Uobičajeno je početkom godine pokušati predvidjeti razvoj najvažnijih svjetskih događaja narednih dvanaest mjeseci. Analitički ritual nerijetko rezultira ozbiljnim promašajima, do granice uzaludnosti; međunarodne odnose već neko vrijeme karakterizira rastuća kaotičnost, a u predstojećoj eri će kaos biti još dominantniji.
Uzroci tog procesa su kompleksni i višedesetljetni, od duboke krize neoliberalne globalizacije do individualnih geopolitičkih prijelomnica. Zadnjih godina odvile su se tri presudne: pokušaj Vladimira Putina da zauzme Ukrajinu pretvorio se u najveći europski rat od 1945. godine; potom genocid u Gazi i povratak Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država.
I prije svega navedenog je povjesničar Adam Tooze popularizirao pojam polikrize – “problem postaje krizom u trenutku kada dovodi u pitanje našu mogućnost da se s njim nosimo te stoga ugrožava naš identitet. U polikrizi je riječ o različitim šokovima, ali uslijed njihovog međudjelovanja cjelina je još više preplavljujuća od puke sume sastavnica. U nekim se trenucima gotovo gubi osjećaj stvarnosti”.
Svjetski poredak i glavni igrači
Aktualni svjetski poredak u fazi je destrukcije, slažu se komentatori od njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera do lijevog povjesničara Quinna Slobodiana. Glavni pokretač te dinamike Trumpova je administracija. Namjere je još u veljači prošle godine izložio državni sekretar Marco Rubio: “poslijeratni globalni poredak nije samo zastario, on je sada oružje koje se koristi protiv nas”.
Cilja se na fakt da je početkom 1990-ih udio Kine u svjetskom gospodarstvu bio manji od dva posto, a danas je desetak puta veći. Kao odgovor događa se radikalni zaokret: odustajanje SAD-a od slobodne trgovine i liberalnog međunarodnog poretka, čiji je Washington bio glavni graditelj i jamac. SAD odustaje od pokušaja da predvodi svijet, uključujući i mrežu savezništava, koncentrirajući se na kontrolu obiju Amerika grubom silom.
Izraz te dramatične reorijentacije su nedavno objavljena američka sigurnosna strategija, koja nastavlja i radikalizira 19-stoljetnu Monroeovu doktrinu, kao i napad na Venezuelu te otmica predsjednika Nicolása Madura. “Ovo je naša hemisfera i predsjednik Trump neće dopustiti da naša sigurnost bude ugrožena”, poručio je State Department. U SAD-u živi tek trećina od otprilike milijardu ljudi, koliko iznosi ukupno stanovništvo Sjeverne i Južne Amerike. No u Washingtonu druge zemlje vide tek kao vazale. Nakon Venezuele, upućene su prijetnje Kolumbiji i Kubi.
Kao i Grenlandu; Trump uporno inzistira na aneksiji tog strateškog i resursima bogatog otoka, autonomnog dijela Danske. Američki napad na drugu članicu NATO-a potpuno bi srušio sigurnosni poredak i doveo do kraja NATO-a. “Sve bi stalo”, poručila je danska premijerka Mette Frederiksen. Kao geopolitički pojam, “zapad” je u dubokoj krizi, a pitanje je koliko će još postojati. Europskoj uniji nedostaje gotovo sve nužno da bude subjekt, a ne puki objekt međunarodnih odnosa.
Portal Eurointelligence izdvojio je obrambenu integraciju, većinsko, a ne konsenzualno odlučivanje o vanjskoj politici, te transformaciju eura u geopolitičku valutu, uključujući i “malu, ali koherentnu fiskalnu uniju”, sposobnost uvođenja poreza i zaduživanja na europskoj razini. “Od čega živi Europa? Od milosti Sjedinjenih Država. Čak ni to neće uvijek biti slučaj. Doći će trenutak, i mora doći, kada će ova Europa ponovno moći sama sebi pomoći, morati stati na vlastite noge”, rekao je 1950.
Konrad Adenauer. Trenutno je to, međutim, teško: unatoč retoričkom suprotstavljanju, EU teško da može poduzeti išta u slučaju SAD-ovog napada na Grenland, koji nije nerealan. Zemlje-predvodnice pritom nisu u zavidnoj političkoj situaciji: u Francuskoj borbe oko proračuna prijete novim padom vlade i izvanrednim izborima, dok njemačkog kancelara Friedricha Merza ove godine očekuje niz pokrajinskih izbora, na kojima bi mogla nastaviti jačati ekstremna desnica.
Ostalim igračima američko repozicioniranje znači više toga odjednom. Identičnom logikom privilegiranih interesnih sfera Kremlj pravda svoj pokušaj pokoravanja Ukrajine, pa u Moskvi ima i neskrivenog uživanja što je ruska vizija svijeta “ovjerena”; s druge strane, napadi na ruske saveznike, Venezuelu i Iran, očito vode znatnom slabljenju globalne moći Rusije. Što se Kine tiče, predsjednik Xi Jinping je u novogodišnjoj poruci najavio kako je ujedinjenje s Tajvanom “nezaustavljivo”.
Napad na Venezuelu je, smatraju stručnjaci, u Pekingu dodatno pojačao uvjerenje da je nužna daljnja ekspanzija kineske vojne moći. Idemo prema sve opasnijem svijetu, u kojem je međunarodno pravo mrtvo – “prema sustavu gdje svatko može uraditi što želi (…) Toliko dugo dok imate mogućnost da sijete pustoš, možete, jer vas nitko neće pozvati na odgovornost”, ovako je budućnost opisao savjetnik katarskog premijera Madžer al-Ansari.
U historiji su faze u kojima su velike sile težile tvrdoj hegemoniji nerijetko vodile globalnim ratovima. Časopis Foreign Affairs upozorava kako aktualno 80-godišnje razdoblje u kojem nije bilo izravnog sukoba velikih sila predstavlja historijsku aberaciju, a ne pravilo. Posljedice takvog sukoba bi lako moguće bile neizmjerno katastrofalnije od svega što smo vidjeli u svim ratovima od 1945. do danas.
Ratovi i revolucije
Agresija na Ukrajinu 22. veljače uskoro ulazi u petu godinu; po trajanju je već premašila nacističko-sovjetski rat koji je rezultirao uništenjem Trećeg Reicha. Procjenjuje se da broj poginulih i ranjenih ruskih vojnika prelazi milijun, no Rusija kontrolira tek petinu Ukrajine. Mirovnim sporazumom nisu urodili izravni Trumpovi kontakti s Putinom, ni razgovori u režiji pregovarača Stevena Witkoffa.
Rusija maksimalistički zahtijeva dodatne teritorijalne ustupke te se suprotstavlja povezanosti Kijeva sa zapadom, uključujući sigurnosne garancije. Nedavno su britanski premijer Keir Starmer i predsjednik Francuske Emmanuel Macron potpisali da će nakon sklapanja primirja u Ukrajini rasporediti britanske i francuske trupe. Taj prividno konkretan potez Europljana Moskvi daje povoda da nastavi rat, sprečavanje dolaska zapadnih vojski bio je početni cilj Rusije, i okrutna razaranja.
Teško urušavanje energetske mreže upravo je prouzročilo enormnu humanitarnu krizu: milijuni Ukrajinaca ostali su bez grijanja usred ciče zime. Unatoč sve težoj ekonomskoj situaciji, nagađa se da Rusija može ratovati još godinu ili dvije, računajući na urušavanje žilave ukrajinske obrane. To nije izvjesno, ali ni isključeno; Ukrajina ima golemih problema s ljudstvom. Oči svijeta uprte su u Donbas, ali mnogo je važnije Zaporožje.
Ruska se vojska primiče gradu ogromne industrijske i strateške važnosti, čije samo ugrožavanje stavlja Kijev u težak položaj. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski nedavno je za šefa svog kabineta postavio Kirila Budanova. Dosadašnji šef vojne obavještajne službe smatra da vrijeme radi protiv Ukrajine te da je potrebno sklopiti dogovor; njegovo imenovanje daje naslutiti da je toga i Zelenski svjestan. Očekivati je skoru novu rundu pregovora. Postoji šansa da rat završi ove godine, kao i da se produži, pri čemu se Moskva i Kijev klade da će u trci iscrpljivanja kolaps prvo zahvatiti protivnika.
Unatoč listopadskom primirju s Hamasom Izrael i dalje povremeno bombardira Pojas Gaze. Broj Palestinaca ubijenih u genocidu premašio je 70 tisuća, u enklavi i dalje dijelom vlada glad. Stvarnog rješenja na vidiku nema: Hamas se odbija razoružati, a Izrael povući, nisu uspostavljeni Odbor za mir s Trumpom na čelu, kao ni tehnokratska palestinska uprava, predviđena mirovnim planom. Na Zapadnoj obali traju etničko čišćenje i teror Palestinaca. Nagađa se da bi izraelski premijer Benjamin Netanjahu mogao pokrenuti novu agresiju protiv Libanona, odnosno Hezbolaha, ili Irana, nakon što je u lipnju zajedno sa SAD-om bombardirao tu zemlju.
Sam Teheran nanovo potresaju žestoki prosvjedi, uzrokovani teškom ekonomskom situacijom, inflacija je premašila 40 posto, i brutalnom represijom. Prema nekim izvještajima prosvjeduje se u dvjestotinjak gradova, a ubijeno je oko 2.400 prosvjednika. Sin posljednjeg šaha Reza Pahlavi poziva na ustanak, a Trump prijeti napadom. Ipak, njihove mogućnosti su ograničene. Iako je islamska republika u najvećoj krizi ikada, ne izgleda da je režim u rasapu. Kopnena intervencija u planinskoj zemlji od 90 milijuna ljudi je nezamisliva, a zračni udari neće puno postići.
Spominje se atentat na vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hamneija, no on nije samo šef države, nego i vjerski vođa svjetskih šijita. Takvo ubojstvo u američkoj režiji bi potencijalno izazvalo golemu eskalaciju. Ukratko, i ovdje je situacija neizvjesna. Svakako islamska revolucija iz 1979. bila je događaj svjetsko-povijesne važnosti, koji je izazvao obje tada dominante zapadne ideologije, odnosno liberalnu demokraciju i socijalizam; njen poraz mogao bi označiti privremeno slabljenje islamizma.
Nakon gotovo tri godine, glavni grad Sudana ponovno kontrolira sudanska vojska, no i dalje traje građanski rat vlade i paravojnih Snaga za brzu potporu (RSF) u kojem je ubijeno barem 150 tisuća, a protjerano više od 12 milijuna ljudi, što je najgora svjetska humanitarna kriza. Međudržavno i unutardržavno nasilje potresa još šezdesetak država svijeta: među najopasnijim su Mjanmar, Meksiko, Pakistan i Sirija. Na cijelom je svijetu u 2025. ubijeno preko 240 tisuća ljudi, od čega trećina u Ukrajini; nešto je to više nego godinu ranije.
Izbori i autokracije
U 2026. na izbore će izaći preko 1,6 milijarde ljudi u više od 40 zemalja. U SAD-u se 3. listopada održavaju midterm-elections, međuizbori na kojima se bira trećina Senata i cijeli Zastupnički dom. U anketama nekoliko postotaka prednosti ima Demokratska stranka. Veliku ulogu ima ekonomija: Trump je obećao da će “od prvog dana” rušiti troškove života, no cijene prehrambenih proizvoda rastu.
Čak 52 posto Amerikanaca nema dovoljno sredstava potrebnih za siguran život, a 60-ak posto smatra da zemlja ide u krivom smjeru. U oba doma Kongresa republikanska je većina tanka; ako je izgube, Trumpova će moć na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu biti vrlo ograničena. Kongres će vjerojatno početi s poplavom istražnih zahtjeva, a možda i pokrenuti novi pokušaj Trumpovog impeachmenta, za što ima mnogo razloga. Gazda Bijele kuće bi mogao odbaciti izborne rezultate; potencijala za gadnu krizu ne nedostaje.
U rujnu Brazil bira predsjednika. Aktualni šef države, ljevičar Luiz Inácio Lula da Silva navršio je 80. godina života, no odlučio se kandidirati za četvrti mandat i vodi u anketama. Protivnik na desnici će mu biti i Flávio Bolsonaro, sin bivšeg šefa države Jaira osuđenog zbog pokušaja državnog udara.
Na drugim krajevima svijeta, u veljači vlast bira 175-milijunski Bangladeš, nakon što su prošlog ljeta prosvjedima svrgnuti premijerka Šeik Hasina i njena Liga Avami. Istog bi mjeseca na izvanredne izbore mogao Japan. Novi Kneset će Izraelci birati u listopadu, a možda i ranije, ukoliko uskoro ne bude izglasan državni proračun. Podijeljenost opozicije ide u prilog Netanjahuovom Likudu i njegovim još ekstremnijim partnerima.
U ožujku će na parlamentarne izbore Slovenci: u anketama vodi SDS Janeza Janše, ali vladajuća lijevo-liberalna koalicija Roberta Goloba bi mogla skupiti većinu. Najkasnije u travnju održavaju se važni izbori u Mađarskoj. Prvi put nakon 2010. vlast može izgubiti Viktor Orbán, zapadni šampion antiliberalnog, dijelom i autokratskog političkog modela. Unatoč zloupotrebama državnih resursa i institucija, u anketama solidno vodi stranka Tisza, s Péterom Magyarom na čelu.
U rujnu parlament biraju Šveđani, a desničarsko-konzervativna vlast ima šansi za novi mandat. Istog bi mjeseca o novom sastavu Dume trebala glasati Rusija. Tamošnji su izbori režirani i neslobodni ritual, no riječ je o prvim nacionalnim izborima od napada na Ukrajinu. Određene frakcije u vladajućem bloku postoje, a sve osim premoćne većine za Putinovu Jedinstvenu Rusiju izazvat će nervozu. Etiopija je još jedna značajna zemlja u kojoj će izbori – predviđeni 1. lipnja – poslužiti za konsolidaciju diktature.
Borbe za demokraciju
Milijuni se diljem svijeta na ulicama suprotstavljaju diktatorima i wannabe diktatorima. U SAD-u su na listopadski prosvjed protiv Trumpa “No Kings” izašle mase građana. U Indoneziji – zemlji s više od 280 milijuna stanovnika – predsjednik Prabowo Subianto urušava ionako problematičnu demokraciju, i širenjem ovlasti vojske i gušenjem medija. Na nedavne studentske prosvjede reagirao je represijom i proglašavanjem demonstranata izdajnicima.
Isto doživljavaju prosvjednici protiv korupcije i siromaštva u Keniji, također uglavnom mladi. Dvije navedene države su među najvažnijim demokracijama globalnog juga, čije bi potonuće u autokraciju imalo dalekosežne posljedice. Sljedeća bi godina mogla biti presudna u Srbiji, gdje se siledžija, predsjednik Aleksandar Vučić od kraja 2024. suočava s enormnim prosvjedima. Hoće li biti izvanrednih izbora ovisi o Vučićevoj procjeni hoće li ih moći izmanipulirati, kao i o želji da izgura lukrativni projekt EXPO.
Ekonomija
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) za 2026. predviđa pad rasta globalnog BDP-a s aktualnih 3,2 na 2,9 posto. U SAD-u će rast BDP-a pasti s dva na 1,7 posto, u Kini s pet na 4,4 posto. Nešto je bolje u Europi: Njemačka polako izlazi iz stagnacije, pa će rast BDP-a iznositi jedan posto, za razliku od ovogodišnjih 0,3 posto. Minimalno će rasti francuska i talijanska ekonomija.
Među vodećim rizicima su geopolitičke tenzije te Trumpova nepredvidljivost i ljubav prema carinama, što utječe na opseg trgovačke razmjene i opskrbne lance. Kao i nesigurnost priče o umjetnoj inteligenciji: tehnologije UI-a su od 2022. doprinijele 160 milijardi dolara ili 0,7 posto BDP-a samo američkoj ekonomiji, no većina institucionalnih klijenata Deutsche Bank smatra da je najveći ekonomski rizik 2026. upravo pucanje tog balona. Postoje i pozitivni pokazatelji: prema Eurostatu, stopa siromaštva unutar EU-a iznosi 17 posto, gotovo deset posto manje nego deset godina ranije.
Geopolitika i kraj univerzalističke modernosti
Norveški povjesničar Odd Arne Westad hladni je rat definirao kao “međunarodni sustav zasnovan na dvije suprotstavljene verzije europske modernističke misli”. Riječ je bila o kapitalizmu i ljudskim pravima – “carstvu slobode” – te o socijalizmu i jednakosti, odnosno “carstvu pravde”. Obje ideologije potječu iz Francuske revolucije, a zajednički su im i univerzalizam, pretenzija na preoblikovanje svijeta i okrenutost budućnosti.
Pored klasičnih argumenata o nacionalnoj sigurnosti, tadašnje vojne intervencije Washingtona i Moskve službeno su bile zasnovane i na ideji unapređenja zaposjednutih zemalja. S padom Sovjetskog Saveza kao stvarna snaga iščezla je jedna velika ideologija modernosti. Od 1991. Rusija ratuje iz partikularnih razloga širenja državne moći te “obrane” ruskog stanovništva i “ruske civilizacije”, dok Kina univerzalističkih pretenzija nema.
I dok je supersila koja je pretendirala utjeloviti “pravdu” nestala, supersila “slobode” se odmetnula. Najkasnije sa zapadnom potporom genocidu u Gazi, a posve otvoreno s napadom na Venezuelu i prijetnjama o aneksiji Grenlanda, u smislu globalnog opstojnosti propada i druga velika modernistička priča. Za razliku od Busheve invazije na Irak, Trump nema namjeru u Caracas “izvoziti demokraciju”: ako bude poslušan i bude ispunjavao američke zahtjeve oko nafte, sasvim je dobar i postojeći autokratski režim.
Riječ je o golom interesu. A kao i Putinovom režimu, zagledanom u pravoslavlje i Rusko carstvo, i Trumpovoj se vlasti zlatno doba nalazi u prošlosti: Monroe, carine, konzervativne vrijednosti. Joseph Kellner objavio je studiju masovne kulturne i duhovne dezorijentacije u Rusiji nakon kolapsa socijalizma: došlo do proliferacije bizarnih kultova, teorija zavjere i šarlatana. Iako SAD zasad ni približno nije u privrednoj i kulturnoj krizi u kakvoj se 1980-ih nalazio SSSR, povjesničar vidi paralele: tech-mogul Peter Thiel opsjednut je antikristom, a vrlo su simptomatične, dodajmo, i uloga Elona Muska te njegove sljedbe, kao i stopa povjerenja u fake news.
Međunarodni i hrvatski mediji navode kako bi EU s Kanadom, Australijom te dijelovima globalnog juga mogla sačuvati geografski ograničen liberalni poredak. No za tako nešto bile bi potrebne drugačija institucionalna arhitektura i mnogo veća “tvrda” moć, kao i mnogo više sposobnosti i političke imaginacije nego što je lideri EU-a posjeduju. U prilog ne idu ni desne i suverenističke tendencije unutar same Unije. Ukratko, što se zagovornika racionalnog progresa i zajedničke dobrobiti čovječanstva tiče, sada i oni naivni, koji su imali iluzija oko “zapada” kao nositelja tih vrijednosti, sve više postaju geopolitički beskućnici.
