Gospodar muha

Neke vrste sisavaca, zahvaljujući sretnoj putanji procesa evolucije, imaju izrazito razvijen osjećaj za ono što se obično naziva povoljnim trenutkom. Štakori, na primjer, napuštaju poprišta havarija prije svih ostalih. Hijene će se, opet, prve pojaviti na nalazištima hranjive truleži, u pravilu dok je strvina još živa. Kojoj točno sorti pripada Smiljan Reljić teško je reći, jer je njegov slučaj dvonožan, pa utoliko i nešto složeniji. No da raspolaže sličnim viškom nagona, koji ga unaprijed upozorava na predstojeće promjene prirodnog i socijalnog ambijenta, to je izvan svake sumnje.

Nekidan je, nakon podužeg razdoblja hibernacije, provirio njuškom iz neke luksuzne rupe u Miljevcima kod Drniša, i gle – pred njim se našao diktafon novinarke Večernjeg lista. Novinarka je postavljala pitanja, Smiljan Reljić je odgovarao, a diktafon je podnosio trenutke agonije. Ipak, nije taj govor – koliko god bio podao, krut i glup – nešto što osobito impresionira; ono čega se vrijedi plašiti su sisavčevi instinkti, organski sustav senzora što ga je izmamio iz jazbine i stvorio nepogrešiv osjećaj da dolazi njegovo vrijeme.

‘Zar ne mislite, kada imate novinara koji svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana i mi ga stavimo pod operativnu obradu, zar ne mislite da je to opravdano? Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar? Kakve to veze ima. Moglo bi i neko društvo pekara reći, zašto nas obrađujete, mi pečemo kruh narodu.’

To je, između ostaloga, novinarki Večernjeg lista kazao Smiljan Reljić, nekadašnji ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, Tuđmanov operativni politički zločinac zadužen za ‘operativnu obradu’ opozicijski nastrojenih piskarala. Novinarka je, gramatički izazovno, valjda da utvrdi gradivo, riječ ‘pisanjem’ napisala dvaput: možda ju je, doduše, sisavac Reljić izgovorio oba puta, a možda je i diktafon zastenjao od bola i ponovio zapis. U svakom slučaju, u Večernjem je na originalan način naglašeno da se ‘pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana’.

Kako se to ‘pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana’, kakvo to pisanje treba biti da hrvatske građane izloži sigurnosnome riziku, Smiljan Reljić nije pojasnio, niti ga je novinarka dekoncentrirala potpitanjima, jer je u svoje vrijeme on imao punu slobodu da kriterije prilagodi svakom pojedinom slučaju: bilo je dovoljno locirati metu, bez suvišna argumentiranja presuditi kako ona ‘pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana’, ispuniti predviđeni formular, ukrasiti ga pečatom i potpisom, i ‘operativna obrada’ je mogla započeti.

U stvarnosti, mimo formulara i protokola, nije se, naravno, radilo o ‘sigurnosti hrvatskih građana’, već o ultimativnoj nedodirljivosti Reljićevih nalogodavaca. U stvarnosti, mimo formulara i protokola, Reljić je, premda sisavac, bio neka vrsta gospodara muha, ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog podrepka, rukovodno lice zaduženo za čuvanje lika i djela Vrhovnoga čmara. Dobro, je li taj podrepak bio ustavni ili usrani, procijenit će čitatelji…

Ono što iz perspektive ove moralno opustošene struke posebno plijeni pažnju jest da stvorenje koje je dosegnulo svoje karijerne vrhunce uhođenjem, prisluškivanjem i devastiranjem privatnosti kritički raspoloženih novinara, dakle jedan notorni politički kriminalac, danas u novinama, posredstvom novinarke, a voljom novinskoga uredništva, postaje govorni subjekt, netko tko ima nešto reći, i to baš o novinarima, o onima koje je ozbiljno uzimao u obzir samo zbog toga da im zgnječi slobodu, da sazna s kime dijele postelju i kakve ih bolesti muče, a sada će se uz pomoć njihovih kolega medijski reanimirati, ukazati se kao rashodovani tajni agent na javnom zadatku.

Društvo pekara nekome takvom vjerojatno ne bi dijelilo besplatan kruh. Ali tako stoje stvari na zanatskome planu: ovdašnji su novinari uglavnom odgovorni Hrvati, dok su pekari mahom pridošli Albanci. Novinarka Večernjeg lista, ukopana u tupu stabilnost većine, u onu neugroženu ‘sigurnost hrvatskih građana’, stoga uopće ne razumije da sisavčeva lakonski dobačena rečenica – ‘Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar?’ – u samo malo izmijenjenim okolnostima glasi još ispravnije: Zar bismo mi trebali zatvoriti krematorij zato što je on Židov?

Smiljan Reljić, istinabog, u intervjuu tvrdi kako je ‘afera’ o 126 novinara koji su bili uhođeni i prisluškivani tokom devedesetih potpuno izmišljena. Sve je to klasična politička namještaljka Račanovih komunista, veli, oni su aranžirali veliku prevaru ne bi li ocrnili humanističku vladavinu Franje Tuđmana: svega šest žurnalista je bilo pod ‘operativnom obradom’, njih 20-ak se ‘na neki način našlo u izvještajima jer su kontaktirali s nekim tko je bio pod mjerama’, dok je stotinu dosjea izmišljeno. A od one šestorice, kategorično svjedoči penzionirani špijun, svaki se upinjao da ‘pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana’.

To što nitko od rečenih nije bio formalno optužen za veleizdaju i terorističku djelatnost, što su deseci novinara nakon smjene vlasti osobno vidjeli dosjee i tamo našli svoje liječničke kartone ili ispise telefonskih razgovora u kojima ogovaraju rodbinu i susjede, što je Feral svojedobno objavio faksimil službene zapovijedi o ‘zavođenju operativne obrade’ nad svojim urednicima i novinarima iz studenoga 1994., s potpisom tadašnjeg pomoćnika ministra Smiljana Reljića, što je objavljen i faksimil naloga šefa SZUP-a iz lipnja 1998. o ‘pojačanom nadzoru’ nad jedanaest urednika i novinara u sklopu ‘Akcije Centar’ – a to je uključivalo ‘kontinuiranu tajnu kontrolu telefonskih razgovora, ugradnju prislušnih sredstava, tajno praćenje i tajno video i foto snimanje s ciljem dokumentiranja sigurnosno relevantnih kontakata’ – sve to za razbuđenog sisavca nije ni od kakva značaja, posve logično: ne nastupa on u Večernjem listu da bi govorio istinu; njegov je izlazak iz miljevačke jazbine kontraobavještajne prirode.

Osnovna je svrha intervjua, međutim, preporučiti se budućem vladaru. Smiljan je Reljić novinarki čvrsto posvjedočio da ‘Karamarko nije bio doušnik Udbe’, za što ga neumrli Josip Manolić neosnovano i neodgovorno optužuje, jer on to zna bolje od ikoga, jer je šefa HDZ-a upravo Reljićeva služba ‘provjerila kada je postao načelnik zagrebačke policijske uprave’, i sisavac se toplo nada da će preko Večernjeg lista ova ljubavna poruka završiti tamo gdje treba, negdje u predjelu Karamarkova stražnjeg utora. Ovaj se već jednom bratski zauzeo za njega, te mu je 2000. godine – nakon dugotrajne zločinačke aktivnosti – umjesto demokratske egzekucije udijelio savjetničku funkciju u Uredu za nacionalnu sigurnost. Sada se pruža prilika za novu romansu.

Mora se primijetiti da su čak i upućeniji promatrači prilično zbunjeni nastalom policijsko-obavještajnom zavrzlamom, jer su i Karamarko i Reljić u ranoj fazi konzumacije hrvatske državnosti bili Manolićevi kadrovski aduti, pa sve sliči na pičvajz unutar obitelji, a stvari su u to vrijeme bile regulirane prema principima Tuđmanove pomirbe – Šušak je regrutirao ustaše, a Manolić udbaše. Osim toga, ako Reljić bezobzirno laže o prisluškivanjima novinara, zašto bi u istome razgovoru govorio istinu o Karamarku? No tu je bolje okaniti se sizifovskih napora, jer prosječnome umu, nedoraslom sigurnosnoj problematici, nisu dokučive finese hrvatske kontrašpijunaže…

Razumnije je Smiljana Reljića promatrati kao biće nagona, lišeno bilo kakvih tragova misaonosti. Umjesto riječi, njegove istančane instinkte – koji ga čine sigurnim u to da dolazi njegovo vrijeme – treba shvatiti kao otvorenu prijetnju. Oni preciznije od ičega upućuju na karakter buduće vladavine, gdje neće biti dopušteno da se ‘pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana’. Na dosad iskazane Karamarkove političke vizije taj princip naliježe prirodno kao kožna rukavica na desnicu ili – bliže istini – kao krzno na pacova.