Ivica Šola ispisao je upečatljiv protumuslimanski pamflet, obojan mračnim tonovima, pozivajući na otrježnjenje, tj. na istrebljenje svega što nije kršćansko, a naročito onoga što je muslimansko, jer je to jedini način da se zaustavi užasan ‘kulturološki zločin’ koji permanentno traje. Kako je to izveo?
Iako je poznato da parišku katedralu Notre-Dame nisu zapalili islamski teroristi, Ivica Šola, jedan od udarnih kolumnista Slobodne Dalmacije, tim se povodom raspisao (pod naslovom ‘Islamisti su učenici Francuske revolucije’) o strašnoj islamističkoj pošasti koja hara Europom, razara sve pred sobom, a prije svega uništava i skrnavi kršćanske vjerske objekte i kršćansku kulturu. Prema Šolinoj interpretaciji, islamisti su vjerni sljedbenici pokreta prosvjetiteljstva iz 18. stoljeća, što će reći da su zdušno prigrlili dijabolične protukršćanske strasti nekadašnje ateističke avangarde.
Požar u znamenitoj katedrali – koji dakle nisu izazvali ni islamisti ni učesnici davne Francuske revolucije, već kvar na električnim instalacijama – evidentan je simbol nasilnoga progona zadnjih ostataka kršćanskoga duha i kršćanske kulture iz nekoć kršćanske Europe. Šola tako ispisuje upečatljiv antimuslimanski pamflet, obojan mračnim tonovima, pozivajući na otrježnjenje, tj. na istrebljenje svega što nije kršćansko, a naročito onoga što je muslimansko, jer je to jedini način da se zaustavi užasan ‘kulturološki zločin’ koji permanentno traje.
‘Ne treba čuditi’, veli, ‘da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika.’ Eto konture kataklizme: ‘crkve gore, džamije niču’, kršćanska kultura zatire se ognjem i mačem, i ako se tome krvavom demonskom pohodu, tom ‘kulturološkom zločinu’ što je začet u 18. stoljeću da bi danas bio intenziviran, uskoro ne stane na kraj, ishod će biti samo jedan – ‘smrt Europe’.
Valja reći da primjera kulturoloških zločina što ih Ivica Šola ne evidentira ima još zaista mnogo, a ovdje ćemo, u želji da obogatimo argumentacijsku bazu njegova pamfleta, iznijeti samo neke.
Primjer prvi: ‘Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i ‘mračni srednji vijek’ darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.’
Kako to da ‘uzrok požara’ u prvoj rečenici Šolina teksta ‘nisu bitni’? Po elementarnim gramatičkim normama za ‘uzrok požara’ moglo bi se reći samo da ‘nije bitan’, a ako kolumnist zbog nekih razloga ipak želi naglasiti stvar u množini, tj. da mu ‘nisu bitni’, tada bi se – da izbjegne počinjenje kulturološkog zločina – valjda morao referirati na ‘uzroke požara’, jer bi mu u protivnome učiteljica, koja srećom ne radi u uredništvu Slobodne Dalmacije, vratila domaći rad na doradu. Da i ne spominjemo velebnu stilsku dovitljivost u vidu ‘darova’ koje su (kršćanstvo i ‘mračni srednji vijek’) ‘darovali’…
Primjer drugi: ‘Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.’
Kako to da su u drugoj rečenici Šolina teksta i francuska i europska kultura obuhvaćene u ‘njezinu’ odnosu prema kršćanstvu, kada bi – prema elementarnim gramatičkim normama – te dvije kulture smjele biti razmatrane samo u ‘njihovu’ odnosu prema istom? Ukoliko je pak s onim ‘njezinu’ autor mislio na samo jednu od njih, na francusku ili na europsku, tada je rečenicu morao napisati drugačije da bi ona bila ispravna. Da i ne spominjemo kako se iz ovakve formulacije ne može naslutiti koja je od kultura ‘spalili’ kršćanstvo, jer ga čak ni zajedno nisu mogle ‘spalili’, nego su kršćanstvo valjda ‘spalili’ entiteti koje autor ne imenuje.
Primjer treći: ‘No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.’
Kako je moguće da se rečeni proces (teror) ‘već godinama’ događa ‘u Francuskoj danas’? Koliko godina stane u danas? Kakva je to temporalna zbrka? Ako je, međutim, Šola htio kazati da se o procesu (teroru), koji traje već godinama, u Francuskoj danas šuti, tj. ne zbori ni riječi, tada je – da njegova rečenica ne bi postala besmislena – zarez morao staviti ispred, a ne iza riječi ‘danas’.
Primjer četvrti: ‘Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.’
Kako ‘razmjeri zločina’ mogu biti ‘monstruozan’? Morali bi biti ‘monstruozni’, što je jedino gramatički ispravno, a ako nisu, ako su usprkos svemu ‘monstruozan’, onda su razmjeri kulturološkog zločina nesagledivi, s rukopisom monstruozno nepismena kršćanina.
Primjer peti: ‘Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič ‘Alahu ekber’ napadani svećenici i redovnice, jedan je i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem…’
Jesu li mudžahedini u Bosni devedesetih bili mazani izmetom, kao što je Šola napisao, ili su oni izmetom mazali oltare, što je Šola vjerojatno naumio napisati, ali nije umio pronaći odgovarajuću formulaciju, te je postigao suprotan učinak? Skoro da je to svejedno, jer greška je, kako se čini, rezultat autorove silne želje da se u svome tekstu što izdašnije posere po muslimanima.
Primjer šesti: ‘Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.’
Kako ‘terorističke metode’ uspijevaju biti ‘zajednička’? U slučaju kada je ‘zajednička’ već mržnja prema kršćanstvu, kao u Šolinoj rečenici, nitko iole pismen neće veznikom dodati i ‘terorističke metode’ – jer ove mogu biti jedino ‘zajedničke’ – e da mu učiteljica, koja nije uposlena u uredništvu Slobodne Dalmacije, ne upiše u dnevnik negativnu ocjenu, ili, ako to ljepše zvuči, kršćansku borbenu jedinicu.
Primjer sedmi: ‘Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je ‘Božicom Razuma’, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u ‘Hram Razuma’ na vrlo ‘razuman način’.’
Zašto se katedrala Notre-Dame prostire ‘po cijeloj Francuskoj’? Jer kada Šola opisuje kako su raskalašeni prosvjetitelji upali u znamenitu crkvu i organizirali nasilničke orgije, da bi nakon toga, ‘kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u…’ – to je iznad svega neizrecivo glupo, a ispod svega geografski nepodnošljivo, odnosno gramatički sumanuto. Autor nas je po svemu sudeći namjeravao obavijestiti da su prosvjetiteljske horde bakanalije slične onima u Notre-Dameu upriličile širom Francuske, no nije to bio u stanju sročiti: možda su mu bujne grudi ‘Božice Razuma’ odvukle pažnju i namamile ga na masakr nad hrvatskim jezikom?
Primjer osmi: ‘Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.’
‘Alkohol u potocima’ se, zađemo li u svijet razigrane Šoline mašte, eventualno točio, ispijao, izlijevao, prosipao, pa čak – u nategnutoj varijanti – i dijelio, ali da bi se taj tekući porok ‘dijelile’ kao sušene haringe, to je već teži slučaj, osim ako te razvratne djevojčure, s više ili manje bujnim grudima, ne dovabe u pravopisno bludilište.
Primjer deveti: ‘Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće…’
Tko su ‘374 mučenika ovih prosvjetitelja’ – jesu li to mučenici iz redova prosvjetitelja ili oni koje su prosvjetitelji svojim zločinima učinili mučenicima? Šola je zacijelo imao u primisli ovo drugo, ali njegova spisateljska sposobnost tragično ga zanosi u smjeru prvoga. Tko bi bili, na primjer, ‘mučenici ovih Hrvata’? I koliko je njih još ‘u procesu’?
Primjer deseti: ‘A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom ‘sloboda, jednakost, bratstvo’.’
Kako se ‘krvava kupelj’ može ‘odvijalo’? Ona se možda ‘odvijala’, a budući da se ‘odvijalo’, prema Šoli, ‘jedno od najvećih barbarstava u povijesti’, krvavu je kupelj valjalo izostaviti, ili je ispravno smjestiti u rečenicu, a ne je pustiti da se izlije poput alkohola u potocima i izazove nepopravljivo gramatičko zagađenje.
Primjer jedanaesti: ‘I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom…’
Zašto ‘srednji vijek’, vidi perverzije, kod Šole biva ‘nazvana’, i to ‘mračnom’, ako elementarne gramatičke norme nalažu da isti bude ‘nazvan’? Zato jer, naravno, u istoj rečenici stoji da ‘kršćanska vjera i kultura (…) nazvana je mračnom’, pa Šola smatra da srednjem vijeku smije slobodno mijenjati rod i spol, rušeći sve zakonitosti pred sobom. Nemojmo se ni obazirati na velebna stilska dostignuća u vidu ‘kulture’ koja je Europi dala ‘kulturu’…
Primjer dvanaesti, iz iste rečenice: ‘…a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija…’
‘Barbarstvo zvan Francuska revolucija’?! Ma hajde? Ako je kulturološki zločin tako ‘zvan’, ne bi li barbarstvo imalo biti ‘zvano’? I zbog čega, uostalom, kulturološki zločin ne bi bio zvan Ivica Šola?
Da dalje ne cjepidlačim – nema praktički ni jedne rečenice u Šolinu protumuslimanskom pamfletu koja je ispravno napisana, a baš svaka sadrži poneku kapitalnu glupost ili šugavu laž. Količina kardinalnih gramatičkih pogreški ne zaostaje za količinom šovinističke mržnje, što je doista ozbiljan rezultat.
Kako onda razumjeti autorovo dramatično naricanje nad ‘kulturološkim zločinom’ u kršćanskoj Europi?
Ako i hrvatski jezik podvedemo pod nekakvu kulturnu činjenicu, nema sumnje da se radi o nemilosrdnoj devastaciji: Šola ga svojski siluje, masakrira, terorizira, prži na vrelom ulju, rasteže na spravama za mučenje, a nevoljni se hrvatski jezik grči, uvija, jeca od boli, pokušava zlostavljaču dati do znanja da ima u sebi značajnih naslaga kršćanske kulture, ne bi li od njega iskamčio mrvu križarske samilosti, uzalud, bez rezultata…
Što taj nasilnik ima na umu?
Iz blagonaklone perspektive, moguće je da je riječ o konceptu: o Šolinoj ambiciji da činom eklatantnoga kulturološkog zločina – naime činom pisanja – kulturološkome zločinu pruži otpor. U tom slučaju sam tekst postaje neka vrsta paklene naprave, nakon čijeg aktiviranja se broje ranjeni i mrtvi, po mogućnosti muslimanske vjeroispovijesti.
A kako je moguće da netko do te mjere nepismen objavljuje u novinama, i to u ulozi udarnoga kolumnista?
U uredništvu Slobodne Dalmacije, rekosmo, nema učiteljice koja bi kontrolirala pučkoškolsku razinu pravopisnih vještina, a time i kulturni nivo hrvatske kršćanske štampe održavala na podnošljivome minimumu. Stoga je na snazi uzbunjujuća glasnost, proizvodnja ciljane buke, i to u okolnostima kada misli ne uspijevaju doprijeti iz dupeta u glavu.
Što to znači?
Dok maže izmetom one svoje mudžahedine, za koje je htio reći da skrnave naše oltare, Ivica Šola oglašava se kao govnar crkve Notre-Dame, kolumnist samoubojica.
portalnovosti
Iako je poznato da parišku katedralu Notre-Dame nisu zapalili islamski teroristi, Ivica Šola, jedan od udarnih kolumnista Slobodne Dalmacije, tim se povodom raspisao (pod naslovom ‘Islamisti su učenici Francuske revolucije’) o strašnoj islamističkoj pošasti koja hara Europom, razara sve pred sobom, a prije svega uništava i skrnavi kršćanske vjerske objekte i kršćansku kulturu. Prema Šolinoj interpretaciji, islamisti su vjerni sljedbenici pokreta prosvjetiteljstva iz 18. stoljeća, što će reći da su zdušno prigrlili dijabolične protukršćanske strasti nekadašnje ateističke avangarde.
Požar u znamenitoj katedrali – koji dakle nisu izazvali ni islamisti ni učesnici davne Francuske revolucije, već kvar na električnim instalacijama – evidentan je simbol nasilnoga progona zadnjih ostataka kršćanskoga duha i kršćanske kulture iz nekoć kršćanske Europe. Šola tako ispisuje upečatljiv antimuslimanski pamflet, obojan mračnim tonovima, pozivajući na otrježnjenje, tj. na istrebljenje svega što nije kršćansko, a naročito onoga što je muslimansko, jer je to jedini način da se zaustavi užasan ‘kulturološki zločin’ koji permanentno traje.
‘Ne treba čuditi’, veli, ‘da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika.’ Eto konture kataklizme: ‘crkve gore, džamije niču’, kršćanska kultura zatire se ognjem i mačem, i ako se tome krvavom demonskom pohodu, tom ‘kulturološkom zločinu’ što je začet u 18. stoljeću da bi danas bio intenziviran, uskoro ne stane na kraj, ishod će biti samo jedan – ‘smrt Europe’.
Valja reći da primjera kulturoloških zločina što ih Ivica Šola ne evidentira ima još zaista mnogo, a ovdje ćemo, u želji da obogatimo argumentacijsku bazu njegova pamfleta, iznijeti samo neke.
Primjer prvi: ‘Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i ‘mračni srednji vijek’ darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.’
Kako to da ‘uzrok požara’ u prvoj rečenici Šolina teksta ‘nisu bitni’? Po elementarnim gramatičkim normama za ‘uzrok požara’ moglo bi se reći samo da ‘nije bitan’, a ako kolumnist zbog nekih razloga ipak želi naglasiti stvar u množini, tj. da mu ‘nisu bitni’, tada bi se – da izbjegne počinjenje kulturološkog zločina – valjda morao referirati na ‘uzroke požara’, jer bi mu u protivnome učiteljica, koja srećom ne radi u uredništvu Slobodne Dalmacije, vratila domaći rad na doradu. Da i ne spominjemo velebnu stilsku dovitljivost u vidu ‘darova’ koje su (kršćanstvo i ‘mračni srednji vijek’) ‘darovali’…
Primjer drugi: ‘Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.’
Kako to da su u drugoj rečenici Šolina teksta i francuska i europska kultura obuhvaćene u ‘njezinu’ odnosu prema kršćanstvu, kada bi – prema elementarnim gramatičkim normama – te dvije kulture smjele biti razmatrane samo u ‘njihovu’ odnosu prema istom? Ukoliko je pak s onim ‘njezinu’ autor mislio na samo jednu od njih, na francusku ili na europsku, tada je rečenicu morao napisati drugačije da bi ona bila ispravna. Da i ne spominjemo kako se iz ovakve formulacije ne može naslutiti koja je od kultura ‘spalili’ kršćanstvo, jer ga čak ni zajedno nisu mogle ‘spalili’, nego su kršćanstvo valjda ‘spalili’ entiteti koje autor ne imenuje.
Primjer treći: ‘No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.’
Kako je moguće da se rečeni proces (teror) ‘već godinama’ događa ‘u Francuskoj danas’? Koliko godina stane u danas? Kakva je to temporalna zbrka? Ako je, međutim, Šola htio kazati da se o procesu (teroru), koji traje već godinama, u Francuskoj danas šuti, tj. ne zbori ni riječi, tada je – da njegova rečenica ne bi postala besmislena – zarez morao staviti ispred, a ne iza riječi ‘danas’.
Primjer četvrti: ‘Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.’
Kako ‘razmjeri zločina’ mogu biti ‘monstruozan’? Morali bi biti ‘monstruozni’, što je jedino gramatički ispravno, a ako nisu, ako su usprkos svemu ‘monstruozan’, onda su razmjeri kulturološkog zločina nesagledivi, s rukopisom monstruozno nepismena kršćanina.
Primjer peti: ‘Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič ‘Alahu ekber’ napadani svećenici i redovnice, jedan je i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem…’
Jesu li mudžahedini u Bosni devedesetih bili mazani izmetom, kao što je Šola napisao, ili su oni izmetom mazali oltare, što je Šola vjerojatno naumio napisati, ali nije umio pronaći odgovarajuću formulaciju, te je postigao suprotan učinak? Skoro da je to svejedno, jer greška je, kako se čini, rezultat autorove silne želje da se u svome tekstu što izdašnije posere po muslimanima.
Primjer šesti: ‘Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.’
Kako ‘terorističke metode’ uspijevaju biti ‘zajednička’? U slučaju kada je ‘zajednička’ već mržnja prema kršćanstvu, kao u Šolinoj rečenici, nitko iole pismen neće veznikom dodati i ‘terorističke metode’ – jer ove mogu biti jedino ‘zajedničke’ – e da mu učiteljica, koja nije uposlena u uredništvu Slobodne Dalmacije, ne upiše u dnevnik negativnu ocjenu, ili, ako to ljepše zvuči, kršćansku borbenu jedinicu.
Primjer sedmi: ‘Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je ‘Božicom Razuma’, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u ‘Hram Razuma’ na vrlo ‘razuman način’.’
Zašto se katedrala Notre-Dame prostire ‘po cijeloj Francuskoj’? Jer kada Šola opisuje kako su raskalašeni prosvjetitelji upali u znamenitu crkvu i organizirali nasilničke orgije, da bi nakon toga, ‘kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u…’ – to je iznad svega neizrecivo glupo, a ispod svega geografski nepodnošljivo, odnosno gramatički sumanuto. Autor nas je po svemu sudeći namjeravao obavijestiti da su prosvjetiteljske horde bakanalije slične onima u Notre-Dameu upriličile širom Francuske, no nije to bio u stanju sročiti: možda su mu bujne grudi ‘Božice Razuma’ odvukle pažnju i namamile ga na masakr nad hrvatskim jezikom?
Primjer osmi: ‘Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.’
‘Alkohol u potocima’ se, zađemo li u svijet razigrane Šoline mašte, eventualno točio, ispijao, izlijevao, prosipao, pa čak – u nategnutoj varijanti – i dijelio, ali da bi se taj tekući porok ‘dijelile’ kao sušene haringe, to je već teži slučaj, osim ako te razvratne djevojčure, s više ili manje bujnim grudima, ne dovabe u pravopisno bludilište.
Primjer deveti: ‘Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće…’
Tko su ‘374 mučenika ovih prosvjetitelja’ – jesu li to mučenici iz redova prosvjetitelja ili oni koje su prosvjetitelji svojim zločinima učinili mučenicima? Šola je zacijelo imao u primisli ovo drugo, ali njegova spisateljska sposobnost tragično ga zanosi u smjeru prvoga. Tko bi bili, na primjer, ‘mučenici ovih Hrvata’? I koliko je njih još ‘u procesu’?
Primjer deseti: ‘A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom ‘sloboda, jednakost, bratstvo’.’
Kako se ‘krvava kupelj’ može ‘odvijalo’? Ona se možda ‘odvijala’, a budući da se ‘odvijalo’, prema Šoli, ‘jedno od najvećih barbarstava u povijesti’, krvavu je kupelj valjalo izostaviti, ili je ispravno smjestiti u rečenicu, a ne je pustiti da se izlije poput alkohola u potocima i izazove nepopravljivo gramatičko zagađenje.
Primjer jedanaesti: ‘I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom…’
Zašto ‘srednji vijek’, vidi perverzije, kod Šole biva ‘nazvana’, i to ‘mračnom’, ako elementarne gramatičke norme nalažu da isti bude ‘nazvan’? Zato jer, naravno, u istoj rečenici stoji da ‘kršćanska vjera i kultura (…) nazvana je mračnom’, pa Šola smatra da srednjem vijeku smije slobodno mijenjati rod i spol, rušeći sve zakonitosti pred sobom. Nemojmo se ni obazirati na velebna stilska dostignuća u vidu ‘kulture’ koja je Europi dala ‘kulturu’…
Primjer dvanaesti, iz iste rečenice: ‘…a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija…’
‘Barbarstvo zvan Francuska revolucija’?! Ma hajde? Ako je kulturološki zločin tako ‘zvan’, ne bi li barbarstvo imalo biti ‘zvano’? I zbog čega, uostalom, kulturološki zločin ne bi bio zvan Ivica Šola?
Da dalje ne cjepidlačim – nema praktički ni jedne rečenice u Šolinu protumuslimanskom pamfletu koja je ispravno napisana, a baš svaka sadrži poneku kapitalnu glupost ili šugavu laž. Količina kardinalnih gramatičkih pogreški ne zaostaje za količinom šovinističke mržnje, što je doista ozbiljan rezultat.
Kako onda razumjeti autorovo dramatično naricanje nad ‘kulturološkim zločinom’ u kršćanskoj Europi?
Ako i hrvatski jezik podvedemo pod nekakvu kulturnu činjenicu, nema sumnje da se radi o nemilosrdnoj devastaciji: Šola ga svojski siluje, masakrira, terorizira, prži na vrelom ulju, rasteže na spravama za mučenje, a nevoljni se hrvatski jezik grči, uvija, jeca od boli, pokušava zlostavljaču dati do znanja da ima u sebi značajnih naslaga kršćanske kulture, ne bi li od njega iskamčio mrvu križarske samilosti, uzalud, bez rezultata…
Što taj nasilnik ima na umu?
Iz blagonaklone perspektive, moguće je da je riječ o konceptu: o Šolinoj ambiciji da činom eklatantnoga kulturološkog zločina – naime činom pisanja – kulturološkome zločinu pruži otpor. U tom slučaju sam tekst postaje neka vrsta paklene naprave, nakon čijeg aktiviranja se broje ranjeni i mrtvi, po mogućnosti muslimanske vjeroispovijesti.
A kako je moguće da netko do te mjere nepismen objavljuje u novinama, i to u ulozi udarnoga kolumnista?
U uredništvu Slobodne Dalmacije, rekosmo, nema učiteljice koja bi kontrolirala pučkoškolsku razinu pravopisnih vještina, a time i kulturni nivo hrvatske kršćanske štampe održavala na podnošljivome minimumu. Stoga je na snazi uzbunjujuća glasnost, proizvodnja ciljane buke, i to u okolnostima kada misli ne uspijevaju doprijeti iz dupeta u glavu.
Što to znači?
Dok maže izmetom one svoje mudžahedine, za koje je htio reći da skrnave naše oltare, Ivica Šola oglašava se kao govnar crkve Notre-Dame, kolumnist samoubojica.
portalnovosti
