Sad je to već tradicija: umirovljeni pukovnik Marko Skejo, ratni zapovjednik splitske 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” i najpoznatiji poratni “ustaša” među Hrvatima, centralna je ličnost kninskog obilježavanja godišnjice operacije “Oluja”, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnost i Dana hrvatskih branitelja.
Iz godine u godinu, Skeji uspijeva da zavije 5. kolovoza, uvjerljivo najpopularniji državni praznik, u još tamniju nijansu crnila: ove godine, uz već uobičajeno uzvikivanje “Za dom spremni!”, zapjevalo se “Juru i Bobana”, potom su svoj kreativni doprinos dali i pripadnici navijačkih skupina koji su marširali ulicama Knina pjevajući “Mi Hrvati ne pijemo vina, samo krvi četnika iz Knina”, a sličan igrokaz prikazan je koji dan poslije i na popunjenom poljudskom stadionu.
Politički, medijski i društveni mejnstrim odlučio se za gotovo jednodušno prešućivanje ustaškog derneka u produžetku državne proslave. Da ih je netko pitao, vjerojatno bi rekli da je ignoriranje najbolja metoda jer Skejo i družina ionako žele samo privući pažnju javnosti.
Ta rabota, međutim, neće se ugasiti sama od sebe budu li se glave okretale na drugu stranu: svjedočimo, uostalom, tome da se simboličko područje borbe neprestano širi i da se postupno normaliziraju sve nenormalniji oblici iskazivanja domovinske radosti. Tome, naravno, presudno doprinosi namjerno proizvedeni kaos u sudstvu u pogledu sankcioniranja pokliča “Za dom spremni”.
Glavni producent kaosa zove se Andrej Plenković, koji je posljednjih deset godina na čelu HDZ-a i Vlade. On je jedini autor “dvostrukih konotacija” rečenog ustaškog pokliča. Na to ga nije natjerala koalicija s Domovinskim pokretom ili nečiji ultimatum o kojem mu je ovisio ostanak na vlasti: vođen političkim kalkulacijama, htio je izbalansirati svoju, pa i onda i HDZ-ovu, poziciju, s obzirom na to da je tada bio u koaliciji sa SDSS-om i da su ga zdesna žestoko optuživali za urođeni manjak nacionalnih čuvstava.
Mislio je da se radi o sitnom ustupku – koji se pritom može čak i braniti nekom ciničnom argumentacijom – a vanjskopolitičke okolnosti konačno su se posložile tako da ne mora strahovati od više ili manje neugodnih reakcija Zapada, jer Hrvatska je postala članica NATO-a i Europske unije, a Zapad više, zapravo, i ne postoji u smislu civilizacijskih vrijednosti i pravila čije sistematsko kršenje povlači za sobom neki oblik izravne ili neizravne kazne.
Plenković je previše iskompleksiran zato što nije sudjelovao u ratu, kao i zbog biografija svojih roditelja, i previše strahuje od unutarstranačke desnice da bi se upustio u obuzdavanje manifestacija ustaštva i tompsonovskog hrvatstva, pogotovo kad je do izbora ostalo najviše dvadesetak mjeseci
Franjo Tuđman i Ivo Sanader imali su s te strane vrlo ograničen manevarski prostor, koji su donekle i iskorištavali, ali imali su i neke unutrašnje rezerve prema puštanju ustaškog duha u slobodni optjecaj.
Tomislav Karamarko, pak, proveo je gotovo cijeli mandat predsjednika HDZ-a kao opozicijski čelnik, pa nije stigao pokazati dokle je spreman ići u legalizaciji ustaštva, a obećavao je mnogo u tom pogledu.
Taj mali Plenkovićev ustupak – zahvaljujući i drugim okolnostima koje su se pojavile u međuvremenu, poput ulaska DP-a u koaliciju na vlasti – proširio se u crnu rupu, koja guta Dan pobjede, pa i cijeli kolovoz, koja guta Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, pa i cijeli studeni, s tendencijom da proguta i sve ostale mjesece i dane, jer otpora, u suštini, nema, ako izuzmemo nekolicinu uvijek istih nejakih stranaka, civilnih organizacija i pojedinaca.
Zar Plenkoviću imponira to što ulicama Knina marširaju crnokošuljaši i iz čiste obijesti utjeruju strah u kosti Srbima koji žive u tom gradu? Zar je ponosan na to što se isto događa u Vukovaru u studenom, a događat će se vjerojatno i krajem ovog mjeseca kad će se dogoditi koncert Marka Perkovića Tompsona?
Kakvu korist ima ova država od širenja mržnje, od otvorenog zastrašivanja pripadnika jedne – matematički marginalne – nacionalne manjine i od više-manje neometanog veličanja najgoreg režima u povijesti Hrvata, a sve pod krinkom ugroženog hrvatstva? Što se dobiva tim gubljenjem moralnog kompasa, osim sitnog ćara za beskrupulozniji dio političke scene?
Plenković je previše iskompleksiran zbog toga što nije sudjelovao u ratu, kao i zbog biografija svojih roditelja, i previše strahuje od unutarstranačke desnice da bi se upustio u obuzdavanje manifestacija ustaštva i tompsonovskog hrvatstva, pogotovo kad je do izbora ostalo najviše dvadesetak mjeseci i pogotovo u situaciji kad mu je u interesu da se javnost bavi takvim temama, a ne, primjerice, ekološkim katastrofama u Lici i sjevernoj Dalmaciji do kojih je došlo u sprezi HDZ-ove vlasti i klasičnih kriminalaca.
HDZ će do kraja igrati na podilaženje braniteljskoj populaciji i na očuvanje monopola nad pobjedom u Domovinskom ratu, uz optužbe na račun ljevice da je antihrvatska i komunistička: to je najjača karta te stranke čak i 30 godina nakon završetka rata.
S ciljem ostanka na vlasti, ciljem koji opravdava sva sredstva, Plenković neće učiniti ništa što bi ozlovoljilo Tompsonove obožavatelje, bez obzira na to kakve će biti posljedice za ovu zemlju i za ovo društvo. I ne bi bilo iznenađenje da igra na tu kartu još jednom poluči uspjeh, jer SDP, najjača opozicijska stranka, i dalje nema jasan i uvjerljiv odgovor na tu HDZ-ovu tradicionalnu strategiju.
