Glupost je stalno i uporno ponavljanje istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata, kaže popularna izreka koju društvene mreže stalno i uporno ponavljaju kao Einsteinov citat, sve valjda očekujući da stari konačno ustane iz groba i vlastousno kaže: „Glupost je stalno i uporno ponavljanje istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata.“


Evo, na primjer, SDP.

Još tamo od Domovinskog rata, u paničnom strahu od etikete anacionalne i nedržavotvorne partije, u SDP-u se stalno i uporno lome biti većim katolicima od pape i većim Hrvatima od Tuđmana, očajnički tako hadezeovskom državotvornom retorikom stalno i uporno pokušavajući dobiti pokoji glas s desne strane. Iako čak i politički analitičari s HTV-a znaju da SDP nikad nijedan jedini glas s desne strane dobio nije. Osim što je, razumljivo, putem izgubio svoje.

Prvi je to shvatio Zoran Milanović, koji je onomad kao premijer u proljeće 2013. - promovirajući SDP „jedinom istinski kršćanskom hrvatskom strankom“, kao veći katolik od pape i veći Hrvat od Tuđmana, sve za pokoji glas s desne strane - spektakularno izgubio već dobivene izbore za Europski parlament. Kad je stoga samo mjesec dana kasnije poveo svoju stranku na lokalne izbore, predsjedniku SDP-a učinilo se dobrom idejom da se ovaj put – šta košta? – pokuša prikazati većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, računajući kako bi hadezeovskom državotvornom retorikom mogao dobiti i pokoji glas s desne strane. Pa ako, recimo, HDZ već dvadeset godina stalno i uporno ponavlja mantru o blatnjavom Balkanu i crnom Bizantu, što to ne bi radio i Milanović?

„Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana!“, rekao je tako Milanović na predizbornom skupu u Splitu. „Ovo je crni Bizant!“, izjavio je pred predizborni skup u Zagrebu. „Ova Vlada izabrala je nordijski, a ne bizantinski put!“, rekao je na konvenciji izvoznika uoči izbora. „Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant!“, ponovio je predsjednik SDP-a na konferenciji za novinare u Bruxellesu.

I na koncu, jasno, spektakularno izgubio izbore.

Već sljedeće, 2014. godine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović poveo je svoju stranku na nove europske izbore, pa odlučio da ovaj put u kampanji ne gubi vrijeme na hadezeovsku državotvornu retoriku za glasove s desne strane, prikazujući se pred izbore većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, već da se većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana prikaže još i prije predizborne kampanje, ne bi li - takav je, u najkraćemu, bio plan - hadezeovskom državotvornom retorikom dobio pokoji glas s desne strane. Pa ako se, recimo, HDZ već dvadeset godina svađa s Europom, stalno i uporno štiteći svoje udbaške „founding fatherse“ kao i branitelje optužene za ratne zločine, što to ne bi radio i Milanović?

Mjesecima je tako predsjednik SDP-a stalno i uporno cijelu državu maltretirao glasovitim „Lex Perkovićem“, pa u očajničkom pokušaju da od sudskog progona zaštiti Tuđmanovog udbaša i hrvatske vitezove posvađao na kraju Hrvatsku s cijelom Europom. „Hrvatskim građanima će se po principu univerzalne jurisdikcije suditi za kaznena djela iz vremena Domovinskog rata.Ta je puška na zidu i opalit će u jednom trenutku“, upozoravao je zabrinuti domoljub Milanović.

I na koncu, jasno, spektakularno izgubio izbore.

Svega koji mjesec kasnije, predsjednik SDP-a poveo je svoju stranku na predsjedničke izbore. Strategija je bila upravo revolucionarna: stranku će prikazati većim katolicima od pape i većim Hrvatima od Tuđmana, i tako hadezeovskom državotvornom retorikom SDP-ovu kandidatu Ivi Josipoviću donijeti odlučujuće glasove s desne strane. Pa ako, recimo, HDZ dvadeset godina stalno i uporno uzgaja kult Tuđmana, branitelja, Domovinskog rata i Oluje, što to ne bi radio i Milanović?

„Koliko god se neki trudili tvrditi drugačije, svi branitelji u Hrvatskoj nama su jako važni i bit će nam na srcu cijeli život“, poručio je Milanović na predizbornoj paradi o godišnjici Oluje u Kninu, posebno poštovanje iskazavši „prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je bio predsjednik u vrijeme kad je to bilo najteže“.„Tisuću godina smo čekali svoju državu, i hvala onima koji su za tu državu dali sve!“, tronuto je predsjednik SDP-a gledao u onaj golemi barjak na kninskoj tvrđavi.

I na koncu, jasno, spektakularno izgubio izbore.

Već sljedeće, 2015. godine, predsjednik SDP-a Zoran Milanović poveo je svoju stranku na parlamentarne izbore, pa nakon radikalnog zaokreta od tristo šezdeset stupnjeva čvrsto odlučio prikazati se ovaj put većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, sve ne bi li hadezeovskom državotvornom retorikom nekako pokupio one glasove s desne strane. Pa ako, recimo, HDZ pod Tuđmanovim šinjelom već dvadeset pet godina stalno i uporno huška Hrvate na srpske cajke i cincare, što to – naročito pred parlamentarne izbore – ne bi radio i Milanović?

Nakon što se tako požalio da se Hrvati „ne mogu dogovoriti oko nekih temeljnih stvari“, zbog čega „dr. Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg“ - pa se brzo dogovorio oko nekih temeljnih stvari i u napadu hrvatskog zajedništva potpisao HDZ-ovu inicijativu da se aerodrom Pleso nazove Tuđmanovim imenom – Milanović je prešao na Srbe. „Mađarska gradi zid prema barbarima. Prema Srbima, ne?“, podsjetio je na jednoj konferenciji za novinare. „Je li vama jasno da Hrvatska može zaustaviti ulazak Srbije u Europsku uniju?“, odbrusio je u intervjuu za Televiziju Srbije. „Mi smo koalicija koja ne slavi cajke, mi suzbijamo cajke i to će biti dio našeg programa!“, zaprijetio je na predizbornom skupu u Petrinji.„Mi volimo svoju domovinu deset tisuća puta više nego ta lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera i cincara!“, dodao je na skupu u Jastrebarskom, zaključivši u Varaždinu kako bi „i Papa vjerojatno glasao za SDP“.

I na koncu, jasno, prilično spektakularno izgubio izbore.

Već sljedeće, 2016. godine, veličanstvenim autogolom HDZ-a i izvanrednim parlamentarnim izborima Zoran Milanović je neočekivano dobio novu priliku. Smiješnog Tomislava Karamarka zamijenio je anemični briselski birokrat Andrej Plenković, HDZ je bio na koljenima, i predsjednik SDP-a tu šansu nije namjeravao propustiti: ovaj put prikazat će se većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, i hadezeovskom državotvornom retorikom pokupiti sve glasove s desne strane. Pa ako HDZ, recimo, već dvadeset pet godina stalno i uporno revidira povijest i rehabilitira ustaški pokret, što to ne bi radio i on?

„Čovjek koji je odgojio moju mater bio je u ustašama. Tom mom dedi dva su brata poginula u ustašama. Oni su iz Ličkog Lešća, tamo nije bilo partizana“, povjerio se tako Milanović braniteljima iz HDZ-ova vojnog krila u onom slavnom šatoru u Savskoj. „Tamo u Srbu je poginulo sto pedeset Hrvata, Dalmatinaca, 1944. godine, u 10. splitskoj proleterskoj brigadi, jer su oslobađali taj kraj od Nijemaca i ustaša. Ili su ga okupirali, nemam pojma, više mi to nije jasno. Ostavi me više na miru s tim, čovječe, ne mogu više živjeti s tim!“, žalio se Milanović. “Nije moja stara bila vojni lekar kao Plenkovićeva“, otpuhnuo je prezrivo. „Fućkaš ‘Za dom spremni’, baš me briga. Pomirba u mojoj obitelji je počela 1946. Moj otac je oženio djevojku čiji je otac bio u Gradiški, bio je ustaša“, hvalio se predsjednik SDP-a šatorašima.

I na koncu, jasno, spektakularno izgubio izbore.

Šest puta zaredom, u svemu, Zoran Milanović se na izborima živ polomio prikazati većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, sve ne bi li hadezeovskom državotvornom retorikom nekako dobio pokoji glas s desne strane, i svih šest puta spektakularno prdnuo u čabar. Zaista, kolike su matematičke šanse za tako nešto? Rezigniran, nakon šestog uzastopnog poraza konačno se povukao.

A onda, tri godine kasnije, Zoran Milanović odlučio se vratiti i izaći na izbore za predsjednika Republike. Ovaj put, šest izgubljenih izbora stariji, iskusniji i pametniji, predsjednički kandidat SDP-a neće se dati zajebati: ukoliko se - razmišljao je naglas - za glasove s desne strane ovaj put hadezeovskom državotvornom retorikom uspije prikazati većim katolikom od pape i većim Hrvatom od Tuđmana, nema šanse da rezultat i sedmi put bude isti. Pa ako HDZ, recimo, već dvadeset pet godina stalno i uporno demonizira Jugoslaviju, Tita i zvijezdu petokraku, što to ne bi radio i on?

Tako je, da skratim, Zoran Milanović nekidan, komentirajući istupe Kolinde Grabar-Kitarović, izjavio kako „duh Josipa Broza i komunizma i dalje živi duboko u njoj, kulja i dimi iz nje“. Da bi onda prije par dana – komentirajući predsjedničinu izjavu da je „NK Rijeka bila rezervni klub za Partizan i Zvezdu“ – izjavio kako je „Rijeka jedan od rijetkih klubova koji nisu imala petokraku u grbu, dok je Hajduk je bio omiljeni klub Josipa Broza Tita“.„Ja za Hajduk nisam navijao zato što je to bio Titov omiljeni klub: to mi je možda mogao biti razlog da ne navijam za Hajduk, ali to je istina“, pojasnio je predsjednik reformirane Titove partije. „Hajduk je bio takav kakav je bio. Bio je klub koji je imao petokraku u grbu, koji je igrao s petokrakom na prsima, mogao si se nabosti na nju. To je ružno izgledalo, ali tako je bilo, neka to ljudi znaju.“

„Fućka se meni za Jugoslaviju. To je prošlo. Ja sam prema tom vremenu indiferentan“, zaključio je na kraju Zoran Milanović, veći katolik od pape i veći Hrvat od Tuđmana, pa zadovoljno stao čekati rezultate predsjedničkih izbora. Ovaj put mislio je na svaki detalj: hrvatska će domoljubna desnica, kad čuje da Milanovića boli ku*ac za Jugoslaviju i zvijezdu petokraku, masovno pohrliti na izborima zaokružiti SDP.

Glupost u Hrvatskoj ionako – shvatili ste na kraju i vi - nije SDP-ovo „stalno i uporno ponavljanje istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata“, već je glupost kad se SDP-u „stalno i uporno ponavlja kako je stalno i uporno ponavljanje istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata glupost“. Što se, naime, Zorana Milanovića tiče, glupost je – upravo obrnuto - stalno i uporno postizanje istog rezultata u očekivanju drugačijih postupaka.

Jer on je, kako ono, „predsjednik s karakterom“.