Treći program se prilično, kao i Drugi, emancipirao od zloćudnog utjecaja prisavske vrhuške, valjda zato što se na ovim kanalima nije moguće zamjeriti Plenkiju, a nema smisla ni reklamirati artikle iz TV prodaje ili se obračunavati s avetima prošlosti
Na pitanje koliko je primjeraka nove Čolićeve ploče prodala, jedna prodavačica u Jugotonu u zagrebačkoj Bogovićevoj davne 1979. kaže: ‘Prodala sam 8.000 komada, njegova nam ploča ide bolje nego sve druge…’ U jednom jedinom dućanu – osam tisuća! Lani je Croatia Records objavio da je Čolićev album ‘Ono malo sreće’ – najtraženiji album u Hrvatskoj – u pet tjedana prodan u ‘više od 2000 CD-a’. ‘Kad se’, napisao je Ilko Čulić u Expressu, ‘razmijene podaci s PGP RTB-om, možda će ovaj udruženi diskografski pothvat narasti na 10-ak tisuća, ali i to će izgledati preskromno u usporedbi s bestselerima iz zlatnih godina domaće diskografije.’ Čolićev album ‘Ako priđeš bliže’ prodan je recimo u milijun primjeraka.
Vremena se mijenjaju, mijenjaju se tehnologije – jedino se Čolić ne mijenja. Prije četrdeset godina, u filmu Jovana Ristića ‘Pjevam danju, pjevam noću’, ovaj na sve načine zimzeleni pjevač izgleda kao i ‘89., ‘99., 2009. ili 2019… Nestale su Lokice, nema više gramofona, raspale su se države i savezi, ali legenda živi. Naš omiljeni TV kanal se, međutim, pokvario. Danima je na Klasiku moguće vidjeti serijale o vrhovima planina, manje-više deja vu filmove i stare serije. Što se događa? Nedostatak novca? Kreativna kriza? Oživite to malo, barem je nostalgija voda duboka!
Živi zid je nezakonito dijete SDP-a. Gdje SDP šuti ili govori bezbojno, Živi zid galami i govori s okusom i mirisom; to je miris besmisla, ali je miris. Pernar radi plus iz svih Bernardićevih minusa, a incident koji je proizveo Branimir Bunjac – neciviliziran i nepristojan te kao takav nedostojan obrane – ipak je zlodjelo iz strasti, koja je na Iblerovom trgu odavno zamrla. Bunjca je naime saborska straža izbacila nakon što je pokušala izbaciti Ivana Pernara, koji je izrekao niz trivijalnih istina, ali sa snagom uvjerenja kakvu posjeduju fanatici, a Bunjac je izbacivanje snimao, što nije dozvoljeno, pa su mu oduzeli mobitel. Pernar je verglao uobičajene doskočice o propasti zemlje, demografskom slomu, iseljavanju, propasti škverova itd. – Živi zid bi sve to riješio tiskanjem novca – pa pozvao Sanadera da otkuca kolege iz stranke, a onda mu je oduzeta riječ. Bunjac je tu izgubio živce. Počeo je vikati i naguravati se sa saborskom stražom. ‘Dosta toga, sram vas bilo! Nemate pravo na to! Mrš, još mi jednom uzmi nešto iz ruke, kunem ti se – nećeš živ izaći odavde! Mrš, smeće, mrš!’ vikao je, između ostalog, Bunjac. Kako će takve pobijediti foteljaši i strojevi za proizvodnju fraza?
Katarina Brečić izvještava o hadezeovoj listi za EU izbore pa saopćava ime nositelja liste – to je Karlo Ressler, Kurz iz Plenkijeva laboratorija, na listi je i Dubravka Šuica, ali na drugom mjestu. Potom slijede nepoznati mladi blaženici. To su Plenkovićevi mladunci, bezgrešni – jer nisu ni imali priliku pogriješiti – i anonimni, a za koju godinu mladi, anonimni i bogati… Plenki je listu HDZ-a skrojio posve po svom ukusu, a sva naša slavna desnica, svi vitezovi i ‘u boj u boj’ muževi nikom ponikoše i u crnu zemlju propadoše. Po hadezeovim se kuloarima čulo tiho mrmljanje – ‘ovdje nema desničara’. To je greška, i to ljuta! Stranka je naime samo deculejizirana. Karlo Ressler učenik je Vice Batarela, konzervativac do daske, nije nikad bio član Partije, kao poočim mu i većina stranke. No zna vezati kravatu, govori jezike, ne piša po cesti i završio je neke škole. Kod nas se desničarima, inače, smatraju ljudi koji jedu prasiće s ražnja, pjani jebu majku Srbima dok slušaju Arkanovu ženu, a za državne praznike slušaju Tupsona, to je otprilike fotorobot. Da, takvi neće u Bruxelles. Otpisani su, a ni glasa čuti bilo nije! To bolje od ičega pokazuje pravu narav HDZ-a: nije to nikakva stranka ljudi s uvjerenjima, već najveća koncentracija okorjelih karijerista i klijenata u ovoj zemlji. Bio Stier, ne bio, oni su uz stranku; bio Brkić jači ili slabiji, oni su uz HDZ, uvijek vjerni, nema tu trunke uvjerenja, samo čisti interes. Plenković je ovime možda žrtvovao jedan mandat – s Kovačem i Stierom dobio bi dosta desnih glasova – ali to se čini kao žrtvovanje pijuna da bi se učvrstilo kralja. Pak čekamo rezultat ovog Plenkijevog gambita!
Stanković pita Beru za konkretne mjere u brodogradnji, a ovaj blista od sreće kao mladi mjesec. ‘E sad ste mi baš’, veli šef SDP-a, ‘nabacili volej.’ Potom počinje pričati kako plaće u Hrvatskoj trebaju biti veće, život ljepši, a ljudi humaniji i bolji, i u toj kolindijadi protječe narednih pet minuta koje se čine kao vječnost i gledatelj se samo pita kad će se to mrcvarenje etera završiti i kad će se Stanković sjetiti svog pitanja i svog običaja da prekida goste koji su mu dosadni, čega se sjetio nakon što je Bero mirno doveo svoju tiradu do kraja. Što s brodogradnjom, kako biste to riješili, pita ponovno voditelj, a Bernardić – s facom Kolumba kad otkriva novu obalu – uzvikuje: ‘Pa sa strateškim partnerom!’
Crvene su naslijedile Crvenkapice. Bero je nalik Bogdanu Dikliću iz ‘Maratonaca koji trče počasni krug’: jednoga je dana počeo vikati kako njega nitko neće tući, uzeo sačmaricu i krenuo pucati po dušmanima, jedni je problem što puca isključivo – ćorke!
‘Frankenstein’ Mary Shelley jedan je od najčuvenijih nečitanih romana svih vremena. Šteta, jer je riječ o remek-djelu kakvih je u povijesti svjetske književnosti zapravo malo: svaka rečenica, svaki pasus tog romana izgleda kao da je proživljen, sve je natopljeno emocijama, uvjerljivo kao da je riječ o reportaži, a ne plodu fikcije koju je na ladanju, iz čiste zabave, osmislila jedna, uzgred budi rečeno, 18-godišnja spisateljica, koja se natjecala s nekolicinom čuvenih muških kolega u ispisivanju zadane teme. Frankenstein nije čudovište, kako mnogi misle, već doktor koji ga stvara u znanstvenom zanosu, iz tijela mrtvih ljudi. Osmišljen s najuzvišenijim idealima, on se međutim pokazuje nakaznim i izaziva samo užas i strah. Doživljavan kod šire publike kao horor, taj je roman nevjerojatno višeslojan, danas otvoren za bezbroj mogućih čitanja, npr. kao kritika političkih utopija XX. stoljeća, ali i kao metafora neželjenog roditeljstva, o čemu je pripremljenoj Karolini Lisak Vidović, koja ima nos za dobre teme, nadahnuto pričala profesorica anglistike Tatjana Jukić.
Treći program prilično se, kao i Drugi, emancipirao od zloćudnog utjecaja prisavske vrhuške, valjda zato što se na ovim kanalima nije moguće zamjeriti Plenkiju, a nema smisla ni reklamirati artikle iz TV prodaje ili se obračunavati s avetima prošlosti. Zato je to postao geto zdrave pameti i boljeg ukusa – pohvale.
portalnovosti
Pjevam danju, pjevam noću, Klasik TV, 4. travnja, 20:45
Na pitanje koliko je primjeraka nove Čolićeve ploče prodala, jedna prodavačica u Jugotonu u zagrebačkoj Bogovićevoj davne 1979. kaže: ‘Prodala sam 8.000 komada, njegova nam ploča ide bolje nego sve druge…’ U jednom jedinom dućanu – osam tisuća! Lani je Croatia Records objavio da je Čolićev album ‘Ono malo sreće’ – najtraženiji album u Hrvatskoj – u pet tjedana prodan u ‘više od 2000 CD-a’. ‘Kad se’, napisao je Ilko Čulić u Expressu, ‘razmijene podaci s PGP RTB-om, možda će ovaj udruženi diskografski pothvat narasti na 10-ak tisuća, ali i to će izgledati preskromno u usporedbi s bestselerima iz zlatnih godina domaće diskografije.’ Čolićev album ‘Ako priđeš bliže’ prodan je recimo u milijun primjeraka.
Vremena se mijenjaju, mijenjaju se tehnologije – jedino se Čolić ne mijenja. Prije četrdeset godina, u filmu Jovana Ristića ‘Pjevam danju, pjevam noću’, ovaj na sve načine zimzeleni pjevač izgleda kao i ‘89., ‘99., 2009. ili 2019… Nestale su Lokice, nema više gramofona, raspale su se države i savezi, ali legenda živi. Naš omiljeni TV kanal se, međutim, pokvario. Danima je na Klasiku moguće vidjeti serijale o vrhovima planina, manje-više deja vu filmove i stare serije. Što se događa? Nedostatak novca? Kreativna kriza? Oživite to malo, barem je nostalgija voda duboka!
Vijesti, HRT, 5. travnja, 12:00
Živi zid je nezakonito dijete SDP-a. Gdje SDP šuti ili govori bezbojno, Živi zid galami i govori s okusom i mirisom; to je miris besmisla, ali je miris. Pernar radi plus iz svih Bernardićevih minusa, a incident koji je proizveo Branimir Bunjac – neciviliziran i nepristojan te kao takav nedostojan obrane – ipak je zlodjelo iz strasti, koja je na Iblerovom trgu odavno zamrla. Bunjca je naime saborska straža izbacila nakon što je pokušala izbaciti Ivana Pernara, koji je izrekao niz trivijalnih istina, ali sa snagom uvjerenja kakvu posjeduju fanatici, a Bunjac je izbacivanje snimao, što nije dozvoljeno, pa su mu oduzeli mobitel. Pernar je verglao uobičajene doskočice o propasti zemlje, demografskom slomu, iseljavanju, propasti škverova itd. – Živi zid bi sve to riješio tiskanjem novca – pa pozvao Sanadera da otkuca kolege iz stranke, a onda mu je oduzeta riječ. Bunjac je tu izgubio živce. Počeo je vikati i naguravati se sa saborskom stražom. ‘Dosta toga, sram vas bilo! Nemate pravo na to! Mrš, još mi jednom uzmi nešto iz ruke, kunem ti se – nećeš živ izaći odavde! Mrš, smeće, mrš!’ vikao je, između ostalog, Bunjac. Kako će takve pobijediti foteljaši i strojevi za proizvodnju fraza?
Vijesti, N1, 6. travnja, 08:00
Katarina Brečić izvještava o hadezeovoj listi za EU izbore pa saopćava ime nositelja liste – to je Karlo Ressler, Kurz iz Plenkijeva laboratorija, na listi je i Dubravka Šuica, ali na drugom mjestu. Potom slijede nepoznati mladi blaženici. To su Plenkovićevi mladunci, bezgrešni – jer nisu ni imali priliku pogriješiti – i anonimni, a za koju godinu mladi, anonimni i bogati… Plenki je listu HDZ-a skrojio posve po svom ukusu, a sva naša slavna desnica, svi vitezovi i ‘u boj u boj’ muževi nikom ponikoše i u crnu zemlju propadoše. Po hadezeovim se kuloarima čulo tiho mrmljanje – ‘ovdje nema desničara’. To je greška, i to ljuta! Stranka je naime samo deculejizirana. Karlo Ressler učenik je Vice Batarela, konzervativac do daske, nije nikad bio član Partije, kao poočim mu i većina stranke. No zna vezati kravatu, govori jezike, ne piša po cesti i završio je neke škole. Kod nas se desničarima, inače, smatraju ljudi koji jedu prasiće s ražnja, pjani jebu majku Srbima dok slušaju Arkanovu ženu, a za državne praznike slušaju Tupsona, to je otprilike fotorobot. Da, takvi neće u Bruxelles. Otpisani su, a ni glasa čuti bilo nije! To bolje od ičega pokazuje pravu narav HDZ-a: nije to nikakva stranka ljudi s uvjerenjima, već najveća koncentracija okorjelih karijerista i klijenata u ovoj zemlji. Bio Stier, ne bio, oni su uz stranku; bio Brkić jači ili slabiji, oni su uz HDZ, uvijek vjerni, nema tu trunke uvjerenja, samo čisti interes. Plenković je ovime možda žrtvovao jedan mandat – s Kovačem i Stierom dobio bi dosta desnih glasova – ali to se čini kao žrtvovanje pijuna da bi se učvrstilo kralja. Pak čekamo rezultat ovog Plenkijevog gambita!
Nedjeljom u dva, HRT, 7. travnja, 14:00
Stanković pita Beru za konkretne mjere u brodogradnji, a ovaj blista od sreće kao mladi mjesec. ‘E sad ste mi baš’, veli šef SDP-a, ‘nabacili volej.’ Potom počinje pričati kako plaće u Hrvatskoj trebaju biti veće, život ljepši, a ljudi humaniji i bolji, i u toj kolindijadi protječe narednih pet minuta koje se čine kao vječnost i gledatelj se samo pita kad će se to mrcvarenje etera završiti i kad će se Stanković sjetiti svog pitanja i svog običaja da prekida goste koji su mu dosadni, čega se sjetio nakon što je Bero mirno doveo svoju tiradu do kraja. Što s brodogradnjom, kako biste to riješili, pita ponovno voditelj, a Bernardić – s facom Kolumba kad otkriva novu obalu – uzvikuje: ‘Pa sa strateškim partnerom!’
Crvene su naslijedile Crvenkapice. Bero je nalik Bogdanu Dikliću iz ‘Maratonaca koji trče počasni krug’: jednoga je dana počeo vikati kako njega nitko neće tući, uzeo sačmaricu i krenuo pucati po dušmanima, jedni je problem što puca isključivo – ćorke!
Što je klasik? Čudovište Mary Shelley, HRT, 9. travnja, 21:25
‘Frankenstein’ Mary Shelley jedan je od najčuvenijih nečitanih romana svih vremena. Šteta, jer je riječ o remek-djelu kakvih je u povijesti svjetske književnosti zapravo malo: svaka rečenica, svaki pasus tog romana izgleda kao da je proživljen, sve je natopljeno emocijama, uvjerljivo kao da je riječ o reportaži, a ne plodu fikcije koju je na ladanju, iz čiste zabave, osmislila jedna, uzgred budi rečeno, 18-godišnja spisateljica, koja se natjecala s nekolicinom čuvenih muških kolega u ispisivanju zadane teme. Frankenstein nije čudovište, kako mnogi misle, već doktor koji ga stvara u znanstvenom zanosu, iz tijela mrtvih ljudi. Osmišljen s najuzvišenijim idealima, on se međutim pokazuje nakaznim i izaziva samo užas i strah. Doživljavan kod šire publike kao horor, taj je roman nevjerojatno višeslojan, danas otvoren za bezbroj mogućih čitanja, npr. kao kritika političkih utopija XX. stoljeća, ali i kao metafora neželjenog roditeljstva, o čemu je pripremljenoj Karolini Lisak Vidović, koja ima nos za dobre teme, nadahnuto pričala profesorica anglistike Tatjana Jukić.
Treći program prilično se, kao i Drugi, emancipirao od zloćudnog utjecaja prisavske vrhuške, valjda zato što se na ovim kanalima nije moguće zamjeriti Plenkiju, a nema smisla ni reklamirati artikle iz TV prodaje ili se obračunavati s avetima prošlosti. Zato je to postao geto zdrave pameti i boljeg ukusa – pohvale.
portalnovosti
