U četiri sata ujutro više od dvije tisuće do zuba naoružanih vojnika ušlo je u najveći koncentracijski logor na otvorenom gdje je prethodnih godina, na manje od tisuću četvornih hektara, sabijeno 400 tisuća ljudi čiji su životi pretvoreni u pakao.
Bez hrane, vode, lijekova i grijanja, do tog dana kada su gusjenice tenkova pregazile ulice nekadašnjeg grada pretvorivši ga u bojno polje, brojka preživjelih svela se na tek 60 tisuća onih koji su izmakli nasumičnom ubijanju, gladi, bolestima ili deportacijama. Iz ruševina prekrivenih leševima, iz podruma i bunkera, ustali su i na jednu od najbolje opremljenih i obučenih vojski, zapucali ustanici iz prošvercanih starinskih pištolja i pušaka, ili pak u domaćoj radinosti izrađenog oružja, krenuvši u bitku za koju su unaprijed znali da je izgubljena. I po njih pogubna. Smrtonosna. Izdržali su nešto više od mjesec dana, dok njihov otpor nije slomljen, a ono što se zvalo gradom, sravnjeno sa zemljom i pretvoren u prah i pepeo. Malobrojni preživjeli pobunjenici spas su pokušali naći u njegovoj utrobi, bježeći kroz podzemne utvrde i kanalizaciju…
Varšavski geto
Ovo je istinit prikaz, ali ne, ako vas je podudarnostima podsjetio, aktualnih zbivanja u Gazi, ovo je evociranje onoga što se dogodilo na dan Pashe 19. travnja 1943. godine. Tog dana u 4 ujutro više od dvije tisuće SS vojnika Trećeg Reicha ušlo je u Varšavski geto, najveći židovski geto u okupiranoj Europi, u kojem je bilo zatočeno 400. 000 ljudi, kako bi izvršili zapovijed svog šefa Heinricha Himmlera koji je za sutrašnji rođendan svome Fuhreru Adolfu Hitleru htio darovati konačnim rješenjem očišćenu Varšavu. No naciste je dočekala kiša metaka i ručnih bombi slabo naoružanih, glađu iscrpljenih Židova, bez ikakve vojne obuke, koji su znali da u tom srazu nemaju šanse i da će poginuti.
No bitka se protegla znatno duže nego što je bilo tko očekivao, a tek nekolicina ustanika uspjela je na kraju, uz pomoć poljskih kolega izvan geta, kroz uske kanalizacijske otvore, spasiti živu glavu.
Mila 18
Stožerni bunker boraca židovskog otpora nalazio sa ispod zgrade u Ulici Mila 18, da, na to me podsjetio ulazak izraelskih snaga u bolnicu Al–Shifa, najveći medicinski kompleks u Gazi, i njihovo „otkriće“ koje su ekskluzivno podijelili sa svojom medijskom propagandnom mašinerijom, američkim CNN-om, da se u bunkeru ispod bolnice nalazi stožer Hamasa! Nije vrijeme ni mjesto za šalu, a kamo li sprdnju! No ono što su nam glasnogovornik IDF-a Daniel Hagari i CNN-ov Nick Robertson otkrili u podzemnim tunelima i tzv. Hamasovoj „tajnoj sobi“, nekoliko zarđalih kalašnjikova, vjerojatno neupotrebljivih, par bombi, kao i prašnjavi motocikl, navodno probušen metkom kao dokaz da su tu boravili napadači na Izrael 7. listopada, što je i bio povod aktualnog masakra, pokušavši tako lošom propagandom bolnicu pretvoriti u legitimni vojni cilj, zaista, osim nevjerice i iščuđavanja, ne zaslužuje drugačiju reakciju.
I, da, Nick i Gari, kako izraelskog kontraadmirala novinar familijarno zove u prilogu, samo vama na znanje: svaka poštena kuća postratnog Hrvata, Srbina, Bošnjaka, Crnogorca, Kosovara ima znatno bogatiji arsenal oružja, nesumnjivo bolje kvalitete i raznovrsnijeg spektra od ovog Hamasovog koji ste nam prikazali. I protiv kojega ste digli najsuvremenije avione, tenkove, pametne bombe i vrhunske specijalce ne bi li ga uništili, a umjesto toga poubijali žene i djecu, civile, čak i zatočene taoce, zauvijek razorivši i uništivši živote stotina tisuća ljudi!
Pijanist i Shoa
No, vratimo se mi varšavskoj miloj ulici, nazvanoj tako zbog svoje mirnodopske dragosti i ugođaja, nomen est omen, Mila, koja je te 1943. godine u podrumu na broju 18 krila podzemni stožer židovskih boraca. Tih slabo naoružanih, glađu i patnjama iscrpljenih ljudi, koji se nisu imali gdje skloniti od tenkova, topova, teških mitraljeza i svega onoga što su nacisti namijenili njihovom uništenju.
Za Milu 18 prvi put sam čuo u srednjoj školi zahvaljujući tome što sam uporno odbijao čitati „debele“ knjige, tvrdeći kako pravi majstori umiju sve što treba napisati na minimalnom broju stranica. Ne odustajući od toga da me razuvjeri u tom mom čvrstom stavu, moja predana, dobrohotna i mudra profesorica, donosila mi je, umjesto obaveze literature, knjige popularnih američkih autora. Jedan od njih bio je i Leon Uris, čiju sam „Milu 18“ progutao u dahu!
Bilo je to jedno od prvih djela koje me je, ne samo činjenično, upoznalo sa suštinom holokausta već i duboko emocionalno odredilo i opredijelilo na stranu nevinih žrtava takvih svirepih zločina čiji je jedini cilj bio eliminacija cijelog jednog naroda, svih pripadnika jedne religije. Na Urisa su se nastavili mnogi, spomenut ću ovom prilikom samo slavom i nagradama ovjenčan film Romana Polanskog „Pijanist“, te devetosatni dokumentarac Claudea Lanzmanna „Shoa“ kojeg nam HRT priušti uz Dan sjećanja na holokaust, u nekom zabačenom terminu.
Marek Edelman
I upravo su ova zbivanja na Bliskom istoku i ovaj krvavi sukob uskrsli sjećanje na jednu već pomalo zaboravljenu srednjoškolsku knjigu koja je dobila ime po jednoj varšavskoj adresi koju je opet ovih dana oživjelo pisanje jednog od ponajboljih novinara današnjice, Chrisa Hedgesa:
Bio sam bliski prijatelj Aline Margolis–Edelman koja je sudjelovala u oružanom otporu u ustanku u Varšavskom getu u Drugom svjetskom ratu. Njezin suprug, Marek Edelman, bio je zamjenik zapovjednika ustanka i jedini vođa koji je preživio rat. Nacisti su zatvorili 400.000 poljskih Židova u Varšavski geto. Zarobljeni Židovi umirali su u tisućama od gladi, bolesti i neselektivnog nasilja. Kad su nacisti počeli prevoziti preostale Židove u logore za istrebljenje, borci otpora su uzvratili. Nitko od njih nije očekivao da će preživjeti.
Začudo, Marek Edelman nije postao literarni junak Leona Urisa, baš kao što u životu nikada nije od države Izrael dobio bilo kakvo priznanje, zahvalu ili štovanje, a kamo li spomenik, iako je bio posljednji čovjek koji je napustio Milu 18, jedini od petorice vođa otpora koji je preživio ustanak u getu. Cionističkim vođama nije se žurilo komemorirati Edelmana kada je umro 2009. godine, na njegovom sprovodu u Poljskoj nije bilo predstavnika Izraela, iako svaki njezin vođa, do aktualnog Benjamina Netanyahua, tvrdi kako je holokaust dio kontinuiranog puta do izraelske države. Na isti način je rađanje Izraela iz pepela holokausta bila idejna potka literarnoj povijesti koju je u svojim romanima, pogotovo Egzodusu, promovirao Leon Uris.
Cionisti i holokaust
Jedini grijeh heroja ustanka u Varšavskom getu bila je istina, da su cionisti za ustanka u Varšavskom getu Židove prepustio njihovoj sudbini, te je Edelman uporno osporavao mit kako je otpor holokaustu bio cionistički pothvat. Bio je i ostao nepokolebljivi anticionist, nije iz rodne Poljske odselio u Izrael, niti je iz nje pobjegao kada je došao pod udar tamošnjeg prosovjetskog režima i kad je njegova obitelj odselila na zapad, već je do kraja života ostao kardiokirurg, internacionalist koji je podržavao „Solidarnost“ i, što mu u Izraelu nikada nisu oprostili, prijatelj Palestinaca. Inzistirao je na tome da je cionizam imperijalistički, i u dizajnu i u primjeni, te da kao takav prijeti globalnom multikulturalizmu, osudivši državu Izrael kao propali projekt zbog antiarapskog aparthejda i militarističkog genocida.
I premda je bio vrlo kritičan prema određenim taktikama palestinske borbe, pogotovo prema samoubilačkim napadima, u svom pismu „svim vođama palestinskih vojnih, paravojnih i gerilskih organizacija – svim vojnicima palestinskih militantnih skupina“, solidarizirao se s njihovim otporom kao kolega borac otpora iz židovske pobune koja se nije razlikovala od palestinskog ustanka, deklariravši se kao „bivši zamjenik zapovjednika Židovske vojne organizacije u Poljskoj“.
Nije tajna da je ustanak u Varšavskom getu bio inspiracija i Palestincima u njihovom otporu te su za Yassera Arafata njihove delegacije polagale vijence na spomen obilježju u Varšavi svim žrtvama i poginulim Edelmanovim suborcima.
(https://www.rebelnews.ie/2018/10/03/a-tribute-to-marek-edelman/)
Stereotip Židova
Zbog svega toga Marek Edelman je u Izraelu prešućen i zaboravljen, tamo nije mogao dobiti niti počasni doktorat unatoč najvišem poljskom odličju i francuskoj Legiji časti, iako je ustanak koji je predvodio bio prvi čin nasilnog otpora žrtava protiv nacističkog genocida. Zahvaljujući njemu poništen je i stereotip o Židovima o kojem piše i Primo Levi, kao o „blagim osobama, učenjacima, neratobornim i poniženim ljudima, koji su stoljećima tolerirali progon a da nisu uzvratili“.
„Prvi put su njemački planovi osujećeni, Nijemcima je prvi put aureola svemoći i nepobjedivosti otrgnuta s glave, reći će kasnije Marek Edelman:
Savršeno smo dobro znali da nemamo šanse Borili smo se jednostavno da ne dopustimo Nijemcima da oni budu ti koji će birati vrijeme i mjesto naše smrti. Nakon tri tjedna borbi, većina nas je bila mrtva. Znali smo da ćemo umrijeti. Baš kao i svi oni koji su poslani u Treblinku. Njihova smrt je bila daleko herojskija. Mi nismo znali kada ćemo primiti metak, a oni su se morali nositi sa sigurnom smrću, goli u plinskoj komori ili stojeći na rubu masovne grobnice čekajući metak u potiljak… Bilo je lakše umrijeti u borbi nego u plinskoj komori.
Izgubljeni rat
Tako je govorio Marek Edelman koji je shvatio da lekcija holokausta i ustanka u getu nije imala poruku da su Židovi moralno superiorni ili vječne žrtve. Upravo na tom lažnom mitu danas ratne zločine i genocid pokušavaju prikazat kao nužnu obranu od Palestinaca, „ljudskih životinja“, cionistički režim i njihovi pokrovitelji u Washingtonu i Bruxellesu, ali i mala Hrvatska koja se zahvaljujući Andreju Plenkoviću svrstala na pogrešnu, zločinačku stranu povijesti. Izrael je ovaj rat već izgubio, bez obzira što je njegova vojska ušla u Gazu i što je već sada likvidirao deseterostruko više Palestinaca nego što ih je poginulo u Hamasovom napadu 7. listopada. Tada je, prema pisanju, Haaretza, ubijeno najmanje 1200 ljudi, do sada je identificirano 859 civila, dok je oteto 239 što civilnih što vojnih osoba.
Izrael, a s njime i cijeli Zapad, izgubio je propagandni rat koji su sami počeli ekskluzivnom laži o 40 obezglavljenih beba, da bi nastavili fotografijama karboniziranih leševa u automobilima pripisanim Hamasu iako se s razlogom sumnja da su posljedica projektila Hellfire ispaljenih iz helikoptera „Apache“, čiji piloti nisu birali ciljeve tog dana, da bi se majkom svih laži razotkrio Hamasov stožer ispod bolnice Al–Shifa. Lagao je Biden da je vidio raskomadana dječja tijela, pa ustuknuo, lagao je Netanyahu o toj istoj vrećici grozote, ali nije samog sebe demantirao, lagao je izraelski ambasador u UN-u, mašući QR kodom na kojem je navodna cjelokupna dokumentacija Hamasovih zločina, a iza kojega se krila potpuna praznina, lagao je CNN o 40 dekapitiranih beba, i laže svakodnevno, baš kao i The New York Times i The Washington Post…
Temeljna laž
Baš kao što laže Andrej Plenković kada kaže kako je „teroristički napad Hamasa bio temeljni događaj koji je pokrenuo trenutni rat“, a 78 moralnih idiota u Saboru u tu laž povjeruje i odbije zaključke kojima se traži prekid rata i ubijanja nevinih ljudi u Gazi. I tako smo, nakon istovjetnog moralnog idiotizma u UN-u, kolektivno postali suučesnici i sukrivci u izraelskim ratnim zločinima i genocidu koji se opet nakon 80 godina, na sličan način kao i u Varšavskom getu, odvija pred našim očima.
Čak i u Bidenovoj administraciji više ne vjeruju narativu kako dobri Izraelci likvidiraju zle palestinske životinje kako bi se obranile od njihove krvoločnosti, već je njih nekoliko stotina potpisalo pismo i javno protestiralo zbog ovakve politike SAD. Čak i u zločinima sklonom sluganskom Ujedinjenom Kraljevstvu stotine tisuća ljudi izlazi na ulice i kaže dosta, čak i oni Židovi zdravog razuma i uznemirene savjesti, pa i oni koji su državljani Izraela, traže prekid vatre i prestanak svakodnevnog masakra. Samo je Andreju Plenkoviću, HDZ-u i kolaboracionistima važnije što je jedna deklaracija verbalno manjkava, jer ne osuđuje Hamasove zločine, od tisuća i tisuća uzalud izgubljenih života, većinom civila i djece!
Biti Židov
Možda bi sve bilo drugačije da smo o Izraelu i cionizmu kao rasističkoj ideologiji koja se koristi kao opravdanje za krađu palestinske zemlje, brisanje Palestinaca kao naroda a Palestine kao ideje, učili od Mareka Edelmana, možda bismo danas drugačije glasali da su se o tom heroju snimali holivudski filmovi, a ne na temelju „Egzodusa“ Leona Urisa čiji je blockbuster o osnivanju države Izrael iz 1959. godine prodan u više od sedam milijuna primjeraka. I za koji je prvi premijer Izraela David Ben–Gurion lukavo primijetio: „Kao književno djelo, ne znači puno. Ali, kao dio propagande, to je najbolje što je ikada napisano o Izraelu.“
Za Edelmana, pak, povijest pripada svima. Potlačeni, uključujući i Palestince, imaju pravo boriti se za jednakost, dostojanstvo i slobodu. I oni su, Plenkoviću i moralni idioti, odlučili da će, ako ne mogu birati kako će živjeti, izabrati kako će umrijeti.
A biti Židov, kako je to rekao Marek Edelman, znači uvijek biti uz potlačene, a nikada uz tlačitelja. Takvi su Židovi danas u Hrvatskoj, pa i šire, endemska vrsta.
