Jedna stvar me muči već dugo vremena. Je li društveni razvoj i napredak nepovratan, ireverzibilan? Postoje li neke promjene koje, jednom učinjene, ništa i nitko ne može vratiti. Za neke pogreške i katastrofe to očito vrijedi: mrtvi ne ustaju, zagađena voda ne čisti se sama, vrijeme poluraspada radioaktivnog cezija je 30,1 godinu, izlov tune nepovratno je ugrozio obnovu vrste. Jesu li klimatske promjene konačne?
Povratak na lošije je načelno uvijek moguć. Uvijek se mogu desiti katastrofe, potresi, dizanje razine oceana ili udar meteora. Ne mislimo na to, već na društvene promjene i katastrofe: kada udarci stabilnosti kotač razvoja zavrte unatrag, kada se, razočarani perspektivama, počnemo vraćati u prošlost.
Ne mislim na takve situacije, već na razvoj duha i znanosti. Jasno je s prirodom i pogoršavanjem, ali mogu li dobre promjene društva zaista biti zaustavljive. Izgledalo mi je gotovo nemoguće. Jer hramovi i tvrđave mogu se razoriti, ali ideje i nade ostaju zauvijek.
Već i blaga upozorenja Spenglera, Toynbeea, Berdjajeva ili Pareta izgledala su mi kao kukavičko odustajanje od vjere u univerzalni progres, mala pesimistična diverzija, jer su govorili da je razvoj spirala i da se vraćamo na isto, ali na višoj razini. Kotači povijesti se vrte u krug, ali uvijek idu naprijed.
No i knjige se mogu spaliti, diskovi izbrisati, a u knjižnicama izbaciti D.H. Lorenza i Marxa, a zadržati kuharicu za vegetarijance i katalog Lidla. Zaglupljivanje ne mora završiti izmišljanjem vještica, inkvizicijom, blagoslovom polja umjesto gnojenja ili paljenjem svijeća umjesto cijepljenja.
Zato pogled u prošlost nije uvijek popularan.
Kaže se da je povijest učiteljica života. Nisam baš siguran. Prema osobnom iskustvu, pogreške vrlo rado ponavljam, a rijetko ispravljam svoje zablude. Lako za mene, društva obično ponavljaju svoje ludorije, od kojih je jedna, ali vrlo važna, izmišljanje prošlosti. Dokumenti se izgube, svjedoci zaborave, a pobjednici pišu historiju.
Sjetim se primjera koji pokazuje da su neke promjene nepovratne. Prije petnaest godina predložili smo, napisali nacrt i progurali kroz Sabor Zakon o dostupnosti informacija. Nismo mogli zamisliti koliko će uspjeti. Od početka smo shvatili da neće ići lako i bez pritiska.
Nisu to bile demonstracije milijuna, kao u Indiji, nisu građani pisali svojim senatorima, nije se okupljala gomila puka koja je tražila ostavke. Podcijenili su opasnost od otvorene vlasti. Mislili su da je to samo moda i još jedan pokušaj civilnog društva koje će lako izigrati.
Nisu dobro računali. Pitanja i zahtjevi novinara za informacijama, pozivanje na Zakon doveli su i do promjena Ustava, sudske prakse i porasta općeg interesa za otvorenu vlast.
Za one koji su voljeli mir svojih kabineta, diskreciju svojih poslova i pompoznost, primanje stranaka, klijenata, zaplašenih i pokornih, to sve nije bilo naročito uvjerljivo ili opasno.
Tek su nejasno osjećali da će im se netko petljati u poslove, postavljati neugodna pitanja, tražiti odgovore i odgovornost.
I mi smo mislili da su najveći problem mentalitet balkanskih birokrata, mentalitet ruskih revizora i potomaka nekog ćate koji se nije snašao u promjenama režima.
No nisu u pitanju blentavi službenici. Kako će uprava djelovati ne određuju kohorte službeničke klase, već političko-izvršni sloj na vrhu. Koji se sluša i oponaša. I danas nekada pomislimo, i često se uvjerimo, da taj mentalitet zatvorene vlasti i dalje postoji.
Za one koji vladaju – ne volim izraz vladajući jer on ne označava legitimno izabrane, već nametnute – opasno je podcijeniti javno mnijenje.
Pokazalo se da je važnije stvoriti nezaustavljivo mnijenje i osjećaj da je otvorena vlast pravedna.
Mnogi su se priključili i slijedeći osnovnu ideju borili se za pošteno odlučivanje o terenima za golf, zagađenju i trovanju okoliša, za cijenu skupih satova, izgradnju centrala i cijenama kilometara puteva.
Umjesto Radoša i Kramarića zahuktali su se Grbin i Glavašević. Dostupnost informacija postala je tema studija i seminara, članaka, knjiga i disertacija.
Prošle su godine. U tom razdoblju nitko nije osporavao intencije Zakona, ali se razne vlade i brojni ministri, tajne službe, forumi i gremiji iza kulisa radili sve da se namjere izigraju.
Ne otvoreno već pokvareno i sa osmijehom nisu birali spodobne, nisu prihvaćali promjene, nisu odobravali sredstva.
Njurgali su sa svojim istomišljenicima, potpisivali obaveze, pisali izvješća i hvalili se europskim institucijama da napredujemo.
Sav taj napor svjedoči baš to da se jednom započeto otvaranje vlasti ne može zaustaviti. Ne trebaju više ni tribine, okrugli stolovi i tečajevi (ma trebaju!) – proces se ne može vratiti na početak.
I običan čovjek, i ribar i akademik, zidar i seljak znaju da građani imaju pravo znati.
Zato vi, varalice, koje se tome nadate, koje računate na umor birača, zasićenost politikom i čvrsti zahvat na medije, ja vas podsjećam – pogledajte natrag i vidjet ćete da povratka nema. Bit će trikova i posrtanja, ali stvar je prešla točku povratka natrag.
Jednog dana može se osjećati kao da su se energija i entuzijazam ugasili, osjećaji osušili, a emocije da su ispražnjene. Čini se da ništa više ne raste. Nema sjemena. Nema cvijeća. Nema predvidive nade. Nema zamislivih izgleda.
Cvjetanje očekivanja čini se da je postalo iluzija i čini se da je život zaustavljen.
Bez nježne njege nijedan pupoljak ne može izrasti u cvijet.
Stanimo. Pogledajmo unatrag. Sjetimo se odakle smo krenuli. Nema povratka. Doista smo daleko odmaknuli.
autograf
Povratak na lošije je načelno uvijek moguć. Uvijek se mogu desiti katastrofe, potresi, dizanje razine oceana ili udar meteora. Ne mislimo na to, već na društvene promjene i katastrofe: kada udarci stabilnosti kotač razvoja zavrte unatrag, kada se, razočarani perspektivama, počnemo vraćati u prošlost.
Ne mislim na takve situacije, već na razvoj duha i znanosti. Jasno je s prirodom i pogoršavanjem, ali mogu li dobre promjene društva zaista biti zaustavljive. Izgledalo mi je gotovo nemoguće. Jer hramovi i tvrđave mogu se razoriti, ali ideje i nade ostaju zauvijek.
Već i blaga upozorenja Spenglera, Toynbeea, Berdjajeva ili Pareta izgledala su mi kao kukavičko odustajanje od vjere u univerzalni progres, mala pesimistična diverzija, jer su govorili da je razvoj spirala i da se vraćamo na isto, ali na višoj razini. Kotači povijesti se vrte u krug, ali uvijek idu naprijed
Već i blaga upozorenja Spenglera, Toynbeea, Berdjajeva ili Pareta izgledala su mi kao kukavičko odustajanje od vjere u univerzalni progres, mala pesimistična diverzija, jer su govorili da je razvoj spirala i da se vraćamo na isto, ali na višoj razini. Kotači povijesti se vrte u krug, ali uvijek idu naprijed.
No i knjige se mogu spaliti, diskovi izbrisati, a u knjižnicama izbaciti D.H. Lorenza i Marxa, a zadržati kuharicu za vegetarijance i katalog Lidla. Zaglupljivanje ne mora završiti izmišljanjem vještica, inkvizicijom, blagoslovom polja umjesto gnojenja ili paljenjem svijeća umjesto cijepljenja.
Zato pogled u prošlost nije uvijek popularan.
Kaže se da je povijest učiteljica života. Nisam baš siguran. Prema osobnom iskustvu, pogreške vrlo rado ponavljam, a rijetko ispravljam svoje zablude. Lako za mene, društva obično ponavljaju svoje ludorije, od kojih je jedna, ali vrlo važna, izmišljanje prošlosti. Dokumenti se izgube, svjedoci zaborave, a pobjednici pišu historiju.
Sjetim se primjera koji pokazuje da su neke promjene nepovratne. Prije petnaest godina predložili smo, napisali nacrt i progurali kroz Sabor Zakon o dostupnosti informacija. Nismo mogli zamisliti koliko će uspjeti. Od početka smo shvatili da neće ići lako i bez pritiska.
Nisu to bile demonstracije milijuna, kao u Indiji, nisu građani pisali svojim senatorima, nije se okupljala gomila puka koja je tražila ostavke. Podcijenili su opasnost od otvorene vlasti. Mislili su da je to samo moda i još jedan pokušaj civilnog društva koje će lako izigrati.
Nisu dobro računali. Pitanja i zahtjevi novinara za informacijama, pozivanje na Zakon doveli su i do promjena Ustava, sudske prakse i porasta općeg interesa za otvorenu vlast.
Za one koji su voljeli mir svojih kabineta, diskreciju svojih poslova i pompoznost, primanje stranaka, klijenata, zaplašenih i pokornih, to sve nije bilo naročito uvjerljivo ili opasno.
Povratak na lošije je načelno uvijek moguć. Uvijek se mogu desiti katastrofe, potresi, dizanje razine oceana ili udar meteora. Ne mislimo na to, već na društvene promjene i katastrofe: kada udarci stabilnosti kotač razvoja zavrte unatrag, kada se, razočarani perspektivama, počnemo vraćati u prošlost
Tek su nejasno osjećali da će im se netko petljati u poslove, postavljati neugodna pitanja, tražiti odgovore i odgovornost.
I mi smo mislili da su najveći problem mentalitet balkanskih birokrata, mentalitet ruskih revizora i potomaka nekog ćate koji se nije snašao u promjenama režima.
No nisu u pitanju blentavi službenici. Kako će uprava djelovati ne određuju kohorte službeničke klase, već političko-izvršni sloj na vrhu. Koji se sluša i oponaša. I danas nekada pomislimo, i često se uvjerimo, da taj mentalitet zatvorene vlasti i dalje postoji.
Za one koji vladaju – ne volim izraz vladajući jer on ne označava legitimno izabrane, već nametnute – opasno je podcijeniti javno mnijenje.
Pokazalo se da je važnije stvoriti nezaustavljivo mnijenje i osjećaj da je otvorena vlast pravedna.
Mnogi su se priključili i slijedeći osnovnu ideju borili se za pošteno odlučivanje o terenima za golf, zagađenju i trovanju okoliša, za cijenu skupih satova, izgradnju centrala i cijenama kilometara puteva.
Umjesto Radoša i Kramarića zahuktali su se Grbin i Glavašević. Dostupnost informacija postala je tema studija i seminara, članaka, knjiga i disertacija.
Prošle su godine. U tom razdoblju nitko nije osporavao intencije Zakona, ali se razne vlade i brojni ministri, tajne službe, forumi i gremiji iza kulisa radili sve da se namjere izigraju.
Ne otvoreno već pokvareno i sa osmijehom nisu birali spodobne, nisu prihvaćali promjene, nisu odobravali sredstva.
Njurgali su sa svojim istomišljenicima, potpisivali obaveze, pisali izvješća i hvalili se europskim institucijama da napredujemo.
No nisu u pitanju blentavi službenici. Kako će uprava djelovati ne određuju kohorte službeničke klase, već političko-izvršni sloj na vrhu. Koji se sluša i oponaša. I danas nekada pomislimo, i često se uvjerimo, da taj mentalitet zatvorene vlasti i dalje postoji
Sav taj napor svjedoči baš to da se jednom započeto otvaranje vlasti ne može zaustaviti. Ne trebaju više ni tribine, okrugli stolovi i tečajevi (ma trebaju!) – proces se ne može vratiti na početak.
I običan čovjek, i ribar i akademik, zidar i seljak znaju da građani imaju pravo znati.
Zato vi, varalice, koje se tome nadate, koje računate na umor birača, zasićenost politikom i čvrsti zahvat na medije, ja vas podsjećam – pogledajte natrag i vidjet ćete da povratka nema. Bit će trikova i posrtanja, ali stvar je prešla točku povratka natrag.
Jednog dana može se osjećati kao da su se energija i entuzijazam ugasili, osjećaji osušili, a emocije da su ispražnjene. Čini se da ništa više ne raste. Nema sjemena. Nema cvijeća. Nema predvidive nade. Nema zamislivih izgleda.
Cvjetanje očekivanja čini se da je postalo iluzija i čini se da je život zaustavljen.
Bez nježne njege nijedan pupoljak ne može izrasti u cvijet.
Stanimo. Pogledajmo unatrag. Sjetimo se odakle smo krenuli. Nema povratka. Doista smo daleko odmaknuli.
autograf
