Novinarka Ivana Dragičević za H-Alter govori o svojoj nedavno objavljenoj knjizi Nesigurni, self-help za današnji svijet: Prošla sam desetak knjižara i nigdje se, osim u knjižari mog izdavača, knjiga nije nalazila na policama s publicistikom, nego na onoj self-help literature. Pitala sam knjižare – zašto? Odgovorili su mi svi redom – pa, piše na naslovnici. U takvom svijetu živimo. Netko napiše da si govno – govno si. Reci za sebe da si genije i guru, promoviraj se i pričaj priču na takozvanim društvenim mrežama i eto ga – genije si i guru.
Ivana Dragičević vanjskopolitička je analitičarka i kolumnistica za televizijsku kuću N1 na kojoj trenutno radi i na projektu N1 Disinfo koji je dio Jadranskog digitalnog medijskog opservatorija (ADMO), paneuropskog konzorcija za borbu protiv dezinformacija. U dugogodišnjoj novinarskoj karijeri dobila je mnoge nagrade. Od ovogodišnjih vrijedi izdvojiti nagradu Gordana Suša za najbolju TV novinarku u regiji i nagradu Europa za najbolju TV novinarku koja se bavi europskim temama.
Trenutno nastavlja s turnejom promocije svoje druge knjige Nesigurni u izdanju izdavačke kuće Ljevak. Početkom mjeseca nastupala je na Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) u Šibeniku. Slijede Vrisak – riječki sajam knjiga i festival autora i Mediteranski festival knjige u Splitu. U pauzi između šibenske i riječke promocije, Ivana Dragičević za H-Alter govori o svojoj knjizi i izazovima pred kojima se nalaze Hrvatska, Europa i svijet.
Čemu self-help u podnaslovu knjige?
U današnje se vrijeme malo cijene činjenice, znanje, kvaliteta i iskustvo. Podnaslov knjige je svojevrsni sarkazam na općeprihvaćeni suvremeni kult samopomoći, ideje da se sami možete izliječiti. Čovjek nužno treba zajednicu, spone, treba javne usluge poput doktora koji će ga liječiti, učitelja koji će ga učiti. Samopomoć nije rješenje za svijet u krizi, upravo suprotno.
Puno je suvremenih vračeva koji suvereno i olako daju odgovore na sva pitanja i ljudi na to „padaju“. Smatram da je i to pokazatelj nesigurnog vremena u kojemu živimo. Namjerno sam stavila pečat „self-help za današnji svijet“ na naslovnicu i napravila eksperiment nakon objave knjige. Prošla sam desetak knjižara u Zagrebu i nigdje, osim u knjižari Ljevak, mog izdavača, knjiga se nije nalazila na policama s publicistikom, nego na onoj self-help literature. Pitala sam knjižare – zašto? Odgovorili su mi svi redom – pa piše na naslovnici. U takvom svijetu živimo. Netko napiše da si govno – govno si. Reci za sebe da si genije i guru, promoviraj se i pričaj priču na takozvanim društvenim mrežama i eto ga – genije si i guru. Jedno veliko ništa podržava neko drugo veliko ništa i puno malih ništa. Tako se stvara jedno veliko nešto, u što mnogi povjeruju, a u biti je jedno veliko isprazno ništa. I to je opasno. Među takvim ljudima, a sate različitih videa sam pregledala, promovira se svašta, među ostalim i ta mantra da ne treba pratiti vijesti niti išta što se oko nas događa. Ne pratiš ništa, ali imaš mišljenje o svemu. Kakvu onda zajednicu imamo?
Ispred „društvene mreže“ uvijek stavljate pridjev „takozvane“?
Da, jer društvene mreže nisu novinarski mediji, za koje znamo čemu služe u demokratskim društvima, one su privatan biznis čiji algoritmi koriste naše emocije s ciljem zarade. Društvene mreže nisu ovdje za opće dobro. Ovdje su za punjenje džepova ljudi koji su trenutno najbogatiji u svijetu nejednakih i koji imaju ogroman utjecaj, poput Elona Muska. On se danas otvoreno bori protiv novinarstva, otvoreno je ideologiziran, na mreži koja koristi podatke milijuna ljudi koji su joj korisnici. Širi opasne dezinformacije i govor mržnje stavljajući to u okvir slobode govora. Takozvane društvene mreže imaju dokazano sve veći destruktivan utjecaj na demokratska društva, stoga uvijek taj „tzv“ ispred, jer je zaista problematično kakav utjecaj će dugoročno imati na svijet. Ako tome još dodamo element zlonamjernog stranog, dominantno kremaljskog utjecaja koji se širi s namjerom potkopavanja liberalne demokracije, situacija nije nimalo dobra za globalno, ali prije svega liberalno-demokratsko društvo.
Ljudi u ovom kaosu i dalje žele ozbiljan sadržaj, analizu, žele čuti one s autoritetom i iskustvom. Dajmo im, dakle, protuotrov
Opisujući iskustva u kojima se ljudi bore za život na bolničkim odjelima, prilično otvoreno pišete: „Život je govno.“ Kada spominjete Gramscija koji je prije stotinjak godina pisao da u vremenu smjene staroga i novoga nastupa doba čudovišta, pišete da je čudovišta oko nas napretek. Kako ostajete optimistkinja, svemu unatoč?
Živimo u nesigurnim vremenima, od globalnog do osobnog, egzistencijalnog plana. Nije prvi put u povijesti, ali nade uvijek mora biti kako god sve izgledalo bezizlazno. Ljudi ne smiju ostati pasivni. Optimizam crpim iz nove generacije, o kojoj pišem u knjizi i o kojoj sam snimila serijal Glasači 2024. Oni su nam jedini kapital, jer budućnost je njihova sadašnjost. Povjerenja u mlade, s druge strane, gotovo da i nema. U sazivu Sabora nemate nikoga mlađega od 35 godina. U Europskom parlamentu situacija je gotovo pa podjednako loša. Hoće li ponovno izabrana predsjednica Europske komisije uspostaviti neki resor za budućnost, za mlade? Ako i hoće, kako u priču o budućnosti uvući one s europskih margina, mlade iz francuskih predgrađa ili hrvatske provincije, ne nužno najbolje učenike, koji su svojom ambicijom i nadom već „kupljeni“. Pisala sam o iskustvu boravka na zatvorenom COVID odjelu na kojem, kao i u svakom trenutku kada se kao ljudsko biće nađete u situaciji u kojoj osvijestite vlastitu smrtnost, shvatite da, kakav god život da imali, on u sekundi može nestati. Upravo zato optimizam. Jer svaki je dan mogući kraj. Ipak, nesigurna sam i sama kamo idemo kao društvo, iako svako razdoblje povijesti ljudskog roda nosi svoje izazove. Trenutno su to eksternalije kojima svjedočimo, od klime do identitetskih pitanja, utjecaja big techa i ratne ili nuklearne prijetnje koja je prisutna. Sve to djeluje na ljude u kognitivnom smislu. To je ono što me čini čak više zabrinutom nego nesigurnom. S druge strane, vjerujem u to da ima onih koji će se potruditi, kao puno puta u povijesti, da ne ode baš sve kvragu. Optimizam, dakle, nalazim u iskrenoj želji ljudskog roda da izbjegne masovno uništenje.
U knjizi spominjete i strah od masovnog uništenja iz djetinjstva…
Jedino Putin bi mogao “guditi”, s obzirom na to da trči počasni krug i da ga boli briga za svijet, jer može ići do kraja. Poslije njega – potop
Imala sam jedanaest godina u vrijeme kad je došlo do nesreće u Černobilu. Bilo je to predinternetsko doba, doba usmjerenog informiranja. Kada se sjetim tog straha, upozorenja s televizije o hrani, ponašanju, to me obilježilo i imala sam kao dijete noćne more od Černobila, sanjala da ću roditi dijete s dvije glave. Naša generacija rasla je s tim strahom. Onda je došao naš rat devedesetih. No taj strah od masovnog uništenja osjetila sam ponovno, valjda uvjetovano, tek kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Toga dana, nakon što sam provela cijeli dan u televizijskom studiju, došla sam kući, spustila se u naše atomsko sklonište i zaključila da ima premalo ležaja za broj stanara u zgradi.
Na više mjesta opisujete „rubove čovječanstva“, periferiju, područja u kojima traju ili su zamrznuti sukobi. Kažete da takvi prostori čovjeka ojačaju. Pišete i da svuda, od Donjecka do raznih afričkih država, riječ Europa gotovo da ništa nije značila vašim sugovornicima, kao i da se Europa nije nikada iskreno pokajala za užase kolonijalizma što u posljednjem desetljeću uspješno iskorištava Putin kako bi ostvario svoje planove u Africi…
Ljudi s područja periferije vide svijet jasnije, jer su uvijek na rubu. Svjesni da moraju više raditi da bi dobili šansu s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze. U tome je možda i snaga onih koji bježe i migriraju, bilo zbog rata, klimatskih promjena. Volja za životom, za opstankom. Oni u centrima svijeta su se ulijenili ili uobrazili. Afrički je slučaj specifičan jer zapadna Europa sa sobom do danas nosi nasljeđe kolonijalizma. Putin u svom zlom naumu širenja globalnog utjecaja to maliciozno koristi i time manipulira. Zato mislim da mi, sa svojom poviješću, ne trebamo na sebe preuzimati tu krivicu, već u Europu imputirati svoje povijesno iskustvo za budućnost Europe. Imamo izuzetnu poziciju identifikacije sebe kao Europljana bez takvog backgrounda. Kada na različitim konferencijama danas ljudi iz Afrike negativno govore o Europi, redovno ih pitam – na koju Europu točno misle. Zbune se. Kažem im – i mi smo Europa, i imamo različito iskustvo od onoga koje je vama nanijelo zlo. Kada to čuju i oni se zamisle. U današnjim geopolitičkim odnosima to može biti naša velika prednost, koju ne koristimo.
Ako su značaj Europe bile vrijednosti, gdje su one, i je li moguće imati Europu vrijednosti u doba golog preživljavanja? I hoće li to izgledati kao na Titanicu?
Nekada smo, u hladnoratovskom razdoblju, čvrsto stajali na pozicijama dekolonizacije. U knjizi pišete da su vam u Africi „vrata otvarali nesvrstani“, ponekad nogometaši, a Europa nikada. Jesmo li mogli, unatoč promjenama u odnosu na hladnoratovski kontekst, zadržati ponešto od emancipacijskog projekta Pokreta nesvrstanih? Jesmo li se pogledom na Afriku nekritički svrstali uz diskurs zapadne Europe za koju kažete da nikada nije znala „pasti na koljena i tražiti oprost“?
Hrvatska se zadovoljava ulogom male zemlje na periferiji, iako bi upravo zbog tog naslijeđa, mogla biti džoker zovi u europskoj diplomaciji, u kojoj gotovo da i nema nikoga iz Hrvatske. Provincijalizirali smo se, umjesto da u globalnom i europskom okviru vrlo pragmatično nastupimo, strah nas je i imamo politički odmak od tog vremena, jer se uz njega odmah veže i ideologija prošlog vremena. Danas je 2024. godina. Afrika će do polovice stoljeća imati milijardu ljudi mlađih od 35 godina, susjedni nam je kontinent, ključan za budućnost, od klime, demografije, energije, poljoprivrede… To su stvari koje bi trebale biti varijable u političkom odlučivanju za vrijeme pred nama. Svijet je sve kompleksniji i upravo zato se svi aduti koje imamo moraju sinergijski koristiti, o njima se strateški promišljati i unositi kao input često bezidejnoj Europi. Dakle, gledati naprijed, shvaćati što se događa i pokušati nešto napraviti, jer će ako se to ne dogodi, ovdje će ostati brisana zemlja. Možda bolje i ne zaslužujemo.
U knjizi spominjete primjer iskopavanja uranija u Nigeru, pišete o afričkim prirodnim bogatstvima koje „crpe drugi“ što siromašnim lokalcima ne donosi „nikakvu opipljivu korist i razvoj, nego bolesti zbog nepoštivanja okolišnih i zdravstvenih standarda.“ Ne prijeti li gotovo identičan scenarij Srbiji? Iskopavanje litija na štetu naroda izravno podržavaju europske elite…
Europa treba sirovine za zelenu ekonomiju da bi preživjela. To nije zavjera europskih elita, nego stanje stvari u svijetu u kojem su u puno boljoj poziciji autokratski režimi poput Rusije i Kine koji su i u Africi izgradili svoje neokolonijalne odnose. U tim okolnostima, pitanje je kako će Europa doći do sirovina čija je ekstrakcija najprljavija na svijetu. Hoće li pogaziti svoje temeljne vrijednosti radi elementarnog opstanka? Macronov dolazak u Srbiju i nipodoštavanje pobune ljudi oko iskopavanja litija znak je upozorenja. Neće Vučićev litij spasiti Europu, niti će francuski Rafali stvoriti sigurnosnu mrežu u regiji ako ih imaju i Hrvatska i Srbija. Netko će eventualno proći malo bolje financijski. Iluzije treba maknuti sa strane.
Hrvatska se zadovoljava ulogom male zemlje na periferiji, iako bi upravo zbog nesvrstanog naslijeđa mogla biti džoker zovi u europskoj diplomaciji
S takvim stavom Europa dolazi Vučiću koji ima svoj objektivni politički problem sazdan na nepovjerenju koji je stvorio. Vučić personificira to što personificira, Rusija djeluje kako djeluje, Europa je u situaciji kakvoj je, sve je relativno i teško je donijeti vrijednosni sud. Ako su značaj Europe bile vrijednosti, gdje su one i je li moguće imati Europu vrijednosti u doba golog preživljavanja? I hoće li to izgledati kao na Titanicu, gdje ćemo jedni druge daviti ne bi li preživjeli, a brod će na koncu svejedno potonuti. Europa je bila bastion demokracije, ljudskih prava. Koordinatori Konferencije o budućnosti Europe Giscard d’Estaing i Lord John Kerr, u Lisabonski su sporazum stavili članak 50. upravo da nove članice, koje su 2004. godine ulazile u EU, imaju mehanizam izlaska u slučaju da neće moći poštivati te vrijednosti. A danas živimo u vremenu u kojem imamo i Orbana i tolike prijave za vladavine prava. Pitanje strateške autonomije Europe i krizne sigurnosne situacije ne smije ići nauštrb vladavine prava. Jer onda nismo više Europa, nego tonemo.
Uz pratnju nečijih gudala?
Prije je Europa bila sviračica. U ovoj situaciji bi ta gudala mogao guditi jedino Putin, s obzirom na to da trči svoj počasni krug i da ga boli briga za svijet, jer može ići do kraja. Poslije njega – potop. Pitanje je kako smo dopustili da se sve to dogodi. Kako je Europa igrala opasnu igru s opasnim čovjekom zbog jeftinih energenata. Kako smo sve imali zapisano desetljećima u različitim strateškim izvještajima i procjenama rizika. A pravili smo se gluhi, slijepi i nijemi, kao ona tri majmuna. Prije nekoliko je dana bivši predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi izišao s izvješćem o konkurentnosti Europe u kojem je jasno kojim bi putem Europa, koja stari i koja nema sirovina, trebala ići. Ne znam je li već kasno.
Kada na različitim konferencijama danas ljudi iz Afrike negativno govore o Europi, redovno ih pitam – na koju Europu točno misle. Zbune se. Kažem im – i mi smo Europa, i imamo različito iskustvo od onoga koje je vama nanijelo zlo
Mogu li institucije liberalne demokracije povratiti povjerenje?
U situaciji općeg nepovjerenja, u globalnoj slici u kojoj ih podrivaju ljudi poput Trumpa koji dovode u pitanje integritet izbornog procesa i šefovi big techa poput Elona Muska, institucije nastale poslije Drugog svjetskog rata ozbiljno su ugrožene. Korupcija, povjerenje u pravosuđe, politizacija svega, zdravstvo, školstvo, javne i komunalne usluge, lista nepovjerenja je dugačka. Na njezinu dnu u Hrvatskoj su političke stranke. Globalno i lokalno, događa se zamah populizma, tribalizma, nove političke desnice, pogubljene ljevice, mješavine različitih frustracija, teorija zavjera… Jedini koji uspješno prebacuju taj Rubikon kaosa su, nažalost, autoritarni sustavi koji imaju mogućnost homogenizacije, usmjerenog djelovanja i nadzorne mehanizme, kao što je slučaj s Kinom ili Rusijom, koje siju nepovjerenje u Zapad i šire dezinformacije, što je postala ključna metoda kognitivnog ratovanja. Povrat povjerenja mora se dogoditi na lokalnoj, komunalnoj razini, u sinapsama među običnim ljudima, ali i na globalnoj razini s obzirom na to da se moraju uspostaviti vrijednosti i institucije koje će vrijediti za sve. Za sada ratujemo, i ne znamo još tko pobjeđuje.
Kako u tom kontekstu vidite medijsku situaciju?
Uloga medija, odnosno novinarstva, meni je iznimno važna. Povjerenje se izgubilo, ali i stari mediji su krivi jer su ušli u trku s onim što mediji nisu, i sami su sebe potkopali. Ljudi u ovom kaosu i dalje žele ozbiljan sadržaj, analizu, žele čuti one s autoritetom i iskustvom. Nije sve self-help, kao što nisu sve ni samozvani analitičari koji iskaču iz pašteta i click-bait mediji. Istraživačko novinarstvo, ono koje se umrežava globalno to su putevi kojima treba ići. Imali ste na H-Alteru primjer serije tekstova kolegice Jelene Jindre, Doru Kršul i ostale u Telegramu. Dajmo, dakle, ljudima protuotrov. Kontekst, sidro, ruku. Da mentalno prežive. Ulogu od fundamentalne važnosti u procesu deprovincijalizacije diskursa ima i javni servis, no na žalost, ne vidim da će se to u skoro doba dogoditi kod nas, što mi je žao jer sam na HRT-u provela svoje ključno novinarsko razdoblje. Europi je postojanje mreže javnih servisa pak moguća prednost za lakši put očuvanja demokracije, samo u upravljačkim strukturama nema puno onih koji to shvaćaju i koji bi u sinergiji s Komisijom i nevladinim sektorom, te novinarima, to izgurali. Politički pritisci svuda su, na žalost, neizbježni.
Kao čest motiv u knjizi se pojavljuje poziv na inovaciju. Poziv „za viziju, za ideju, za novo, koje se čeka, a nikako da dođe.“
Za novo vrijeme moramo tako razmišljati. Artikulirati nove termine, nova shvaćanja svijeta. Filozofija novog vremena je bitna, i bilo bi važno da se filozofi čuju, novi, mladi, oni koji su u stanju o aktualnom kontekstu promišljati temeljne kategorije.
Društvene mreže nisu ovdje za opće dobro. Ovdje su za punjenje džepova ljudi koji su trenutno najbogatiji u svijetu nejednakih i koji imaju ogroman utjecaj, poput Elona Muska
S obzirom na opasnosti koje nose klimatske promjene, a pod koje spadaju svi problemi o kojima smo pričali, od rudarenja litija do nadolazećih migracija, pitanje je kako će se nastaviti razvijati vrijednosti poput ljudskih prava i u kojemu će se okviru stvarati konsenzus na međunarodnoj razini. Pobjednik i poraženi su na kraju uvijek sjedali za stol. Sad smo u situaciji u kojoj su ulozi za stolom toliko veliki da bi moglo eskalirati kada bi se pokušao odrediti pobjednik i gubitnik.
Da se vratimo na moj dječji strah, u knjizi sam napisala da je 1945. godine rat završio s jednom državom koja je imala atomsku bombu, državom pobjednicom. Danas je situacija bitno drugačija.
