Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ima ondje gdje je ne bi smjelo biti, a nema ondje gdje bi trebala biti. Intervenirala je u demografsku politiku, što ne spada u njene ustavne ovlasti, a nije se oglasila u vezi skandaloznog uplitanja američkog ambasadora oko Agrokora, za što ima ovlasti
Tko zna postoji li na Pantovčaku gumb za gašenje Kolinde Grabar-Kitarović, ali ako i postoji, očito je blokiran, zapečaćen. Predsjednica je u upravo u furioznoj političkoj ofenzivi, u kojoj je ni blamirajući promašaji ne zaustavljaju, naprotiv, potiču je na nove juriše. No zine tu i tamo poneka praznina gdje je ne bi trebalo biti, tako da se u najnovije vrijeme za predsjednicu Republike može reći otprilike ovako. Ima je puno, pa i previše ondje gdje joj nije mjesto, a s druge strane premalo ondje gdje bi trebala biti prisutna. Idemo redom.
Ovih dana televizijska novinarka pitala ju je kako gleda na bijeg svog ‘prijatelja Mamića’ u Bosnu i Hercegovinu, na što je ona skamenjeno odgovorila da joj Mamić nije nikakav prijatelj, nisu se, veli, ni čuli ni vidjeli tri godine. Dobro, poslije je to spustila na ‘više od dvije godine’, ali je uvrijeđeno odbila komentirati Mamićev bijeg i njega osobno. Kao, ona s tim nema ništa. Tako se otprilike ponašaju djeca kada rukama pokrivaju oči. A to je, vidite, vraški zanimljivo, jer Mamić je i bez osječke presude i bijega u BiH jedan od glavnih poslovođa hrvatskog klijentelizma i lovljenja u mutnom, protiv čega predsjednica u posljednje vrijeme grmi, pa ipak, dopustila je da joj on organizira rođendane, uplaćuje izborne donacije i što sve ne. Ali čak i da uzmemo kako sve to nije istina, da su zli jezici sve to izmislili, ona bi Mamiću trebala posvetiti svu pažnju ovog svijeta, em zato što se radi o kriminalnom tipu koji je izronio iz srca sustava koji ona, kao, štiti od deformacija, em zato što se nju povezuje s time. To je, eto, prvo mjesto gdje predsjednice ima u golemim, pregolemim količinama, a ne bi je smjelo biti.
Drugo takvo mjesto je demografska politika, koja jeste ozbiljno pitanje, ali ga se baš zato ne bi smjelo histerizirati, kako ona čini zbog vlastite promidžbe, i to na način koji je isto toliko providan kao ovo s ne-prijateljem Mamićem. Ona zahtijeva iste mjere koje poduzima i Plenkovićeva vlada, ali za to traži više, puno više novca. Naravno, u skupljanju tog novca ne sudjeluje, kao što ne sudjeluje ni u kontroli njegovog trošenja, to jednostavno nije u njenoj ustavnoj nadležnosti. No očito bi htjela da joj se nadležnosti povećaju, nesvjesna, opet poput malog djeteta, da obećavanje nižih poreza nikako ne ide uz enormno povećanje porodiljnih naknada. Isto tako, htjela bi biti više prisutna i u Bruxellesu kada Hrvatska uskoro preuzme predsjedanje Evropskom unijom, što također sliči na kvadraturu kruga. Izjavila je naime da depopulaciji Hrvatske doprinosi sloboda kretanja, iako je to jedno od zaglavnih načela EU-a, a i Hrvatska je u toku pristupnih pregovora s pravom inzistirala na tome da se što prije uklone useljeničke kvote za hrvatske građane u evropskim zemljama (druga je stvar što sloboda kretanja ima manje veze s ljudskim pravima a više s interesima kapitala, ali, naravno, predsjednica se protiv toga ne usudi ništa zucnuti). Ima tu još nešto. Prošle godine se upadljivo uključila u napad Milijana Brkića na Milorada Pupovca, izjavivši da kome se u Hrvatskoj ne sviđa, može slobodno otići, a to prevedeno na svima poznati hrvatsko-srpski iz devedesetih može značiti samo jedno. Srbi mogu u kojem god hoće broju napustiti zemlju, a za Hrvate bi valjda trebalo uvesti restriktivne iseljeničke kvote kako bi se njihovo iseljavanje zaustavilo, ako ne i zabranilo. Ako bi se uz diskretnu predsjedničinu podršku još zabranio i pobačaj, kud ćeš veće sreće, jer uskoro nas ne bi bilo ispod četiri milijuna nego možda, hm-hm, i blizu pet. Ali tada na Pantovčaku zbilja ne bismo više željeli vidjeti ni naslikanu Grabar-Kitarović, jer to stvarno nije mjesto za nju, što će se, vjerujem, dodatno dokazati u nastavku ovog teksta. Sada naime prelazimo na ono gdje bi predsjednice itekako trebalo biti, ali nje nema pa nema. Kao da se skriva u šumi oko predsjedničke rezidencije.
Nedavno je američki ambasador u Hrvatskoj William Robert Kohorst dopustio sebi nečuvenu izjavu da u nagodbi oko Agrokora nikome ne bi trebalo dozvoliti više od deset posto vlasništva. Dakle, pozvao je hrvatske vlasti da prekrše famozni Lex Agrokor, koji je možda najgori zakon na svijetu, ali je i dalje zakon ove, a ne američke države i njeni najviši predstavnici, a to je i Grabar-Kitarović, trebali su smjesta poklopiti Kohortsa da se ne pača u stvari koje ga se ne tiču. No uvijek pričljiva predsjednica Republike ovaj je put zanijemjela kao zalivena, kao što je zanijemjela i manje pričljiva šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić. Grobna šutnja u duetu. Njih dvije ponijele su se dakle prema vitalnim državnim interesima otprilike kao granična policija koja bi naprasno samovoljno napustila hrvatske granice ili bi počela preko njih puštati muslimanske izbjeglice iz azijsko-afričkih zemalja. Istinabog, ovo drugo zapravo bi i bilo u interesu ove populacijski opustošene zemlje, ali kako Hrvatska i njene vlasti još nisu izašle iz faze ‘prežderavanja’ rodoljubljem (Siniša Labrović), to nikome ne pada na pamet (još im manje pada na pamet zapitati se kako to da je Hrvatica i Hrvata bilo više u vrijeme ‘hrvatožderskih’ komunista nego sada kada su na vlasti hrvatoeuforični HDZ i Katolička crkva). Grabar-Kitarović tu najmanje spada, pa ona je svojedobno prednjačila u zahtjevima da se na izbjeglice pošalje i vojsku. Jasno, krotko je prešutjela činjenicu da tih izbjeglica ne bi ni bilo da nije pogubne, u krajnjoj liniji i idiotske zamisli hrvatskog prijatelja i saveznika Sjedinjenih Država da se potpaljivanjem unutrašnjih pobuna i bombardiranjem može uvesti demokracija zapadnog tipa u zemlje Bliskog istoka i Magreba.
Dobro, da ne odemo predaleko, nije baš Grabar-Kitarović izumila podvijanje repa pred Amerikancima, a nisu u pravu ni oni koji misle da je bahato ponašanje ambasadora Kohorsta logično proizašlo iz isto tako bahate i arogantne vanjskopolitičke agende Donalda Trumpa. Jer istu takvu aroganciju gledali smo kod američkih (ali i ruskih) ambasadora i za vrijeme nobleskno uglađenog Baracka Obame, pa je gubernatorsko ponašanje američke strane u zapadnom dijelu ex-Jugoslavije, a ruske u istočnom, već postalo uhodana konstanta. Ovo samo znači da su države proizašle iz Jugoslavije spiskale kao zadnje raspikuće diplomatsku superiornost bivše države, koju možda najbolje opisuje to da je ona i kada je bila u dobrim, savezničkim odnosima s Amerikancima, rušila njihove vojne avione kada bi povrijedili njen zračni prostor. A kada je bila u dobrim, savezničkim odnosima s Rusima, oni su jedino od Jugoslavije morali tražiti dozvolu za ulazak Crvene armije na njeno tlo, drugdje bi ona umarširala kada je htjela i kako je htjela.
Eto, na ruševinama takve respektabilne vanjske politike sada gledamo sirotu Grabar-Kitarović kako sukreira podaničku politiku prema moćnicima u inozemstvu, iako joj Ustav daje ovlasti za nešto sasvim drugo. Ali se zato, kao u Nušićevoj ‘Gospođi ministarki’, gura onamo gdje joj Ustav takve ovlasti ne daje, i zato hrvatski državni vrh i izgleda ovako žalosno komično kako sada izgleda.
Tko zna postoji li na Pantovčaku gumb za gašenje Kolinde Grabar-Kitarović, ali ako i postoji, očito je blokiran, zapečaćen. Predsjednica je u upravo u furioznoj političkoj ofenzivi, u kojoj je ni blamirajući promašaji ne zaustavljaju, naprotiv, potiču je na nove juriše. No zine tu i tamo poneka praznina gdje je ne bi trebalo biti, tako da se u najnovije vrijeme za predsjednicu Republike može reći otprilike ovako. Ima je puno, pa i previše ondje gdje joj nije mjesto, a s druge strane premalo ondje gdje bi trebala biti prisutna. Idemo redom.
Ovih dana televizijska novinarka pitala ju je kako gleda na bijeg svog ‘prijatelja Mamića’ u Bosnu i Hercegovinu, na što je ona skamenjeno odgovorila da joj Mamić nije nikakav prijatelj, nisu se, veli, ni čuli ni vidjeli tri godine. Dobro, poslije je to spustila na ‘više od dvije godine’, ali je uvrijeđeno odbila komentirati Mamićev bijeg i njega osobno. Kao, ona s tim nema ništa. Tako se otprilike ponašaju djeca kada rukama pokrivaju oči. A to je, vidite, vraški zanimljivo, jer Mamić je i bez osječke presude i bijega u BiH jedan od glavnih poslovođa hrvatskog klijentelizma i lovljenja u mutnom, protiv čega predsjednica u posljednje vrijeme grmi, pa ipak, dopustila je da joj on organizira rođendane, uplaćuje izborne donacije i što sve ne. Ali čak i da uzmemo kako sve to nije istina, da su zli jezici sve to izmislili, ona bi Mamiću trebala posvetiti svu pažnju ovog svijeta, em zato što se radi o kriminalnom tipu koji je izronio iz srca sustava koji ona, kao, štiti od deformacija, em zato što se nju povezuje s time. To je, eto, prvo mjesto gdje predsjednice ima u golemim, pregolemim količinama, a ne bi je smjelo biti.
Drugo takvo mjesto je demografska politika, koja jeste ozbiljno pitanje, ali ga se baš zato ne bi smjelo histerizirati, kako ona čini zbog vlastite promidžbe, i to na način koji je isto toliko providan kao ovo s ne-prijateljem Mamićem. Ona zahtijeva iste mjere koje poduzima i Plenkovićeva vlada, ali za to traži više, puno više novca. Naravno, u skupljanju tog novca ne sudjeluje, kao što ne sudjeluje ni u kontroli njegovog trošenja, to jednostavno nije u njenoj ustavnoj nadležnosti. No očito bi htjela da joj se nadležnosti povećaju, nesvjesna, opet poput malog djeteta, da obećavanje nižih poreza nikako ne ide uz enormno povećanje porodiljnih naknada. Isto tako, htjela bi biti više prisutna i u Bruxellesu kada Hrvatska uskoro preuzme predsjedanje Evropskom unijom, što također sliči na kvadraturu kruga. Izjavila je naime da depopulaciji Hrvatske doprinosi sloboda kretanja, iako je to jedno od zaglavnih načela EU-a, a i Hrvatska je u toku pristupnih pregovora s pravom inzistirala na tome da se što prije uklone useljeničke kvote za hrvatske građane u evropskim zemljama (druga je stvar što sloboda kretanja ima manje veze s ljudskim pravima a više s interesima kapitala, ali, naravno, predsjednica se protiv toga ne usudi ništa zucnuti). Ima tu još nešto. Prošle godine se upadljivo uključila u napad Milijana Brkića na Milorada Pupovca, izjavivši da kome se u Hrvatskoj ne sviđa, može slobodno otići, a to prevedeno na svima poznati hrvatsko-srpski iz devedesetih može značiti samo jedno. Srbi mogu u kojem god hoće broju napustiti zemlju, a za Hrvate bi valjda trebalo uvesti restriktivne iseljeničke kvote kako bi se njihovo iseljavanje zaustavilo, ako ne i zabranilo. Ako bi se uz diskretnu predsjedničinu podršku još zabranio i pobačaj, kud ćeš veće sreće, jer uskoro nas ne bi bilo ispod četiri milijuna nego možda, hm-hm, i blizu pet. Ali tada na Pantovčaku zbilja ne bismo više željeli vidjeti ni naslikanu Grabar-Kitarović, jer to stvarno nije mjesto za nju, što će se, vjerujem, dodatno dokazati u nastavku ovog teksta. Sada naime prelazimo na ono gdje bi predsjednice itekako trebalo biti, ali nje nema pa nema. Kao da se skriva u šumi oko predsjedničke rezidencije.
Nedavno je američki ambasador u Hrvatskoj William Robert Kohorst dopustio sebi nečuvenu izjavu da u nagodbi oko Agrokora nikome ne bi trebalo dozvoliti više od deset posto vlasništva. Dakle, pozvao je hrvatske vlasti da prekrše famozni Lex Agrokor, koji je možda najgori zakon na svijetu, ali je i dalje zakon ove, a ne američke države i njeni najviši predstavnici, a to je i Grabar-Kitarović, trebali su smjesta poklopiti Kohortsa da se ne pača u stvari koje ga se ne tiču. No uvijek pričljiva predsjednica Republike ovaj je put zanijemjela kao zalivena, kao što je zanijemjela i manje pričljiva šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić. Grobna šutnja u duetu. Njih dvije ponijele su se dakle prema vitalnim državnim interesima otprilike kao granična policija koja bi naprasno samovoljno napustila hrvatske granice ili bi počela preko njih puštati muslimanske izbjeglice iz azijsko-afričkih zemalja. Istinabog, ovo drugo zapravo bi i bilo u interesu ove populacijski opustošene zemlje, ali kako Hrvatska i njene vlasti još nisu izašle iz faze ‘prežderavanja’ rodoljubljem (Siniša Labrović), to nikome ne pada na pamet (još im manje pada na pamet zapitati se kako to da je Hrvatica i Hrvata bilo više u vrijeme ‘hrvatožderskih’ komunista nego sada kada su na vlasti hrvatoeuforični HDZ i Katolička crkva). Grabar-Kitarović tu najmanje spada, pa ona je svojedobno prednjačila u zahtjevima da se na izbjeglice pošalje i vojsku. Jasno, krotko je prešutjela činjenicu da tih izbjeglica ne bi ni bilo da nije pogubne, u krajnjoj liniji i idiotske zamisli hrvatskog prijatelja i saveznika Sjedinjenih Država da se potpaljivanjem unutrašnjih pobuna i bombardiranjem može uvesti demokracija zapadnog tipa u zemlje Bliskog istoka i Magreba.
Dobro, da ne odemo predaleko, nije baš Grabar-Kitarović izumila podvijanje repa pred Amerikancima, a nisu u pravu ni oni koji misle da je bahato ponašanje ambasadora Kohorsta logično proizašlo iz isto tako bahate i arogantne vanjskopolitičke agende Donalda Trumpa. Jer istu takvu aroganciju gledali smo kod američkih (ali i ruskih) ambasadora i za vrijeme nobleskno uglađenog Baracka Obame, pa je gubernatorsko ponašanje američke strane u zapadnom dijelu ex-Jugoslavije, a ruske u istočnom, već postalo uhodana konstanta. Ovo samo znači da su države proizašle iz Jugoslavije spiskale kao zadnje raspikuće diplomatsku superiornost bivše države, koju možda najbolje opisuje to da je ona i kada je bila u dobrim, savezničkim odnosima s Amerikancima, rušila njihove vojne avione kada bi povrijedili njen zračni prostor. A kada je bila u dobrim, savezničkim odnosima s Rusima, oni su jedino od Jugoslavije morali tražiti dozvolu za ulazak Crvene armije na njeno tlo, drugdje bi ona umarširala kada je htjela i kako je htjela.
Eto, na ruševinama takve respektabilne vanjske politike sada gledamo sirotu Grabar-Kitarović kako sukreira podaničku politiku prema moćnicima u inozemstvu, iako joj Ustav daje ovlasti za nešto sasvim drugo. Ali se zato, kao u Nušićevoj ‘Gospođi ministarki’, gura onamo gdje joj Ustav takve ovlasti ne daje, i zato hrvatski državni vrh i izgleda ovako žalosno komično kako sada izgleda.
