Krešimir Sever, predsjednik "Nezavisnih hrvatskih sindikata": Prosvjed kojeg organiziramo 1. svibnja, ali i neke druge akcije, svakako doprinose jačanju društvene solidarnosti. Pitanje dolaska građana na prosvjed nije samo pitanje vjeruju li oni zaista u ono što rade sindikati, nego vjeruju li u sebe same. Ako su nezadovoljni trenutnim stanjem, onda trebaju doći na prosvjed, a ako im je dobro, onda ne trebaju.

"Svakim danom je sve gore. Sve je više siromašnih, sve je više mladih ljudi na burzi. Nema investicija, nema novih radnih mjesta. Uz sve to, žele se smanjiti radnička prava. Svjedoci smo rastakanja socijalne države", poručilo je ovih dana čelništvo pet sindikalnih središnjica, prilikom najave prosvjeda koji će se održati na Dan rada na središnjem zagrebačkom trgu. Prosvjedom, pod sloganom "Mijenjajte se ili će građani promijeniti vas!", sindikati žele ukazati Vladi na nužnost promjene trenutne gospodarske politike. Kako najavljuju, ovo je samo prva akcija u nizu, a u medijima je ovih dan bilo riječi o mogućem raspisivanju referenduma za održavanje prijevremenih izbora. Uoči najavljenog prosvjeda razgovarali smo s Krešimirom Severom, predsjednikom "Nezavisnih hrvatskih sindikata". U razgovoru za "H-Alter", dugogodišnji čelnik sindikalne središnjice govori o najavljenim akcijama, nesolidarnosti koja vlada među građanima Hrvatske, odgovornosti sindikata za pacifikaciju društva, aktualnim mjerama Vlade i sve češćem odlasku sindikalista u visoku politiku.

Pet sindikalnih središnjica organizira prosvjed na Dan rada, a najavljen je i niz daljnjih aktivnosti kao što su štrajkovi u javnom sektoru. Zazivaju li sindikati time prijevremene izbore?


Ako Vlada ne promjeni smjer dosadašnjeg djelovanja, onda je očito da će prijevremeni izbori bit jedno od mogućih rješenja. Za stanje u kojem se zemlja trenutno nalazi nije isključivo kriva ova vlast, no činjenica je da je ona imala osam godina za snimiti stanje, pripremiti najbolja moguća rješenja i ljude koji će ih provesti. Prije izbora 2011. su nam to i obećavali i temeljem toga i dobili izbore, a sada je stanje još gore, nego što je bilo prije njihovog dolaska. Ne samo da je Vlada tvrdoglavo vozila u 2012, nego istim smjerom nastavlja i u ovoj godini, što neprekidno rezultira nastankom pogubnog stanja za obične građane. Zbog svega što se događa, ali i zbog građana koji nas presreću na ulici i koji nam pišu, odlučili smo iskazati svoje nezadovoljstvo. Ali to neće biti naš početak i kraj. Prvog svibnja organizirat ćemo jedinstveni prosvjed na kojem će zajedno sudjelovati sindikati i radnici iz državnog, javnog i privatnog sektora. Tim prosvjedom ćemo pokazati da nas ni politika ni takozvani neovisni ekonomski analitičari ne mogu podijeliti. Sasvim je jasno da je privatni sektor poharan, da radnici gube radna mjesta i da se rezanjem potrošnje zapravo i dalje udara na radnike. Rezanje potrošnje se odrazilo i na smanjenje prava u javnom sektoru pa moramo biti ujedinjeni. Ako vlast ne prepozna naše poruke, slijedit će i nove akcije o kojima se u javnosti već govorilo. Dopustit će te da dio planova iz taktičkih razloga još uvijek zadržimo za sebe.

Na vaše najave u međuvremenu je reagirala Vlada. Ministar financija Slavko Linić rekao je da je do smanjenja plaća u javnim i državnim službama moralo doći kako bi se ostvarila projekcija proračuna, a i potpredsjednik Vlade Branko Grčić misli kako se ne trebate buniti. Kako komentirate takve reakcije?

Njihove izjave uopće nisu iznenađujuće. Logično je da će oni koji su rezali prava građanima reći kako se sindikati nemaju razloga buniti. S druge strane, upravo su oni svojim dizanjem ruku i donošenjem odluka, bilo da je riječ o neisplati božićnica, regresa i umanjivanja prava druge vrste te na kraju krajeva umanjivanja plaće za tri posto, izazvali ovakvu reakciju sindikata. Mora im biti jasno da se nećemo pomiriti s trenutnim stanjem. Njihove izjave su logične jer njima štite svoj položaj i trude se opravdati da su sve to učinili u korist države. No sasvim je jasno da je cijela Vlada kriva zbog trenutnog stanja, pa tako i za našu reakciju.

U jednom starijem intervjuu izjavili ste kako u hrvatskom društvu nedostaje solidarnosti zbog politika koje su se provodile u vrijeme socijalizma, a onda i u devedesetima. Smatrate li da se takva situacija u međuvremenu promijenila i da će se građani masovno odazvati na vaš prosvjed?

Istina je da nam nedostaje solidarnosti, no građani negdje duboko u sebi nose taj osjećaj. To se najbolje vidi u različitim humanitarnim akcijama gdje su umirovljenici u stanju izdvojiti i posljednju kunu za pomoć svojih sugrađana. Nedugo smo tome svjedočili tijekom prikupljanja sredstava za liječenje djevojčice Nore Šitum. Međutim, kada je riječ o zajedničkom iskazivanju nezadovoljstva, vidljivo je da građanima nedostaju takve navike. Ali osim navike koja se gradi godinama, građani Hrvatske su od strane političkih elita različitim neispunjenim obećanima izigravani već godinama. Zbog toga su ubijeni u pojam i sve više tonu u beznađe. Sve manje su uvjereni da svojim osobnim činom mogu promijeniti situaciju. Političari im u predizborno vrijeme obećavaju brda i doline, a kod nas se sve svodi na činjenicu da se stranke samo natječu u tome koja će smijeniti s vlasti onu prethodnu. Zbog toga je razumljivo da dio građa misli kako ne može promijeniti ništa ili da će situaciju umjesto njih promijeniti netko drugi. Zato ih treba hrabriti za promjene. Prosvjed kojeg organiziramo 1. svibnja, ali i neke druge akcije, svakako su najbolje učenje ljudi za tu vrstu demokracije. Iz prosvjeda u prosvjed, iz godine u godinu, vjerujem da će građani Hrvatske sve više stasavati. Na prosvjedu 2008. godine pokazali smo da možemo okupiti ljude, a i na ovogodišnjem prvosvibanjskom prosvjedu očekujemo veliki odaziv. Pitanje dolaska građana na prosvjed nije samo pitanje vjeruju li oni zaista u ono što rade sindikati, nego vjeruju li u oni sebe same. Ako su nezadovoljni trenutnim stanjem onda trebaju doći na prosvjed, a ako im je dobro, onda ne trebaju.

Dio građana smatra da su upravo sindikati odgovorni za pacifikaciju društva budući da ste prethodnih nekoliko godina više pregovarali s vladama nego li pribjegavali građanskom neposluhu.

Ponavljam, 2008. smo organizirali prosvjed na Trgu bana Jelačića na kojem smo okupili preko 50 000 nezadovoljnika. Točno je, pregovaralo se, ali bilo je i prosvjeda, doduše ne tako masovnih, ali ih je bilo i u tim međuvremenima. Sad je očito došlo vrijeme da se napravi masovni prosvjed jer je aktualna Vlada porušila sve zasade socijalnog dijaloga. Temeljna funkcija sindikata se često ne razumijeva - mi ne polažemo račune široj javnosti, već prvenstveno svojim članovima. Oni koji su nas birali očekuju pregovore, a kada i to nedostaje očekuju i druge akcije. Ne može se reći da su sindikati bili mirni. Uostalom, cijelo to vrijeme radimo svoj primarni posao, a to je zaštita naših članova kroz kolektivne ugovore, pregovore i na sudu, kroz utjecaj na razne zakone, propise i slično. Naš rad je puno širi nego što prosječni građani percipiraju i zbog čega su možda neki od njih frustrirani.

Kako u ostatku Europe, tako i u Hrvatskoj, gospodarska kriza najviše je pogodila mlade. Poboljšanju situacije nije pomoglo ni donošenje Zakona o poticanju zapošljavanja. Koji je vaš stav o toj mjeri ministra Mrsića?

Većina mladih ljudi će reći da stručno osposobljavanje za 1 600 kuna mjesečno i nije časno zapošljavanje. Mjesečno dobivaju novac koji nije dovoljan za preživljavanje, a druga strana obrazlaže da mladi tako stječu radno iskustvo za buduće poslove. Međutim, pokazuje se da stjecanje tog iskustva proizlazi jedino u dijelu javnog sektora, a sve dok nema otvaranja novih radnih mjesta, sve to za mlade ljude jako malo znači. I ono malo iskustva koje će steći u tom razdoblju, kasnije neće moći iskoristiti jer će se naći na burzi. Može se dogoditi da na pravi posao čekaju godinama ili da ga dobiju izvan Hrvatske, a zbog ubrzanog napretka tehnologija, stečeno iskustvo im na kraju neće puno koristiti. Iako mjera na prvi pogled možda izgleda atraktivno, još uvijek ne možemo kazati "bolje i to nego ništa".

Unatoč teškom položaju na tržištu rada, mladi se rijetko odlučuju za učlanjenje u sindikate. Kako komentirate taj trend?

To je kriza koje nije vezana samo uz Hrvatsku, nego i puno šire. Ona proizlazi iz društvenog odgoja, a ne iz obiteljskog. Činjenica je da većina roditelja tih istih mladih ljudi jesu članovi nekog sindikata. Cijelo društvo se odgaja u smjeru individualizma i nesolidarnosti. Već od malih nogu djecu se uči da moraju biti bolji od drugih koji su im konkurencija i da je njihovo samopotvrđivanje jedini put ka uspjehu. Kada mladi ljudi ulaze u svijet tržišta rada, sa sobom nose posljedice takvog odgoja pa oko sebe traže i vide konkurenciju, a ne suradnike. Temeljem toga ne ulaze u sindikate, a njihovo opravdanje za takav čin najčešće ide u smjeru da ne očekuju solidarnost, već da će se sami pobrinuti za sebe. No mnogi tijekom godina i progledaju pa tako trenutno bilježimo povećano zanimanje mladih za sindikalno članstvo. Međutim, sindikati u Hrvatskoj već godinama traže mogućnost da na javnim učilištima mladima govore o tržištu rada. Rijetko sam imao priliku biti pozvan među mlade i pričati im o ulozi sindikata. Zanimljivo je koliko malo znaju o sindikalnom udruživanju iako imaju želju naučiti. Sve to pokazuje da u našem društvu nedostaje takve vrste obrazovanja.
Vlada je također najavila izmjene Zakona o radu pri čemu inzistira na uvođenju tzv. jedinstvenog ugovora.

O tim izmjenama još uvijek nismo započeli razgovarati. Sindikati se protive takvoj vrsti ugovora jer Vlada tvrdi da bi se njime ukinuli ugovori na određeno, ali bi se isto tako ukinuli i ugovori na neodređeno vrijeme. Na početku radnog odnosa svi bi zapravo bili zaposleni na određeno, pri čemu bi poslodavci, kako stoji u najavama, u početku izrazito lako dijelili otkaze, a kasnije nešto teže. Sve to dovelo bi do još veće fleksibilnosti na području na kojem nije potrebna daljnja fleksibilizacija.

Došlo je i do uvođenja Zakona o reprezentativnosti. Uspijeva li vlastima da pomoću njega podijele sindikate i nastave vladati?


Reprezentativnost je puno složenije pitanje kojim se bavimo dugi niz godina. Zakon regulira sudjelovanje u nacionalnom tripartitnom dijalogu za kojeg je potreban kapacitet - od broja članova sindikata, stručnih službi i organizacije. Jasno je da oni koji nemaju kapacitete ne mogu punopravno sudjelovati, ali to ne znači da ne moraju postojati. Neovisno o tome, sindikati su zajednički ustali protiv tog zakona jer je jedinim dijelom on utjecao i na izmjene Zakona o radu. Osim toga, u nekim izmjenama on čak poseže i retrogradno za onim što se želi mijenjati. Sve sindikalne središnjice poslale su zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti.


Iako ima ograničenu političku funkciju, predsjednik Josipović nedavno je primio predstavnike sindikata. Svoju zabrinutost za aktualnu situaciju iskazao je i sazivanjem Vijeća za socijalnu pravdu i Vijeća za gospodarstvo. Kako tumačite te poteze?


Predsjednik Josipović ima posebnu ulogu u društvu, ali nažalost nema puno ovlasti. Kao osoba s funkcijom predsjednika, on  je vertikala koja privlači društvenu pozornost pa s te strane ima široke mogućnosti. Ovaj sastanak je bio samo jedan u nizu jer se s njim sporadično sastajemo i diskutiramo o različitim stvarima. Uostalom, u njegovom Vijeću za socijalnu pravdu nalaze se i predstavnici sindikata. Očito je da on ima više interesa za naše probleme nego li Vlada. Za razliku od predsjednika Josipovića, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne pokazuje gotovo nikakav interes za sindikate pa smo se s njim sastali samo jednom u cijelom mandatu i to još 1. veljače 2012.


Dio nekadašnji sindikalista u potpunosti je napustio sindikate i otišao u visoku politiku, a dio njih se paralelno uz sindikate priključuje i političkim strankama. Kako objašnjavate taj trend?

Dio njih još je ranije smatrao da bi se sindikati aktivno trebali uključiti u politiku tako da se formiraju nezavisne liste. Međutim, nije bilo suglasja. Neki su procijenili da će kroz stranke moći učiniti više. Smatram da se sindikati ne bi trebali orijentirati prema političkim strankama, već da bi trebali raditi na vlastitom jačanju do mjere dok ne postanu reprezentativni i respektabilni sugovornici svakoj vlasti. Ući u već postojeću političku stranku, a ne osnovati vlastitu, zapravo je dvosjekli mač. Može se dogoditi da tim činom član sindikata postane vojnik partije. Samim time morate slušati i provoditi odluke svoje stranke pa i u slučaju da vam se to ne sviđa. To je jako klimavo područje. Dio kolega ima drugačije stavove, a mi u Nezavisnim hrvatskim sindikatima se i dalje čvrsto držimo svoje neovisnosti i neutralnosti. Dapače, u našem statutu stoji da pripadnici čelništva Nezavisnih hrvatskih sindikata ne mogu biti članovi ni jedne političke stranke.


Ukazuje li takva praksa na slabost sindikata, odnosno njihovu nemoć da djeluju u aktualnoj situaciji?


Ne bih se složio. Primjerice, u Poljskoj je cijela Solidarnost krenula u obnašanje vlasti pa joj je to oslabilo ugled. Ulazak u politiku ne pokazuje slabost i nemoć sindikata nego njihov pokušaj da ojačaju svoj položaj i utjecaj. U zemljama razvijenog socijalnog dijaloga potreba za tim je manja, no tamo gdje socijalni dijalog nije učinkovit, gdje ga vlast ne podupire ili ga čak satire, sindikati traže i druge načine svog utjecaja pa tako i kroz politiku. Hrvatski primjeri ipak su još na razini pojedinaca, iako je u ovom trenutku socijalni dijalog zbog ponašanja ove vlasti potpuno zatrt, uništen. Vladu s ulice treba pritisnuti da se opredijeli za njega.


Ukoliko i dođe do raspisivanja prijevremenih izbora, vidite li na trenutnoj političkoj sceni ijednu stranku koja bi uistinu mogla zastupati interese za koje se zalažete?


Vidi se da iz nekih stranaka neprekidno dolaze poruke potpore sindikatima. Poštivajući neutralnost Nezavisnih hrvatskih sindikata, te stranke ne želim imenovati. No u javnosti se vrlo jasno vidi odakle te poruke dolaze.


Ne želite komentirati djelovanje Laburista?
Njegujem neutralnost pa ću ostati pri onome što sam vam već rekao. Ima stranaka koje nas podupiru javno, ali mene u svemu tome vezuje statut moje organizacije.

Izvor: H-alter