Zanimljivo je kako su ulice naših gradova, u ovo prijazno, pretprazničko zimsko vrijeme, negdje u predvečerje ili u suton, avetinjski prazne. To djeluje gotovo zastrašujuće. Katkada se stekne dojam kao da su ostale samo prazne kulise, a građani, oni kao da su negdje, nekim strogim političkim dekretom, deportirani iz vlastite države. Kamo – ne zna se. Možda se to samo strogi i namršteni državni aparat riješio svojih nepoćudnih građana, a da mi drugi, koji smo ovdje ostali da šutimo i spavamo, benigni u vlastitom oportunizmu, nismo to niti znali?
Istovremeno, traje zabava na TV programima, radost i prosperitet cvatu u našim novinskim dnevnim izvješćima, cijela je mašinerija ljudi upregnuta u to da gladan, opljačkan, iznuren i bolestan puk uvjeri da živimo u zemlji izobilja i sreće…
Pri tome, svima je jasno da je sve to proizvod jedne medijske simulacije, kojoj nitko ne vjeruje, ali koju si ipak većina prisvaja i u koju se oživljuje, jer eto, i davno prožvakana pa ispljunuta laž bolja je od bilo kakve istine, a njeno prihvaćanje, barem načelno, jamči probitak i uspjeh – dapače, ključ je probitka i uspjeha, tajna šifra koja otvara sva važna i potrebna vrata.
No da, vratimo se na ove ulice naših lijepih, drevnih, napuštenih i osiromašenih gradova… Čovjek se može prošetati, da malo baci sanjarski pogled na stare gradske vedute, otmjene gradske kuće u kojima živi sirotinja, iz čijih dimnjaka kulja čudan i gust dim zagasito sivih boja, nalik na dim iz krematorija, da udahne miris starih vremena i osluhne te priče – sudbine nekadašnjih stanovnika, gonjenih kojekakvim burama povijesti, ili samo običnim mukama trudbeničkih, najčešće neslobodnih, sužanjskih života…
Međutim, nema ovdje, u našoj nadobudnoj TV show suvremenosti, gdje sve cvate od blagostanja i prosperiteta, gdje svi plešu, kuhaju, prežderavaju se i nose šljokičasta odijela, slave svoje uspjehe i ispijaju vrčeve šampanjca, u tim propalim i više od na pola napuštenim gradskim jezgrama – nema tu nikakvih zanesenih šetača, zadovoljnih građana s djecom što trčkaraju uokolo, zaljubljenih mladih parova…
Tek jedan ulični prodavač pečenog kestenja pod svjetlima adventskih ukrasa, koji na glasno pojačanom tranzistoru sluša izvješće iz Hrvatskog sabora, i dvije usamljene starice koje šeću pse i zure pred sebe, u kameni pločnik, u nekoj čudnoj opsjenarskoj otupjelosti, u zlokobnom predosjećanju izuzetosti – ispadanja iz vremena i prostora…
Sve ostale kao da je usisao nekakav divlji kumulus vremena, zalijepivši ljude tvrdokorno za sobe njihovih domova, za sivu magiju kompjuterskih ekrana, ili opsjenarski vitla njima kao najobičnijim krpenim lutkama iz kakva propala kabarea, lutkama koje nakon potplaćenog nadničarskog dana ozarene i zaluđene vršljaju našim dobro i tvrdokorno napučenim trgovinskim centrima, zaslijepljene sjajem i blagotvornošću osvijetljenih prostora, unutar kojih se život doima ljepši, savršeniji, gotovo kao s reklama – la vita è bella!
Naše domaće puste gradske jezgre govore o tome kako ljudi danas žive u svojim gradovima bez ljubavi prema njima – otuđeno i usmjereno svatko na sebe, na utoljavanje vlastitih žudnji – ako je riječ o onim sretnijim i spretnijim, ili samo prilagodljivijim, povlaštenim slojevima koji su u prilici da ih utole, žudnji koje se pak nikada ne zadovoljavaju, već sasvim obrnuto – u težnji da budu zadovoljene, bivaju sve veće i veće…
Neki tamo njemački pjesnik i filmaš, združeni, pričali su jednom o tome kako izgleda ”Nebo nad Berlinom” – pitam se, vrludajući ovih zimskih večeri prelijepim, ali tužnim, sablasno praznim ulicama nekih naših gradova, imaju li ljudi danas potrebu zagledati se u nebo, usmjeriti svoj pogled ka nečem većem, i to još noću, zimi, kada se kristalnom jasnoćom na nebu odražava veličanstven sjaj nebrojenih zvijezda?
Čini mi se da je naš čovjek danas za takvu romantiku suviše nezadovoljan samim sobom – svojim prevelikim kompromisima, što ga vodi u jednu kaljužu šutnje i prezira, otuđenosti i gađenja prema svemu što nije dio laži koju i sam potpisuje, svakim svojim danom, novim i novim odabirom i postupkom, koji je uvijek na istoj traženoj – izvana doduše sasvim dobro držećoj – liniji, liniji manjega otpora.
Želio bi on zapravo da može biti sretan – spreman je za to dati i određen novac, od penzije ili od ušteđevine, od prodaje kakve šuplje i prazne nekretnine, samo kada bi ga netko poučio kako da to postigne, ali tako, da se u isto vrijeme ne mora odricati svojih oportunističkih rješenja, svojih prevelikih prilagodbi i laži, zbog kojih više nije kadar da se divi mjesecu na nebu, prijaznosti drvene klupe u parku, staroj gradskoj kupoli na zgradi nekadašnje štedionice, svjetlima mnogobrojnih automobila što gmižu poput gusjenica u zmijolikoj koloni najdulje gradske ulice, nevinoj dražesti života koja je uvijek tu negdje, u blizini, ali za primijetiti koju se nema vremena, jer se uvijek negdje kasni…
Jer sve kao da je, u životima naših ljudi ovdje, već unaprijed prokockano – i ovdje gdje se jedan takav čovjek sada nalazi nema puno toga interesantnoga – sve se odvija kao po nekom unaprijed zadanom programu – komentiranje političkih događanja i TV programa, novinski i kuloarski tračevi, mobitel i Facebook mode, internet sezonske ponude i rasprodaje, blagdanski stolovi, viroze i bolesti, uobičajeni i zloguki mržnja i gađenje spram svega i svačega, ili barem dugo i pomno njegovani prezir i netrpeljivost, koji premda nesvrhoviti, takvog čovjeka štite od njega samoga, i udružuju ga s njemu sličnima, što im svima skupa daje žuđeno osjećanje snage i nadmoći, osjećanje pripadnosti goropadnosti i bijesu, autoritetu vladajućih kasti, a to je, razumljivo, osjećanje koje svima prija, jer daje privid tvrde zbitosti u lažnu sigurnost, jer – već sutra sve može biti sasvim drugačije… Kako? A tko bi ga znao!
Ali, nigdar ni tak bilo – da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu – da nam nekak nebu! Pa, kako god bude, dočekat će se naš čovjek na noge, istina, lišen primarne životne radosti, dobroga osjećanja samoga sebe u vlastitoj koži – vječito zagledan u druge – jer ono unutarnje ”ja” je nepodnošljivo, ili samo nepoznato, ili pak suviše slabo i nesigurno, prepuno strahova i trauma.
”Presretan sam da sam sretan”, kazao je jednom, u umornoj deziluziranosti, naš kipar, slikar, performer, nezaboravni Ivan Kožarić.
Jasno, brzo će se naš čovjek oporaviti i od ovakvih spoznaja, i nastaviti po starom, jer – uostalom, tako žive i rade, postupaju i odabiru, i svi ostali, ili barem najveći dio njih, pa zašto onda ne bi i on, bez obzira na činjenicu da ga to ne čini sretnim. Jer tko je uopće ikada kazao da nešto kao sreća postoji, da se isplati za njome tragati?
