Pustimo fraze da će se prava nacionalnih manjina proširivati, a ne smanjivati. HDZ, njegovi koalicijski partneri i Katolička crkva moraju javno i jasno reći je li sadašnje isključivanje Srba iz hrvatskog društva trajna i nepovratna opcija i gdje su jamstva da nije
Naravno da su reagiranja bila očekivana, iako je raspon možda širi nego što se moglo pretpostaviti. Mandatar za sastavljanje nove vlade Tihomir Orešković izjavio je da će ćirilica sigurno doći u Vukovar, ali još ne, jer su ‘rane svježe’ i treba pustiti da vrijeme učini svoje. Na to je reagirao Furio Radin rekavši da pravo na dvopismene table pripada srpskoj nacionalnoj manjini i jedino ona može odlučiti o odgodi tog prava. I doista, Milorad Pupovac kazao je da u Srpskom narodnom vijeću razlikuju one za koje ćirilica u Vukovaru nije dobrodošla od onih koji bi to samo odgodili. S prvima ne mogu surađivati, s drugima mogu i hoće. Tako je završena, nazovimo je tako, prva runda reagiranja, ali odmah zatim uslijedile su ostale. Kako to da je Oreškoviću rano za ćirilicu, čulo se logično pitanje, a nije bilo rano 2009., kada je u mandatu vlade Sanader-Kosor tako odlučila HDZ-ova gradska vlast? Napokon, dometnuli su drugi, nitko, pa ni mandatar i vjerojatni budući premijer, ne može sebi dozvoliti da javno traži da se jedan regularno izglasan i donesen zakon, u ovom slučaju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ne primjenjuje. Ako se Orešković s njim ne slaže, nije manje obavezan provoditi ga od onih koji se s njim slažu. Tu nema razlike.
Eto, to je raspon reagiranja unutar kojeg svatko može odabrati što više preferira, a može i ono što ovom prilikom nije spomenuto. Na primjer stav koji se ranije čuo iz srpske zajednice da se Ustavni zakon odmah primijeni, ali da postoje gradovi i mjesta u kojima je to, s obzirom na nacionalnu strukturu i razinu tenzija, jednostavnije nego u Vukovaru. Ovaj stav je, po svemu sudeći, i najrealniji i najpragmatičniji, ali odmah treba reći da pragmatičnost nije jedini metar kojim treba mjeriti ovo s ćirilicom. Važnije je stvari nazvati pravim imenom, pa ako se provede ovo što Orešković najavljuje, neka se provede, ali neka se to onda nazove kalkulantstvom i kukavičlukom, u krajnjoj liniji i natražnjaštvom, jer sve to doista i jeste. To je pitanje elementarnog duhovnog i intelektualnog zdravlja zemlje. Ovo je važno reći ne toliko zbog Oreškovića, jer se on ovdje pojavljuje ispod razine Sanadera, ali iznad Tomislava Karamarka, i više se od njega teško može očekivati. Važnije je zbog mišljenja koje se čuje čak i u nekim liberalnim medijima, da ovo s ćirilicom u Vukovaru, nedolazak Karamarka na božićni domjenak SNV-a itd. jeste korak unatrag. Ali da je Karamarko, za razliku od Sanadera, barem iskren, jer kod njega nema maski i znamo na čemu smo. Usto je i mila majka u usporedbi s onim što manjinama radi Viktor Orban. Ukratko, gore je zapravo bolje. Kakva šepava logika!
Iskrenost kod političara doista je važna, ali daleko od toga da bi bila ultimativan i eliminatoran uvjet dobre politike, a neka politička savezništva čak su odlično funkcionirala i bez najmanje trunke iskrenosti. Dva velika ratna saveznika, Churchill i Staljin, sasvim su neiskreno surađivali, jedva čekajući da se međusobno obračunaju, ali su to odgađali sve dok ne dokrajče zajedničkog neprijatelja Hitlera. Jednog od najvećih i, da, najiskrenijih zlotvora i štetočina u povijesti. Na kraju su to, zajedno s Amerikancima, i napravili, a uzajamna neiskrenost nije pritom bila baš nikakva smetnja. Slično je sa Sanaderom. Svakako, on nije bio naročito iskren čovjek i s visokom sigurnošću se može reći da otvaranje prema Srbima u Hrvatskoj nije inicirao iz unutrašnje pobude nego zbog imperativa ispunjavanja uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. Još gore, prema jednoj uvjerljivoj političkoj dijagnozi, on je znao da su prosječni HDZ-ovci duboko frustrirani nametanjem tih uvjeta iz Bruxellesa i zato im je manje-više otvoreno dopustio da potkradaju državu, što je, uostalom, i sam radio. Pa ipak, Sanader je napravio jedan od najautentičnijih poteza neproglašene detuđmanizacije. A to je da je skinuo sa Srba u Hrvatskoj stigmu i kamen kolektivne krivnje za rat devedesetih, i to ne toliko onim famoznim ‘Hristos se rodi’, to sada rade čak i Orešković i Kolinda Grabar Kitarović, koliko micanjem ustaških spomenika u Slunju i drugdje te otpremanjem hrvatskih generala u Haag.
Time je dovoljno jasno rečeno da prljavu vodu rata devedesetih nisu mutili samo Srbi, pogotovo ne svi Srbi, nego da je mulj dolazio i s hrvatske strane. I onda se pojavio Karamarko i spiskao sav taj politički i moralni kapital navođenim stožerašima, šatorašima i nadasve vlastitim izjavama da sramotno koaliranje sa Srbima više ne dolazi u obzir. Paradoksalno je, što se vidi iz naknadne, sadašnje perspektive, da on to nije napravio zato da bi dobio izbore, nego i po cijenu da ih izgubi. Možda je zaista manje opasan od Orbana, iako bi se o tome dalo razgovarati, ali je, najblaže rečeno, i manje pametan. Što je najgore, sve to Karamarko nije napravio iz neke originalne ideje, nego ju je pokupio, maznuo od Aleksandra Vučića, koji se pojavio s paradigmom da u odnosima između Srba i Hrvata više ne treba vruća ljubav nego samo hladni interesi. Ali je to onda potkrijepio garancijom da u Srbiji nikakvo razbijanje dvopismenih tabli kao u Vukovaru ne dolazi u obzir, to bi represivni aparat spriječio, što od Karamarka još nismo čuli, a rekao bih i da nećemo. Ali dobro, to su možda samo nijanse. Ovdje je važnije da su time dvije najveće i najutjecajnije nacionalističke stranke u Hrvatskoj i Srbiji poslale poruku da su one jedini nasljednici mržnje iz devedesetih i da su samo one ovlaštene odlučiti kako će se s njom raspolagati. A raspolagat će se tako da rata u dogledno vrijeme neće biti, ali neće biti ni pravog mira. Točka, pitanja nisu dozvoljena.
Jedno ćemo ipak postaviti. Dokle će se nastaviti ove spirale mržnje i ako 20, 25 godina od rata nije dovoljno da prestanu, koliko jeste? Orešković je kao uzor i vodilju onoga što treba napraviti s ćirilicom u Vukovaru naveo talijanski jezik u Istri, gdje je on, podsjetimo, u ravnopravnoj upotrebi čak i u gradovima i mjestima gdje je Talijana ispod zakonskog minimuma. Tako su oni i službeno priznati kao ‘naši’, hrvatski, dok se za Srbe ne zna čiji su. I zato se postavlja pitanje u čemu je problem, zašto se ćirilicu drži u čekaonici i s kojim razlogom. Argument ratnog stradanja Hrvata devedesetih ne stoji. Talijanska okupacija Istre nije bila ništa manje okrutna od one u Podunavlju, a i znatno dulje je trajala. Zato Karamarko svoja najnovija obećanja da će se proširiti prava srpske i drugih manjina može okačiti mačku o rep. Na puno ozbiljnije pitanje HDZ, njegovi koalicijski partneri i Katolička crkva moraju javno i jasno odgovoriti. Je li sadašnje isključivanje Srba iz hrvatskog društva trajna i nepovratna opcija i gdje su jamstva da nije?
Naravno da su reagiranja bila očekivana, iako je raspon možda širi nego što se moglo pretpostaviti. Mandatar za sastavljanje nove vlade Tihomir Orešković izjavio je da će ćirilica sigurno doći u Vukovar, ali još ne, jer su ‘rane svježe’ i treba pustiti da vrijeme učini svoje. Na to je reagirao Furio Radin rekavši da pravo na dvopismene table pripada srpskoj nacionalnoj manjini i jedino ona može odlučiti o odgodi tog prava. I doista, Milorad Pupovac kazao je da u Srpskom narodnom vijeću razlikuju one za koje ćirilica u Vukovaru nije dobrodošla od onih koji bi to samo odgodili. S prvima ne mogu surađivati, s drugima mogu i hoće. Tako je završena, nazovimo je tako, prva runda reagiranja, ali odmah zatim uslijedile su ostale. Kako to da je Oreškoviću rano za ćirilicu, čulo se logično pitanje, a nije bilo rano 2009., kada je u mandatu vlade Sanader-Kosor tako odlučila HDZ-ova gradska vlast? Napokon, dometnuli su drugi, nitko, pa ni mandatar i vjerojatni budući premijer, ne može sebi dozvoliti da javno traži da se jedan regularno izglasan i donesen zakon, u ovom slučaju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ne primjenjuje. Ako se Orešković s njim ne slaže, nije manje obavezan provoditi ga od onih koji se s njim slažu. Tu nema razlike.
Eto, to je raspon reagiranja unutar kojeg svatko može odabrati što više preferira, a može i ono što ovom prilikom nije spomenuto. Na primjer stav koji se ranije čuo iz srpske zajednice da se Ustavni zakon odmah primijeni, ali da postoje gradovi i mjesta u kojima je to, s obzirom na nacionalnu strukturu i razinu tenzija, jednostavnije nego u Vukovaru. Ovaj stav je, po svemu sudeći, i najrealniji i najpragmatičniji, ali odmah treba reći da pragmatičnost nije jedini metar kojim treba mjeriti ovo s ćirilicom. Važnije je stvari nazvati pravim imenom, pa ako se provede ovo što Orešković najavljuje, neka se provede, ali neka se to onda nazove kalkulantstvom i kukavičlukom, u krajnjoj liniji i natražnjaštvom, jer sve to doista i jeste. To je pitanje elementarnog duhovnog i intelektualnog zdravlja zemlje. Ovo je važno reći ne toliko zbog Oreškovića, jer se on ovdje pojavljuje ispod razine Sanadera, ali iznad Tomislava Karamarka, i više se od njega teško može očekivati. Važnije je zbog mišljenja koje se čuje čak i u nekim liberalnim medijima, da ovo s ćirilicom u Vukovaru, nedolazak Karamarka na božićni domjenak SNV-a itd. jeste korak unatrag. Ali da je Karamarko, za razliku od Sanadera, barem iskren, jer kod njega nema maski i znamo na čemu smo. Usto je i mila majka u usporedbi s onim što manjinama radi Viktor Orban. Ukratko, gore je zapravo bolje. Kakva šepava logika!
Iskrenost kod političara doista je važna, ali daleko od toga da bi bila ultimativan i eliminatoran uvjet dobre politike, a neka politička savezništva čak su odlično funkcionirala i bez najmanje trunke iskrenosti. Dva velika ratna saveznika, Churchill i Staljin, sasvim su neiskreno surađivali, jedva čekajući da se međusobno obračunaju, ali su to odgađali sve dok ne dokrajče zajedničkog neprijatelja Hitlera. Jednog od najvećih i, da, najiskrenijih zlotvora i štetočina u povijesti. Na kraju su to, zajedno s Amerikancima, i napravili, a uzajamna neiskrenost nije pritom bila baš nikakva smetnja. Slično je sa Sanaderom. Svakako, on nije bio naročito iskren čovjek i s visokom sigurnošću se može reći da otvaranje prema Srbima u Hrvatskoj nije inicirao iz unutrašnje pobude nego zbog imperativa ispunjavanja uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. Još gore, prema jednoj uvjerljivoj političkoj dijagnozi, on je znao da su prosječni HDZ-ovci duboko frustrirani nametanjem tih uvjeta iz Bruxellesa i zato im je manje-više otvoreno dopustio da potkradaju državu, što je, uostalom, i sam radio. Pa ipak, Sanader je napravio jedan od najautentičnijih poteza neproglašene detuđmanizacije. A to je da je skinuo sa Srba u Hrvatskoj stigmu i kamen kolektivne krivnje za rat devedesetih, i to ne toliko onim famoznim ‘Hristos se rodi’, to sada rade čak i Orešković i Kolinda Grabar Kitarović, koliko micanjem ustaških spomenika u Slunju i drugdje te otpremanjem hrvatskih generala u Haag.
Time je dovoljno jasno rečeno da prljavu vodu rata devedesetih nisu mutili samo Srbi, pogotovo ne svi Srbi, nego da je mulj dolazio i s hrvatske strane. I onda se pojavio Karamarko i spiskao sav taj politički i moralni kapital navođenim stožerašima, šatorašima i nadasve vlastitim izjavama da sramotno koaliranje sa Srbima više ne dolazi u obzir. Paradoksalno je, što se vidi iz naknadne, sadašnje perspektive, da on to nije napravio zato da bi dobio izbore, nego i po cijenu da ih izgubi. Možda je zaista manje opasan od Orbana, iako bi se o tome dalo razgovarati, ali je, najblaže rečeno, i manje pametan. Što je najgore, sve to Karamarko nije napravio iz neke originalne ideje, nego ju je pokupio, maznuo od Aleksandra Vučića, koji se pojavio s paradigmom da u odnosima između Srba i Hrvata više ne treba vruća ljubav nego samo hladni interesi. Ali je to onda potkrijepio garancijom da u Srbiji nikakvo razbijanje dvopismenih tabli kao u Vukovaru ne dolazi u obzir, to bi represivni aparat spriječio, što od Karamarka još nismo čuli, a rekao bih i da nećemo. Ali dobro, to su možda samo nijanse. Ovdje je važnije da su time dvije najveće i najutjecajnije nacionalističke stranke u Hrvatskoj i Srbiji poslale poruku da su one jedini nasljednici mržnje iz devedesetih i da su samo one ovlaštene odlučiti kako će se s njom raspolagati. A raspolagat će se tako da rata u dogledno vrijeme neće biti, ali neće biti ni pravog mira. Točka, pitanja nisu dozvoljena.
Jedno ćemo ipak postaviti. Dokle će se nastaviti ove spirale mržnje i ako 20, 25 godina od rata nije dovoljno da prestanu, koliko jeste? Orešković je kao uzor i vodilju onoga što treba napraviti s ćirilicom u Vukovaru naveo talijanski jezik u Istri, gdje je on, podsjetimo, u ravnopravnoj upotrebi čak i u gradovima i mjestima gdje je Talijana ispod zakonskog minimuma. Tako su oni i službeno priznati kao ‘naši’, hrvatski, dok se za Srbe ne zna čiji su. I zato se postavlja pitanje u čemu je problem, zašto se ćirilicu drži u čekaonici i s kojim razlogom. Argument ratnog stradanja Hrvata devedesetih ne stoji. Talijanska okupacija Istre nije bila ništa manje okrutna od one u Podunavlju, a i znatno dulje je trajala. Zato Karamarko svoja najnovija obećanja da će se proširiti prava srpske i drugih manjina može okačiti mačku o rep. Na puno ozbiljnije pitanje HDZ, njegovi koalicijski partneri i Katolička crkva moraju javno i jasno odgovoriti. Je li sadašnje isključivanje Srba iz hrvatskog društva trajna i nepovratna opcija i gdje su jamstva da nije?
