Ona ignorira Macronovo upozorenje o 1930. koja se vraća, jer ona živi i tovi se upravo na svojim klerofašističkim skupinama. Kojima je stoga put širom otvoren, uz svojevoljno eutanaziranu ljevicu, ili još gore, uljuđene liberalne oportuniste koji će na primjer hvaliti svoj rad u dogmatskoj Komisiji za regulaciju upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, pa cinično proglasiti uspjehom odluku da se taj pozdrav smije koristiti „samo u iznimnim prilikama“, te da Vlada nije odavno dopustila nikome njegovo korištenje. Finog li priznanja da doziranje fašizma ovisi tek o političkom voluntarizmu i ne podliježe zakonu, pa upravo zato spomen ploča s tim fašističkim pozdravom i dalje stoji na dohvat konclogora Jasenovac. Kao autentični putokaz smjera kojim Hrvatska nezaustavljivo ide.
Nije teško zamisliti uzdignute obrve i stisnute usne hrvatskih vođa, a i ostalih u susjednim državama, na riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, izgovorene u Parizu, na komemoriranju stote obljetnice završetka Velikoga rata. „Nacionalizam je suprotan patriotizmu, nacionalizam je izdaja patriotizma“, kazao je Macron okupljenim državnicima, među kojima nije bilo nikoga iz Hrvatske, jer se ona tada, kao sitna habsburška provincija, borila na strani okupatora. Nešto ranije Macron je još izravnije gađao bit desničarenjem izmoždene Evrope, rekavši kako ga današnje stanje u Evropi podsjeća na ono iz 1930. Te usamljene riječi upozorenja nisu međutim našle put do hrvatske javnosti, jer ih ovdašnji mediji nisu objavili, dobro procjenjujući nezainteresiranost nacionalizmom impregnirane nacije, trenutačno zaokupljene križarskim pohodima na novoga neprijatelja, na muslimanske migrante.
Macronova upozorenja o Evropi koja se, poput gnjilog broda, opasno naginje udesno, stiglo je neposredno nakon rezolucije Evropskog parlamenta, dakako također potpuno prešućene u Hrvatskoj, zato jer se taj dokument ne bavi onom, hrvatskim elitama omiljenom, floskulom o osudi „svih oblika totalitarizma, i komunizma i fašizma“, iz koje su onda crpili trajnu svinjariju izjednačavanja jugoslavenskog antifašizma i ustaštva. Nego je već sam naziv dokumenta dovoljno odbojan, e da bi ga se ovdje uopće spomenulo: “Rezolucija o porastu neofašističkog nasilja u Evropi“, s pozivom na borbu protiv glorificiranja nacizma, neonacizma i svih oblika diskriminacije i ksenofobije. Spominje se tu i poziv na suprostavljanje desnom ekstremizmu, sve dakako prilično zakašnjelo, ali barem uz pravilnu detekciju kako je do jačanja ksenofobije u Evropi došlo zbog nesuprostavljanja neofašizmu, te uz tvrdnju kako nas taj proces podsjeća na ono što se događalo u prošlosti. To jest na Macronovu 1930.
Govori se u Rezoluciji i o tome, opet prekasno, kako te desničarske stranke u propagiranju nasilja i fašizma iskorištavaju demokraciju i pozivaju se na slobodu govora, ali ništa od toga nije našlo put do ušiju hrvatskih građana. Javna televizija nije o tome prozborila ni riječ, političari su zaokupljeni snaženjem populizma, za što je dobra svaka prilika, pogotovo ona žrtvoslovna, poput obilježavanja „žrtve Vukovara“, režiranoj, skoro 30 godina nakon rata, kao masovne procesije popova i djece, kojom se danima perfidno tumače sve nijanse vječnog srpskog krvološtva i vječne hrvatske nevinosti. Zato ovdje postoji zavjet šutnje i o nedavnom izvještaju Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije u kojemu se izrijekom upozorava na porast neofašizma i desnog ekstremizma u Hrvatskoj.
Ali zalud šutnja, kad Hrvatska samo što ne eksplodira od lažnih, fašistoidnih vijesti o migrantskim opasnostima, o izjeglicama koji da kradu, napadaju i siluju, rječju, histerija je prekoračila čak i razmjere mržnje prema vječnim neprijateljima, hrvatskim Srbima. Sve dotle da se u jednoj gledanoj TV emisiji migrante naziva „crnčugama i arapčugama“ koji siluju i teroriziraju, a voditelj emisije, prononsirani fašistički gnom, ali i omiljeni drug hrvatske predsjednice, ustvrdi kako u Njemačkoj „divljaci s istoka siluju“, ali da tamošnji mediji o tome šute. Zato, eto, u nas revni građani zovu policiju jer na svakom kantunu vide opasne tamnopute spodobe kojih se „oni boje“, lažne vijesti zagušile su javni prostor, mržnja prema migrantima, kojih zapravo nema, slijeva se poput ksenofobne bujice, posve nekontrolirana ili točnije strogo kontrolirana i dozirana od strane vladajućih desničara. I uzalud predsjednik Židovske općine, na 80. obljetnicu Kristalne noći, pita državni vrh: „Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala svoj obraz?“ Nisu mu odgovorili, kao što ne progovaraju ni o otvorenom širenju mržnje i ksenofobije s TV ekrana i internetskih portala.
Država ne reagira na opasnu atmosferu linča kojoj su izložene čitave etničke zajednice, nego je stvar s fašizmom ovdje potpuno otišla dođavola, a fašisti se više i ne skrivaju iza anonimnih internetskih statusa. I zato političku vlast ne zanima rezolucija o jačanju fašizma u Evropi, njoj je i dalje bespredmetno pozivanje na antifašizam kada, kaže, „fašizma nema, niti itko u svijetu o njemu govori“. Ona ignorira Macronovo upozorenje o 1930. koja se vraća, jer ona živi i tovi se upravo na svojim klerofašističkim skupinama. Kojima je stoga put širom otvoren, uz svojevoljno eutanaziranu ljevicu, ili još gore, uljuđene liberalne oportuniste koji će na primjer hvaliti svoj rad u dogmatskoj Komisiji za regulaciju upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, pa cinično proglasiti uspjehom odluku da se taj pozdrav smije koristiti „samo u iznimnim prilikama“, te da Vlada nije odavno dopustila nikome njegovo korištenje. Finog li priznanja da doziranje fašizma ovisi tek o političkom voluntarizmu i ne podliježe zakonu, pa upravo zato spomen ploča s tim fašističkim pozdravom i dalje stoji na dohvat konclogora Jasenovac. Kao autentični putokaz smjera kojim Hrvatska nezaustavljivo ide.
tacno
Nije teško zamisliti uzdignute obrve i stisnute usne hrvatskih vođa, a i ostalih u susjednim državama, na riječi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, izgovorene u Parizu, na komemoriranju stote obljetnice završetka Velikoga rata. „Nacionalizam je suprotan patriotizmu, nacionalizam je izdaja patriotizma“, kazao je Macron okupljenim državnicima, među kojima nije bilo nikoga iz Hrvatske, jer se ona tada, kao sitna habsburška provincija, borila na strani okupatora. Nešto ranije Macron je još izravnije gađao bit desničarenjem izmoždene Evrope, rekavši kako ga današnje stanje u Evropi podsjeća na ono iz 1930. Te usamljene riječi upozorenja nisu međutim našle put do hrvatske javnosti, jer ih ovdašnji mediji nisu objavili, dobro procjenjujući nezainteresiranost nacionalizmom impregnirane nacije, trenutačno zaokupljene križarskim pohodima na novoga neprijatelja, na muslimanske migrante.
Macronova upozorenja o Evropi koja se, poput gnjilog broda, opasno naginje udesno, stiglo je neposredno nakon rezolucije Evropskog parlamenta, dakako također potpuno prešućene u Hrvatskoj, zato jer se taj dokument ne bavi onom, hrvatskim elitama omiljenom, floskulom o osudi „svih oblika totalitarizma, i komunizma i fašizma“, iz koje su onda crpili trajnu svinjariju izjednačavanja jugoslavenskog antifašizma i ustaštva. Nego je već sam naziv dokumenta dovoljno odbojan, e da bi ga se ovdje uopće spomenulo: “Rezolucija o porastu neofašističkog nasilja u Evropi“, s pozivom na borbu protiv glorificiranja nacizma, neonacizma i svih oblika diskriminacije i ksenofobije. Spominje se tu i poziv na suprostavljanje desnom ekstremizmu, sve dakako prilično zakašnjelo, ali barem uz pravilnu detekciju kako je do jačanja ksenofobije u Evropi došlo zbog nesuprostavljanja neofašizmu, te uz tvrdnju kako nas taj proces podsjeća na ono što se događalo u prošlosti. To jest na Macronovu 1930.
Govori se u Rezoluciji i o tome, opet prekasno, kako te desničarske stranke u propagiranju nasilja i fašizma iskorištavaju demokraciju i pozivaju se na slobodu govora, ali ništa od toga nije našlo put do ušiju hrvatskih građana. Javna televizija nije o tome prozborila ni riječ, političari su zaokupljeni snaženjem populizma, za što je dobra svaka prilika, pogotovo ona žrtvoslovna, poput obilježavanja „žrtve Vukovara“, režiranoj, skoro 30 godina nakon rata, kao masovne procesije popova i djece, kojom se danima perfidno tumače sve nijanse vječnog srpskog krvološtva i vječne hrvatske nevinosti. Zato ovdje postoji zavjet šutnje i o nedavnom izvještaju Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije u kojemu se izrijekom upozorava na porast neofašizma i desnog ekstremizma u Hrvatskoj.
Ali zalud šutnja, kad Hrvatska samo što ne eksplodira od lažnih, fašistoidnih vijesti o migrantskim opasnostima, o izjeglicama koji da kradu, napadaju i siluju, rječju, histerija je prekoračila čak i razmjere mržnje prema vječnim neprijateljima, hrvatskim Srbima. Sve dotle da se u jednoj gledanoj TV emisiji migrante naziva „crnčugama i arapčugama“ koji siluju i teroriziraju, a voditelj emisije, prononsirani fašistički gnom, ali i omiljeni drug hrvatske predsjednice, ustvrdi kako u Njemačkoj „divljaci s istoka siluju“, ali da tamošnji mediji o tome šute. Zato, eto, u nas revni građani zovu policiju jer na svakom kantunu vide opasne tamnopute spodobe kojih se „oni boje“, lažne vijesti zagušile su javni prostor, mržnja prema migrantima, kojih zapravo nema, slijeva se poput ksenofobne bujice, posve nekontrolirana ili točnije strogo kontrolirana i dozirana od strane vladajućih desničara. I uzalud predsjednik Židovske općine, na 80. obljetnicu Kristalne noći, pita državni vrh: „Do kada ćete prodavati čast ove zemlje koja je antifašističkim pokretom oprala svoj obraz?“ Nisu mu odgovorili, kao što ne progovaraju ni o otvorenom širenju mržnje i ksenofobije s TV ekrana i internetskih portala.
Država ne reagira na opasnu atmosferu linča kojoj su izložene čitave etničke zajednice, nego je stvar s fašizmom ovdje potpuno otišla dođavola, a fašisti se više i ne skrivaju iza anonimnih internetskih statusa. I zato političku vlast ne zanima rezolucija o jačanju fašizma u Evropi, njoj je i dalje bespredmetno pozivanje na antifašizam kada, kaže, „fašizma nema, niti itko u svijetu o njemu govori“. Ona ignorira Macronovo upozorenje o 1930. koja se vraća, jer ona živi i tovi se upravo na svojim klerofašističkim skupinama. Kojima je stoga put širom otvoren, uz svojevoljno eutanaziranu ljevicu, ili još gore, uljuđene liberalne oportuniste koji će na primjer hvaliti svoj rad u dogmatskoj Komisiji za regulaciju upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, pa cinično proglasiti uspjehom odluku da se taj pozdrav smije koristiti „samo u iznimnim prilikama“, te da Vlada nije odavno dopustila nikome njegovo korištenje. Finog li priznanja da doziranje fašizma ovisi tek o političkom voluntarizmu i ne podliježe zakonu, pa upravo zato spomen ploča s tim fašističkim pozdravom i dalje stoji na dohvat konclogora Jasenovac. Kao autentični putokaz smjera kojim Hrvatska nezaustavljivo ide.
tacno
