Znanstvenici kažu da se mora djelovati odmah, ili će biti prekasno za planet. Zaključci konferencije o klimi u Glasgowu daleko su od toga, ali su važne poruke ipak poslane, piše u svom komentaru novinar DW-a Jens Thurau.
Je li ovo u Glasgowu bila dobra ili loša konferencija o klimi? Skup je bio kaotičan, pa su i završne ocjene u skladu s tim. Znanstvenici kažu da nikada nismo imali toliki jaz između zahtjeva da se protiv klimatskih promjena konačno i odlučno bori i između sporih koraka koje države poduzimaju. Pred konferencijskom salom u Glasgowu su aktivisti pokreta Fridays for Future vršili veliki pritisak.
U završnom tekstu se prvi put na sastanku pod okriljem UN-a traži brzo napuštanje fosilnih energija, iako je konkretna formulacija razvodnjena pod pritiskom nekih bogatih zemalja i onih u razvoju.
Zemljama globalnog Juga obećano je dvostruko više novaca za saniranje posljedica klimatskih promjena. Sjedinjene Države i Kina, dva najveća svjetska proizvođača štetnih emisija, u Glasgowu su prekinuli ledene odnose i složili se da udvostruče napore.
Kao mjera svih stvari zapisan je cilj da se zagrijavanje planeta do kraja stoljeća ograniči na 1,5 stupnjeva Celzijevih u odnosu na predindustrijsko doba. Nitko više ne govori o labavljenju tog cilja, to jest popuštanju do dva stupnja.
Kada se usporedi s dostignućima prethodnih konferencija, ovo je skoro kao korak od sedam milja. Ali, kada se usporedi sa realnošću, onda je Glasgow tek koračić.
Znanstvenici su proglasili ovo desetljeće presudnim za borbu protiv globalnog zagrijavanja. Britanski voditelj konferencije je na to reagirao vatrometom inicijativa: da se ograniče emisije metana, zaštite šume u siromašnim zemljama, okončaju subvencije za ugljen i naftu, i to sve do 2030. godine.
Ali, kad se bolje pogleda, sve to ostat će stvar dobre volje država, kao i cjelokupni zaključci konferencije.
I tako je uvijek, računa se na pouzdanost i povjerenje. Teško da itko može nekog tužiti jer se ne pridržava klimatskih ciljeva. Ideja je da se razvije pozitivna dinamika, da se sve članice UN-a smjeste u isti čamac, da se poveća pritisak na vlasti bogatih zemalja čiji građani sve više brinu zbog klimatskih promjena.
No to s povjerenjem ne ide baš najbolje. Siromašne zemlje su tokom pandemije lijepo mogle vidjeti koliko su bilijuna dolara industrijske nacije potrošile na svoja gospodarstva. A onda su to mogle usporediti sa sumama koje se šalju manje razvijenim zemljama kako bi im se olakšao prijelaz na čistije energente.
Premda je napuštanje ugljena sada službeni zahtjev klimatske konferencije UN-a, samo treba baciti pogled na stanje u Kini ili Južnoafričkoj Republici, ali i Poljskoj ili čak Njemačkoj. Tu se vidi koliko je moćan lobi za ugljen. Kina obećava da će postati klimatski neutralna do 2060. godine. To je smiješno u usporedbi s upozorenjima stručnjaka.
dw
Ipak, ne nazire se alternativa ovim mučnim godišnjim konferencijama o klimi. Samo ovdje sve članice UN-a razgovaraju jedne s drugima. Zajednički moto za kojim se traga je možda poruka da borba protiv štetnih plinova u što više zemalja mora imati istu važnost kao borba za gospodarski napredak. Rast i održivost ne moraju biti suprotstavljeni.
Valja djelovati. Recimo, brzo napustiti ugljen i naftu. Konferencija o klimi je makar poslala tu poruku. Zato je poslije Glasgowa čaša ipak polupuna.
Je li ovo u Glasgowu bila dobra ili loša konferencija o klimi? Skup je bio kaotičan, pa su i završne ocjene u skladu s tim. Znanstvenici kažu da nikada nismo imali toliki jaz između zahtjeva da se protiv klimatskih promjena konačno i odlučno bori i između sporih koraka koje države poduzimaju. Pred konferencijskom salom u Glasgowu su aktivisti pokreta Fridays for Future vršili veliki pritisak.
U završnom tekstu se prvi put na sastanku pod okriljem UN-a traži brzo napuštanje fosilnih energija, iako je konkretna formulacija razvodnjena pod pritiskom nekih bogatih zemalja i onih u razvoju.
Zemljama globalnog Juga obećano je dvostruko više novaca za saniranje posljedica klimatskih promjena. Sjedinjene Države i Kina, dva najveća svjetska proizvođača štetnih emisija, u Glasgowu su prekinuli ledene odnose i složili se da udvostruče napore.
Kao mjera svih stvari zapisan je cilj da se zagrijavanje planeta do kraja stoljeća ograniči na 1,5 stupnjeva Celzijevih u odnosu na predindustrijsko doba. Nitko više ne govori o labavljenju tog cilja, to jest popuštanju do dva stupnja.
Kada se usporedi s dostignućima prethodnih konferencija, ovo je skoro kao korak od sedam milja. Ali, kada se usporedi sa realnošću, onda je Glasgow tek koračić.
Znanstvenici su proglasili ovo desetljeće presudnim za borbu protiv globalnog zagrijavanja. Britanski voditelj konferencije je na to reagirao vatrometom inicijativa: da se ograniče emisije metana, zaštite šume u siromašnim zemljama, okončaju subvencije za ugljen i naftu, i to sve do 2030. godine.
Ali, kad se bolje pogleda, sve to ostat će stvar dobre volje država, kao i cjelokupni zaključci konferencije.
I tako je uvijek, računa se na pouzdanost i povjerenje. Teško da itko može nekog tužiti jer se ne pridržava klimatskih ciljeva. Ideja je da se razvije pozitivna dinamika, da se sve članice UN-a smjeste u isti čamac, da se poveća pritisak na vlasti bogatih zemalja čiji građani sve više brinu zbog klimatskih promjena.
No to s povjerenjem ne ide baš najbolje. Siromašne zemlje su tokom pandemije lijepo mogle vidjeti koliko su bilijuna dolara industrijske nacije potrošile na svoja gospodarstva. A onda su to mogle usporediti sa sumama koje se šalju manje razvijenim zemljama kako bi im se olakšao prijelaz na čistije energente.
Premda je napuštanje ugljena sada službeni zahtjev klimatske konferencije UN-a, samo treba baciti pogled na stanje u Kini ili Južnoafričkoj Republici, ali i Poljskoj ili čak Njemačkoj. Tu se vidi koliko je moćan lobi za ugljen. Kina obećava da će postati klimatski neutralna do 2060. godine. To je smiješno u usporedbi s upozorenjima stručnjaka.
dw
Ipak, ne nazire se alternativa ovim mučnim godišnjim konferencijama o klimi. Samo ovdje sve članice UN-a razgovaraju jedne s drugima. Zajednički moto za kojim se traga je možda poruka da borba protiv štetnih plinova u što više zemalja mora imati istu važnost kao borba za gospodarski napredak. Rast i održivost ne moraju biti suprotstavljeni.
Valja djelovati. Recimo, brzo napustiti ugljen i naftu. Konferencija o klimi je makar poslala tu poruku. Zato je poslije Glasgowa čaša ipak polupuna.
