Dokumentarna serija o dinastiji Trump brutalno skida pozlatu s objekta analize: vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Donaldov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi pa je svog starijeg sina, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda
Zaprepašćujuće je da jedan ovako dobar film, kakav nikad nećemo vidjeti na drugim televizijama – pohvala Klasiku – desetljećima čami u ladici! Prvijenac Bakira Tanovića prikazuje trojicu pastira koji se s Vlašića početkom 1970-ih godina sa stadom ovaca spuštaju prema Slavonskom Brodu. Njihov je život tegoban, jadan: spavaju pod šatorom, griju se uz logorsku vatru, a svi ih mrze. Ratari u Slavoniji ih ne podnose jer se boje da će im ovce uništiti usjeve, lugari se plaše da će im krasti drva u šumi, stanovnici slavonskih naselja preziru ih kao skitnice, Bosance, dotepence i siromahe. Svaki je kadar, svaki kostim, svaku scenu (scenograf je Mirza Idrizović) Tanović pažljivo režirao. On je filmski Krsto Hegedušić. Čovjeku se plače kad gleda te tri jadne, tegobne egzistencije kako se bore za kruh svoj nasušni, da bi priča na kraju završila u tragediji.
U vrijeme prikazivanja film nije postigao nikakav uspjeh, možda zato što su u crnovalnoj maniri početkom 1970-ih nastala remek-djela Saše Petrovića, Žike Pavlovića i drugih autora poznatijih od bosanskohercegovačkog debitanta, možda zbog Tanovićeve nepodobnosti, no to se djelo danas odlično drži i trebalo bi ga digitalno remasterirati. ‘Ovčar’ je upečatljiv, potresan dokument vremena. Glumci su odlični – Adem Čejvan, Fabijan Šovagović i Toni Laurenčić – dok je malog čobanina Osmana (samog sebe) glumio 14-godišnji Niko Grgić, nepismeni dječak s Vlašića koji je prvi put vidio kino kad se s filmskom ekipom spustio u Slavonski Brod. ‘Ovčar’ ne bi trebao proći kao ‘biserje u školjkama’ koje ‘niko ne vidje, niko ga neće vidjeti… pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote’, kako reče lirik iz Vrgorca. ‘Ovčara’ treba gledati, neće ljepota vasione biti na šteti.
Hajde, napokon ćemo ponedjeljkom u prime timeu gledati nešto odlično, doduše ne u ‘domoljubnom’ terminu na Prvom, već na ‘odnarođenom’ Trećem. Ciklus filmova Jamesa Ivoryja (‘Soba s pogledom’, ‘Bostonci’, ‘Na kraju dana’ itd.) krenuo je u ponedjeljak s ‘Howards Endom’. Ivoryjeve filmove moguće je gledati puno puta a da vam ne dosade (ako volite tu vrstu henryjamesovske estetike). U prvom dijelu ‘Posebnih dodataka’, u subotu, vidjeli smo najavu Ivoryjeva ciklusa, nakon čega je emitiran njegov široj publici slabije poznat film ‘Shakespeare-Wallah’, komedija o putujućoj kazališnoj skupini u Indiji koja se početkom 1960-ih želi održati sa šekspirijanskim komadima, ali propada zbog Bollywooda u nezadrživom naletu. To je nešto slično našem propadanju s turbofolk kulturom i trap cajkama, čija je razina udarila standard većem dijelu javne scene. Hrvatska je politika u zdanje vrijeme čisti Bollywood! Najstariji dobitnik Oscara ikad, James Ivory, rekao je kako mu je najdraža indijska faza iz 1960-ih. ‘To smatram svojim herojskim razdobljem… nakon toga je sve bilo lako’, kazao je. ‘Posebni dodaci’ ovoga su puta doista bili posebni jer je u drugom dijelu prikazan drugi autor, Francuz Luc Besson.
Može nam pomoći samo odgovornost, kaže dr. Dragan Primorac u razgovoru s dobro pripremljenim Đuricom Dropcem, koji je kao ilustraciju neodgovornog ponašanja pustio brojne prizore masovnog okupljanja mladih ljudi u Zagrebu. Vidimo ih ispred kafića, kazališta (trg ispred HNK-a postao je novi Kavkaz i Zvečka), na ulicama, u Bogovićevoj. Što izbaciš kroz vrata, vrati se kroz prozor. Istoga jutra na HRT-u smo gledali prijenos mise iz Velikih Zdenaca – također, potpuna protivnost mjerama zaštite i načelima odgovornosti. Svećenik bez maske, stado bez distance, bliskost kao u najbolja vremena. Dan prije vidjeli smo prosvjedni skup antivaksera, ravnozemljaša i negatora pandemije, a iz središta tog pandemonija čuli smo uzvike ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’. Prvi dio tog pozdrava smislio je Tito, a drugi Ranković, mora da je antivakserima nešto lupilo u glavu. U Dropčevu Dnevniku vidjeli smo i oca svih negacija koronarnih opasnosti, Donalda Trumpa, koji je iz bolnice Walter Reed kanio izaći tako da raskopča košulju kako bi se ispod ukazala majica sa Supermanovim logotipom. Od Bollywooda do Hollywooda. Ono što započinje kao farsa, moglo bi završiti kao tragedija. Može nam pomoći, izvitoperimo početnu misao dr. Primorca, samo nebo. Ako!
Zamislite čovjeka koji u sebi objedinjuje svojstva Lovre Kuščevića, Željka Keruma, Ive Sanadera i Miroslava Kutle, pa sve to na kvadrat. Eto, takav je otprilike Donald Trump, a iz dobre dokumentarne serije o njemu, koju je HRT emitirao na Prvom programu u reprezentativnom nedjeljom terminu u 21 sat, vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Znate ono, prvi Glembajevi bili su Mörder und Falschspieler. Točnije, drugi – prvi doseljenik iz Njemačke, djed Friedrich, obogatio se pošteno, za vrijeme zlatne groznice na Yukonu. Trumpov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi, kao arenu u kojoj opstaju samo najjači pa je starijeg sina, Freda juniora, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda. Donald je bio razmetni sin pa ga je otac gurnuo u strogi vojni kamp, gdje je shvatio da se sustavu, ne može li ga se pobijediti, valja pridružiti. Nakon toga otac ga je proglasio nasljednikom svoga carstva koje je bilo ogromno i, kao što to biva, krajnje problematično (mućke, potkradanje države, Hrvatska tranzicijskih godina, sve nam je poznato). Donald je uvijek bio nesnosan – ima najniži tlak, kao sportaši, najpametniji je, najjači, najsposobniji. Nadamo se da ćemo u idućim epizodama vidjeti sve njegove prijevare, laži, podvale, nije to naš domoljubni ponedjeljak pa da se samo slatko gudi uz dlakave uši primaša, već se s objekata analize brutalno skida pozlata, ne glanca ih se. Odabrala Mira Vočinkić, hvala joj.
portalnovosti
Ovčar, Klasik TV, 3. listopada, 12:31
Zaprepašćujuće je da jedan ovako dobar film, kakav nikad nećemo vidjeti na drugim televizijama – pohvala Klasiku – desetljećima čami u ladici! Prvijenac Bakira Tanovića prikazuje trojicu pastira koji se s Vlašića početkom 1970-ih godina sa stadom ovaca spuštaju prema Slavonskom Brodu. Njihov je život tegoban, jadan: spavaju pod šatorom, griju se uz logorsku vatru, a svi ih mrze. Ratari u Slavoniji ih ne podnose jer se boje da će im ovce uništiti usjeve, lugari se plaše da će im krasti drva u šumi, stanovnici slavonskih naselja preziru ih kao skitnice, Bosance, dotepence i siromahe. Svaki je kadar, svaki kostim, svaku scenu (scenograf je Mirza Idrizović) Tanović pažljivo režirao. On je filmski Krsto Hegedušić. Čovjeku se plače kad gleda te tri jadne, tegobne egzistencije kako se bore za kruh svoj nasušni, da bi priča na kraju završila u tragediji.
U vrijeme prikazivanja film nije postigao nikakav uspjeh, možda zato što su u crnovalnoj maniri početkom 1970-ih nastala remek-djela Saše Petrovića, Žike Pavlovića i drugih autora poznatijih od bosanskohercegovačkog debitanta, možda zbog Tanovićeve nepodobnosti, no to se djelo danas odlično drži i trebalo bi ga digitalno remasterirati. ‘Ovčar’ je upečatljiv, potresan dokument vremena. Glumci su odlični – Adem Čejvan, Fabijan Šovagović i Toni Laurenčić – dok je malog čobanina Osmana (samog sebe) glumio 14-godišnji Niko Grgić, nepismeni dječak s Vlašića koji je prvi put vidio kino kad se s filmskom ekipom spustio u Slavonski Brod. ‘Ovčar’ ne bi trebao proći kao ‘biserje u školjkama’ koje ‘niko ne vidje, niko ga neće vidjeti… pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote’, kako reče lirik iz Vrgorca. ‘Ovčara’ treba gledati, neće ljepota vasione biti na šteti.
Posebni dodaci: James Ivory, HRT, 10. listopada, 20:05
Hajde, napokon ćemo ponedjeljkom u prime timeu gledati nešto odlično, doduše ne u ‘domoljubnom’ terminu na Prvom, već na ‘odnarođenom’ Trećem. Ciklus filmova Jamesa Ivoryja (‘Soba s pogledom’, ‘Bostonci’, ‘Na kraju dana’ itd.) krenuo je u ponedjeljak s ‘Howards Endom’. Ivoryjeve filmove moguće je gledati puno puta a da vam ne dosade (ako volite tu vrstu henryjamesovske estetike). U prvom dijelu ‘Posebnih dodataka’, u subotu, vidjeli smo najavu Ivoryjeva ciklusa, nakon čega je emitiran njegov široj publici slabije poznat film ‘Shakespeare-Wallah’, komedija o putujućoj kazališnoj skupini u Indiji koja se početkom 1960-ih želi održati sa šekspirijanskim komadima, ali propada zbog Bollywooda u nezadrživom naletu. To je nešto slično našem propadanju s turbofolk kulturom i trap cajkama, čija je razina udarila standard većem dijelu javne scene. Hrvatska je politika u zdanje vrijeme čisti Bollywood! Najstariji dobitnik Oscara ikad, James Ivory, rekao je kako mu je najdraža indijska faza iz 1960-ih. ‘To smatram svojim herojskim razdobljem… nakon toga je sve bilo lako’, kazao je. ‘Posebni dodaci’ ovoga su puta doista bili posebni jer je u drugom dijelu prikazan drugi autor, Francuz Luc Besson.
Veliki Zdenci: misa / Dnevnik, HRT, 11. listopada, 10:00 / 19:00
Može nam pomoći samo odgovornost, kaže dr. Dragan Primorac u razgovoru s dobro pripremljenim Đuricom Dropcem, koji je kao ilustraciju neodgovornog ponašanja pustio brojne prizore masovnog okupljanja mladih ljudi u Zagrebu. Vidimo ih ispred kafića, kazališta (trg ispred HNK-a postao je novi Kavkaz i Zvečka), na ulicama, u Bogovićevoj. Što izbaciš kroz vrata, vrati se kroz prozor. Istoga jutra na HRT-u smo gledali prijenos mise iz Velikih Zdenaca – također, potpuna protivnost mjerama zaštite i načelima odgovornosti. Svećenik bez maske, stado bez distance, bliskost kao u najbolja vremena. Dan prije vidjeli smo prosvjedni skup antivaksera, ravnozemljaša i negatora pandemije, a iz središta tog pandemonija čuli smo uzvike ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’. Prvi dio tog pozdrava smislio je Tito, a drugi Ranković, mora da je antivakserima nešto lupilo u glavu. U Dropčevu Dnevniku vidjeli smo i oca svih negacija koronarnih opasnosti, Donalda Trumpa, koji je iz bolnice Walter Reed kanio izaći tako da raskopča košulju kako bi se ispod ukazala majica sa Supermanovim logotipom. Od Bollywooda do Hollywooda. Ono što započinje kao farsa, moglo bi završiti kao tragedija. Može nam pomoći, izvitoperimo početnu misao dr. Primorca, samo nebo. Ako!
Biografija: Dinastija Trump, HRT, 11. listopada, 21:09
Zamislite čovjeka koji u sebi objedinjuje svojstva Lovre Kuščevića, Željka Keruma, Ive Sanadera i Miroslava Kutle, pa sve to na kvadrat. Eto, takav je otprilike Donald Trump, a iz dobre dokumentarne serije o njemu, koju je HRT emitirao na Prvom programu u reprezentativnom nedjeljom terminu u 21 sat, vidjeli smo da je riječ o tipičnoj glembajevskoj priči. Znate ono, prvi Glembajevi bili su Mörder und Falschspieler. Točnije, drugi – prvi doseljenik iz Njemačke, djed Friedrich, obogatio se pošteno, za vrijeme zlatne groznice na Yukonu. Trumpov otac Fred život je shvaćao kao igre gladi, kao arenu u kojoj opstaju samo najjači pa je starijeg sina, Freda juniora, koji je bio malo prenježan, žrtvovao u korist Donalda. Donald je bio razmetni sin pa ga je otac gurnuo u strogi vojni kamp, gdje je shvatio da se sustavu, ne može li ga se pobijediti, valja pridružiti. Nakon toga otac ga je proglasio nasljednikom svoga carstva koje je bilo ogromno i, kao što to biva, krajnje problematično (mućke, potkradanje države, Hrvatska tranzicijskih godina, sve nam je poznato). Donald je uvijek bio nesnosan – ima najniži tlak, kao sportaši, najpametniji je, najjači, najsposobniji. Nadamo se da ćemo u idućim epizodama vidjeti sve njegove prijevare, laži, podvale, nije to naš domoljubni ponedjeljak pa da se samo slatko gudi uz dlakave uši primaša, već se s objekata analize brutalno skida pozlata, ne glanca ih se. Odabrala Mira Vočinkić, hvala joj.
portalnovosti
