tako dalje. No, ključno je ono što će Tzara u jednom svom manifestu istaknuti: "Dada ne znači ništa", a Huelsenbeck će to potvrditi i tome Ništa dati ontološki status i učiniti ga aktivnim principom dade: "Mi smo našli dadu, mi smo dada i mi imamo dadu. Dada je pronađena u jednom leksikonu i ne znači ništa. Ovo je značeće Ništa u kojem ništa nešto znači. Želimo svijet promijeniti s tim Ništa i želimo poeziju i slikarstvo promijeniti s tim Ništa i želimo okončati rat s tim Ništa."
Dadom protiv rata – ta negacija negacije nije nimalo slučajna. Za razumijevanje fenomena dade i samog njezina nastanka, vrijeme i mjesto su ključni. Usred Velikog rata, između Francuske, Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, u neutralnoj Švicarskoj, u podrumu europske klaonice – utočište su pronašli brojni i šaroliki ljudi iz svih krajeva Europe, mahom oni koji su, iz ovih ili onih razloga, bježali od rata i ratovanja te od političkih progona. Huelsenbeck u jednom svom govoru u Cabaret Voltaireu pozdravlja takvo društvo riječima: "Časni i poštovani građani Züricha, studenti, zanatlije, radnici, vagabundi, besciljni svih zemalja, ujedinite se."
Premda će se već krajem 1916., a osobito u godinama nakon toga, dadaisti razmiljeti od Berlina preko Pariza do New Yorka, da spomenem samo najistaknutije punktove na kojima je dada cvjetala, čini se da je ciriška atmosfera bila najpoticajnija.
Povijesni je kuriozitet to da je u isto vrijeme i na istom mjestu – mimoilazeći se ili sudarajući na ulici s Ballom, Tzarom, Hennings, Arpom, Huelsenbeckom i drugim lunaticima – živio Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin. Zgrada u kojoj je Lenjin stanovao u ciriškom egzilu i iz koje je otputovao u Rusiju da povede Oktobarsku revoluciju, nalazi se doslovce nekoliko koraka od Cabaret Voltairea, ali usprkos tome, nema dokaza da je Lenjin posjećivao dadaističke predstave u pauzama pisanja svoje knjige Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma.
Dana 7. lipnja 1917. Hugo Ball je u svom dnevniku zapisao: "Dok smo mi u Zürichu, Spiegelgasse 1, imali kabare, stanovao je prekoputa nas, u istoj toj Spiegelgasse, br. 6, ako se ne varam (Ball se vara, jer se radi o br. 14, op. H. J.), gospodin Uljanov-Lenjin. Mora da je svake večeri slušao naše muzike i tirade, ali ne znam je li to želio i je li od toga imao kakve koristi. A dok smo mi u Bahnhofstraße otvarali galeriju, putovali su Rusi u Petrograd da bi postavili revoluciju na noge. Je li dadaizam kao znak i gesta protuteža boljševizmu? Suprotstavlja li on destrukciji i dovršenoj računici potpuno donkihotovsku, nesvrhovitu i neshvatljivu stranu svijeta? Bilo bi zanimljivo promatrati što se tamo, a što ovdje događa."
Danas, s povijesne distance, zaista možemo promatrati što se događalo u tim dvjema revolucijama, dadaističkoj i Oktobarskoj, uspoređivati ih i nalaziti dodirne i razilazne točke. Ako ih se uopće može uspoređivati, dadaistička je revolucija, u određenom smislu, bila korjenitija od Oktobarske jer je ciljala na samo korijenje društva, čovjeka i svijeta; zahvatila je dublje jer je ciljala dublje.
Tragovi dadaističkog galopa po terenu zapadne umjetnosti ne mogu se izbrisati, jer se galopira i dalje; rane koje su na tkivu zapadne civilizacije napravili dadaisti nikad neće zacijeljeti, jer stalno netko čeprka po njima... i koliko god se djelovalo protiv dade, dada će preživjeti, a to tvrdim zato što je bezbroj kontradadaističkih tendencija bilo i u proteklih stotinu godina, pa ništa – dada je još tu.
Dadu neće uništiti čak ni prilično banalizirano i komercijalizirano obilježavanje stogodišnjice dade, u koje su se uključile i švicarske državne institucije i privatne kompanije. Dadu neće uništiti ni jeftina rasprodaja dadaističkih prevratničkih ideja kakvu sam nanjušio za nedavne posjete Zürichu. Cabaret Voltaire još uvijek je na istom mjestu, ali nisam siguran da u njemu ima dadaizma, premda se voditelji kluba silno trude da muzealiziraju i populariziraju dadaizam. U klubu, koji je nešto između zagrebačkih klubova MaMa i KSET, ove će se godine, skoro svakog dana, održavati neko događanje povezano s dadom, ali nekako sam sumnjičav spram svega toga, možda zato što me pri prvom pokušaju da uđem u dadaističku betlehemsku štalicu spriječio zaštitar, upozoravajući me da se unutra održava "private party" i pokazujući mi stolove sa šampanjcem i kanapeima, što mi je bilo otprilike kao fensi-dućan u prizemlju "Lenjinove kuće", ispod spomen-ploče "vođi Ruske revolucije". Sutradan sam uspio ući u Voltaire, obići galeriju i koncertni prostor, kupiti par knjiga u dućančiću s tiskovinama i suvenirima, popiti piće u kafiću... ali bilo je već prekasno da bih se riješio predrasude stvorene prethodnog dana.
Ono što je dada usitinu donijela ne može se komercijalizirati, komodificirati, objektivizirati... jer dada je poriv, tendencija, pristup, pogled na svijet. Ona je istovremeno nepostojeća i svepostojeća, neuhvatljiva i sveobuhvatna. Pretjerujem li?
Ako kažem da su dadaisti bili revolucionari, odnosno da je dada bila revolucionarna – možete se, postrevolucionarno skeptični, zapitati kakva je to uopće revolucija koju bismo trebali iščitavati iz nesređene hrpe aktivnosti zaigranih, blesavih i prilično neodgovornih umjetnika koji su, nota bene, negirali i samu umjetnost? A odgovor bi mogao glasiti: istinska revolucija, i to s dalekosežnim posljedicama. Jer revolucija je radikalna novost iz koje se na nov način pristupa prošlosti i omogućuje ono novo u budućnosti. Revolucija podrazumijeva revidiranje prošlosti i proiciranje budućnosti iz ispunjenog i napetog momenta sadašnjosti. Revolucija je, prije svega, neočekivan pomak u mišljenju, djelovanju i stvaranju, kao i ono što prethodi takvom pomaku.
Je li ciriško "na brzu ruku skupljeno društvance" znalo da pokreće jednu od najvećih revolucija u dvadesetom stoljeću? Najvjerojatnije nije, sudeći po onodobnim dnevničkim zapisima i kasnijim reminiscencijama dadaista. Ali oni su očajnički htjeli nešto posve novo i drugačije te su se grozničavo trudili oko toga, za svojim radnim stolovima, u uskim uličicama i na širokim avenijama Züricha, Berlina i New Yorka, u sklepanim štamparijama, u zadimljenim krčmama i blistavim galerijama... i dogodila im se, igrom slučaja, revolucija. I to je slučaj u svakoj revoluciji: revolucija je u velikoj mjeri stvar slučajnosti. Međutim, i za tu slučajnost treba pripremiti teren, a u tom smislu ključni su iskreno htijenje i upornost. Hard work prosvjetiteljstva 18. stoljeća doveo je do revolucionarne eksplozije 1789., premda vjerojatno nitko od prosvjetiteljskih heretika i sanjara nije predviđao takav ishod koji je usmjerio čovječanstvo u neplaniranom smjeru i proizvodio daljnje prevratničke novosti.
Na takve pomake nitko ne može ostati imun, koliko god se opirao. Kao što je Francuska revolucija uzburkala najveće umove svoga doba poput Kanta, Fichtea i Hegela, a time i sve one koji su se osvrtali na njih u kasnijim desetljećima i stoljećima, tako je dada ozračila najprije svoje suvremenike, oduševljavajući ih i zgražajući, a onda i cijelo dvadeseto stoljeće, zračeći i dalje. Prije svega u umjetnosti. Sve umjetničke avangarde i sva umjetnost 20. stoljeća nastajali su u nekom odnosu spram dadaizma, afirmativnom ili negirajućem, kao što je, primjerice, čitava post-kantovska filozofija bila odjek one Kantove, afirmativan ili negirajući. Tragove dadaizma pronalazimo u književnosti, likovnoj umjetnosti, teatru i drugim izvedbenim umjetnostima, muzici, filmu... od nadrealizma, kao izravne posljedice dadaizma, preko Letećeg cirkusa Montyja Pythona i punka, do body arta.
Dada je, već tokom Velikog rata, a onda i poslije njega, u poharanoj i izranjavanoj Europi, bez problema prelazila granice i pojavljivala se – spretna i gipka, fleksibilna i fluidna – u različitim obličjima na najneočekivanijim mjestima, pa i na predmodernom Balkanu. Zagrebački Traveleri, beogradski dadaisti te zagrebačko-beogradski zenitizam suvremenici su ciriških, berlinskih, njujorških i drugih pionira dadaizma. Ali dadaizam kod nas, kao ni u svijetu, nipošto nije tek bljesnuo i nestao u 1920-ima. Bez previše razmišljanja, kao primjere domaćeg "post-dadaističkog dadaizma" navodim Kugla glumište, Damira Bartola Indoša, Dragana Pajića Paju, Mancea i njihove muzičko-scenske projekte, a iz jedne kasnije generacije tu je Schmrtz teatar, kojega bismo se baš ovih dana trebali prisjetiti, i to ne samo kao originalne, "kabarevolterovski" raskalašene grupe zabavljača nego i kao priloga tvrdnji o kritičkom i subverzivnom političkom potencijalu umjetnosti nošene dadaističkim senzibilitetom, primjerice, u pjesmama NDH i Ništa.
Povijest dade, dadaizma ili dadaističkih tendencija na našim prostorima tek treba biti napisana, ali neće se pisati od nule, jer – također navodim bez mnogo razmišljanja – imamo knjige kao što su Antologija dadaističke poezije urednika Branimira Donata (Novi Sad: Bratstvo-Jedinstvo, 1985.), Antologija srpskog dadaizma urednika Predraga Todorovića (Beograd: Službeni glasnik 2014.) i Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas Suzane Marjanić (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Udruga Bijeli val, Školska knjiga, 2014.), a tu su i brojni "nevidljivi", ali važni doprinosi poput onih beogradskog prevodioca i izdavača Alekse Golijanina koji, s anarhističkim predumišljajem, vrijedno promovira dadu kroz njuzletere te elektroničke i papirnate samizdate.
Premda se dada opire sistematiziranju i katalogiziranju, kolekcioniranje, dokumentiranje i reflektiranje je nužno, osobito u jednom zaboravnom vremenu kakvo je naše, jer bez uvida u prošle uspjehe i promašaje ne može biti ni revolucionarne destrukcije ni avangardne kreacije. A uvid u stogodišnju, krivudavu i ponorničku povijest dadaizma govori nam da je dada, gdje god se pojavila, izazivala nemir koji je bio, na ovaj ili onaj način, plodotvoran. Dada je potencirala uloge koje bi svaka umjetnost trebala imati – svjetoreflektirajuću, svjetonegirajuću i svjetosvjetokonstituirajuću ulogu.
Kako u Kritici ciničkog uma kaže Peter Sloterdijk, "dadaisti su naprosto rehabilitirali filozofske impulse umjetnosti – njezinu volju za istinom – u protunapadu koji je bio usmjeren protiv utapanja umjetnosti estetikom, finoćom i elitističkim taštinama". Bila je to, prema Sloterdijku, "afirmacija realnosti kao realnosti da bi se opalilo šamar svemu što je puko 'estetičko mišljenje'". U tom smislu, šokiranje i skandaliziranje uobičajene su dadaističke taktike. Kad Richard Huelsenbeck, u Berlinu 1918., dok je krvi još do koljena, kaže: "Mi smo bili za rat i danas je dadaizam još uvijek za rat. Stvari se moraju sudarati; stvari se ne razvijaju ni približno strašno kao što bi trebale", on šokira i skandalizira pacifiste koji su dominirali u dadaističkim i općenito umjetničkim krugovima tog vremena, ali to treba shvatiti, prema Sloterdijku, kao "ironičko-polemički način govora" koji bi se mogao pripisati cijelom dadaizmu.
Dadaistički drski antiumjetnički, antikulturni i anticivilizacijski stav također je dijelom taktike šoka i skandala, ali ima i dublje utemeljenje. U knjizi Enfants terribles novoga vijeka Peter Sloterdijk kaže: "Proizašla iz kulture dezertiranja iz rata, dada se razvila, kao pod nekim civilizacijskodinamičkim diktatom, u jednu školu dezertiranja iz tradicionalne kulture uopće. Kulturni dezerter spaljuje nalog da se stavi u službu raskrinkanih i delegitimiranih fabrikacija sistema iščašenih kultura militarističke države."
Dada kao protest protiv bezumlja rata umotanog u celofan uma bila je ujedno protest protiv dominantnog, arogantnog i autoritarnog, a zapravo prijetvornog i bijednog uma. Dada je sebe samu, u odnosu na taj i takav um, p(r)okazivala kao golo bezumlje, raz-umljenje u samoj osnovi, raz-umljenje (ali i razumijevanje) samih osnova umjetnosti, kulture i civilizacije. Dada želi osloboditi čovjeka od imperijalizma i terora uma i razuma, pojačavajući do daske prigušene kritičke note koje je Jean-Jacques Rousseau, u srcu prosvjetiteljske epohe, upućivao prosvjetiteljstvu, govoreći zapravo da taj razum, koji bismo trebali bildati i koristiti za "izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti" (Kant) nije garancija ni sreće, ni slobode, pa ni znanja. Sloterdijk će, u Kritici cinčkog uma, dadaističku de(kon)strukciju dovesti u vezu s Friedrichom Nietzscheom i Martinom Heideggerom kao velikim de(kon)struktivistima, što je vrlo zanimljiva interpretacija, ali teško je tu "dadazofiju" neposredno iščitati iz radova sačinjenih po principu "dadaističke kaotologije" za koju je savršen primjer pjesma Gadji beri bimba Huga Balla, koju vrijedi navesti u cijelosti:
gadji beri bimba glandridi laula lonni cadori
gadjama gramma berida bimbala glandri galassassa laulitalomini
gadji beri bin blassa glassala laula lonni cadorsu sassala bim
gadjama tuffm i zimzalla binban gligla wowolimai bin beri ban
o katalominai rhinozerossola hopsamen laulitalomini hoooo
gadjama rhinozerossola hopsamen
bluku terullala blaulala loooo
zimzim urullala zimzim urullala zimzim zanzibar zimzalla zam
elifantolim brussala bulomen brussala bulomen tromtata
velo da bang band affalo purzamai affalo purzamai lengado tor
gadjama bimbalo glandridi glassala zingtata pimpalo ögrögöööö
viola laxato viola zimbrabim viola uli paluji malooo
tuffm im zimbrabim negramai bumbalo negramai bumbalo tuffm i zim
gadjama bimbala oo beri gadjama gaga di gadjama affalo pinx
gaga di bumbalo bumbalo gadjamen
gaga di bling blong
gaga blung
Ball je pjesmu izveo u Cabaret Voltaireu 23. lipnja 1916., odjeven u čudnovati "kubistički" kostim, oponašajući pri izvedbi "prastaru kadencu svećeničkih lamentacija", "onaj stil misnog pjevanja koji se u katoličkim crkvama koristi ujutro i navečer", postajući tako jedan "magični biskup". Na pola puta između recitacije i pjevanja, ova je pjesma, i sam Ball kaže, potpuna novost: "Izumio sam jedan novi rod stihova, 'stihove bez riječi' ili glasovne pjesme". Njihova se vrijednost pokazuje tek u glasu i glazbi, tako da su mnogi nakon Balla izvodili njegove glasovne pjesme, a mnogi su ih i stvarali, stvarajući od "besmislenih" glasovnih pjesama neku vrstu dadaističkog brenda.
Nema "pravih riječi"? Nema smisla? Nema veze! Ball u jednom manifestu piše: "Ja čitam stihove koji namjeravaju ništa manje nego odreći se jezika. (...) Ja ne želim riječi koje su izumili drugi. Sve riječi su izumili drugi. Ja želim svoju vlastitu psinu i ktome vokale i konsonante koji joj odgovaraju."
Ako igdje treba tražiti ono zajedničko u razuđenim dadaističkim gibanjima, to je činjenica da su svi dadaisti postigli nonsenzus. Otkrili su, ne samo u formi glasovnih pjesama, oslobađajuću moć nonsensa, odstupanja, otkačenosti, slučajnosti, što je opet kritika racionalizacijskog konsenzusa koji je, u svojoj ogoljenoj biti, također nonsenzus. Na to ukazuje Volker Schmidt uspoređujući Hitlerove smisleno-besmislene govore s besmisleno-smislenom "Prasonatom" dadaista Kurta Schwittersa i podsjećajući na Chaplinovo parodiranje Hitlerova lika i govora u filmu Veliki diktator.
Uobičajenu pjesničku potragu za višim smislom sada zamjenjuje potraga za višim besmislom. U raščaranom i raspadnutom svijetu nema magije niti čvrste točke nigdje doli u riječi. Svi dadaisti, bilo da su pisali "besmislene" ili "obične" pjesme, vjerovali su u magičnu moć riječi.
Početak Ivanova evanđelja, "U početku bijaše Riječ, i riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ. Ova bijaše u početku u Boga. Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše Svjetlost ljudima", kao da se nastavlja Ballovim riječima: "Svaka stvar ima svoju riječ; tu je sama riječ postala stvar. Zašto ne mogu drvo zvati plupluš, a pluplublaš kada pada kiša? zašto se nešto uopće mora zvati? (...) Riječ (...) je otvorena stvar prvog reda."
Ball se, kroz poeziju, želi osloboditi "jezika koji je izopačilo i nemogućim učinilo novinarstvo" te se vratiti "najunutrašnjijoj alkemiji riječi".
Mada je, prvenstveno putem jezika, programatski promicala obezumljivanje umjetnosti, čovjeka i svijeta, dada je zapravo pomaknula granice uma i proširila um, obuhvatila um u svim njegovim aspektima, i um i razum, i zaum i neum, jer jedino multidimenzionalnost ljudskog iskustva može umanjiti represivnu snagu i i namjeru uma.
Rušeći izvanjske – umjetničke, kulturne, civilizacijske – ograde, kao i one unutrašnje barijere koje možemo podvesti pod pojam "um", dada se deklarirala kao sloboda, kao apsolutna sloboda. Je li moguće živjeti s takvom slobodom, u takvoj slobodi? Sudeći po dadaističkim životnim putovima – teško. Ball se priklonio (ili vratio) katoličanstvu, Tzara i André Breton opasno su flertovali s Francuskom komunističkom partijom, Ljubomir Micić izgubio-pronašao se u velikom srpstvu, a Marijan Mikac u velikom hrvatstvu. Nakon njihovog ispadanja iz vlaka koji su pokrenuli, vlak se nije ni ispraznio ni zaustavio. Kao implicitno objašnjenje gore navedene tvrdnje neka posluže riječi Branimira Donata: "Dadaisti su mnogo stranica književnosti učinili nepotrebnima, poderali su ono što je toliko puta ponovljeno, ali u strahu da i sami ne postanu papagaji vlastita čistunstva poeziju su vidjeli i u odustajanju." Možda je to suviše slaba utjeha, a možda se čak u tome krije i optužba dadaizma da je bezsadržajan i bezobličan. Donat smatra da dadaizam "nije amorfan. Posjeduje intelektualni i moralni profil. Zagovarana sloboda nalazi se u opreci prema društvenoj zbilji, ali i u odnosu spram individualnih mogućnosti svakog pojedinca da apstraktnu slobodu predoči kao svoju slobodu."
Bez obzira na individualne sudbine, dada je bila i ostala princip slobode kao nepristajanja na dano, kao de(kon)strukcije propisanog, izvan zadanih okvira. Šezdesetosmaška parola "Budimo realni – tražimo nemoguće" bila je moguća jer je dada pedesetak godina ranije ocrtala horizont nemogućeg i nastojala ga prekoračiti. Ne samo u umjetnosti, nego i u filozofiji (i to ne samo kod situacionista), i u politici (i to ne samo u berlinskom Dadaističkom centralnom vijeću za svjetsku revoluciju ili u angažmanu berlinskih dadaista tokom Spartakističkog ustanka 1918.-1919.). Međutim, kada se dala instrumentalizirati, estetički ili politički, dada je doživljavala eroziju.
Dada je svakako pomaknula granice dopustivog i općenito granice slobode. Johannes Baader, njemački dadaist, rekao je da je dadaist "čovjek koji voli život u svim njegovim nepreglednim obličjima i koji zna i kaže: Ne samo ovdje, nego i tamo, tamo, tamo je život!"
Otklon većine dadaista od boljševizma/staljinizma često je približavao dadaističke pojedince i grupe anarhizmu, što bi se, osim u nekim prethodno rečenim stvarima, moglo pokazati u dadaističkoj usmjerenosti protiv moći kao principa, protiv moći utjelovljene u protuživotnim institucijama, uključujući i jezik, protiv struktura, hijerarhija i njima odgovarajućih diskriminacija. Anarhična spontanost također je dodirna točka između anarhizma i dadaizma, i to ne samo u vidu jezično-literarnih eksperimenata (dadaistički poetski nonsensi, futuristički zaum, nadrealističko i bitničko automatsko pisanje i slično) te multimedijalnih performansa i hepeninga nego i kao princip koji nadilazi polje umjetnosti. Sloterdijkovim riječima, "dadaizam je preludij za emancipaciju diletanata koji smatraju da je radost u stvaranju važnija od uspješnog rezultata". Dakle, od dadaizma možemo naučiti i to: pokušaj i odvažnost važniji su od rezultata i kalkulacija uspjeha. Ali tome prethodi stvaranje uvjeta mogućnosti, što se može nazvati i slobodom. Sloboda je stvar čvrste odluke i upornog rada, a ne dar s neba koji zatiče "siromašne duhom".
Ono što je dada – i teoretski i praktički i poetički – potvrđivala i još uvijek potvrđuje jest nužnost i mogućnost revolucije kao radikalnog zahvata u mišljenje, djelovanje i stvaranje. Kako? Kada? Gdje? Tko? To svatko, svagdje, svagda i svakako treba odgovarati za sebe, ali prethodno uopće treba doći do tih pitanja i odgovaranje na njih shvatiti kao neizbježno i urgentno. Prazno mjesto revolucije u čovjekovom biću i povijesti čovječanstva nije naprosto prazno, nije vakuum, nego je bezgraničan prostor slobode. Zato se, u nastavku na Huga Balla i druge stogodišnje mladiće, treba i dalje pitati: "Gadja beri bimba?" A odgovor je jasan: "Glandridi laula lonni cadori!"
h-alter
