Mogu se Karamarko, Petrov i Orešković u mnogo čemu politički slagati, ali prvih mjesec dana mandata zamalo svakodnevno su iskazivali krupne razlike u poimanju zakona i demokratske procedure
Domoljubna koalicija i Most svoju su vladajuću bračnu vezu u prvih mjesec dana započeli serijom političkih trzavica i teških sukoba, čiji uzroci uglavnom leže u (ne)poštivanju zakona i demokratskih procedura. HDZ-ovi trbuhozborci iz Domoljubne koalicije već su optužili mostovce da žele biti ‘veći katolici od pape’. Karamarkovi ‘domoljubni’ revolucionari vlast žele konzumirati odmah, pa i po cijenu prijekih puteva, zaobilaženja zakona i propisanih procedura te demonstracijom političke sile. Mostovcima je, barem zasad, jasno da će i sami vrlo brzo postati žrtvama te revolucionarnosti ako toj družini dopuste ‘kreativno’ tumačenje i primjenu zakona i demokratske procedure.
Nekolicina mostovaca nije krila da su gutali žabe kad su prošloga tjedna digli ruku za Ranka Ostojića kao predsjednika saborskog Odbora za politički sustav i nacionalnu sigurnost, miniravši time pokušaj većega koalicijskog partnera da taj izbor spriječi unatoč preciznoj zakonskoj odredbi po kojoj ta parlamentarna funkcija pripada najvećoj oporbenoj stranci, u ovom slučaju SDP-u. Držeći se zakona, Most je obranio pravo najveće oporbene stranke da samostalno odluči tko će u njezino ime predsjedavati jednim od osjetljivijih saborskih odbora, ali i sačuvao poziciju parlamentarnog jezička na vagi i velike ucjenjivačke kapacitete, koji ga štite od sudbine malih riba kad se nađu u blizini ralja velikih.
U ponešto složenijoj situaciji Most se našao u aferi koju je zakuhala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svojom jednostranom odlukom o smjeni ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, koju su podržali Karamarko i Domoljubna koalicija. Pritom je predsjednica države obrazloženjem da Lozančića smjenjuje zato što je izgubio njezino povjerenje i kršio zakone tu svoju odluku gurnula na testiranje zakonitosti i utemeljenosti. Jer gubitak povjerenja nije zakonski uvjet za smjenu šefa SOA-e, a kršenje zakona ipak valja dokazati, pa i procesuirati ako ga je bilo. Nesumnjivo je pravo Dragana Lozančića braniti se od optužbi da je kao šef SOA-e kršio zakone (pa i pred sudovima, ako drugačije ne ide), ali je i obaveza onih koji sudjeluju u imenovanju i smjenjivanju šefova tajnih službi da ga štite od lažnih optužbi (ili kazneno progone ako je nezakonito radio).
Toga su, čini se, svjesni premijer Tihomir Orešković i drugi potpredsjednik Vlade Božo Petrov, pogotovo pošto je postalo očito da Lozančić neće podviti rep pred gnjevnom predsjednicom države i pristati da ga kao kriminalca najuri s funkcije prvoga tajnog policajca. Premijeru Oreškoviću važno je obraniti svoju poziciju ravnopravnog supotpisnika kod imenovanja i razrješenje šefa tajnih službi, ali kao iskusnom međunarodnom menadžeru mora mu biti još važnija cijena nezakonitog uklanjanje bilo koga, a pogotovo visokopozicioniranih ‘menadžera’ u složenim sustavima, ne samo zbog štete koja im se osobno nanosi (i koja im se kad-tad mora platiti), nego i one što pritom nastaje zbog nepovjerenja i u samim sustavima i među njihovim djelatnicima, ali i u odnosima s partnerima s kojima se surađuje i posluje.
Budući da je riječ o sigurnosno-obavještajnim sustavima, problem je još veći i osjetljiviji; smjena zbog dokazanog kršenja zakona kod mnogih bi partnera upalila crvene lampice, a nezakonito smjenjivanje s lažnim optužbama obesmislilo bi bilo kakvu suradnju s njima. Jer istrage protiv Zdravka Mamića vode se u suradnji sa sigurnosnim službama drugih zemalja, pa bi nezakonito Lozančićevo smjenjivanje i njima bila poruka da rade jalov posao. A ako je pak Lozančić doista kršio zakone, i partnerske službe valja uvjeriti da su politički zloupotrijebljene i iskorištene za kompromitaciju predsjednice države, a ne samo za Mamićev pravosudni progon.
Krupan je to zalogaj koji Orešković i Petrov zasad nisu spremni samo tako progutati, za razliku od Karamarka i njegovih sljedbenika koji još nisu dokučili da se u uređenim demokratskim državama građani i institucije drže zakona, a ne za riječi, rogove i slične populističke umotvorine iz narodnih poslovica i doskočica. Njima je dovoljno to što je predsjednica izgubila povjerenje i odlučila smijeniti Lozančića, pa što košta da košta, jer oni su odlučili da Hrvatsku valja vratiti u Tuđmanovo doba, kad je volja šefa države i njegove stranke često bila iznad i izvan zakona, zbog čega je zemlja tavorila u predvorju Europske unije i drugih pravno i demokratski uređenijih međunarodnih asocijacija.
Otkako je izabran za predsjednika HDZ-a, Tomislav Karamarko sustavno zagovara pravo svoje stranke i njezinih klijenata da ne poštuju zakone kad im to odgovara, ali i da ih se selektivno primjenjuje kad su im oni na udaru. Radio je to u maratonskoj predizbornoj kampanji kad je branio nasilno kršenje zakona o pravima nacionalnih manjina i javnog okupljanja i prosvjedovanja, a nastavio je isto činiti i u postizbornom razdoblju. Vladimir Šeks ovih dana svjedoči da je zbog toga što je predsjednicu države uvjerio da bi prekršila ustavne ovlasti davanjem mandata za sastavljanje vlade Karamarku kao relativnom izbornom pobjedniku (mimo Ustava, tj. bez dokaza da je osigurao i apsolutnu parlamentarnu većinu) definitivno pao u nemilost šefa svoje stranke i tako si zapečatio stranačku i političku sudbinu.
Nadalje, po Karamarkovu poimanju svijeta i hrvatske države Mijo Crnoja i danas bi bio ministar branitelja, iako se i osobno mogao osvjedočiti da je potonji izigravao i kršio zakone, uvjeren da kao branitelj ima na to pravo. O smjeni ministra kulture Zlatka Hasanbegovića neće ni čuti, ne samo stoga što su ideološki i politički istomišljenici nego i zato jer su uvjereni da s pozicije moći mogu mimo parlamentarne i drugih procedura ukidati subvencioniranje neprofitnih medija, najavljivati čistke i smjene u državnim i javnim medijima, drugim državnim i javnim institucijama te javnim i državnim poduzećima i službama. Nesumnjivo je njihovo pravo da drukčije nego dosad uređuju državu i njezine institucije, da smjenjuju i postavljaju njihove čelnike, ali su pritom obavezni zakone i propise koje su naslijedili poštivati sve dok ih ne promijene voljom parlamentarne većine. No za razliku od Tuđmanove Hrvatske, imaju peh da im je za sve te promjene i revolucionarne ciljeve nužna suglasnost Mosta, a za vratom im puše i brojnija i jača oporba te osvještenija i kritičnija javnost od one koja je tijekom rata i poraća ponajprije gledala kako sačuvati živu glavu i egzistenciju.
Mogu se Karamarko, Petrov i Orešković u mnogo čemu politički i ideološki slagati, ali prvih mjesec dana mandata zamalo svakodnevno su iskazivali krupne razlike u poimanju zakona i demokratske procedure, a još više u njihovu provođenju i primjeni. Boži Petrovu i Mostu, ali i premijeru Oreškoviću, u tih se tridesetak dana već pokazalo da će se morati kao pijani plota držati zakona i propisane demokratske procedure žele li biti i ostati autonomne političke i državničke figure. Jer davno se već pokazalo da revolucije i revolucionari, prije nego što počnu jesti vlastitu djecu, pojedu reformatore.
portalnovosti
Domoljubna koalicija i Most svoju su vladajuću bračnu vezu u prvih mjesec dana započeli serijom političkih trzavica i teških sukoba, čiji uzroci uglavnom leže u (ne)poštivanju zakona i demokratskih procedura. HDZ-ovi trbuhozborci iz Domoljubne koalicije već su optužili mostovce da žele biti ‘veći katolici od pape’. Karamarkovi ‘domoljubni’ revolucionari vlast žele konzumirati odmah, pa i po cijenu prijekih puteva, zaobilaženja zakona i propisanih procedura te demonstracijom političke sile. Mostovcima je, barem zasad, jasno da će i sami vrlo brzo postati žrtvama te revolucionarnosti ako toj družini dopuste ‘kreativno’ tumačenje i primjenu zakona i demokratske procedure.
Nekolicina mostovaca nije krila da su gutali žabe kad su prošloga tjedna digli ruku za Ranka Ostojića kao predsjednika saborskog Odbora za politički sustav i nacionalnu sigurnost, miniravši time pokušaj većega koalicijskog partnera da taj izbor spriječi unatoč preciznoj zakonskoj odredbi po kojoj ta parlamentarna funkcija pripada najvećoj oporbenoj stranci, u ovom slučaju SDP-u. Držeći se zakona, Most je obranio pravo najveće oporbene stranke da samostalno odluči tko će u njezino ime predsjedavati jednim od osjetljivijih saborskih odbora, ali i sačuvao poziciju parlamentarnog jezička na vagi i velike ucjenjivačke kapacitete, koji ga štite od sudbine malih riba kad se nađu u blizini ralja velikih.
U ponešto složenijoj situaciji Most se našao u aferi koju je zakuhala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svojom jednostranom odlukom o smjeni ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, koju su podržali Karamarko i Domoljubna koalicija. Pritom je predsjednica države obrazloženjem da Lozančića smjenjuje zato što je izgubio njezino povjerenje i kršio zakone tu svoju odluku gurnula na testiranje zakonitosti i utemeljenosti. Jer gubitak povjerenja nije zakonski uvjet za smjenu šefa SOA-e, a kršenje zakona ipak valja dokazati, pa i procesuirati ako ga je bilo. Nesumnjivo je pravo Dragana Lozančića braniti se od optužbi da je kao šef SOA-e kršio zakone (pa i pred sudovima, ako drugačije ne ide), ali je i obaveza onih koji sudjeluju u imenovanju i smjenjivanju šefova tajnih službi da ga štite od lažnih optužbi (ili kazneno progone ako je nezakonito radio).
Toga su, čini se, svjesni premijer Tihomir Orešković i drugi potpredsjednik Vlade Božo Petrov, pogotovo pošto je postalo očito da Lozančić neće podviti rep pred gnjevnom predsjednicom države i pristati da ga kao kriminalca najuri s funkcije prvoga tajnog policajca. Premijeru Oreškoviću važno je obraniti svoju poziciju ravnopravnog supotpisnika kod imenovanja i razrješenje šefa tajnih službi, ali kao iskusnom međunarodnom menadžeru mora mu biti još važnija cijena nezakonitog uklanjanje bilo koga, a pogotovo visokopozicioniranih ‘menadžera’ u složenim sustavima, ne samo zbog štete koja im se osobno nanosi (i koja im se kad-tad mora platiti), nego i one što pritom nastaje zbog nepovjerenja i u samim sustavima i među njihovim djelatnicima, ali i u odnosima s partnerima s kojima se surađuje i posluje.
Budući da je riječ o sigurnosno-obavještajnim sustavima, problem je još veći i osjetljiviji; smjena zbog dokazanog kršenja zakona kod mnogih bi partnera upalila crvene lampice, a nezakonito smjenjivanje s lažnim optužbama obesmislilo bi bilo kakvu suradnju s njima. Jer istrage protiv Zdravka Mamića vode se u suradnji sa sigurnosnim službama drugih zemalja, pa bi nezakonito Lozančićevo smjenjivanje i njima bila poruka da rade jalov posao. A ako je pak Lozančić doista kršio zakone, i partnerske službe valja uvjeriti da su politički zloupotrijebljene i iskorištene za kompromitaciju predsjednice države, a ne samo za Mamićev pravosudni progon.
Krupan je to zalogaj koji Orešković i Petrov zasad nisu spremni samo tako progutati, za razliku od Karamarka i njegovih sljedbenika koji još nisu dokučili da se u uređenim demokratskim državama građani i institucije drže zakona, a ne za riječi, rogove i slične populističke umotvorine iz narodnih poslovica i doskočica. Njima je dovoljno to što je predsjednica izgubila povjerenje i odlučila smijeniti Lozančića, pa što košta da košta, jer oni su odlučili da Hrvatsku valja vratiti u Tuđmanovo doba, kad je volja šefa države i njegove stranke često bila iznad i izvan zakona, zbog čega je zemlja tavorila u predvorju Europske unije i drugih pravno i demokratski uređenijih međunarodnih asocijacija.
Otkako je izabran za predsjednika HDZ-a, Tomislav Karamarko sustavno zagovara pravo svoje stranke i njezinih klijenata da ne poštuju zakone kad im to odgovara, ali i da ih se selektivno primjenjuje kad su im oni na udaru. Radio je to u maratonskoj predizbornoj kampanji kad je branio nasilno kršenje zakona o pravima nacionalnih manjina i javnog okupljanja i prosvjedovanja, a nastavio je isto činiti i u postizbornom razdoblju. Vladimir Šeks ovih dana svjedoči da je zbog toga što je predsjednicu države uvjerio da bi prekršila ustavne ovlasti davanjem mandata za sastavljanje vlade Karamarku kao relativnom izbornom pobjedniku (mimo Ustava, tj. bez dokaza da je osigurao i apsolutnu parlamentarnu većinu) definitivno pao u nemilost šefa svoje stranke i tako si zapečatio stranačku i političku sudbinu.
Nadalje, po Karamarkovu poimanju svijeta i hrvatske države Mijo Crnoja i danas bi bio ministar branitelja, iako se i osobno mogao osvjedočiti da je potonji izigravao i kršio zakone, uvjeren da kao branitelj ima na to pravo. O smjeni ministra kulture Zlatka Hasanbegovića neće ni čuti, ne samo stoga što su ideološki i politički istomišljenici nego i zato jer su uvjereni da s pozicije moći mogu mimo parlamentarne i drugih procedura ukidati subvencioniranje neprofitnih medija, najavljivati čistke i smjene u državnim i javnim medijima, drugim državnim i javnim institucijama te javnim i državnim poduzećima i službama. Nesumnjivo je njihovo pravo da drukčije nego dosad uređuju državu i njezine institucije, da smjenjuju i postavljaju njihove čelnike, ali su pritom obavezni zakone i propise koje su naslijedili poštivati sve dok ih ne promijene voljom parlamentarne većine. No za razliku od Tuđmanove Hrvatske, imaju peh da im je za sve te promjene i revolucionarne ciljeve nužna suglasnost Mosta, a za vratom im puše i brojnija i jača oporba te osvještenija i kritičnija javnost od one koja je tijekom rata i poraća ponajprije gledala kako sačuvati živu glavu i egzistenciju.
Mogu se Karamarko, Petrov i Orešković u mnogo čemu politički i ideološki slagati, ali prvih mjesec dana mandata zamalo svakodnevno su iskazivali krupne razlike u poimanju zakona i demokratske procedure, a još više u njihovu provođenju i primjeni. Boži Petrovu i Mostu, ali i premijeru Oreškoviću, u tih se tridesetak dana već pokazalo da će se morati kao pijani plota držati zakona i propisane demokratske procedure žele li biti i ostati autonomne političke i državničke figure. Jer davno se već pokazalo da revolucije i revolucionari, prije nego što počnu jesti vlastitu djecu, pojedu reformatore.
portalnovosti
