Rat u Ukrajini, pet mjeseci ruske invazije, silazi s prvih stranica tiskanih medija i udarnih televizijskih i radijskih vijesti. To pokazuje da se javno mnijenje privikava na rat u Ukrajini i ne doživljava ga više kao katastrofu planetarnih implikacija.
Što je najgore, nitko više ne govori o mogućem mirnom rješenju tog oružanog sukoba. Nitko više ne govori o tome kako upregnuti sve moguće diplomatske snage koje je čovječanstvo izmislilo nakon Drugog svjetskog rata, sve moguće mehanizme pregovaranja i mirovnih intervencija, da bi se prekinulo krvoproliće u Ukrajini. Osim, eventualno, pape Franje.
Na površinu su izbili egoizam i frustracije europskih država oko vlastite situacije kao posljedice rata u Ukrajini. Svi strepe kako ćemo se grijati ujesen, kako ćemo prebroditi zimu s prijetnjom prestanka isporuke ruskog plina, kako ćemo se prehraniti zato što je ukrajinsko žito blokirano, kako će porasti cijene od energenata do hrane, kako će se svijet naći na rubu gladi…
Malo tko pokazuje ikakvu strepnju za živote ukrajinskih civila, za žrtve rata na terenu, za ogromna razaranja i uništenja. Mediji se uglavnom bave spekuliranjem o razornoj moći ovih ili onih projektila, raketa, sredstava za uništenje, bilo s jedne bilo s druge strane.
Svi, a to smo uglavnom mi na Zapadu, osuđuju Rusiju i njen nastavak ”posebne operacije”, zapravo okrutnog, uništavajućeg rata u prvom redu protiv civila, protiv gradova u kojima se, kao što se to uvijek događa u gradovima, miješa stanovništvo i uspostavlja koegzistencija među građanima različitih provenijencija.
Doduše, ima jedna osoba koja još uvijek podsjeća na strahote rata i uporno zove i poziva svjetske lidere na pronalaženje mirnog rješenja, a to je papa Franjo. Ali njegov je – vox clamantis in deserto, glas vapijućeg u pustinji.
Gdje su nestali svi ti silni diplomati i političari koji se hvale svojim diplomatskim postignućima u banalnim sferama, a šute o ovom ratu koji je trijumf ljudske destruktivnosti, na svim stranama?
Ukrajinski političari ne žele pregovarati s Rusima dok se oni nalaze na teritoriju Ukrajine, kako je izjavio ministar vanjskih poslova Dmytro Kulebo, a potvrdio je to i predsjednik Zelenski.
Na drugoj strani cinični autokrat Putin nastavlja sa svojom ratnom retorikom i eventualno pristaje na hinjene pregovore uz posredovanje Turske, ali samo o deblokadi ukrajinskog žita i razminiranju crnomorskih luka.
A rat se može zaustaviti samo za diplomatskim stolom, ne zato što to govore diplomati, već zato što o tome govori ljudska povijest. Ali pregovori o miru ne mogu početi dok obje strane ne pristanu na pregovore bez ikakvih preduvjeta, dakle ne uvjetujući drugu stranu svojim zahtjevima.
Ako ne dođe do dramatičnog osvješćivanja nas, na Zapadu, ovaj rat se može pretvoriti u dugi, iscrpljujući rat, koji će se voditi do posljednjeg Ukrajinca ili posljednjeg Rusa, do nepovratnog razaranja jedne i druge zemlje, do barbarizacije svijeta u kojoj neće biti ni pobjednika ni pobijeđenih, već samo žrtava, većih ili manjih.
Međunarodna zajednica mora izaći s jakim pritiskom na obje strane da pristanu na pregovore i da ti pregovori što prije započnu.
Jučer i danas se održava sjednica Vijeća Europske unije, sastanak ministara vanjskih poslova u Pragu. Hoće li oni iznjedriti jednu suvislu inicijativu za mir u Ukrajini?
Europska unija opet ima šansu nešto napraviti, ali to ne može sama. U ovu igru moraju ući što prije i Ujedinjene nacije, grupa zemalja G7 i G20, i svaki drugi akter koji ima volju i sposobnost da nastupi kao posrednik, počevši od Kine, Indije, Turske, Izraela.
Europska unija je ta koja ne smije više čekati, jer će nju pogoditi strašni val reperkusija ovog ratnog sukoba kojemu se ne vidi kraja i koji bi mogao trajati godinama.
Uostalom, historia docet, imamo već nekoliko slučajeva na koje smo otupili i postali neosjetljivi (na srpskom se to lijepo kaže: oguglati, riječ koju rabi i Krleža u svojim djelima). To je u prvom redu Palestina i trpljenje palestinskih Arapa, tu su i patnje bliskoistočnih Kurda, a konačno i u samoj Europskoj uniji imamo primjer podijeljenih država, a to je Cipar.
Europska unija mora što prije izaći sa svojom exit strategy – strategijom izlaska iz ovog rata.
Ona se može temeljiti na već iznesenom prijedlogu Italije, ali koja je zatim zašutjela kada su, izgleda, Amerikanci i NATO otklonili svaku ideju o mirovnim pregovorima i uzdaju se samo u snagu oružja.
Talijanski prijedlog artikulirao je četiri točke: prvo, prekid vatre, počevši od pojedinih područja; drugo, neutralnost Ukrajine s odustajanjem Ukrajine da pristupi NATO-u; treće, široka autonomija za Krim i Donbas, uz potvrdu ukrajinske suverenosti nad tim područjima; četvrto, novi pakt za europsku i globalnu sigurnost, koji bi se trebao materijalizirati u jednoj novoj europskoj konferenciji o sigurnosti i suradnji po uzoru na Helsinšku konferenciju iz 1975. godine, kada je utvrđena nepovredivost granica i kada je Europa stupila na put koji je doveo do jačanja europske integracije i do pada Berlinskog zida.
Okvir ovakve inicijative morao bi biti omogućen i jednom međunarodnom grupom facilitatora, kako se to govori u mirotvornom žargonu, unutar irenologije, znanosti o miru.
U takvu skupina facilitatora – posrednika koji moraju olakšati dijalog dviju konfrontiranih strana i odvijanje europske mirovne konferencije morale bi biti uključene i zemlje izvan Europe, kao što su Izrael, ali i Kina i Indija, a trebao bi rezultirati uspostavom mirovnih vojnih kontingenata, promatračima s ovlastima monitoriranja poštovanja dogovora i s aktivnom ulogom u rekonstrukciji ratom devastiranih područja.
Ključno pitanje je i status novih teritorija koje su Rusi okupirali u ovoj ratnoj operaciji. Suverenost Ukrajine de jure nad ovim teritorijima bit će u raskoraku sa stanjem de facto, s okupacijom de facto, ali je to bilo stanje priznato i dogovorima u Minsku koje su zapadni akteri, uključujući i Europsku uniju, vrlo olako odbacili i time izazvali Ruse.
Jasno je da iz ovoga rata ne mogu proizaći bilo kakve aneksije i samo Ukrajina može odlučiti o nekim eventualnim koncesijama.
Dakle, riječ je o tome da treba dati šansu miru, za to već postoje mehanizmi koji su već davno oprobani: prvo, odluka Opće skupštine UN-a o pozivu na mirovne pregovore, pošto je Vijeće sigurnosti paralizirano ruskim vetom; drugo, aktivno posredovanje trećih strana; treće, aktivna uloga Europske unije i neovisna istraga na nivou međunarodnih eksperata i autoriteta (kao, na primjer, Angele Merkel, Henryja Kissingera, Mihaila Gorbačova, Budimira Lončara i sličnih ličnosti) i četvrto, međunarodna arbitraža.
Ako Europska unija odbije preuzeti ovakvu aktivnu ulogu koja joj i spada po osnivačkom ugovoru, lisabonskom surogatu europskog ustava, onda preostaje jedino mobilizacija mirovnog pokreta, koji je već krenuo u odsutnosti drugih inicijativa.
Tako će se u susjednoj Italiji 23. srpnja mobilizirati mirovni pokreti pod geslom ”Europe for peace”, a tu je inicijativu podržala i međunarodna mirovna mreža Stop the War Now.
Ako propadne i ovaj posljednji, lennonovski apel Europskoj uniji pod geslom Give Peace a Chance, ne preostaje nego očekivati plimu svjetskog mirovnog pokreta ujesen i u zimu, kada i do zadnjeg Europljanina dopre svijest da je rat u Ukrajini posljednja faza u ostvarenju globalnog kaosa. A možda će već tada biti prekasno
