Grad je dizajn.

     Iz njegovog stana, zidovima omeđenog

     prostora-stalaže za ljudske staklenke,

     grad mu se doima kao zamršena instalacija

     neusklađenih nosača zvuka,

     kaleidoskopa, oblaka mirisa.

     Odijeva se, zaključava vrata, izlazi  i

     doprinosi joj sobom: povećava kakofoniju,

     prigušuje boje, zaoštrava vonj prolaznosti.

 

     Grad je modar.

     Nailazi na previše ljudi

     s krvavim podljevima ispod površine dostojanstva.

     Ne žali ih. Sami su krivi što samo druge okrivljuju

     za udarce koje dobijaju, a ne uzvraćaju ih.

 

     Grad je obuzet sumrakom.

     Susreće rijetke ljude

     svjetiljke, orijentire u mrklini prostora i vremena,

     Zavidi im. Ne ovise o selektivnim reflektorima

     nametnutih, škrtih, pristranih otpremnika svjetlosti.

 

     Grad je poživotinjen.

     Pozdravlja se s L.,

     žderačem vremena zaposlenih, umišljenih i umreženih koji

     govori da je potrošač i s posebnim potrebama,

     kupac s teškoćama u razvoju,

     da je kupio crveni luk samo zato (smije se!) jer u prospektu piše

     da je blag i aromatičan, neizostavan sastojak svakog jela.

     Potrošači nisu ljudi, kaže, oni su pripadnici životinjskog carstva,

     oni su Pavlovljevi psi, pokusni kunići, magarci i kukavice.

 

     Grad je spirala osvete.

     Nastavlja slušati L.,

     čovjeka s ponekim krvavim podljevom, i svjetiljkom koja trepće.

     Išao sam po žig na Biro, kod pouzdanika sustava, kod evidetičara,

     u flajš mašinu za ponižavanje i statističko mljevenje ljudi bez posla.

     Činovnici pregledači iskazuju nepodnošljivi višak

     prikrivene oholosti, osornosti, prigušene supremacije,

     mučan manjak susjećajnost i socijalne pristojnosti - kao u bolnicama.

     Nezaposlenost je masovna bolest, a oni nas ne liječe, čovječe.

     Odsustvo suosjećajnosti je poput krvne osvete, spirala zločina,

     neprekinuto ponavljanje davno doživljene, davno započete bešćutnosti.

     Nezaposlen se ne solidarizira s nezaposlenim.

     Vječni povratak iste tuposti na tuđu bol..

 

     Grad je kanibal.

     Vraća se doma.

     Bio je zasićen očekivanim, suhoparnim  jestivima

     s nadziranih medijskih trpeza, gladan drukčijosti,

     pa je za zamjenu bio izabrao komešanje grada.

     Grad mu se nudio kao vrući pladanj,

     a zaboravio je da će i sam postati menu na nakrcanoj plati,

     da bez pitanja mogu otkinuti njegove najbolje dijelove.