Ljudima koji nemaju blagodat živjeti u gradu teško je predočiti koja je to prednost, čast i olakšavajuća okolnost. Uzmimo za primjer stanare iz nebodera na Korzu. Svoje automobile ne smiju ni koristiti jer ako se isparkiraju između zgrada začas im se uvali neki „seljo“ pa onda moraju plaćati parkiranje pred svojom kućom, ili, još gore, dobiju kaznu za nepropisno parkiranje u ,takoreći, svome dvorištu. Paradiranja i izdrkavanja, kako organizirana tako i individualna po glavnom gradskom trgu dozvoljena su svima, jer tko šiša stanare zgrada. Koga briga ako nečije dijete treba san, koga briga ako student priprema ispit za završnu akademsku godinu ili ako neko staro čeljade broji posljednje dane ili sate života. Urlati, glasno bubnjati, neartikulirano izvikivati malograđanske parole i poštapalice na Korzu je dozvoljeno svima i to u svako doba dana i noći.
Uz to ponovno na površinu izbijaju stari problemi, ali sada u novom ruhu. Iako su tri centralna gradska nebodera (PK IV 2,4,6) davno ofrajkana, odnosno sanirana prema troškovniku, baš onako kako nalažu propisi i kako je dogovoreno u ovoj zemlji baš sve mora biti po pravilima) aktualizira se problem sa neposlušnom rajom koja neće da plati radove pa uplatnice stižu i dan-danas iako je od sanacije prošlo gotovo sedam godina. Meč se igra u malo čudnoj varijanti za tenis. Na jednoj strani su tvrtka ĐĐ stan i građevinski gigant THD, a na drugoj stanari 240 stanova na Korzu. Osim što je teniski meč bio specifičan po izrazito velikom broju sudionika zanimljivo je i to što ovi prvi spremno dočekuju svaku loptu i nemilosrdno i jako vraćaju gađajući same kutove terena dok među ovim brojnijima (vlasnici stanova i njihovi ukućan ) ima izdajnika i petokolonaša u liku predstojnika zgrada koji namjerno promašivaju voleje ili prave dvostruku servis grešku. Uglavnom, tenisači su strpljivi sportaši koji vjeruju da se pošten i mukotrpan rad isplati pa makar se igralo i s reketima.
Ali to nije sve. Ima tu i poganijih stvari kao što je falsificiranje potpisa ili nagovaranja maloljetne djece da potpišu „neki“ papir dok mama nije kod kuće, pa poslije taj isti list koriste kao prilog dokumentaciji za izvođenje radova. Iako se meč igra u Slavonskom Brodu gdje je dosta toga dozvoljeno, čini mi se, ako je istina, da je ovo malo previše. Tako se dosjetiše i dovedeše ljude pred gotov čin s bojanjem njihovih kuća, odnosno vanjske strane stambenog prostora, jer narušava vizuelni identitet grada. OK, ako se već moralo bojiti mogla se postaviti i toplotna izolacija (vuna ili stiropor npr.), pa da ljudi u konačnici imaju bar koristi u vidu manjih računa za grijanje, ako već moraju plaćati građevinare. Gradski čelnici su se elegantno izvukli plativši polovinu cijene, a za ostalo ih nije briga. Odigrajte partiju tenisa i tko pobijedi, kao da savjetuju. Pitanje ne malog broja ljudi u tim zgradama je opravdano: „Zašto nitko ne boja robnu kuću Vesna npr.“ I ona se nalazi na Korzu i predstavlja ruglo još od dana kada je napravljena. No, to ne bi bio baš atraktivan i unosan meč niti bi se na kladionicama mogla zavrtiti koja para (kao kad Đoković ili Nadal pometu nekoga „levaka“ na ATP listi sa 6:1 6:2 u prvom kolu Dohe ili Parisa). Znaju reketari dobro gdje se vrti lova. Priču složiše kako će platiti grad, papire podmetnuše, zgradu zamazaše na brzinu, troškovnike i građevinske dnevnike posakrivaše, kućni savjeti odradiše svoje s poznatom „pilom naopako“. Prvo su nagovarali ljude da ne plaćaju jer se eventualni sudski spor, ako do njega dođe, ne može izgubiti. Naravno, prvostepeni sud su izgubili, a da ljudi nisu ni znali da su u sporu. Kasnije su krenule metode zastrašivanja: „Susjede bolje to platiti jer su oni dobri tenisač,i pa ćemo sigurno izgubiti meč.“ Negdje je takva metoda i prošla, ali negdje i neće, jer zaboravili su reket-majstori da ima i pravnika u tim neboderima, a pravnic ,gle čuda, znaju pravo pa savjetuju: ukoliko se radi o redovnom održavanju zgrade po slovu zakona ono bi moralo biti plaćeno iz pričuve. Pa zašto, za Boga miloga, ljudi uopće plaćaju pričuvno održavanje zgrade i da li je ikome poznato koliki se novac akumulira na računu pojedine zgrade u toku jedne godine? Na primjer, tko raspolaže s punomoći da ga podiže i kamo ta silna sredstva odlaze? Milijuni se tu vrte gospodo, a najmove reklamnog i poslovnog prostora te prihode od postavljanja raznoraznih antena i repetitora nitko ne smije ni spomenuti. Pretpostavka je da novac iz pričuve triju zgrada lagano nestaje u nepoznatom pravcu, pa su reketari odlučili obojiti zgrade o tzv. izvanrednom trošku, a zato bi trebalo imati suglasnost svih vlasnika stanova što oni nemaju, nego su morali falsificirati, ali ne boje se ničega jer su sigurni u famoznu „sudsku praksu“ koja će i ovaj puta suditi u korist korporacija, a na štetu „malog čovjeka“. Tako barem tvrde, zastrašujući one koji nisu platili do danas.
Bezobrazluk bez granica, ili jednostavnije rečeno - naša posla. Možda će se jednog dana natko sjetiti da kakav račun za adaptaciju obiteljske kuće na korzu pošalje, posthumno, i samoj Ivani Brlić Mažuranić ili njenim nasljednicima, jer nije bitno tko je vlasnik objekta bitno je da se boja i kreči, te da napaćeni narod svako malo bude friško ofrajkan.
