Nakon tri godine rada na izradi programa građanskog odgoja i nakon što je on konačno pripremljen, isti je promijenjen, a iz njegove su izrade bile isključene udruge kao važan predstavnih zainteresirane javnosti. Izmjena ovog programa korelirala je s imenovanjem novog ministra znanosti i njegovim izjavama o održavanju konzultacija s predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj u sklopu kojih bi se rješavala pitanja koja su možebitno ostala otvorenima u dosadašnjem programu


Zbog čega je netom završeni program mijenjan? Zašto je mijenjan koncept njegova održavanja i zašto više neće predstavljati obvezni predmet nije najjasnije, ali to je samo jedan od pokazatelja da Hrvatska, unatoč pristupanju Europskoj uniji i usvajanju europskih standarda, po pitanju participativne demokracije nije naročito napredovala.

Kada bolje promislite, Hrvatska je tipična posttranzicijska država u kojoj svatko gleda svoj interes. Građani su odgojeni tako da 'ne talasaju' jer će u protivnom snositi negativne posljedice. Svatko tko se uopće usudi kritizirati poteze vlasti i, nedajbože, Crkve, neprijatelj je društva, vječiti kritik i osoba koju se na bilo koji način pokušava marginalizirati, čak i kada takve osobe daju kvalitetnu kritiku i nude kvalitetna rješenja u sektoru kojim se bave.

U politici prevladava negativna selekcija, a građani su često nezadovoljni ljudima koji upravljaju državom. Međutim, nezadovoljstvo se svodi na birtijaške kritike i žalopojke bez stvarnog pokušaja da se stvari promijene. Većina političkih noviopridošlica, uz časne iznimke, dobiva glasove 'na galamu', ali bez stvarnih programa koji bi ovu državu pomaknuli s mrtve točke.

Ukratko, oni kojima je dobro šute da im ne bi bilo gore, a oni kojima je loše šute jer se boje da će im biti još lošije.

A gdje je to dovelo Hrvatsku?

Treće mjesto po nezaposlenosti u EU, 50% nezaposlenih mladih ljudi, recesija od 2009. godine bez ikakvog trenda rasta, gospodarstvo u kolapsu i životarenje od turizma koji je načet jer ni vremenske prilike nisu na našoj strani.

Vjerojatno se pitate kakva je veza između građanskog odgoja te ekonomski (i na svaki drugi način) zdravog društva?

Razlika je u prilikama i mogućnostima.

U zdravom i aktivnom društvu građanin nije sveden na marionetu koja svake četiri ili pet godina izađe na biralište, zaokruži broj ispred liste i time se rješava svake odgovornosti za napredak ovog društva. On ne šuti, ali je konstruktivan jer zna da svaka kritika mora biti popraćena konstruktivnim prijedlogom. On nije agresivan, ali u svoje istupe stavlja jednu malu dozu kontrolirane provokacije kako bi skrenuo pozornost ključnih aktera na ono što ima za reći. On ima svoja prava da se obrazuje, radi, liječi, sklapa brak s osobom istog ili različitog spola.

Nažalost, u Hrvaskoj je on endem. Vrsta koja je pred izumiranjem ili je gotovo izumrla.

I upravo se tu vrstu pokušava ponovno oploditi i spasiti uvođenjem građanskog odgoja kroz njegove različite sadržaje i ishode učenja. Pokušava nas se spasiti putem programa u sklopu kojeg su se koplja lomila upravo oko toga što su određene skupine željele drugima uskratiti određena prava ili barem ne podučavati o njima, a cijela je priča pala upravo zbog toga što oni koji upravljaju izradom programa građanskog odgoja i sami nisu građanski odgojeni pa su zato iz pripreme novog programa izbacili dobar dio zainteresirane javnosti.

Neki će me kritizirati i reći da nisam u pravu jer je program upravo u javnoj raspravi, ali ja sam se tih rasprava nagledala i mogu reći da je akt koji dođe u javnu raspravu u visokoj fazi pripremljenosti jako teško mijenjati. Zbog toga pretpostavljam da će i ovaj program biti jako teško mijenjati u njegovim ključnim aspektima, a posebice onima koji se odnose na škakljiva pitanja i način provedbe.

Javne rasprave u kojima ne možete naročito utjecati na sadržaj dokumenta o kojemu se raspravlja su tipično hrvatsko mazanje očiju koje služi vlasti da građanima pokaže da je jako demokratična i spremna na dijalog, iako u stvarnosti to nije tako.

Upravo me zato brine predmet građanskog odgoja, bez obzira na način njegove implementacije. Kakva će biti sudbina programa koji donose oni koji sami ne djeluju u skladu s ključnima načelima o kojima će se u ovom predmetu poučavati učenike, a to je načelo participativnosti, dijaloga, transparentnosti i otvorenosti vlasti koja bi trebala poticati građane da budu aktivni?

Kakva je korist od toga da učenika odgajate da postane aktivan građanin kad je cijela stvar u svojoj srži duboko trula i kada i sami znate da ste već u samom startu aktivnost sveli na onu koja vama odgovara i koja je vama prihvatljiva?

Je li realno očekivati da će u društvu u kojemu je skupljanje plastičnih boca po kontejnerima gotovo postalo registriranom djelatnošću odjednom nicati aktivni i propulzivni građani koji će se boriti za svoja i tuđa prava, bez obzira na egzistenciju?

Mi možemo uvesti građanski odgoj. Možemo to napraviti na ovako apsudan i šeretski način na koji se to upravo radi, ali građane ne možemo podučiti vrijednostima ili barem ne na ovakav način jer je za to potrebno i na vlasti imati osobe koje svojim ponašanjem daju pozitivni primjer drugima, kao i institucije koje su, kada je to potrebno, u stanju odraditi posao prema zakonu.

Mi se, nažalost, još uvijek borimo s reziduama iz prošlosti, crvenim i plavim vragovima, te time tko je veći Hrvat. Sve dok se ne odmaknemo od takvog pristupa, bit ćemo daleko od pojma europskog građanina, putovnici i porgramu građanskog odgoja unatoč.

Izvor: tportal